Video: (1) Facebook
U srijedu, 19. studenoga 2025., u Saboru Republike Hrvatske, a u organizaciji zastupnice Marijane Petir, obilježena je 10. obljetnica ''Crvene srijede'' (Dan spomena na na progon kršćana u svijetu) i 60. obljetnica deklaracije 'Nostra Aetate'. U ime Križevačke eparhije sudjelovao je đakon o. Livio Marijan, eparhijski kancelar. Na skupu su sudjelovali mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH, Marijana Petir, zastupnica u Saboru RH, Željko Rajner, potpredsjednik Sabora, predstavnici raznih kršćanskih Crkava, islamske i židovske vjerske zajednice, sveučilišni profesori, nekoliko veleposlanika u RH i drugi.
Izlaganje o. Livija Marijana, kancelara Križevačke eparhije:
TEŠKO STANJE KRŠĆANA NA BLISKOM ISTOKU
Kao Katolička Crkva bizantskog ili grčkog obreda, naša Križevačka grkokatolička eparhija često komunicira s pojedinim istočno-katoličkim crkvenim zajednicama, župama i biskupijama sa Bliskog istoka. To su prvenstveno grkokatolici Melkiti u Libanonu, Siriji i Izraelu, zatim s crkvenim zajednicima siro-antiohijskog obreda (Maroniti u Libanonu i Siro-katolici iz Sirije) te s Armenskom katoličkom Crkvom koja također živi uglavnom u Libanonu, ali i drugim spomenutim zemljama. Nedavno smo bili u kontaktima s Maronitskom katoličkom Crkvom u Libanonu koja nam je ustupila relikviju sv. Šarbela. Također, u posljednje vrijeme češće komuniciramo s predstavnicima Koptske staro-istočne pravoslavne Crkve iz Egipta jer smo ustupili našu konkatedralu sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu Koptima migrantima koji žive i rade u Zagrebu da mogu jednom mjesečno imati svoje bogoslužje. S klerom i vjernicima ovih Crkava sa Istoka često se susrećemo i na međunarodnim kongresima i konferencijama za istočne katolike. U svim tim susretima neizbježno se razgovara o stanju kršćana i kršćanskih Crkava, bilo katoličkih, bilo pravoslavnih u zemljama Bliskog istoka.
Kršćani iz navedenih zemalja govore nam o velikom i neprestanom smanjenju broja vjernika i uopće kršćanske populacije na čitavom Bliskom istoku. Kao razloge uglavnom navode progone, nemire, ratna događanja, nasilje od strane militantnih skupina ili pojedinaca, nesposobnost ili nespremnost tamošnjih vlasti da se provode zakoni i osigura mir, otimanje njihove imovine, nekad i s blagoslovom državnih vlasti, čak i tamo gdje postoji razvijena demokracija, zatim vladavinu bezakonja i nejasnu retoriku političkih snaga po pitanju mirnog suživota. Tako jedan sirijski biskup reče kako kršćani tamo mogu teško i nikako živjeti jer kršćani ne mogu živjeti gdje nema vladavine osnovnih ljudskih prava i gdje se ne provode deklarirani zakoni o jednakosti sviju jer ''jednostavno nemaju takvu psihologiju i kulturu''. Drugi opet kažu kako se kršćani nalaze stiješnjeni između dviju krajnosti. Tako su u Svetoj zemlji kršćani po kulturi i jeziku uglavnom Arapi, a s druge strane među arapskim stanovništvom oni su kao kršćani vjerska manjina, pa se događa da ih obje sukobljene strane podozrivo gledaju kao neprijateljski elemenat. Takvo stanje čini njihov život vrlo teškim i gotovo nemogućim.
Kao autohtone zajednice i najstarije Crkve u kršćanstvu, oslabljene iseljavanjem i sve manjim brojem pripadnika, oni gledaju na zapadne kršćanske zemlje da se za njih zauzmu na međunarodnom planu. Nažalost, svjedoci smo velikog nedostatka osjećaja i javne potpore kršćanima Bliskog istoka od strane velikih zapadnih kršćanskih zemalja, a osobito ih pogađa prešućivanje njihova stanja u medijima. Nestanak drevnih i autohtonih kršćanskih Crkava u tim krajevima, kao što su to na primjer Asirska Crkva Istoka i Kaldejska katolička Crkva u Iraku, ili Siro-jakobitska pravoslavna Crkva u Siriji i Turskoj, koje su spale na svega nekoliko desetaka tisuća ljudi, ili kršćana u Jeruzalemu i Betlehemu bio bi nesaglediva šteta za povijest i kulturu cijeloga čovječanstva jer su to Crkve koje su po mnogočemu jedinstvene po svojim liturgijsko-teološkim, duhovnim i kulturno-umjetničkim baštinama. Kolijevka zapadne, judeo-kršćanske civilizacije jest upravo Bliski istok.
Žalosna je činjenica, koju upravo ovi kršćani sa Bliskog istoka često ističu, da se u zapadnim zemljama sve čini kako bi suživot religija bio na visokoj razini, pa se tako pripadnicima svih religija omogućuje nesmetani vjerski život, dok istovremeno nitko ne protestira i ne zauzima se za osnovna ljudska prava kršćana kao najranjivije skupine u zemljama odakle dolaze migranti na zapad.
Kao katolici, mi se držimo svih dokumenata i učenja papa i Katoličke Crkve te se uvijek zauzimamo za ekumenizam, dijalog i suživot svih ljudi. Ipak, sa žalošću konstatiramo da je dijalog, kao i osnovna načela deklaracije Nostra Aetate uvelike otežan jer stajališta Katoličke Crkve ne nalaze na otvorenost i spremnost drugih, s kojima bi trebalo voditi taj dijalog. Bilo bi pošteno i pravedno kad bi na primjer predstavnici muslimanskih i židovskih zajednica na zapadu, gdje pripadnici tih religija uživaju sva ljudska prava, podigli glas u obranu ljudskih i vjerskih prava kršćana na Bliskom Istoku i na taj, vrlo autentičan način, dali doprinos napretku ljudskih prava, dijalogu i suživotu sviju.
