Predavanje mons. Giorgia Lingue, apostolskog nuncija u RH, na zadarskom sveučilištu, 24. ožujka 2022.

1. DIO: OPĆI PREGLED

UVOD: KORIJENI KRŠĆANSTVA

Ne trebam vam govoriti da je Isus rođen, umro i uskrsnuo na Bliskom istoku, zar ne?

Niti da su iz Jeruzalema i Galileje krenule u svijet prve kršćanske misije, napose u Grčku i Rim, odnosno na Zapad (sa svetim Pavlom i svetim Petrom), u Mezopotamiju do Indije, tj. na istok (sveti Toma) prema Egiptu i Etiopiji, zatim na jug (sveti Filip i sveti Marko) i prema Siriji i današnjoj Turskoj, odnosno prema sjeveru (sveti Ivan, Ananija i sam sveti Pavao).

Od Jeruzalema, na sve strane, do nakraj svijeta počela se širiti evanđeoska poruka, a s njom i kršćanstvo.

Ali nije nam cilj vidjeti na tim prostorima dugu i zamršenu povijest kršćanstva sa slavnim trenucima, ali i brojnim sukobima i tolikim patnjama. Pomislite samo na ustoličenje prvih Patrijarha, na širenje kršćanstva u prvim stoljećima usprkos oskudnim sredstvima komunikacije i često neprijateljskom okruženju, na velike Koncile itd., ali i na nastajanje i brzo islamsko osvajanje popraćeno nasiljem, na križarske ratove, na podjele u kršćanstvu, na hereze, itd..

Želimo vidjeti kakva je danas situacija kršćanstva, pri čemu nam kratki pogled u prošlost pomaže razumjeti važnost koju Bliski istok ima za kršćane svih vremena, posebno zbog značenja koja imaju sveta mjesta povezana s Kristovim životom i razvojem prvih zajednica.

MOJA PRVA MISIJA KAO APOSTOLSKOG NUNCIJA

Pretpostavljam da znate da sam bio apostolski nuncij u Iraku i Jordanu od 2010. do 2015. godine i vjerujem da ste me zato pozvali da održim predavanje.

Naravno, da bolje poznajem situaciju kršćana u dvije spomenute zemlje i ne mislim da sam kompetentan govoriti općenito o kršćanima na Bliskom istoku.

KRŠĆANSKI TRAGOVI U IRAKU I JORDANU

Irak i Jordan natječu se sa Sirijom tko ima najstarije izgrađene crkve na svijetu, a ne zgrade pretvorene u crkve kao što je to Splitska katedrala, nekadašnji Dioklecijanov mauzolej.

Dok su kršćani na Zapadu bili proganjani i prisiljeni u tajnosti slaviti svoje obrede, na Istoku u drugom stoljeću imamo tragove izgrađenih crkava, na primjer u Aqabi u Jordanu puno prije 313. godine kada je car Konstantin dao slobodu bogoštovlja u cijelom carstvu, a time i mogućnost gradnje crkava.

Neki arheolozi smatraju da je najstarija crkva izgrađena u Iraku u blizini Bagdada, upravo u Khokéu, preciznije na mjestu gdje su bili drevni suparnički gradovi podijeljeni rijekom Tigris, jedan pod perzijskim utjecajem, Ktezifont, a drugi pod grčkim i makedonskim utjecajem, Seleukija. Ostaci te crkve zatrpani naslagama pijeska koji se svake godine taloži u razdoblju pustinjskih oluja, te tok rijeke koji je bio preusmjeren upućuju na to, da je bila izgrađena prije 130. godine nakon Krista u kojoj je rijeka krenula novim tokom, vjerojatno nakon poplave.

To znači da je ta crkva sagrađena neposredno nakon prolaska apostola Tome koji je po svoj prilici prošao kroz Irak, na putu za Indiju ostavljajući u Mezopotamiji svoja dva učenika Addaija i Mariju.

UČENICI SVETOG TOME: ADDAI E MARI I NJIHOV KANON

Kaldejska crkva, glavna kršćanska crkva u zajedništvu s Rimom u mezopotamskoj regiji i danas koristi kanon Addaija i Marija za euharistijsko slavlje. Izvorno ovaj kanon nije predviđao klasičnu formulu posvete sa riječima koje je Isus izgovorio na Posljednjoj večeri. Ovu formulu u kanon Addaija i Marija uvela je tek sinoda Diampera, gradića u Kerali oko 1600. godine što je očigledan znak prisilne „latinizacije“ istočne liturgije.

Asirska Crkva Istoka od koje se odvojila Kaldejska crkva nastavila je koristiti izvorni oblik kanona Addaija i Marija, a to čini i danas, čak i nakon što je primljena u „communicatio in sacris“ s Ivanom Pavlom II. Communicatio in sacris znači da i katolici mogu valjano primati sakramente Asirske Crkve Istoka i obrnuto, stoga smo „činjenično“ u punom zajedništvu, iako se još ne smatra Katoličkom Crkvom jer joj nedostaje formalno prihvaćanje i izričito priznanje autoriteta rimskog Pape.

S druge strane Kaldejska crkva odvojena od Asirske Crkve Istoka pridružila se Katoličkoj crkvi oko 1550. godine zahvaljujući prije svega djelovanju redovnika Svetog Ormisde samostana u Iračkom Kurdistanu koji je još uvijek aktivan, iako ima tek dvadesetak redovnika, dok ih je u prošlosti bilo i do petsto.

ŠAROLIKI MOZAIK CRKAVA

Ovo što je rečeno, samo je predokus onoga što je jako upečatljivo kada se približimo svijetu kršćanskih Crkava na Bliskom istoku, odnosno njihovoj velikoj raznolikosti.

Zamislite, dok sam bio u Iraku od 2010. do 2015. godine samo u Bagdadu bilo je čak sedam katoličkih biskupa (jedan latinski, tri kaldejska, tj. Patrijarh i dva pomoćna, dva siro-katolička od kojih je jedan bio emeritus i jedan armenski biskup). Njima se može dodati i apostolski nuncij, što je ukupno osam katoličkih biskupa za ne više od 100 000 vjernika.

Uz njih bila su tri pravoslavna biskupa: siro-pravoslavni, armeno-pravoslavni, asirsko-pravoslavni (spomenute Asirske Crkve Istoka), a zatim je bio i svećenik predstavnik Bizantske pravoslavne crkve i jedan svećenik predstavnik Koptske pravoslavne crkve.

