INTERVJU TJEDNA

Livio Marijan: Grkokatolici u Zadru su nakon 103 godine dobili mjesto za bogoslužje.  

PIŠE IVICA NEVEŠĆANIN,  27. ožujka 2021. - 11:30

Zadarska Nadbiskupija je crkvu sv. Duha ustupila na korištenje grkokatoličkim vjernicima u Zadru, o kojima brigu vodi đakon Livio Marjian

Nedjelja, 7. ožujka 2021., zlatnim će slovima ostati upisana u povijest grkokatoličke crkve u Zadru, Dalmaciji i Hrvatskoj. Tog je dana u crkvi Svetog Duha, mons. Milan Stipić, vladika križevački, predvodio bogoslužje za grkokatolike koji žive u Zadru i okolici. Naime, dogovorom između Zadarske nadbiskupije i Križevačke eparhije, nedavno je grkokatolicima na korištenje dodijeljena skromna barokna crkvica kod Gradskog groblja čime su katolički vjernici bizantskog obreda u Zadru, nakon 103 godine, opet dobili svoje mjesto za molitvu i bogoslužje.

- U Zadru je sve do 1918., odnosno do kraja Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske monarhije, postojala grkokatolička župa, točnije vojna kapelanija, s preko 500 pripadnika iz raznih krajeva Austro-Ugarske. U Dalmaciji su postojale i grkokatoličke župe u okolici Drniša (Kričke, Baljci, Vrlika) koje su stradale u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu, a njihovi stanovnici su se raselili po dalmatinski gradovima – govori đakon Livio Marijan, kojeg je Križevačka eparhija,

zajedno sa svećenikom Marjanom Jeftimovim, župnikom Jastrebarskim, imenovala za redovitu pastoralnu skrb i održavanje bogoslužja za zadarske grkokatolike.

- Na to prvo bogoslužje u nedjelju došlo je zaista puno, previše da bi stalo u našu crkvicu, pa su mnogi stajali u njezinu dvorištu. Dobili smo je na korištenje dobrotom zadarskog nadbiskupa, mons. Želimira Puljića, što je jako pozitivno dočekano među grkokatoličkim vjernicima. Osjećaju da napokon imaju svoje mjesto za okupljanje i molitvu – priča đakon, dok razgledavamo unutrašnjost crkvice u ulici Franka Lisice, smještene uza samu frekventnu gradsku prometnicu.

Izgrađena je krajem 18. stoljeća i teritorijalno pripada župi Svetog Ante, Zadar-Smiljevac, ali se jako rijetko koristi, možda dva puta godišnje. Uz svetačke slike i prikaz križnog puta na njezinim zidovima uskoro će se naći i replike bizantskih ikona zadarskih zaštitnika svetog Šimuna i svete Stošije, svetog Jeronima, zaštitnika Dalmacije, kao i lik zadarske Gospe od zdravlja. U crkvi će se tek nešto dodati da bude prikladnija za služenje mise (božanske liturgije sv. Ivana Zlatoustoga, kako to grkokatolici kažu) po istočnom, bizantskom, obredu, ali tako da se može služiti i rimski obred.

- Latinski, rimski obred je nešto jednostavniji i ima više racionalni pristup, ima nešto od logike rimskog prava, a osobito nakon Tridentskog koncila pod utjecajem protestantizma, dok je grčki obred ostao vjerniji starokršćanskom stilu te je zadržao više mističnosti i ekspresivnost. U njemu ima više pjevanja i ceremonijalnosti jer je nastao na baštini grčke drame, a i carskog ceremonijala koji se odvijao u carigradskoj katedrali Aja Sofiji gdje mu je i ishodište. Razlike između latinskog odnosno rimskog i grčkog odnosno bizantskog obreda su više kulturološke, a ne dogmatske. Obredi su stariji od kasnijih podjela Crkve. Mi grkokatolici smo dio sveopće Katoličke Crkve kao i rimokatolici – tumači nam novi đakon Sv. Duha.

