Intervencija pomoćnog biskupa Los Angelesa (SAD) Roberta Barrona na Biskupskoj sinodi za mlade u Rimu
Brojna istraživanja i studije posljednjih deset godina potvrđuju da mladi ljudi često navode intelektualne razloge kada ih pitaju za razlog njihova napuštanja Crkve ili gubitka povjerenja u nju. Glavni među razlozima je uvjerenje da religija stoji u suprotnosti sa znanošću ili da ne može izdržati racionalnu provjeru, da su joj vjerovanja zastarjela i presotala iz nekih primitivnih vremena, da je Biblija nepouzdana, da religijska uvjerenja potiču nasilje i da Bog predstavlja opsasnost ljudskoj slobodi. Mogu posvjedočiti, na temelju moje dvadesetogodišnje službe na području internetske evangelizacije, da su ti prigovori ključni kameni spoticanja za prihvaćanje vjere kod mladih ljudi. Danas je živo potrebna obnovljena apologetika i kateheza, kao bitan aspekt brige o mladima. Kad kažem apologetika, ne mislim na prozelitizam... Nadam se da je jasno da inteligentno, uvažavajuće i kulturološki osjetljivo izlaganje vjere (“davanje razloga za nadu koja je u nama“) je svakako poželjno. Među pastoralcima postoji opće slaganje da je na Zapadu posljednjih pedeset godina kateheza u krizi. Da vjera nije učinkovito prenošena potvrdila je i posljednja studija Religious Landscape Study (http://www.pewforum.org/religious-landscape-study/) ... Među svim religijama upravo je katolicizam pretposljednji na popisu po pitanju prenošenja svopjih vjerskih tradicija na mlađe. Zašto se dogodilo da su posljednjih desetljeća i u našim katoličkim srednjim školama mladi učili Shakespeara u nastavi književnosti, Homera u nastavi latinskog, Einsteina u nastavi fizike, ali prečesto tek površne tekstove u nastavi vjeronauka? Vojska naših mladih koji tvrde da je religija iracionalna je plod ovog neuspjeha u obrazovanju.
Dakle, kako bi trebala izgledati nova apologetika? Najprije, trebala bi krenuti od pitanja što ih sami mladi spontano postavljaju. Ne bi bila nametnuta odozgo, već bi organski izrasla odozdo kao odgovorna čežnju uma i srca... Drugo, nnova apologetika bi se trebala na dugo i naširoko spustiti u pitanja odnosa vjere i znanosti. Za mnoge je danas znanstveno jednako racionalno, pa ako religija nije znanstvena, ona je nužno iracionalna. Bez da se imalo dezintegrira znanosti, mi moramo pokazati ima ne-znanstvenih a ipak imanentnih razumskih puteva koji vode ka spoznaji realnoga. Književnost, drama, filozofija, umjetnosti – svi rođaci religije – nužno samo ne zabavalju i gode, već i donose istine koje se nijednim drugim putem ne mogu dohvatiti. Obnovljena apologetika treba njegovati te pristupe.
Treće, naša apologetika i kateheza treba krenuti putem ljepote (via pulchritudinis), kako je to rekao papa Franjo u Evangelii Gaudium. Osobito u kontekstu naše postmoderne kulture, krenuti od istinitoga i lijepoga – što vjerovati i kako se ponašati – često se krivo prikazuje ili koristiti, jer je u prevlasti ideologija sebe-stvaranja ili samoizuma sebe. Međutim, ovo treće, transcedentalno, ono lijepo, estetsko, često se pokazuje kao učinkovitiji, a manje opasni put. Upravo j e bitna sastavnica katoličkog genija što smo stalno imali ono lijepo, bili u koheziji s ljepotom – u glazbi, poeziji, graditeljstvu, slikarstvu, kiparstvu i liturgiji. Sve to predstavlja moćnu matricu za evangelizaciju. I kao što reče Hans Urs von Balthasar, naj neodoljivija ljepota je ona svetaca. Našao sam dobar dio evangelizacijskog materijala u životima svetaca, tih velikih Božjih prijatelja, gotov kao trener koji privlači mlađe igrače u momčad pokazujući im igru nekadašnjih velikih igrača (izvor: Catholic World Report, 9. listopada 2018.; prijevod L. Marijan).