Članak izašao u Glasniku Srca Isusova i Marijina, br. 9, rujan 2021.

Filmska industrija jedan je od najsnažnijih medija našega vremena, ako ne i najmoćnija kad ju sagledamo u širem kontekstu koji obuhvaća popularnost fimskih zvijezda i ikona čije izjave, način odijevanja i ponašanja utječe na milijune. Jedna izjava filmske ili glazbene ikone ima zasigurno veći i širi, pa i jači utjecaj na prosječnog čovjeka od bilo kakvih izjava i nastupa političara, crkvenih dostojanstvenika, akademika, pisaca. Izjava popularne pjevačice Madone: ''Uvijek sam znala  da je katolicizam potpuno seksistička, potisnuta religija zasnovana na grijehu i kazni'' ima veći utjecaj na percepciju katoličke Crkve i vjere u svijetu nego sve enciklike, poslanice, izjave i priopćenja iz crkvenih redova, koliko god one bile filozofski, teološki ili znanstveno utemeljene. Velika većina katolika i kršćana uopće, osobito djece i mladih, koji ''vise'' na društvenim mrežama i pred ekranima ''uče'' život, stječu ideološke stavove i oblikuju odnos prema životu i moralu koji je uglavnom posve suprotan onome što ih (ako ih uopće) uče roditelji, školski kurikulumi, nedjeljne propovijedi ili kateheze. Crkva, njezini mediji, tisak, pa i dokumenti, nedovoljno se ili nikako bave ovim fenomenom. Upravo taj fenomen snažno pridonosi sekularizmu i raskršćanjenju naše civilizacije. Katolički intelektualci, pisci i duhovnici slabo se ili nikako trude uopće iznositi stavove o medijskim, osobito filmskim sadržajima, pa čak i kad ti sadržaji iznose povijesne neistine koje nije teško opovrgnuti. Tako nove generacije uče nove, često posve lažne, povijesne narative i pomalo nesvjesno u sebi oblikuju uglavnom negativan odnos prema vjeri u kojoj su kršteni, prema crkvi kojoj pripadaju, prema kulturi i civilizaciji u kojima su se rodili.

Od 1960-tih godina na ovamo, Hollywood je izvršio potpuni zaokret u svom odnosu prema religiji, a napose kršćanstvu. Hollywood, koji se jedno vrijeme odnosio prema kršćanima s istim poštovanjem kao i prema drugim ljudima, postao je izrazito i otvoreno antikršćanski, s posebnim fokusom na katolicizam. Svatko bi se danas začudio da Hollywood izbaci kakav antižidovski ili antimuslimanski film. Međutim, antikršćanski ili antikatolički je već postalo tradicijom. Ta ''zlatna nit'' provlači se bez imalo latentnosti kroz sve filmske žanrove: povijesne, znanstveno-fantastične, kriminalističke, dramske i biografske filmove i serije. Pomalo se stvorila jedna šablona: kršćani, osobito katolici, uvijek su prikazani u negativnom svjetlu u odnosu na glavne junake s kojima se gledatelj po naravi stvari poistovjećuje. Glavni junaci nerijetko uvijek utjelovljuju ili prenose liberalne, antireligijske, antikatoličke i antikršćanske stavove, dakako uvijek na vrlo lucidan, simpatičan i suvremenom mladom gledatelju simpatičan način. Hollywood i produkcijske kompanije, kao npr. Disney, koji osobito utječe na djecu i mlade, kao da želi uvjeriti mase gledatelja filmova da je kršćanstvo preživjeli dinosaurus, prikladan samo za podsmijeh ili osudu, jer čak i dinosauri u znanstveno-fantastičnim filmovima i crtićima mogu imaju ''simpatičnu'' auru.

Primjera za navedene stavove ima bezbroj i trebalo bi mnogo stranica teksta da ih se iznese. Pogledajmo stoga samo neke, mnogim čitateljima vjerojatno dobro poznate takve televizijske sadržaje.