 

Livija Marijana, rođenog Ižanina, zadarska javnost dobro poznaje. Kao laik gotovo petnaest godina bio je osobni tajnik pokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, kada je vodio redovite emisije Zadarske nadbiskupije na Radio Zadru. Nakon studija filozofije i etnologije još u bivšoj Jugoslaviji, upisao je i završio teologiju u Zadru. U zadarskom Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević budućim je svećenicima neko vrijeme predavao filozofiju, psihologiju i logiku. Bavio se etnologijom, folklorom i osobito glagoljaškom glazbenom baštinom zadarskoga kraja. Zadnjih osam godina proveo je kao kancelar i tajnik Križevačke grkokatoličke eparhije gdje je i primio red đakonata.

Kako je do toga došlo? Kako ste završili kao grkokatolički đakon?

– Još dok sam bio nadbiskupov tajnik u Zadru spremao sam se za đakonat. Nakon smrti nadbiskupa Prenđe tadašnji križevački vladika Nikola Kekić molio je zadarskog nadbiskupa Puljića da me na neki način posudi Križevačkoj biskupiji jer malo tko danas razumije staroslavenski, a bogoslužne knjige u grkokatoličkoj crkvi su najvećim dijelom na staroslavenskom. Mlađe generacije ga više ne razumiju i javila se potreba da se prevedu na živi jezik. Naime, ja sam korijenima s otoka Iža, točnije iz Velog Iža koji je, kao i sve naše otočne župe, stoljećima bio glagoljaški, što znači da se rimska misa govorila na staroslavenskom. Kao dijete pamtim da sam ministrirao pokojnom don Vladislavu Cvitanoviću, zadnjem svećeniku glagoljašu. Staroslavenski mi je blizak od malih nogu, tako sam se počeo baviti glagoljicom i dosta sam ga dobro naučio.

I staroslavenski vas je odveo u Križevce... 

- Vatikan je stalno isticao da Križevačka eparhija mora imati svoje liturgijske knjige na standardnom hrvatskom jeziku. Tako sam otišao u Križevačku eparhiju da bih prevodio tekstove sa staroslavenskog na hrvatski, što je ogroman posao. Časoslov, obrednik za krštenje, vjenčanje, molitvenici... Međutim, zbog tadašnjih potreba te biskupije postao sam biskupov tajnik i kancelar eparhije, a onda sam se i zaredio za đakona. Prošlo je osam godina, a najmanje sam vremena prevodio u prevođenju. Kad je došao novi vladika Milan Stipić zamolio sam ga da me razriješi službe kancelara kako bih konačno ispunio svoju misiju i do kraja preveo potrebne knjige. On mi je predložio da se vratim u Zadar i tamo prevodim.

Kako ide prevođenje, koliko je toga još ostalo?

- Težak je to i spor posao. Morate konzultirati grčki izvornik jer Ćiril i Metod su napravili prijevod s grčkoga na staroslavenski, a ja radim prijevod njihovog prijevoda. Pritom konzultiram razna druga, engleska i talijanska izdanja. Usput sam dobio obvezu da organiziram i pomažem voditi pastoral grkokatolika u Zadru. Sada smo dobili mjesto za bogosluženje, a nadam se da ćemo uskoro imati i župu. Prvu nakon 1918., koja je ugašena raspadom Austro-Ugarske monarhije. Svećenik će za sada dolaziti služiti liturgiju jednom mjesečno, prvom nedjeljom u mjesecu, a ja ću voditi brigu o crkvi i povremeno vjernike okupljati na molitvu, pjevanje... Ljeti, kada bude više grkokatoličkih turista, moguće da bogoslužje bude i češće.

Od kada su grkokatolici u Zadru?

- Teško je reći. Od samih početaka na Mediteranu se, pogotovo uz obalu, miješaju oba obreda, rimski i grčki, a Dalmacija je bila to neko prijelazno područje. Do 12. stoljeća Dalmacija je pod Bizantom zbog čega imate jako puno tragova bizantske umjetnosti. Primjerice, crkva Sv. Križa u Ninu, Sv. Donat u Zadru, mnoštvo svetaca iz bizantske tradicije štuje se na ovom prostoru, kao što je sveti Todor u Korčuli, sveti Spiridon, Katarina Aleksandrijska, Sveta Eufemija... Sve su to sveci s istoka.