Trebalo mi je neko vrijeme da se snađem u toj…zbrci!

Odnosi su bili dobri između različitih kršćanskih skupina, osobito među vjernicima.

DRUGE VJERSKE SKUPINE KOJE SU BLIZU KRŠĆANSTVU

Ovom raznolikom svijetu kršćanskih zajednica – uvijek se ograničavamo na situaciju u Iraku – možemo dodati i prisutnost Mandeija, Sabeija i Jezida.

Prvi su gnostička, monoteistička skupina koja štuje sv. Ivana Krstitelja kao posljednjeg proroka, a razvili su se prije svega uz rijeke, gdje i danas propovijedaju obraćenje, baš kao i Isusov Preteča.

Sabei su religiozna skupina židovskog podrijetla spomenuta u Knjizi o Jobu koja se naknadno velikim dijelom pridržavala islama, zadržavši judeo-kršćanske karakteristike, kao što je inicijacija uranjanjem u rijeku.

Jezidi imaju prilično sinkretističku vjeru jer miješaju elemente zoroastrizma, kršćanstva, pa čak i islama. Neki ih zlonamjerno nazivaju „štovateljima đavla“ jer vjeruju u njegovo postojanje i smatraju da je bolje imati ga za prijatelja, nego za neprijatelja. Zbog toga imaju neki oblik kulta da bi đavao „ostao dobar“ kao i zli duhovi. Oni očito odbacuju ovaj epitet.

Kao što znate, Jezidi su bili vjerska skupina koju je ISIS najviše proganjao. Zašto? Zato što ISIS prakticira fundamentalistički islam i stoga vjeruje, kako piše u Kuranu da samo sljedbenici Knjige trebaju biti zaštićeni. Za „sljedbenike Knjige“ u Kuranu smatraju se Židovi – uključujući Mandeije – Sabeiji i kršćani.

S druge strane Jezidi sene smatraju „sljedbenicima Knjige“ zato se nema nikakvog obzira prema njima niti uživaju zaštitu.

PODJELA KRŠĆANSTVA

Riječ Crkva koja potječe od grčkog ekklesía, „skupština“ podrazumijeva zajednicu Kristovih učenika koji vjeruju u njegovu poruku (univerzalnu Crkvu).

Kroz stoljeća bile su podjele u Crkvi, kako iz organizacijskih razloga – nastankom biskupija – tako i iz teoloških i/ili liturgijskih razloga.

Iz teoloških razloga najznačajnije podjele bile su, nesumnjivo, istočni raskol 1054. godine kojim je došlo do odvajanja Rimske crkve od Carigradske, te protestantska reforma s Martinom Lutherom sredinom 16. stoljeća koja se zatim podijelila na bezbrojne više ili manje autonomne crkve.

No, nije vrijeme da govorimo o podjelama između kršćana i ekumenskom hodu koji je osobito od Drugoga vatikanskog koncila dobio na važnosti, barem u svijesti Katoličke crkve.

Moramo imati na umu, da je na Bliskom istoku surova stvarnost posljednjih godina učinila jedinstvo (biti kršćanin) očiglednijim od različitosti (pripadnost denominaciji) potvrđujući ono što papa Franjo kaže kada govori o „ekumenizmu krvi“ što ujedinjuje kršćane.

KRŠĆANI NA BLISKOM ISTOKU

Obično se kršćanski Bliski istok odnosi na zemlje od Maroka do Irana uključujući cijeli Perzijski zaljev s Turskom i Sirijom i broji oko 15 milijuna vjernika, iako podaci nisu najprecizniji i stalno se mijenjaju.

Najrelevantnije zajednice nalaze se u Libanonu gdje kršćani prelaze 30% stanovništva, većinom vjernici Maronitske crkve.

Druga zemlja, jednako važna u smislu kršćanske prisutnosti je Egipat gdje kršćani, napose pripadnici Koptske crkve čine oko 10% stanovništva.

Sirija je domaćin još jednog važnog dijela istočnog kršćanskog svijeta. Do sadašnjeg rata koji traje već 10 godina, a zbog kojeg je, prema predviđanjima otišlo dvije trećine kršćana, činili su oko 10% stanovništva.

Jordanu kršćani predstavljaju samo 2% stanovništva, ali su cijenjeni i dobro integrirani u društvo, dok ih je u Iraku samo 1%.

Velika većina kršćana na Bliskom istoku su pravoslavni uz značajnu prisutnost katolika, napose u Iraku i Libanonu.

POGLED NA KATOLIČKU CRKVU U ZAPADNOM SVIJETU: OBREDI

Zaustavimo se i pogledajmo raznolikost Katoličke Crkve.

Kada razmišljamo o Katoličkoj crkvi, barem na Zapadu uglavnom zamišljamo zajednicu vjernika koja slavi svoju vjeru prema takozvanom gregorijanskom kalendaru koji se koristi u većini katoličkih Crkva u cijelom svijetu, čiji svećenici nisu oženjeni i gdje je uobičajeno da djeca i mladi pristupaju sakramentima kršćanske inicijacije (krštenje, pričest, potvrda) prema razdobljima, od rođenja do otprilike 13 godine života.

Međutim, ova percepcija daleko je od stvarnosti koja je mnogo složenija, a razlike koje se odmah pojavljuju vezane su uz različite obrede, ali utječu i na disciplinu, primjerice na celibat svećenika.

Ovdje u Hrvatskoj znate ponešto o tome, s obzirom da se tu nalazi biskupija grkokatoličkog obreda, a to je Križevačka eparhija.

Što je obred?

Prema Zakoniku kanona istočnih Crkava: „Obred je liturgijsko, teološko, duhovno i disciplinarno nasljeđe koje se razlikuje po kulturi i povijesnim okolnostima naroda, a koje se izražava u načinu življenja vjere koja je svojstvena svakoj Crkvi sui iuris (= autonomnoj)“.

Kao što ste možda primijetili, Zakonik govori o „liturgijskom, teološkom, duhovnom i disciplinarnom“ nasljeđu, ali ne i o „doktrini“ ili „dogmama“ koje su zajedničke svim katoličkim obredima.

Glavne „liturgijske obitelji“ Katoličke crkve

Šest je glavnih obreda (ili liturgijskih obitelji) Katoličke crkve:

  • latinski,
  • carigradski (također se naziva bizantski),
  • aleksandrijski,
  • zapadnosirski (ili antiohijski),
  • istočnosirski (ili kaldejski),
  • armenski.

