U subotu, 21. listopada 2023., na spomendan blaženoga Karla Austrijskog (Habsburga), križevački vladika služio je svečanu Božansku liturgiju u grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Na liturgiji su se okupili brojni vjernici, među kojima i veleposlanik Mađarske dr. Csaba Demcsák, članovi viteškog Reda sv. Jurja, na čelu s kapitularom novinarom Romanom Bolkovićem, predstavnici Viteškog reda sv. Groba Jeruzalemskog,
prredstavnici Hrvatske udruge za beatifikaciju carice Zite Habsburg, članovi Udruge ''Hrvatsko kraljevsko vijeće'' te predstavnik Renovabisa za Hrvatsku dr. Jörg Basten. S vladikom Milanom suslužili su župnik sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu o. Daniel Vranešić, ravnatelj eparhijskog Caritasa o. Nenad Krajačić, eparhijski kancelar o. Mladen Mikulić, dušobrižnik za Ukrajince u Korenici o. Oleg Hirnyk i đakon Livio Marijan. Na liturgiji su posluživali bogoslovi Grkokatoličkog sjemeništa, a pjevao je Zbor mladih župe sv. Ćirila i Metoda pod ravnanjem prof. Katarine Rončević. Za ovu prigodu u konkatedrali su bile izložene i moći blaženoga Karla u relikvijaru kojega je iz riznice zagrebačke katedrale donio mr. Claude Grbeša, vitez Reda sv. Grova Jeruzalemskog i predsjednik Hrvatske udruge za beatifikaciju carice Zite. Na kraju liturgije svi nazočni su imali prigodu iskazati čast relikviji blaženoga Karla, za kojega je u homiliji vladika Stipić istakao kako je bio mirotvorac, uzoran otac, suprug, kršćanin i vladar.
''Karlo Habsburg-Lottaringen bio je posljednji legitimni hrvatski kralj koji je naslijedio krunu habsburških zemalja od svoga prastrica Franje Josipa usred Prvoga svjetskog rata, 1916. godine. Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 2004. a danas, njegov spomendan, je dan njegova vjenčanja s caricom i kraljicom Zitom Bourbon-Parma koja je 2008. ušla u službeni proces beatifikacije'' rekao je vladika Stipić.
Ocrtavajući njegov lik vladara, kazao je: ''Istakao se zapovijedima o humanom postupanju sa svima: vojnicima, zarobljenicima i ranjenicima te zahtijevao hitnu liječničku skrb za sve. Jedini je tadašnji vladar koji je zabranio borbe u dvobojima, prakse bičevanja i vezivanja zapešća za gležnjeve, uporabu bojnih otrova protiv neprijatelja i korištenje podmorničkog torpediranja. Organizirao je pučke kuhinje, koristio konje i kočije iz palače za dostavu ugljena siromašnim građanima, borio se protiv lihvarstva i korupcije. Citirao je često svoga prastrica i prethodnika Franju Josipa govoreći: Moj je zadatak kao monarha štititi moje narode od njihovih grabežljivih korumpiranih političara. U vlastitom domu carske palače odredio je provođenje stroge racionalizacije hrane kako bi svi dijelili teško ratno stanje s narodom. Kao car je sam osnivao dobrotvorne udruge i podupirao katolički tisak, zauzimao se za podizanje crkava. U njegovoj državi, premda je bila katolička, postojala je širokogrudna tolerancija pa su se gradile i pravoslavne i protestantske crkve i židovske sinagoge, a u Bosni i džamije. Bio je prvi svjetski čelnik koji je osnovao ministarstvo socijalne skrbi zaduženo za brigu o mladima, ratnim vojnim invalidima, udovicama, siročadi, socijalnom osiguranju, radničkim pravima, posredovanju pri zapošljavanju, pomoći nezaposlenima, zaštiti od iseljavanja te stambenoj skrbi. Car i kralj Karlo se vrlo ozbiljno pripremao konfederalizirati Austro-Ugarsku monarhiju. Pripremao je nacrte različitih rješenja – od toga da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća samostalna država – Hrvatska'' kazao je biskup Milan.
Ističući Karlov lik kao kršćanina i vladara, vladika Milan je rekao: ''Brojne su povijesne okolnosti spriječile ostvarenje Karlovih modernih i pozitivno humanističkih kršćanskih vizija. Na koncu je izjavio da će se radije odreći prijestolja nego dozvoliti da se radi njega prolijeva krv. Nije jednostavno procijeniti Karlovu političku veličinu s obzirom na ratno stanje koje je naslijedio i svjetske prilike. Međutim, posve je jasno da je i kao političar jasno živio svoje kršćanstvo. Vršenje vladarskog poziva shvaćao je kao misiju kojom ga je Bog obdario i trudio se vršiti Božju volju u ljubavi i brizi za dobrobit povjerenih mu narodâ. Karlo je bio jedini od svjetskih vladara koji je dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir tijekom Prvoga svjetskog rata. Jednom je napisao: Svo moje zalaganje uvijek je, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način. On je shvaćao da je Krist jedini istinski Svevladar. Umirući baš na prvi petak u mjesecu, pričestio se i rekao: “Bez ljubavi Srca Isusova sve bi ovo bilo nemoguće podnijeti. Na samrti je sinu Ottu rekao kako svoju bolest i patnje prinosi kao žrtvu za svoje narode, a svoj život i sve što se dogodilo smatra odrazom Božje volje koju prihvaća kao svoju sudbinu. U dekretu o proglašenju blaženim od 3. listopada 2004. pape sv. Ivan Pavao II. kaže: “Bio je čovjek velikog moralnog integriteta i čvrste vjere koji je za svoje narode tražio uvijek ono najbolje, a sva vladarska djela vršio u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Držao se ideala pravednosti i mira te nepokolebljivo težio svetosti. Bio je primjernim kršćaninom, suprugom, ocem i vladarom. Neka blaženi Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”.''
Vladika Milan je na kraju istakao kako se ''kao grkokatolici s ponosom spominjemo i kralja Karla i njegovih časnih prethodnika koji su nam utemeljili biskupiju, darovali katedralu i biskupsku rezidenciju, gradili crkve i tako osigurali opstanak, život i rast. Sveto pismo nas opominje da se s poštovanjem i zahvalnošću sjećamo naših starješina, onih koji su nas podizali u vjeri i dobru, što mi slaveći ovaj spomendan i činimo. Car i kralj Karlo bio je primjer i svjedok da se može biti pozitivan, dobar i plemenit političar, i vladar, i zapovjednik, i muž, i otac, i u svom životu gdje god nas okolnosti postave, živjeti vrijednosti Evanđelja i svjedočiti za Krista Gospoda, jedinoga Svevladara'' naglasio je križevački vladika.