Možda su čak i manje opasni filmovi i serije koji imaju glavnu temu ili cilj jasno iznijeti neku negativnost o vjeri, kršćanstvu općenito ili posebno katolicizmu, kakav je bio filmski neuspjeh Martina Scorcesea "Posljednje Kristovo iskušenje" gdje je Isus prikazan kao slab, lutajući grešnik koji se oslanja na Judu za snagu. Isus je prikazan kao sado-mazohist, kvislinški suradnik, voajer, bigamist i neodlučan bezveznjak. U jednom momentu Isus govori: "Ja sam lažov, licemjer, bojim se svega. Nikada ne govorim istinu; nemam hrabrosti. Ne  kradem i ubijam, ne zato što ne želim, već zato što se bojim. Moj bog je strah, pogledaj u mene i to je sve što ćeš pronaći. Lucifer je u meni." Ovdje svatko može brzo zaključiti da se radi o lažnom, povijesno netočnom i namjerno iskrivljenom prikazu Isusa Krista za što nema nimalo uporišta, niti u apokrifima. I ovakvi su filmovi opasni jer njihovi prosječni današnji gledatelji nemaju ono vjersko, povijesno i kuturološko obrazovanje prijašnjih generacija, pa im se lako podvali i notorna laž. Još kad Pilata odigra popularni i legendarni David Bowie, namjera redatelja i producenta postaje posve jasna.

Holivudska filmska industrija savršeno je spremna žrtvovati milijune dolara kako bi se njihova antikršćanska propaganda proširila. Kao da je i sveti profit, taj pokretač cijele američke civilizacije, potisnut u drugi planu za volju antiteističkog i antikršćanskog fanatizma. Film "Kralj David" (1958.) bio je jedan od najspektakularnijih promašaja svih vremena: koštao je 28 milijuna dolara, a zaradio samo 3 milijuna dolara. "Posljednje Kristovo iskušenje" (1988.) imao je više od 10 milijuna dolara gubitka. Lijevo-liberalna propaganda priča "Sluškinjina priča" (2017.) nadoknadila je samo polovicu od uloženih 13 milijuna dolara. No, holivudski filmaši očito vide ove izgubljene milijune kao ulaganje, i zaista vrlo dobro ulaganje svoje ideologije. Svaki antireligiozni film koji su izbacili ne samo da izaziva tisuće marginalnih i nominalnih kršćana da napuste Crkvu, već i preostalim kršćanima iznosi uvredu te blati kršćanstvo u sveukupnoj javnosti.