Osim latinskog svi ostali obredi imaju odgovarajući obred u Pravoslavnoj crkvi.

Latinski obred

Nazivamo još i rimski obred i dobro ga poznajemo. Mislim da je to obred kojemu pripada većina od nas, ako ne i svi nazočni.

Bizantski obred

Carigradska ili bizantska liturgija tipična je za Carigradski Ekumenski patrijarhat i za većinu pravoslavnih crkava. Također ga koristi 15 katoličkih crkava sui iuris ili točnije:

  • Talijansko-grčka katolička Crkva (opatija Grottaferrata i biskupija Lungro i Piana degli Albanesi, Italija);
  • Albanska grkokatolička Crkva;
  • Bjeloruska grkokatolička Crkva;
  • Bugarska grkokatolička Crkva;
  • Hrvatska grkokatolička Crkva;
  • Grčka katolička Crkva (također prisutna u Turskoj);
  • Srpska i Crnogorska grkokatolička Crkva;
  • Melkitska grkokatolička Crkva (Sirija, Libanon, Izrael, Palestina, Jordan, Irak, Egipat i bliskoistočne zajednice u svijetu);
  • Rumunjska grkokatolička Crkva;
  • Rusinska grkokatolička Crkva (Grkokatolička eparhija Mukačeva, Ukrajina);
  • Ruska grkokatolička Crkva;
  • Slovačka grkokatolička Crkva;
  • Ukrajinska grkokatolička Crkva (Ukrajina, Poljska, Sjedinjene Američke Države, Kanada i ukrajinske zajednice u svijetu);
  • Mađarska grkokatolička Crkva.

Aleksandrijski obred

Izvorna aleksandrijska liturgija, poznata kao Litugija svetog Marka praktički je nestala, a sadašnji je obred preuzeo elemente iz bizantske i latinske liturgije. Danas ga koriste Koptska katolička crkva (Egipat) i Etiopska katolička crkva (Etiopija i Eritreja).

Antijohijski ili zapadnosirski obred

Antijohijska liturgija od davnina poznata kao liturgija svetog Jakova koristi se u:

  • Maronitskoj Crkvi (Libanon, Sirija, Cipar, Izrael, Palestina, Egipat, Jordan i siro-libanonske dijaspore u svijetu) koja je dobila ime po svom utemeljitelju sirijskom asketu Maronu koji je živio između 4. i 5. stoljeća;
  • Siro-Katoličkoj Crkvi (Libanon, Irak, Jordan, Kuvajt, Palestina, Egipat, Sudan, Sirija, Turska, Sjedinjene Američke Države, Kanada, Venezuela);
  • Siro-Malankarskoj katoličkoj Crkvi (Indija i Sjedinjene Države). Ujedinjena je s Rimom od 1930. godine, a liturgijski jezici koji se danas koriste su istočnosirski i malajalamski.

Istočnosirski obred

Istočnosirska liturgija koristi se u:

  • Kaldejskoj katoličkoj Crkve (Irak, Iran, Libanon, Egipat, Sirija, Turska, Sjedinjene Američke Države) čiji su liturgijski jezici sirski i arapski;
  • Siro-Malabarskoj katoličkoj Crkvi (Indija i Sjedinjene Države) koja koristi kao liturgijske jezike sirski i malajalamski jezik.

Armenski obred

Armenski obred koristi Armenska katolička Crkva (Libanon, Iran, Irak, Egipat, Sirija, Turska, Izrael, Palestina, Italija i armenska dijaspora diljem svijeta).

Unijatske crkve

Zagrada. Sigurno ste čuli za unijatske crkve.

Ova denominacija označava Crkve istočne Europe koje su se između XV. i XVI. stoljeća vratile u zajedništvo s Rimskom crkvom zadržavajući izvornu liturgiju. Zbog toga se nazivaju i grkokatoličkim crkvama što ukazuje na suživot rimske poslušnosti i korištenja tradicionalnog grčkog i carigradskog obreda.

Stoga priznaju jurisdikcijsku vlast rimskog biskupa, dijele njegovu vjeru i teologiju, ali čuvaju strukture, disciplinu, tradiciju i liturgiju bizantskog obreda, slično kao i Pravoslavna crkva.

CRKVE SUI IURIS

Koja riječ i s pravnog stajališta.

Katoličke crkve različitih istočnih obreda razlikuju se s obzirom na različite liturgijske izričaje, ali i po različitoj jurisdikciji.

Premda su pojedine Crkve u punom zajedništvu s Rimskom crkvom jer dijele njezin teološki i moralni nauk, ali čuvaju vlastite istočne kršćanske tradicije u pogledu duhovnosti, liturgije, te kanonskog i disciplinskog zakonodavstva.

Zbog toga se definiraju kao Crkve sui iuris, to jest s neovisnim i različitim pravom od latinske Crkve sui iuris.

One priznaju autoritet pape kao Vrhovnog poglavara, kao središte jedinstva katoličkog zajedništva ali uživaju veliku autonomiju u mnogim aspektima, od provođenja prava do imenovanja biskupa, premda na različite načine ovisno o stupnju imenovanja.

STRUKTURA ISTOČNIH CRKVA

One su regulirane „Zakonikom kanona istočnih Crkava“ – koji odgovara „Zakoniku kanonskog prava“ latinske Crkve – i kanonskim pravom specifičnim za svaku pojedinu Crkvu.

Ako želimo podijeliti Istočne katoličke crkve prema vrsti jurisdikcije imamo:

  1. Patrijarhalne Crkve na čelu s patrijarhom;
  2. Glavne nadbiskupske Crkve na čelu s glavnim nadbiskupom;
  3. Metropolitanske Crkve na čelu s nadbiskupom metropolitom;
  4. i ostale Crkve sui iuris na čelu s biskupom ili eparhom.

Patrijarhalne crkve

Na čelu im je patrijarh kojeg bira Sinoda Crkve bez intervencije rimskog pape. Nakon izbora „partecipira“ zajedništvo s rimskim biskupom. Po redoslijedu osnivanja imamo Crkve (u zagradi je godina ustanovljenja):

  • Maronitska Crkva (4. st.)
  • Kaldejska katolička Crkva (1553.)
  • Sirska katolička Crkva (1663.)
  • Melkitska grkokatolička crkva (1724.)
  • Armenska katolička Crkva (1742.)
  • Koptska katolička crkva (1895.)