U vrijeme hrvatskog kraljevstva obredi se nisu previše razlikovali, možda jedino po jeziku. Rimska je crkva služila na latinskom, a bizantska na grčkom s time da je vrlo rano, kad su doselili Hrvati, obred služen na staroslavenskom. Njega su koristili samo slavenski narodi, i rimskog i grčkog obreda. Naši glagoljaši, ali isto tako i Bugari, Srbi i Rusi. Kad se crkva podijelila na istočnu i zapadnu, pravoslavnu i katoličku, obredi su već postojali, kao i sveci, koji su stariji od crkvene podjele. Zato se ne može reći da je neki obred kao obred katolički, a neki pravoslavni. Svi su obredi u kršćanstvu jednakopravni i legitimni, jednako sveti, jer su nastali prije podjele crkve i sačuvali su istu vjeru i sakramentalnost. Tragovi istočnog obreda ostali su duž cijele dalmatinske obale i nakon što su Hrvati ušli pod jurisdikciju zapadne, rimokatoličke crkve.

 Tko su nositelji grkokatoličke vjere u to doba. Doseljeni Hrvati, postojeće stanovništvo...?

- Grkokatolici su od početka multinacionalni. U dalmatinskim gradovima su tada živjeli i Grci kao trgovci. Papa u 13. stoljeću hvali zadarske kanonike da još drže grčku liturgiju jer su oba obreda paralelno egzistirala. Sakristija zadarskog Svetog Dominika bila je drevna crkva svetih Romana i Platona. Sve do ukinuća samostana u 19. stoljeću, dominikanci su na njihov blagdan služili grčku liturgiju. U zbirci zlata i srebra Zadra (SICU) imate prekrasne ikone grčkoga stila. Bizantska crkvena kultura je trajno prisutna u romanskim gradovima Dalmacije, Zadra, Šibenika, Splita, Nina... Ali, što se događa? Kasnije dolazi do doseljavanja pravoslavnih stanovnika. Pred najezdom Turaka s istoka stižu Srbi, Vlasi, Grci i drugi. Bizantski obred se preko njih opet tako uprisutnio u Dalmaciji.

Kažete da je manji dio doseljenih Grka i pravoslavaca povremeno bio grkokatoličke vjere. Što znači „povremeno”?

- Cijela pravoslavna crkva na istoku je bila pod Turcima. Kad se odbjeglo stanovništvo našlo na slobodnom teritoriju brigu o njima vodili su latinski biskupi ili su povremeno bili pod njihovom jurisdikcijom. Svi pravoslavci u Dalmaciji bili su pod filadelfijskim episkopom u Veneciji, koji je pripadao Carigradskom patrijarhatu. Venecijanski je episkop povremeno bi pod papom, a povremeno i nije. Dakle povremeno grkokatolici, povremeno pravoslavni. Takve su se stvari stalno miješale, sve do dolaska Austro-Ugarske.

Što se tada događa?

- Austro-Ugarska je najzaslužnija što se grkokatolička crkva podigla i ustrojila. Naime, na teritorij monarhije dolaze brojni pravoslavci koji su izgubili vezu s matičnim episkopima. Našli su se u većinski katoličkoj zemlji i Austro-Ugarska im je nudila uniju: da prijeđu u katoličku crkvu i pritom zadrže svoje obrede. Tako je 1611. godine biskup Šimun Vratanja sklopio s papom uniju i nastaje grkokatolička Marčanska eparhija, nazvana po manastiru Marči kod Ivanić Grada. Ona je pokrivala sve kršćane grčkog obreda u Hrvatskoj koji su sad bili katolici. U tu uniju ušli su uskoci, grkokatolici iz Žumberka, dio pravoslavnog stanovništva Srba i Vlaha, i tako su svi oni postali grkokatolici. Međutim, s istoka su se i dalje naseljavali novi pravoslavni stanovnici, pogotovo nakon patrijarha Crnojevića kada ovdje dolaze i više pravoslavnih monaha. Oni su bili protiv unije pa čak i pale samostan u Marči. U to vrijeme polagano se počinju jasnije formirati nacije, prije toga su svi ti doseljenici bili više-manje nekakvi Slaveni istočnog ili zapadnog obreda, i tako se veliki dio pravoslavnog življa vraća se u pravoslavlje. Do početka 19. stoljeća ostali su grkokatolici vjerni rimskoj crkvi uglavnom na području Žumberka te kasnije nastaju i tri dalmatinske župe: Vrlika, Kričke i Baljci kod Drniša, gdje im je Austrija sagradila velebne crkve za njih.