Još opasniji od navedenih ekranskih ostvarenja, koji direktno iznose svoju ideološku poziciju,  predstavljaju ona televizijska ostvarenja koja na lucidan, perfidan i prikriven način širokim masama serviraju protuvjersku, protukršćansku i protukatoličku ideologiju umotanu primamljivi celofan. Tako imamo već mnoštvo primjera gdje su poganski, urođenički ili pripadnici drugih nekršćanskih religija prikazani kao dopadljivi, napredni, sposobni i pravedni nasuprot kršćanima koji su odreda negativci. U planetarno popularnoj megaseriji ''Igra prijestolja'' (2011.-2019.) pojavljuje se sekta zelota nazvana ''sparrows'' (vrapci) koji su gotovo preslik ranih kršćana u odnosu na židovstvo ili franjevce iz 12. st. u odnosu na Crkvu toga vremena, s radikalnim stavovima kad je u pitanju življenje čistoće vjere, siromaštva, poslušnosti. Prikazani su kao vjerski fanatici, mrzitelji i progonitelji homoseksualaca i uopće seksualne raskalašenosti, preziratelji svega lijepoga, uglađenoga, simpatičnoga i veseloga. Premda žive u jednostavnosti i siromaštvu i iako su vjerni idealima pravednosti, dobra, skromnosti i društvenog morala, oni su mračna snaga društva s kojom se nijedan gledatelj ne želi poistovjetiti, dakle negativci, koji nasiljem provode svoja uvjerenja. Nasuprot njima su ''herojski likovi'' koji žive u luksuzu, seksualnoj raskalašenosti, uživaju na položajima moći i vlasti, koji politički i ekonomski manipuliraju masama i zlorabe vlast te ubijaju i ruše. Paralela vrabaca s kršćanima je više nego uočljiva. Simpatije gledatelja neminovno su usmjereni na ove druge. Druga velika povijesno-fantastična serija ''Vikinzi'' (2013.),  koja je postala kultnim hitom, a prikazivana je najprije na ''History Channelu'' i onda na javnim državnim televizijama, zapravo je saga o legendarnom vikinškom vođi Ragnaru Lothbroku i vikinškim osvajanjima Engleske i sjeverne Francuske. U ovoj popularnoj seriji se stalno pokušava nametnuti narativ u kojem su vikinzi simpatični, snalažljivi, po razmišljanju gotovo da se mogu izvrsno uklopiti u ekipu mladih tinejdžera 21. st., kako po ''forama'', tako i po otkačenom izgledu i ponašanju. S druge strane, njihovi protivnici kršćani Engleske i Francuske, bilo da se radi o benediktinskim monasima, kraljevima, princezama, vojskovođama ili seljacima, prikazani su kao nesimpatični, razvratni, praznovjerni, moralno upitni, uglavnom slabići i licemjeri. Vikinzi, premda nasilni i neotesani, uprkos svemu prikazani su kao pošteni i praktični, autentični i zabavni. Nasuprot tome, kršćani su miroljubivi, ali i kukavički licemjeri. Crkva je optužena da je zlato za samostane stjecala iz čiste pohlepe, njezin stav prema seksualnosti i celibatu kao besmislen. Kršćanske su vojske slabe i vrijedne prijezira, predvođene kukavičkim kraljevima, iako su prema povijesnim činjenicama Vikinzi nestali na neko vrijeme 8. st. jer su ih kršćanski kraljevi teško porazili na području sjeverne Engleske. Kroz čitavu seriju provlači se tema religije. Otkačeni vikinški vrač Floki izgleda, ponaša se i govori poput otkačenog i simpatičnog pankera s ulica New Yorka, pun naravne mudrosti, dok je jedini simpatični i pozitivni kršćanski lik, zarobljeni monah Aethelstan, na kraju oduševljen vikinškim načinom života i sve manje kršćanin, a sve više poganin. Ispada kao da je ''progledao'' među krvoločnim i divljim vikinzima. Naposljetku napušta Boga i štuje poganska božanstva, u osnovi zato što kršćanstvo nije zabavno, dok mu poganski bogovi Odin i Thor omogućuju da živi puno zabavnije i otkačenije. Poganska religija vikinga nekritički je prikazana kao pozitivna i našoj ljudskoj (paloj) naravi prihvatljiva, pa i spojiva s današnjim svjetonazorima. Naravno, engleski i francuski kraljevi i plemstvo odreda su oslikani kao licemjerni oportunisti i razvratnici. Ovjde bi povjesničari uistinu mogli iznijeti argumentiranu reviziju i kritiku o tom vremenu i događajima koja bi zasigurno prikazala realniju i povijesno istinitiju sliku. Teško se može argumentirati stav da je kultura sjevernih naroda s kršćanstvom bila na gubitku, a ne na dobitku. Radi se očito o fino pakiranoj i simpatično plasiranoj povijesnoj laži s ideološkim predzankom. Ta će laž ući u narativ i razmišljanje današnjih generacija mladih kršćana. Kontrast poganske muškosti i kršćanskog licemjerja nalazi se i u sličnoj seriji ''Posljednje kraljevstvo'' Bernarda Cornwella (2015, BBC), koja se bavi vremenom velikog engleskog kršćanskog kralja Alfreda i borbama s vikinškim Dancima. Serija ''Vikinzi'' izražava prevladavajuću ideju lijevo-liberalnih krugova o kršćanstvu kao sustavu mišljenja i vrijednosti koji je licemjeran, bez radosti i seksualno nezdrav. Ovo je posebno privlačno mladim muškarcima, koji će se rado poistovjetiti sa skupinom dugokosih mladića koji izazivaju kaos uz zvukove pomalo anakronističke rock glazbe, preko kojih se nordijsko poganstvo, poput nekakvog radikalnog islama, čak može svidjeti urbanim adolescentima željnima radikalnosti i adrenalina. Glavni vikinšski heroj Ragnar s punk frizurom čak ima dvije lijepe, seksipilne žene, kako je to bio običaj kod sjevernjaka prije pokrštenja.