Glavne nadbiskupske crkve

Na čelu im je veliki nadbiskup kojeg bira Sinoda Crkve ali nakon izbora traži od rimskog pape „potvrdu“ imenovanja. To su:

  • Ukrajinska grkokatolička Crkva (1963.)
  • Siro-malabarska katolička Crkva (1992.) u Indiji
  • Siro-malankarska katolička Crkva (2005.) u Indiji
  • Rumunjska grkokatolička Crkva (2005.)

Metropolitanske crkve

Predvodi ih nadbiskup metropolit što ga je Sinoda predstavila Svetom Ocu kao jednog od trojice mogućih kandidata kojeg imenuje Sveti Otac. To su:

  • Etiopska katolička Crkva (1961.)
  • Rusinska grkokatolička Crkva (1969.)
  • Slovačka grkokatolička Crkva (2008.)
  • Eritrejska katolička Crkva (2015.)
  • Mađarska grkokatolička Crkva (2015.)

Ostale Crkve sui iuris.

Na čelu imaju biskupa ili eparha, a postupak nominacije je isti kao i za biskupije Latinske crkve, odnosno kroz trijadu koju Nuncijatura predstavi Kongregaciji za Istočne crkve koja ispituje kandidate i predstavlja na imenovanje Svetom Ocu. One su:

  • Grkokatolička Crkva u Hrvatskoj (sa Slovenijom) (1777.)
  • Grkokatolička Crkva u Bosni i Hercegovini (1914.)
  • Grkokatolička Crkva u Rusiji (1917.)
  • Grkokatolička Crkva u Italiji (1919.)
  • Grkokatolička Crkva u Bugarskoj (1926.)
  • Grkokatolička Crkva u Albaniji (1939.)
  • Rusinska grkokatolička Crkva u Ukrajini (1996.)
  • Grkokatolička Crkva u Makedoniji (2001.)
  • Grkokatolička Crkva u Srbiji (sa Crnom Gorom)  (2003.)

NADLEŽNI DIKASTERIJ:

KONGREGACIJA ZA ISTOČNE CRKVE

Na razini Vatikana sve spomenute Crkve pripadaju posebnom Dikasteriju: Kongregaciji za Istočne Crkve koja ima zadaću promicati u kršćanskim vjernicima diljem svijeta: „ljubav prema Svetoj zemlji kako bi Crkva opstala, osjećala se voljenom i podržanom solidarnošću svakog kršćanina i nastavila svjedočiti vjeru u Njega koji se u toj zemlji rodio, propovijedao Evanđelje, umro i uskrsnuo“ kako piše na web stranici istog Dikasterija.

U tu svrhu, svake godine šalje cirkularno pismo svim biskupima Katoličke crkve za prikupljanje donacije diljem svijeta poznate kao „Božji grob“.

II. DIO:

KRŠĆANI U IRAKU I JORDANU

Nakon ovih općih naznaka, za koje se nadam da nisu beskorisne, sada bih želio podijeliti neka razmišljanja o trenutnoj situaciji kršćana na mjestima koje sam bolje upoznao, posebno u Iraku gdje sam živio, iako sam barem jednom mjesečno na nekoliko dana odlazio u Aman u Jordanu kako bih se pobrinuo oko odnosa s Hašemitskom Kraljevinom Jordanom i Crkvom u toj zemlji.

DOLAZAK U BAGHDAD

U Bagdad sam stigao 17. studenoga 2010. godine, dva tjedna nakon napada na sirijsku katoličku katedralu u glavnom gradu u kojem je ubijeno 55 ljudi, uključujući 4 policajca i 5 terorista. U crkvu su provalili 31. listopada 2010. godine tijekom nedjeljne mise u 17 sati.

Čim su ušli u crkvu, zatvorili su sva vrata i odmah ubili mladog svećenika koji je slavio euharistiju, a zatim i drugog koji je izašao iz ispovjedaonice i popeo se do oltara da mu pomogne. Treći svećenik koji se sklonio u sakristiju zajedno sa sedamdesetak ljudi teško je ranjen u posljednjoj ekspoloziji.

Više od tri i pol sata vjernici su bili taoci pod oružanom prijetnjom. Prestravljeni, pokušavali su se što bolje sakriti ispod klupa u crkvi.

Nakon nekog vremena, trogodišnji dječak Adam više nije mogao izdržati. Ohrabrio se, izašao je ispod klupe i stao ispred terorista koji je pucao na sliku Presvetog Srca i viknuo mu: „Dosta, dosta, dosta! Oštetili ste Isusa!“. I njega su odmah upucali.

Kada je policija upala u Crkvu, teroristi su se digli u zrak ubivši više od 40 ljudi, uključujući šestomjesečno dijete, a više od 100 ljudi teško je ranjeno.

POSJET SIRIJSKOJ KATOLIČKOJ KATEDRALI

Dan nakon mog dolaska u Bagdad htio sam odmah posjetiti katedralu koja se nalazi samo dvjestotinjak metara od Nuncijature.

Još uvijek je bilo posvuda krvi, oltar i tabernakul bili su uništeni, a kipovi srušeni.  Mladić koji mi je bio vodič, bio je jedan od onih koji su bili više od tri duga sata u Crkvi. Sve mi je ispričao do najsitnijih detalja ali u njegovim riječima nije bilo gorčine.

Osjetila se neka rezignacija, kao da je govorio: takav je naš život ovdje, navikli smo!

Nakon atentata znatno je pojačana sigurnost oko crkava. I ograda Nuncijature odmah je pojačana i podignuta sa 4 na 8 metara visine.

Ova mjera pokazala se providonosnom jer je samo nekoliko tjedana prije mog odlaska eksplodirala auto bomba u prizemlju hotela, u baru koji je uza zid Nuncijature, usmrtivši 18 ljudi. Uz tešku eksploziju bio je visok plamen preko 20 metara i ubrzo nakon toga krhotine su pale u naš vrt, pa sve do krovova zgrade. Svi prozori hotela bili su razneseni, a razbijeno staklo završilo je u našem vrtu, napose na kući časnih sestara. Morali smo promijeniti desetak prozora i troja vrata.

NOVIJA POVIJEST ODNOSA IZMEĐU KRŠĆANA I MUSLIMANA

Već duže vrijeme odnosi su diskretni između kršćana i muslimana u Iraku u većem dijelu zemlje, napose u arapskom.

