“Isusova molitva“ ili “Molitva srca“ je vrlo drevna molitva kršćana, nastala među prvim kršćanskim monasima na Istoku. Vrlo je jednostavna i kratka, a u sebi sabire bit kršćanske vjere i molite. Sadrži riječi “Gospode Isuse Kriste, pomiluj me“ ili “Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se“. Uz ovaj oblik, imala je svoje razne inačice kroz razna povijesna razdoblja i razne duhovne škole koje su se bavile ovom molitvom. Najčešći dodatci, mada nisu jedini, su “Gospode Isuse Kriste (Sine Božji), pomiluj me, (grešnika). Također postoje i druge inačice. Najkraća je: “Gospode, pomiluj me“ ili “Gospode, pomiluj“. U današnje vrijeme kada je naš um slab i rastresen,
možda je najprikladniji oblik što kraći, izvorni oblik će pomoći našem umu da bolje i pozornije moli ovu molitvu. Zlatno pravilo je ne misliti nikakve druge misli i slike koje nam se mogu pojaviti. Jednostavno trebamo biti pozorni na riječi molitve i uroniti ili zatvoriti naš um u riječi same molitve. Molitvu treba izgovarati što je češće moguće, više ili manje neprestano, po mogućnosti koristeći brojanicu, jer ona pomaže da se um lakše sabere. U početku je bolje izgovarati molitvu šapućući poluglasno (ukoliko ne ometamo druge). Potiho izgovarati molitvu uvelike pomaže, posebno ako se prilikom molitve radi i neki fizički posao.
Uz molitvu, svakako se mora živjeti i redoviti kršćanski crkveni život: redovito se ispovijediti i primati svetu Euharistiju. Drugi važan dio molitveno-duhovnog života mora biti poslušnost (prvenstveno Evanđelju i Božjem zakonu, zatim svojim životnim obvezama, monaškom ili obiteljskom staležu i obvezama. Neposlušnost je zasigurno put koji će nam napuniti um bespotrebnim, demonskim mislima i tako naštetiti našoj molitvi.
“Razumska molitva“, tj. “molitva uma“ i “molitva srca“ su dva stupnja u Isusovoj molitvi. S Božjom voljom, kada osoba napreduje u molitvi, tada molitva počinje dijelovati sama u ljudskom umu. S vremenom nije više potrebno ulagati poseban trud, nego milošću Božjom molitva je neprekidno s nama, čak i kada osoba govori, jede, hoda ili čak spava. Kada kažemo da se netko moli u “umu“, tj. kada ima “umnu ili razumsku molitvu“, onda se prvenstveno mislina to da se molitva odvija u razumnom dijelu duše koji se nalazi u području logike i intelekta, najčešće nazvano “um“. Kada netko još više uznapreduje, onda Božja milost prenosi molitvu iz uma u “srce“, tj. u osjećajni dio naše duše – onaj koji pokretački i sjetilni aspekt našeg bića. Tako “um“ i “srce“ postaju sjedinjeni i osoba počinje prevladavati unutarnji kaos te postiže duboku, smirenu snagu, tj. radost i mudrost koju daje Božja milost u zajedinstvu s ljudskom dušom.
Ako molitvu ne molimo na ispravan način, tada ona neće postići željene učinke. Ali nemoj misliti da će molitva imati štetan učinak, osim u slučaju ako netko moli ovu molitvu a da pri tome ima ohole, sebeljubne i obmanjive misli, ili pak traži čudesa, viđenja svijetlosti, anđela, neko nadnaravno iskustvo, itd. Upadanje u obmanu ili u neorotična stanja je ishod koji se javlja u samodostatnoj i oholoj duše, ili u duši u kojoj nema iskrene vjere, nade i ljubavi. Ako se netko redovito ispovijeda, iskreno vjeruje i ne pridaje važnosti svojim “letećim“ mislima i raznim pseudo-vjerskim iskustvima (koji mogu biti i od zloduha), onda je takva osoba sigurna. Nemojmo da nas ovo obeshrabri da ne molimo Isusovu molitvu.
