PROPOVIJED VLADIKE KRIŽEVAČKOGA NIKOLE KEKIĆA
Konkatedrala sv. Ćirila i Metoda, Zagreb
Nedjelja, 25. studenoga 2018., 27. po Duhovima (prijenos liturgije na Hrvatskoj televiziji)

Sve vas, braćo i sestre po Gospodu našemu Isusu Kristu, nazočne u ovoj našoj grkokatoličkoj konkatedralnoj i župnoj crkvi svetih Ćirila i Metoda u Zagrebu na Gornjem gradu, kao i vas koji ste diljem Hrvatske i svijeta putem Hrvatske televizije danas s nama, srdačno pozdraljam. Prošli tjedan mi biskupi iz Hrvatske bili smo u službenom posjetu Svetoj Stolici u Rimu Ad limina apostolorum. Prenosim vam pozdrave pape Franje.

Današnje naše razmatranje posvetit ćemo odlomu iz poslanice svetog apostola Pavla upućene kršćanima u Efezu. Pavao nam doziva u svijest našu svakidašnjicu i čitav naš život uspoređuje s jednom vrsti borbe, jer je on sȃm tu životnu stvarnost u svom životu puna puta iskusio. Mogli bismo reći da se sličan sadržaj nalazi i u završnom dijelu molitve Gospodnje Očenašu: i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Bolje je reći od Zloga. Čuli ste kako je papa Franjo tumačeći Očenaš rekao da riječi te molitve treba malo izmijeniti i to one gdje se kaže “i ne uvedi nas u napast” jer bi netko koji nije dovoljno poučen mogao zaključiti da nas Bog uvodi u napast, što jednostvano nije moguće, jer je Bog sama dobrota i ljubav i toliko voli čovjeka da je poslao jedinorođenoga Sina svoga k tom čovjeku na zemlju da ga izbavi iz ralja grijeha i zla.

Pa poznato nam je da je i Sin Božji kao čovjek u više navrata bio napastovan. To je na poseban način opisao sveti apostol i evanđelist Matej. Radi se o napastima koje je Isus Krist nakon krštenja u Jordanu doživio u pustinji, gdje mu je napasnik to jest đavao nuđao čast, vlast i novac ne bi li ga nasamario. No, Isus je sve te nečasne ponude odlučno odbio. U javnom Kristovom životu bilo je još mnogo pokušaja đavla da ga zavara, ali Isus je uvijek đavlu rekao Ne.

Ako je dakle sȃm Isus, Sin Božji, bio napastovan, kako ne bismo i mi obični i slabi ljudi tijekom svoga života, od najranijeg djetinjstva pa sve do smrti, bili napastovani od đavla. Na to upozorava i sveti apostol Petar: “Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre” (1Pt 5, 8). Ponekad su to teška iskušenja kojima je čovjek izložen. I tomu se nije lako odlučno suprotstaviti. Sȃm svojim silama nikako. Jedino ako u sebi imamo silu Božju, ako smo u milosti Božjoj možemo uspjeti.

To lijepo i slikovito opisuje sv. Pavao u završnom dijelu poslanice Efežanima koju smo malo prije čuli. Pavao uzima za primjer vojnika. Vojnik mora uvijek biti budan i spreman za borbu, jer nikada se ne zna što donosi dan što donosi noć. On ima svoju vojničku opremu koja mu u borbi mnogo koristi. Bez te opreme, golih ruku ići u borbu bilo bi pogibeljno. Pavao nabraja dijelove vojničke opreme u njegovo vrijeme, opremu jednog rimskog vojnika koji na glavi ima kacigu, s prednje strane oklop, u jednoj ruci štit – onaj veliki koji štiti cijelo tijelo -, a u drugoj mač kojim se bori protiv neprijatelja.

Ove dijelove vojničke opreme sveti Pavao navodi kao simbole jedne druge opreme; ne opreme koju ljudi izrađuju, nego opreme koju sȃm Bog daje. Ta Božja oprema svima nam je dostupna. Ona ne košta ništa. Ona je dar Božji.

Protiv koga nam se boriti? Boriti nam se protiv glavnog neprijatelja čovjeka otkako ga je Bog stvorio, protiv duha zla koji se naziva Sotona i protiv svih palih anđela koji su u njegovoj službi, protiv nečistih duhova. Ne dakle protiv čovjeka kao takvoga, nego protiv zloga duha koji čovjekom manipulira a da on puno puta toga i nije svjestan. Sveti Pavao naglašava kako je đavao lukavo stvorenje i ako nismo oprezni može nas lako navesti na tanak led.