Neprestalne borbe, osobne i zajedničke osvete, događaju se samo na sjeveru, odnosno u regiji takozvanog Iračkog Kurdistana gdje se kršćanska sela miješaju s većinom kurdskog stanovništva.

Događaji s kraja prošlog stoljeća i početka trećeg tisućljeća radikalno su promijenili odnose i ravnotežu.

Prvim zaljevskim ratom 1991. godine nakon iračke invazije na Kuvajt, irački muslimani, kao i oni iz drugih islamskih zajednica počeli su poistovjećivati kršćane sa zapadnjacima, oni koji su tamo bili 2000 godina počeli su se smatrati „strancima“ zbog pripadnosti istoj vjeri kao i „stranci“ osvajači.

Zatim su uslijedili tornjevi blizanci 2001. godine i američka reakcija lova na krivce ili zaštita krivih koja će dovesti do Drugog zaljevskog rata 2003. godine.

Mnogi od vas sjećaju se, da se taj rat opravdavao opasnošću od Sadama Husseina za kojeg se govorilo da posjeduje oružje za masovno uništenje. Ali ni nakon pada Sadama takvo oružje nije pronađeno.

Međutim, ti su događaji pomogli da se učvrsti ideja da su kršćani saveznici osvajača, kao i zbog nekih nesretnih izjava američkog predsjednika Georgea Busha mlađeg koji je govorio o „križarskim ratovima“ za oslobađanje potlačenih Iračana. Invazija je odmah ocijenjena nepravednom, a okupatori nevjerodostojnima u svojim namjerama, napose nakon slika koje su pokazivale zlostavljanja američkih vojnika u zatvoru Abu Graib. Oni koji su tvrdili da su u Irak došli kako bi unijeli demokraciju i poštivanje ljudskih prava, ponašali su se kao oni koje su ih htjeli ukinuti.

NAPADI NA KRŠĆANE I OTMICE

U tom kontekstu osobito od 2004. – 2005. godine započeli su napadi na kršćane.

Najmanje 12 svećenika oteto je u Bagdadu, neki na nekoliko sati, a neki do nekoliko mjeseci, pri čemu su ponekad bili podvrgnuti nasilju. Dvadesetak crkava u glavnom gradu bilo je predmet terorističkih napada.

Godine 2008. biskup Mossula, mons. Paulos Faraj Rahho umro je u rukama svojih otmičara nakon 14 dana zatvora – s obzirom na njegovo loše zdravstveno stanje u kojem je bio, možda čak od srčanog udara.

Pokopan je pored svog tajnika don Ragheeda Gannija koji je ubijen godinu dana prije u atentatu zajedno s trojicom đakona koji su putovali s njim u automobilu.

SOLIDARNOST IZMEĐU KRŠĆANA

Potaknuti ovom poprilično tragičnom situacijom, 9. veljače 2010. godine vjerski poglavari kršćanskih crkava u Iraku svih denominacija osnovali su „Vijeće poglavara kršćanskih zajednica u Iraku“ kako bi stvorili jedinstvenu kršćansku liniju, posebno za uspostavljanje odnosa s političkim vlastima.

U listopadu iste 2010. godine u Rimu održana je Posebna sinoda za Bliski istok. Znakovito je, da zaključna poruka ističe da je prva potreba istočnih Crkava, često suočenih s neprijateljskim okruženjem, upravo zajedništvo.

Bilo mi je zanimljivo u razgovoru s iračkim biskupima postati svjestan, kako svi vjeruju da je nužno i neophodno veće zajedništvo, ne samo među katolicima, nego i među svim kršćanima.

Iskreno rečeno, iznenadila me velika solidarnost među kršćanima različitih denominacija i liturgijskih opredjeljenja. Prioritet je svima biti kršćanin.

VAŽNOST RELIGIJE

Jednako tako, bilo mi je zanimljivo vidjeti važnost religije na Bliskom istoku i njezin utjecaj na društveni život. Primjerice, mnogo sela i seoskih posjeda u planinama, kao i četvrti najvažnijih gradova karakteristična su po vjerskoj pripadnosti. Pokraj sela koje je bilo u potpunosti siro-katoličko, bilo je selo Kaldejaca, nedaleko zatim selo Jezida, zatim siro-pravoslavno i tako dalje.

Ovaj fenomen uvelike je pridonio očuvanju „plemenskih“ jezika, unatoč pojavi arapskog u cijeloj zemlji, čak i u školama na svim razinama. To je naravno, između ostalog omogućilo da se aramejski jezik spasi od izumiranja. U selima sjevernog Iraka i istočne Sirije i danas postoje brojna sela u kojima se govori Isusovim jezikom.

PRVI VELIKI EGZODUS KRŠĆANA IZ IRAKA

Tijekom i nakon Prvog zaljevskog rata mnogi su kršćani odlučili preseliti se na Zapad. No, počevši od Drugog zaljevskog rata kada su počeli česti izravni napadi na kršćane u Bagdadu i velikim arapskim gradovima od juga do sjevera, kršćani su počeli masovno napuštati zemlju.

Kvart Dora u Bagdadu koji je brojao preko 100 000 kršćana u 2004. – 2005. godini praktički se ispraznio, a nakon ovog prvog velikog egzodusa ostalo ih je manje od 2000 okruženih šijitskim stanovništvom  … betonskim zidovima i bodljikavom žicom.

DRUGI EGZODUS

Kada se, nakon prvog vala progona činilo da se situacija stabilizirala, stigao je ISIS u lipnju 2014. godine. Ovog puta otišli su kršćani s arapskog sjevera, odnosno iz Mosula i Ninivske ravnice.

Kršćani su bili prisiljeni bježati iz grada Mosula (drevnog grada Ninive proroka Jone) i iz mnogih kršćanskih sela takozvane „Ninivske ravnice“. U Mosulu gdje je još uvijek bilo oko 120 000 kršćana vlasti ISIS-a dale su im 48 sati da odaberu između tri mogućnosti: napustiti grad, prijeći na Islam ili platiti naknadu za zaštitu, za mnoge obitelji jako visoku naknadu koja im nije jamčila mogućnost mirnog života.

Za manje od 48 sati grad se potpuno ispraznio od kršćana koji su od nastanka kršćanstva tamo bili stalno prisutni. I prva apostolska nuncijatura u Iraku bila je u Mosulu.