 

U to vrijeme dolazi i do rasta broja grkokatolika u Zadru. Naime Zadar postaje vojno i upravno sjedište austrijske Dalmacije?

- Točno. U mornarici Austro-Ugarske bilo je puno Ukrajinaca i Slovaka pa je za njih u Zadru osnovana kapelanija. Zadarska grkokatolička kapelanija imala je 500 popisanih vjernika, ali nisu imali svoju crkvu. Vjerojatno su obrede služili u rimskim crkvama, možda u Sv. Stošiji ili Sv. Šimi. Nakon propasti Austro-Ugarske, i nestankom mornarice, nestaju i većina vjernika. Zadnji grkokatolički svećenik u Zadru je bio Ukrajinac. Od 1918. do danas grkokatolici nisu imali svoje stalno mjesto. Kraljevina Jugoslavija nije baš favorizirala grkokatolike, za njeno vrijeme se sve dodatno raspršilo.

Što se događa s grkokatolicima u Zadru uoči, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata?

- U Drugom svjetskom ratu četnici su zapalili grkokatoličke crkve u Kričkama i Baljcima, a ljudi su se razbježali na sve strane. Veliki dio ih je otišao živjeti u gradove gdje su se stopili s rimokatolicima jer nije bilo grkokatoličkih svećenika da služe njihov obred. Zadnji svećenik je bio Janko Heraković, glasovit i jako poštovan. Poslije njega o grkokatolicima su brigu vodili uglavnom fratri iz Visovca koji su od Vatikana imali dozvolu za služenje istočnog obreda. Jedan dio grkokatolika se u tom razdoblju odselio, a manji dio se vratio na pravoslavlje. No unatoč iseljavanju te župe nikad nisu ugašene. Matice im i dalje postoje, a ljudi su raseljeni po cijeloj Dalmaciji.

Kada je osnovana Križevačka eparhija?

- Osnovana je zaslugom carice Marije Terezije 1777. godine sa sjedištem u Križevcima, i jedina je biskupija u sklopu Hrvatske biskupske konferencije koja je grčkog (bizantskog ili istočnog) obreda, a pokriva čitavo područje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije, na kome živi oko 25 tisuća grkokatolika u 40 župa. Na postojeće malobrojne grkokatolike u 19. stoljeću doselili su se Ukrajinci i Rusini koji su postali dio Križevačke eparhije. Zadnjih 60 godina biskup Križevačke eparhije je stanovao u Zagrebu. Tamo je i grkokatoličko sjemenište iz 16. stoljeća, najstarija ustanova Križevačke eparhije, koje je odgojilo brojne hrvatske intelektualce, poput Tadije Smičiklasa. On je bio rektor sjemeništa koje je, zanimljivo, bilo središte Ilirskog preporoda. Intelektualci su se u Zagrebu okupljali oko grkokatoličke crkve Svetog Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Ali katedrala i biskupski dvor su od početka u Križevcima.

 Kakvo je stanje s grkokatoličkim vjernicima u Dalmaciji?

- Prije desetak godina obnovljena je zajednica u Splitu. Nadbiskup splitski nam je ustupio crkvu Gospe od Dobrića koja je zapravo stara uskočka crkva, a uskoci su jednim dijelom bili grkokatolici. Na oltaru je čak jedna stara ikona Bogorodice iz tog vremena. Nedavno se obnovila i crkva u Kričkama gdje je popravljena župna kuća i podignut samostan. Potreba se osjetila i u Zadru gdje od starine ima nekoliko grkokatoličkih obitelji iz južne Dalmacije, ali i doseljenih sa Žumberka. U zadnje vrijeme doseljavaju se Ukrajinci (zapadna Ukrajina), oko 150 ih živi i radi na području Zadarske županije sa svojim obiteljima, a nešto malo ima Rusina i Slovaka. Osim toga, grkokatolici iz Mađarske, Slovačke, Ukrajine ljetuju na Jadranu i često postavljaju pitanja gdje ima bogoslužje za njih u gradovima. Povremeno i njihovi svećenici dolazili tu na ljetovanje pa bi znali služiti misu u nekoj rimokatoličkoj crkvi. Zato vjerujem da će ovaj pastoralni centar u Zadru prerasti u župu.