On kao da upravlja ovim mračnim svijetom. Da, upravo to kaže Pavao:  “mračni svijet”. To je slika svega zla što ga ljudi danomice čine. Kolika li samo ubojstva – tjelesne i duševne naravi: počam od nevine dječice koja su tek počela živjeti u utrobi svojih majki do ubojstava u međusobnim sukobima i ratovima, ubojstava u logorima, na cestama, pa do onih ubojstva koja činimo kada nekoga svojim zlim jezikom oklevećemo i ocrnimo zbog nekih svojih nečasnih interesa! Kolika li su nasilja u obiteljima i uopće među ljudima! Kolike li izopačenosti, nemorala u društvu, nevjere među supružnicima! Kolike li laži dnevno izlaze iz usta nečistih! Koliko li krađa! Kolike li nepravde u društvu, i još k tome mnoga druga zla koja čovjek čini. Sve to ovaj svijet čini mračnim.

Gospod naš Isus, koji sȃm sebe naziva Svetlom ovoga svijeta, došao je da sav taj mrak, u čijoj pozadini stoji đavao, pobijedi. I pobijedio ga je nadvladavši smrt kao posljedicu tolikih zala.

Ostati u tom mraku opasno je po život, po vječni život. Zato taj mrak koji je u većoj ili manjoj mjeri prisutan u svakome od nas moramo razgoniti svjetlom. Samo sa svjetlom, jer jedino je ono uspješan lijek protiv mraka.

Naše je oružje, kako reče sveti Pavao, stamena vjera u Boga, potpuno predanje Bogu koji nam je jedini istinski prijatelj; zatim naše je oružje istina – Božja istina, a jedini je Isus ta istina i njegovo evanđelje koje nam treba biti svakodnevna duhovna hrana i život po evanđelju.

Moćno oružje je i molitva. Znamo kako se Isus često povlačio u osamu na molitvu. On se u Duhu Svetomu molio nebeskom Ocu da uzmogne izvršiti njegovu volju.

I svoje apostole upućivao je na molitvu – na molitvu u kojoj se Bogu zahvaljujemo na svemu što nam On danomice daje, bili mi toga svjesni ili nesvjesni; na molitvu u kojoj Boga molimo da nam bude milosrdan i milostiv u životu, da nam bude bliz kad nam je teško, kad se osjećamo kao da su nas svi napustili, kad nam je pred očima sve crno i ne vidimo izlaza iz toga stanja. A kako je malo kršćana koji ovo moćno oružje koriste! Zar mislite da bismo svoju slobodu izvojevali bez ovoga moćnog oružja – bez molitve? Bog je čuo vapaje tolikih molitelja i podario nam slobodu. Ali nije nam, braćo i sestre, dovoljna samo ta sloboda - da si svoj na svome, da imaš svoju domovinu ovdje na zemlji. Mi se moramo i dalje boriti za slobodu djece Božje, to jest da ne dozvolimo da budemo robovi zla, u službi đavla.

Uvjeren sam da mnogi problemi koji danas tište našu domovinu Hrvatsku, posebice problem umiranja naroda, proizlazi baš iz toga što su mnogi i mnogi izgubili slobodu duha, ogrezli u zlo i kao takvi rade najveću štetu svojoj domovini, pa stoga i nije čudno što od mnogih čujemo “mi se nismo borili za ovakvu Hrvatsku”. M smo se nadali da će tolike žrtve koje su utkane u temelje naše domovine Hrvatske biti zalog Hrvatske koju smo svi sanjali: Hrvatske u kojoj će svi biti zadovoljni i sretni, Hrvatske u kojoj će vladati pravda i pravica, u kojoj će svakom građaninu biti omogućeno da mu se brzo vrati povrijeđeno pravo, Hrvatske u kojoj će biti života i u kojoj će se naraštaji mladih ljudi radovati životu, jednom riječju blagoslovljene Hrvatske u svakom pogledu i na svim poljima života. Nada mnogih pogažena je i upali su u beznađe. Vrijeme je dakle da se svaki od nas: biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, učitelji, odgojitelji, gospodarstvenici, obrtnici, političari, suci, policajci, vojne osobe, i ljudi bilo kojega zvanja, prene i bude svjestan da problem nije u Bogu, nego u nama. Mi krojimo sudbinu i sebi i djeci svojoj. Daleko smo od Boga koji je jedini garant naše slobode i naše sreće. Stoga, braćo i sestre, vratimo se mi Bogu i živimo kako nas je Isus učio i sve će krenuti na bolje.

Isus bi zaključio riječima: Tko ima uši da čuje, neka čuje! Amin.