Ukratko, unutar 10 godina kršćansko stanovništvo u Iraku smanjilo se za oko 70%. S 1 200 000  u 2004. godini došlo se na oko 400 000 kada sam odlazio iz Iraka 2015. godine.

KAMO SU OTIŠLI IRAČKI KRŠĆANI?

Rezultat ovog dvostrukog egzodusa: Kaldejska biskupija u Detroitu, u Michiganu, u Sjedinjenim Američkim Državama povećala se od 2003. do 2020. godine sa 70 000 na 180 000 vjernika, a ona u San Diegu u Kaliforniji s 35 000  na preko 70 500  vjernika u istom razdoblju. Ona u Sidneju 2006. godine brojila je manje od 30 000 Kaldejaca, a sada je porasla na preko 60 000.

IRAČKI KURDISTAN

Prije dolaska do spomenutih željenih ciljeva prvo odredište bio je Irački Kurdistan, učestalo nakon dugih i stresnih poteškoća,

S Prvim zaljevskim ratom Kurdistan je došao pod američku zaštitu – linija koja je određivala zonu zabrane letenja protezala se, manje-više na granici između Iračkog Kurdistana i ostatka zemlje.

Dvadesetogodišnja američka vojna prisutnost, ne samo da je štitila sjevernu regiju, sprječavajući Sadamove kaznene prepade protiv Kurda, već je pogodovala i vojnoj obuci kurdskih snaga poznatih kao pešmerge.

Staro suparništvo između Kurda i kršćana postupno se znatno smanjilo, a ponegdje potpuno je nestalo.

Ako se na jugu kršćane smatralo prijateljima amerikanaca osvajača, pa su ih zato i napadali, u Kurdistanu upravo zato što su bili prijatelji amerikanaca zaštitnika bili su cijenjeni i smatrani prijateljima.

Također, treba reći da kurdski islam nije doživio radikalizaciju koja je viđena u arapskom islamu, posebno u sunitskom. Značajna je činjenica, na primjer, da su brojni Kurdi postali kršćani, no gotovo svi su se pridružili novim pentekostnim pokretima koji dolaze iz Sjedinjenih Država, koji se ne boje biti prozeliti i ignorirati – ili se pretvarati da ignoriraju – da prelazak sa islama na drugu vjeru može biti kažnjen smrću.

(Za one koje zanima ova tema, preporučam knjigu iračanina pripadnika jedne od najznačajnijih obitelji u Bagdadu koji je prešao na kršćanstvo, Joseph Fadelle, Cijena obraćenja koja se može pronaći u izdanju Verbuma.)

Nadalje, nakon Drugog zaljevskog rata s padom Bagdada, Ustav iz 2005. godine priznao je Kurdistanu solidnu regionalnu neovisnost (koju je zapravo već imao) toliku da europljaninu za odlazak u Erbil, glavni grad iračkog Kurdistana nije potrebna viza, dok se za odlazak u Bagdad mora podnijeti zahtjev.

Problem granice, međutim, još nije riješen, a opasna područja i dalje su sporna između Središnje vlade i Kurdske regionalne vlade, napose plodna ravnica Ninive i naftom bogati grad Kirkuk.

OSTALI CILJEVI

Iako su se odnosi s Kurdima poboljšali nisu svi kršćani odlučili ostati na sjeveru u Kurdistanu zbog nedostatka posla i stalne nestabilnosti zbog spornih zemljišta.

Mnogi od njih, kako zbog inzistiranja prijatelja i rodbine koji su već emigrirali, tako i zbog nesigurne budućnosti krenuli su u Jordan, Siriju ili Tursku da bi avionom (ili u mnogim slučajevima, čak i cestama … poput poznate „Balkanske rute“) došli do Europe, Sjedinjenih Država, Kanade ili Australije.

SIRIJA

Čuvam kopiju pisma maronitskog nadbiskupa iz Damaska, očito napisanog prije nego je započeo rat u Siriji u kojem opisuje iračke kršćane izbjegle u Siriju.

Kao da čitam stranicu poznatog pisma Diognetu koje govori o životu prvih kršćana u neprijateljskom svijetu, a ono se odnosi na iračke kršćane danas. Između ostalog, piše nadbiskup Damaska: „Oni pune naše crkve, čine naše župe dinamičnim i jačaju kršćansku vjeru u Siriji donoseći novi dah našim župama… unatoč svom siromaštvu i nesigurnim životnim uvjetima, velikodušni su i znaju dijeliti. Morate ih vidjeti na kraju misa kako prinose i daruju s radošću, osmijehom i suzama… ove iračke izbjeglice koje samo prolaze kroz Damask jesu putujući misionari koji su obilježili crkvu u Siriji koja ih promatra kako prolaze i pita se o svojoj budućnosti…“.

JORDAN

Jordan je, kao i Sirija vrijedan divljenja jer je prihvaćao izbjeglice, prvo Iračane, potom Sirijce, a onda opet Iračane. Nevjerojatan je kapacitet prihvaćanja te male zemlje bez resursa. Od strane Crkve, Caritas Jordana sve prihvaća na doista izvanredan način. 

Jedna anegdota. Jednog dana kaldejski patrijarh u Bagdadu posjetio je iračke izbjeglice u Jordanu i pronašao svog starog prijatelja iz Mosula – patrijarh je bio župnik u Mosulu. Prijatelj je bio bogati gospodin koji je posjedovao veliki supermarket. Patrijarh iznenađen što ga je tamo vidio, upitao ga je: “Što radiš ovdje?”. „Sve sam izgubio” bio je njegov tužan odgovor. Doslovno sve izgubio je preko noći i kao vlasnik velikog supermarketa čekao je vrećicu hrane koju je Caritas dijelio.

ŠTO UČINITI KAKO BI Se IZBJEGLO IZUMIRANJE?

Brojke o kojima sam govorio doista su zabrinjavajuće!

Ako se tako nastavi, neće dugo trebati da u kolijevci kršćanstva nestane kršćanske prisutnosti kao što je to bio slučaj u sjevernoj Africi.

Nažalost, ako je u zemljama sjeverne Afrike uzrok bio napredovanje muslimana, na biblijskim mjestima Bliskog istoka, uzrok nestanka kršćana morat ćemo prije svega pripisati našim „ratovima za oslobođenje“ koji su bili za uvođenje demokracije i poštivanje ljudskih prava!