Kako vas je prihvatila crkva u Zadru i što za grkokatoličku zajednicu znači Sv. Duh?

- Vrlo pozitivno, zato što oni znaju da smo ista vjera. Svi znaju za Živka Kustića, grkokatoličkog svećenika koji je zadužio Katoličku crkvu u nas. Mi se razlikujemo od rimokatolika samo u obrednoj tradiciji, ista smo crkva i ista vjera. Drugo, naši ljudi inače vole obrednost, pa tako i istočni obred, jer je mističan, pjevan, ekspresivan, udara više na srce nego na razum. Pjevanje je slično s glagoljaškim pjevanjem pa i tu postoji poveznica. Hvala Bogu katolička crkva je vrlo bogata, možeš biti koptskog, armenskog, sirijskog, grčkog ili rimskog obreda, možeš ići na tradicionalnu rimsku ili staroslavensku misu, na modernu, s gitarama, ili biti član duhovnih pokreta. U Crkvi postoji ponuda primjerena duhovnim potrebama, nema svako istu duhovnu potrebu. Netko voli više protestantski stil, netko voli više tradicionalno, ozbiljnost, netko pučko pjevanje, netko moderno pjevanje. Grkokatolička zajednica je još jedna ponuda u tom smislu, ljudi koji vole staroslavenski, tradicionalno pjevanje i istočnu kršćansku duhovnost i obred, koji je dosta ceremonijalan i dramatičan, to je taman za njih.

 

 

 Luka Gerlanc/Cropix

Povijesno gledano, kakav je odnos grkokatolika i pravoslavaca na našem području?

- Mi smo najprije katolici i moramo slušati odredbe Svete stolice. Katolička crkva je potpuno ekumenski otvorena, ona moli i radi za jedinstvo svih crkava i svih kršćana, a grkokatolici u tome participiraju. Pravoslavne crkve su autokefalne, samoupravne. Pomalo su i razjedinjene, nemaju jedan centar. Svaka crkva vodi ponekad neku svoju politiku. Neke pravoslavne crkve, poput Rumunjske, vrlo su otvorene ekumenizmu dok druge baš nisu. U svijetu su se te razlike počele prevladavati i sve crkve su se jako zbližile jer razlika među njima nije toliko dogmatska nego više povijesna i kulturološka, a posvađane su u povijesti više zbog političkih razloga.

Smatrate da su politički nacionalizmi produbili sukob između istočne i zapadne crkve?

- Problem kod nas je rat, što se pravoslavci poistovjećuju sa Srbima a katolici s Hrvatima, što je opet krivo jer vjera je osobni izbor svakog čovjeka, a vjera je postala etnička odrednica. Kod nas je smiješno čuti da je Srbin katolik, a Hrvat pravoslavac, što je drugdje sasvim uobičajeno, jer biti rođen u nekoj vjeri ne znači pripadati određenoj naciji. Kod nas je došlo do antagonizma pa se i obredi i crkve poistovjećuju s nacijom. Grkokatolici su jako stradali u srpskoj agresiji. Mnogi su pobijeni u župama u okolici Vukovara (Mikluševci, Petrovci, Berak) stradale su župe u okolici Slavonskog Broda. Formacije tzv. SAO Krajine su nam po drugi puta porušili ono malo što je ostalo od crkva srušenih za Drugog svjetskog rata u Kričkama i Baljcima...

 Teret povijesti kao da ne vodi dijalogu nego novim konfliktima?