Kliše negativnog prikaza kršćana zajedno s iskrivljenim povijesnim činjenicama ponavlja se i u drugim velikim povijesnim hitovima. Tako film ''Nebesko kraljevstvo'' (2005.) i serija ''Pad templara'' (2017.) o križarskim ratovima i templarima prikazuju muslimane moralnijima, hrabrijima, pametnijima i pozitivnijima od kršćana. O tome da su likovi poput pape ili biskupa potpuni negativci ne treba ni govoriti. I kultni film ''Robin Hood'' (1991.) donosi lik moralnog, mudrog i pozitivnog muslimanskog ratnika nasuprot iskarikiranim likovima kršćanskog biskupa, fratra i plemića kojima je on u svakom pogledu superiorniji. Filmovi o slavnoj engleskoj kraljici Elizabeti I. Tudor, od kojih najstariji potječu još iz 1935., ponavljaju narativ o nazadnim, krvoločnim i u svakom pogledu negativnim katolicima nasuprot naprednim, humanim i herojskim mučenicima protestantima. Kulminacija antikatoličkog duha dostigli su najnoviji ''Elizabeth'' (1998.), ''Djevičanska kraljica'' (2005.), i ''Elizabeth: Zlatno doba'' (2007.) u kojima je kraljica Elizabeta prikazana kao mlada, lijepa, hrabra i napredna protestantska kraljica koja je žrtva svoje starije katoličke sestre kraljice Marije I. Tudor. Ovoj se Mariji pridijeva nadimak ''krvava Marija'' jer je za njezina režima u pokušaju povratka Engleske na katolicizam spaljeno oko 300 protestanata. Ni u jednom od navedenih ekranizacija se ne daje naslutiti da je za vrijeme njihova oca kralja Henrika VIII. i same Elizabete I. pogubljeno peterostruko više katolika, da ne spominjemo klasičnu taktiku bojanja likova svim mogućim umjetnim negativnim konotacijama: Elizabeta je uvijek mlada, lijepa, napredna, liberalna i tolerantna, dok je Marija stara, ružna, psihopatski vjerski fanatik koji upropaštava zemlju. To je toliko ušlo u popularnu kulturu preko holivudskih filmova da sve mlađe generacije Engleza i Amerikanaca imaju tradicionlanu sliku ''krvave katoličke kraljice Marije'', po kojoj je nazvan i koktel ''Bloody Mary''. Naprotiv, istina je posve drugačija. Povjesničari oslobođeni ideologije zadnjih 10-tak godina iznose znanstvene povijesne biografije kraljice Marije Tudor u kojima argumentirano izlažu sasvim suprotno: Marija Tudor je bila lijepa, inteligentna, renesansno obrazovana žena, tolerantnija i milosrdnija prema protestantskim disidentima i od svog oca Henrija i od sestre Elizabete, vrsna diplomatkinja, obnoviteljica engleske mornarice i ekonomije, koja je sama izvela udar protiv vlade koja ju nije htjela na prijestolju i jedino na temelju svoje popularnosti u narodu umarširala u London 1553. godine te postala prvom ženom na engleskom prijestolju. Prilično impresivno za jednu 35-godišnju ženu u 16. st. Nakratko je vratila Englesku u okrilje Katoličke Crkve. Međutim, u main stream holivudskim filmova i serijama, ovjekovječena je kao klasičan, katolički reakcionar ''mračnog doba'', kao oličenje inkvizicije. Unatoč akademskim publikacijama koji posve opovrgavaju elizabetanski narativ, Hollywood ide dalje. Na koncu, tko čita povijesne izvore i znanstvene biografije, a filmove i serije svi gledaju.

Holivudski lijevo-liberlani establishment ne libi se više držati povijesnih izvora ni kad su u pitanju teme i likovi koji se ubrajaju u temelje judeo-kršćanske civilizacije. U popularnom holivudskom spektaklu "Kralj David" s Richardom Gereom u glavnoj ulozi, opjevani židovski kralj na kraju svog života napušta svoju otačku vjeru i odbacuje Boga na kraju svog života. Takve im podvale uspijevaju jer su obrazovni sustavi takvi da mlađe generacije niti ne poznaju objektivne povijesne činjenice više, a Crkva se s druge strane ne zalaže dovoljno da i sama ulazi u medijski prostor i kvalitetno ekranizira velike teme svoje povijesti, teologije i kulture. Crkva ili ne shvaća ili se nema volje uhvatiti ozbiljno i kvalitetno u koštac s bitnim uzrokom i pokretačem sekularizacije i otpada svojih vjernika, a to su mediji i kvalitetna medijska produkcija filmova i serija. Nije ni čudo da smo doživjeli popularni kultni hit ''Harry Potter'' koji je začarao čitave generecije, a u kojem je iz kršćanske baštine kao kulisa ukradeno gotovo sve što se moglo (gotička arhitektura, latinski jezik, obred i glazba, ruho, tema borbe dobra i zla) da bi se prodala magija. Ili pak ''Gospodar prstenova'' umjesto kojega se moglo ekranizirati jednako veličanstven spektakl iz bogate baštine kršćanskih svetaca koji su u stvarnom, a ne imagirarnom životu, bili junaci i heroji borbe dobra i zla. Bile bi to učinkovitije investicije nego stotine održanih foruma i kongresa o temi suvremene evangelizacije, da ne spominjemo arhive i arhive napisanih dokumenata, uputa i pobudnica koje su jedva do koga doprle. - đakon Livio Marijan