Čovjek se međutim pita, bi li nas jednako brinula demokracija da nije bilo toliko naftnih bušotina?

  1. RAZORUŽANJE

Uvjeren sam da je uzrok ratova oružje, čak i više od nafte ili dijamanata. Nafta, dijamanti i druga roba široke potrošnje kupuje se ili prodaje za novac ili mijenja za drugu robu. Oružje barem 99% ako ne i više, ne koristi ničemu osim za vođenje rata.

Ponekad imam dojam, da se oružje ne proizvodi da bi se vodili ratovi, već se ratovi vode da bi se proizvodilo oružje!

To je biznis. Sve sam više u to uvjeren.

Kada oružje postane staro ono se jeftinije prodaje u najsiromašnije zemlje. Nije bitno gdje će završiti, nisu bitni principi kao ni ljudska prava, nije važno ima li ili nema demokracije, važno je prodati oružje i što više zaraditi da bismo mogli obnoviti svoje arsenale oružja.

Ali čak i kad je oružje staro, nažalost, još je uvijek smrtonosno. A kad izbije rat, oružje se daje i civilima kod kojih ostaje i može se koristiti kasnije.

Stanovništvo se naoružava da bi branilo domovinu, a na kraju rata svi su naoružani. Ako nema pravog razoružanja svi se počinju bojati drugoga, ne više dalekog neprijatelja, nego i susjeda.

Većina kršćana – osim u slučaju ISIS-a – morala je napustiti Irak, ne zbog velikih ratova, već zbog svojih naoružanih susjeda koji su im postali prijetnja, ponekad stvarna, a ponekad hipotetska, ali nitko ne želi čekati da bude prekasno.

Ako se ne provede potpuno razoružanje stanovništva, nikada neće biti sigurnosti.

Sigurnost, naime, ne pada odozgor i nemoguće je misliti da se svatko može sam osigurati…  tko ima hrabrosti ostati na mjestu gdje se ne osjeća zaštićeno, pa čak ni zakonom?

Primjer. Gospođa, kršćanka koja je čistila u Nuncijaturi namjeravala je otići u Ameriku. Budući da joj je bilo teško dobiti vizu koja bi joj omogućila odlazak, pomirila se s ostankom u Bagdadu. Bilo dobro ili loše, imala je posao. Sve dok joj nije eksplodirala auto bomba u blizini njezine zgrade i ozbiljno joj oštetila stan koji je dijelom i izgorio. Kako bismo je mogli natjerati da ostane? Prije nekoliko tjedana saznao sam da je sada sretna u Detroitu.

Vozač Nuncijature u roku od tri mjeseca morao je tri puta promijeniti vrata i prozore nakon eksplozija s jednostavnim napravama koje su bile u blizini njegove kuće.

Od strane vlade bilo je raznih pokušaja da se ljude potakne na razoružavanje, kao što je kupovina oružja, pa čak i slomljenog. Neki su to prihvatili, drugi su opet prodali samo slomljeno oružje, a dobro si zadržali.

Dopustite mi, da otvorim zagradu, te odem malo dalje i da se ne ograničim samo na razmišljanje o prisutnosti kršćana na Bliskom istoku.

Uvjeren sam da bez istinskog, autentičnog i globalnog razoružanja svijeta neće dugo biti. Ne samo zbog nuklearnog oružja, koje nitko, kažu, nema hrabrosti detonirati (dok ne dođe neki luđak), nego i zbog tenkova, dronova, kalašnjikova ili beretki. Tko je ikada čuo za Institut Ujedinjenih naroda za istraživanje razoružanja? Ipak postoji, treba ga osnažiti.

Dugo sam razmišljao trebam li ovo reći ili ne, da ne ispadnem smiješnim i naivnim pacifistom.

Ohrabrio sam se kada sam pročitao što je papa Franjo rekao patrijarhu Kirilu u videopozivu 16. ožujka. U ovako dramatičnom trenutku koji živimo (i još uvijek se proživljava) Papa je rekao Patrijarhu koji se s njim složio: „Crkva ne smije koristiti jezik politike, nego Isusov jezik“.

Nije li Isus rekao: „Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje“? (Lk 6,29), „A ja vam kažem: ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“? (Mt 5,44), „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima“? (Lk 6,27), „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka“? (Mt 6,14-15).

Evanđelje nije samo za propovijedanje u Crkvi ili za proučavanje u katehezi. Ako to ne shvatimo ozbiljno, nastavit ćemo se obračunavati po zakonu najjačeg, kao u džungli.

Bezazlenost? Naravno! Ali vjerujem, a otkrio sam to upravo u Iraku da moramo biti bezazleno hrabri. Samo će naša bezazlenost moći razoružati snagu oholih. Uvjeren sam da su ljudi poput sv. Franje, Ghandija, Martina Luthera Kinga, Majke Tereze iz Calcutte svojom bezazlenom jednostavnošću pridonijeli više čovječanstvu u ostvarenju mira od svih teoretičara pravednog rata i uravnoteženih odnosa snaga.

2. ZAKONODAVNA ZAŠTITA

Drugo, da bi kršćani ostali u Iraku, ali to se odnosi na sve na Bliskom istoku, potrebna je politika afirmativne akcije kako bi im se osigurala radna mjesta u državnim i općinskim uredima. Politike koje pogoduju njihovoj prisutnosti u svijetu rada, zatim pozitivno djelovanje koje favorizira ili osigurava kvote kao što se to radi za manjine, nadilaženje nedostataka uzrokovanih diskriminacijom koja postoji, iako nije legalna.

Iračka vlada učinila je mnogo u tom pogledu, ali uvijek se može učiniti još više. Uključivanje manjina u društvo, kao što je prihvat migranata ne podrazmijeva se samo po sebi.

Moramo samo pogledati oko sebe. Vrijedno je divljenja ono što se radi, čak i ovdje za prihvat izbjeglica iz Ukrajine. Ali oni koji su prije pokušali prijeći Sredozemlje ili su kucali na našim granicama, nisu li i oni bili izbjeglice? Ljudska bića s istim pravima koja su bježala, barem u velikom broju slučajeva od ratova? Na temelju kojih kriterija prihvaćamo jedne, a isključujemo druge? Rasa? Vjera? I tu ću se zaustaviti…

3. OBRAZOVANJE

Treće. Budući da nije dovoljno dobro zakonodavstvo jer je nemoguće postići razoružanje bez odgovarajuće pripreme, važan je odgoj za toleranciju ali i odgoj i obrazovanje za toleranciju u školama, kao što je ovdje na Zapadu, odgoj i obrazovanje pripadnika manjina i njihovo uključivanje u društvo, napose onih koji su nedavno pristigli.