- Ne volim puno govoriti o povijesti, bilo je kako je bilo. Danas je novo vrijeme, treba prevladati te razlike, jer mi svi služimo istom Bogu i čovjeku. Svi smo kršćani, a Krist je jedan. Kao katolici mi bismo htjeli imati normalne odnose s pravoslavnim vjernicima. Neke pravoslavne crkve vrlo negativno gledaju na grkokatolike kao na nekakve izdajnike koji su u staro vrijeme napustili pravoslavlje i priključili se papi, što nije točno. Kad se, recimo, Austro-Ugarska proširila na zapadnu Ukrajinu, Slovačku, Rumunjsku i Hrvatsku, pravoslavci su se zatekli unutar granica monarhije i našli u katoličkoj većini. Drugo, izgubili su vezu sa svojim crkvenim poglavarima koji su bili pod Turcima i nekako se čini normalnim da su postali grkokatolici. Možda su Habsburgovci i politički htjeli da tako bude, i možda su neke unije i sklopljene više iz političkih razloga, no danas nakon 500 godine te crkve su realnost. Grkokatolička crkva u Ukrajini ima 6 milijuna ljudi, a katolika različitih istočnih obreda ima u svijetu 25 milijuna: grčkog ili bizantskog (istočna Europa, južna Italija, melkiti na Bliskom Istoku), zapadno-sirskog (maroniti), koptskog (Egipat), istočno-sirskog ili kaldejskog (Irak, Iran), etiopskog (Etiopija)...

Postoje li danas kod nas Srbi grkokatolici?

- Srba grkokatolika mislim da nema, možda malo, a u prošlosti ih je bilo, no vratili su se u pravoslavlje. Nekada su dio Križevačke eparhije bili svi grkokatolici bivše Jugoslavije, Makedonci, u Vojvodini Rusini i Rumunji i drugi, no onda je raspadom Jugoslavije Sveta stolica formirala nove biskupije, tako danas imate Makedonsku grkokatoličku eparhiju, Vojvođansku u Srbiji i Križevačku eparhiju na području Hrvatske, Slovenije i BiH.

 

Imali li razlike u ulozi đakona između grkokatoličkog i latinskog obreda?

- Đakon u katoličkoj crkvi može služiti u svim obredima. Drukčije je kod svećenika koji od Rima moraju dobiti tzv. dozvolu za biritualnost da bi na duže vrijeme služili oba obreda. Đakon je poslužitelj na oltaru, a ne glavni celebrant, svećenik. On može služiti u svakom obredu ako ga zna, pa i npr. u Koptskoj katoličkoj crkvi, ako zna arapski jezik i sam obred. Grkokatolici i rimokatolici su jedna crkva i često mi grkokatolici služimo u rimokatoličkim crkvama ili obratno, rimokatolici služe kod nas. Često zajedno koncelebriramo i pomažemo jedni drugima u pastoralu. Grkokatolici jesu istog obreda kao pravoslavni, ali ja ne mogu služiti na pravoslavnoj liturgiji jer smo mi, kanonski i pravno, odvojene crkve. Drugo je s rimokatolicima, mi međusobno primamo sakramente, jedni drugima pomažemo, ispovijedamo. Kad kao đakon služim na rimskoj misi, nosim rimsku odjeću i služim po rimskom obredu. Kad služim na grkokatoličkoj liturgiji, nosim grčko ruho i služim po grčkom obredu.

Zadarski zaštitnik štiti Jeruzalem i Jastrebarsko

 - Zadarska nadbiskupija je 2013. godine darovala komadić moći svetog Šime novoj grkokatoličkoj župi u Jastrebarskom. Tamo je o 400. obljetnici Križevačke eparhije izgrađena nova crkva Preobraženja Gospodnjega. Kamen temeljac blagoslovio je papa Benedikt XVI. kad je bio u Hrvatskoj. Zadarska
nadbiskupija je u to vrijeme jedan dio moći svetog Šime poklonila i grčkoj pravoslavnoj crkvi u Jeruzalemu koja ima samostan i grob svetog Šime, ali prazan. Kako je ostao jedan komadić moći, Križevačka eparhija je molila da se ta relikvija njima daruje za novu crkvu. Na velikoj proslavi bio je nadbiskup Puljić, papinski nuncij i križevački vladika Nikola Kekić. Ljudi se mole relikviji svetog Šimuna u Jastrebarskom, poglavito parovi, iz cijele Hrvatske, koji nemaju djece. Uslišanih molitvi ima jako puno. Napravljeno je i posebno postolje s ikonom, a uokolo se mogu vidjeti ostavljene sličice djece i odraslih iz zahvalnosti za uslišane molitve. Župnik Jastrebarskog, o. Marjan Jeftimov, koji je pohađao zadarsko sjemenište, ujedno je odnedavno i dušobrižnik za zadarske grkokatolike.