Jednako tako povijesne knjige moraju se prilagoditi jer one u opticaju, kažu mi, gotovo potpuno zanemaruju predislamsku povijest (asirsku, sumersku, babilonsku i kasnije kršćansku) u Iraku, koja je također vrlo bogata. Sve kršćanske i nekršćanske manjine kao što su Jezidi, Sabejci i Mandejci postojale su prije dolaska Islama.

ZNAKOVI NADE

Čekajući razoružanje, zakonodavnu zaštitu i plodove obrazovanja, potrebno je u međuvremenu prijeći na konkretno djelovanje. Nešto se kreće u tom smjeru.

         Na području obrazovanja

Čini mi se pozitivnim znakom da su neki šijitski intelektualci iz grada Najafa gdje živi šijitski veliki Ajatolah Al Sistani zatražili intervenciju Vatikana kako bi istražili preko 70 kršćanskih arheoloških nalazišta u okolici tog grada.

Ponovno otkrivanje korijena vlastite povijesti, umjesto sakrivanja može pridonijeti većoj toleranciji.

To je prvi korak prema obrazovanju koje poštuje manjine.

Obrazovanje oblikuje mentalitet.

         U području rada

Kako bi se kršćanima osigurao posao grade se dvije bolnice u gradovima i četvrtima s velikim brojem kršćanskog stanovništva, jedna u Erbilu, glavnom gradu Kurdistana, a druga u Quaraqoshu glavnom gradu ravnice Ninive.

U Erbilu je prije nekoliko godina osnovano i katoličko sveučilište, a u cijelom Iraku u tijeku je povrat mnogih škola koje je prethodni režim oduzeo kršćanima od župa i redovničkih družbi, itd…

To su konkretne geste koje nude alternative bijegu.

         Na polju proroštva

Pokreće se i nešto na području koje bismo mogli definirati kao „proroštvo“, odnosno oni koji pokušavaju otvoriti nove putove za mir u budućnosti.

  • Inicijative na muslimanskoj strani

Na muslimanskom području svakako treba spomenuti tzv. „Amansku poruku“ deklaraciju tolerancije i jedinstva u muslimanskom svijetu koju je 9. studenoga 2004. godine izdao jordanski kralj Abdulah II. kojoj su se odmah pridružila 553  muslimanska znanstvenika iz preko 80 zemalja. Dokument naglašava potrebu da se ponovno istaknu temeljne vrijednosti prisutne u Islamu – ali često zaboravljene – kao što su suosjećanje, uzajamno poštovanje, tolerancija, prihvaćanje i sloboda vjeroispovijesti.

Nakon poznatog i osporavanog govora pape Benedikta XVI. u Regensburgu, dok su svi govorili o skandalu zbog onoga što se usudio reći, dobar broj muslimanskih znanstvenika napisao je pismo Papi i glavnim kršćanskim vođama diljem svijeta pod naslovom „Zajednička riječ između vas i nas…” s namjerom da pozovu kršćane i muslimane iz cijelog svijeta da zajedno naviještaju središnje mjesto ljubavi prema Bogu i bližnjemu poštujući međusobne razlike u vjeri.

  • Zajednička inicijativa

Dokument o Ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički suživot koji su 4. veljače 2019. u Abu Dhabiju potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara, Ahmad Al-Tayyeb možemo smatrati plodom ovog nastojanja da umjereni i tolerantni Islam prevlada nad nepopustljivim i fundamentalističkim.

  • Initijative na kršćanskoj strani

Enciklika Fratelli tutti

U skladu s prethodnim koracima nastavlja i socijalna enciklika pape Franje, Fratelli tutti o bratstvu i socijalnom prijateljstvu koja predlaže bratstvo i socijalno prijateljstvo kao načine za izgradnju boljeg, pravednijeg i mirnijeg svijeta uz zalaganje sviju: ljudi, institucija, poslovnog svijeta, međunarodnih organizacija, civilnog društva.

Hodočašća u Irak

Posjet Svetog Oca Iraku, nedvojbeno je tim kršćanima bio proročki događaj i snažan psihološki poticaj. Oni zapravo traže, da ih se ne zaboravi. Moraju osjetiti da ih svijet nije prepustio njihovoj sudbini.

Nedugo prije mog odlaska Opera Romana Pellegrinaggi, hodočasnička agencija Rimske biskupije sa sedamdesetak novinara došla je izvidjeti situaciju kako bi promovirala vjerska hodočašća u Iraku. Bilo je toliko entuzijazma, a onda odjednom… stigao je ISIS! Ali mislim da su sada opet krenuli. Za one koji imaju mogućnosti isplanirajte putovanje do izvora spasenja, ne samo Novog zavjeta, nego i Starog zavjeta onog koji je započeo Abrahamovim pozivom u Uru Kaldejskom, u Iraku.

  • Zaključak

Kad sam gledao nebo u pustinji Iraka ili Jordana i pokušavao izbrojati sjajne zvijezde, pomislio sam da je to isto ono nebo kojemu se divio Abraham, iste zvijezde koje je pokušao izbrojati i bio sam ganut.

Cijela priča o ljubavi između Boga i čovječanstva tamo je započela! U tim zemljama!

Kako mogu pomisliti da je Bog zaboravio mjesta koja je izabrao da bi pozvao Abrahama, da bi dao Zakon Mojsiju, da bi poslao svoga Sina?

Zato nastavljam sanjati.. Postoji li potreba za novim Abrahamom koji nas poziva da krenemo u obećanu zemlju? Novog Mojsija koji nas podsjeća da volimo Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samog? Ili je dovoljan Sin Božji koji nas je pozvao da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio?

Uvjeren sam da ako ozbiljno shvatimo Njegovu poruku, ostvarit će se Izaijino proroštvo: „pretvoriti će mačeve u plugove, a koplja u srpove“ – i više neće biti gladi na svijetu, dodajem – „neće više narod dizat` mača protiv naroda nit` se više učit` ratovanju“ (Iz 2,4) dodaje prorok, i više nećemo imati problema sa izumiranjem kršćana, niti na Bliskom istoku, niti u sekulariziranoj Europi..

Hvala na pažnji!

Mons. Giorgio Lingua