Uz neke izuzetke među istočnim kršćanima, generalno istočni obredi ne upotrebljavaju glazbala u liturgiji. Jedini istinski smisaoni zvuk je onaj kojega proizvodi ljudski glas. U većim crkvenim zajednicama postoji tendencija “profesionalizacije“ pjevanja uz nekad vrlo kvalitetne zborove koji pjevaju na obredima dok ljudi slušaju i sudjeluju poklonima, križanjem, tihom molitvom. U manjim zajednicama prisutna je suprotna tendecija, pa su napjevi često vrlo jednostavni i laki za naučiti (tzv. “prostopjenije“), pripadaju nekoj domaćoj tradiciji s kojom se ljudi lako poistovjećuju, a svi su pozvani sudjelovati u pjevanju. Ovjde je vrlo važna, gotovo presudna uloga pojca ili pojaca (pjevača) koji dobro znaju napjeve, koji započinju i predvode pjevanje zajednice. U svakom slučaju: nema glazbala. Kod Armenaca i ponegdje kod Grka u dijaspori pjevanje nekada prate orgulje, ali ne s vodeće ili samostalne pozicije, već kao tehnička pomoć u podržavanju pjevanja. Kod Kopta i Sirijaca se koriste uglavnom ritmički cimbali (“sistrum“), a kod Etiopljana i bubnjevi. Sve to tek olakšava i podržava pjevanje ljudskoga glasa. Postoje više biblijskih i povijesnih razloga za takvu tradiciju u istočnim obredima. Prema Knjizi postanka, sposobnost govora glasom i riječima je nešto što definira ljudsko biće u njegovu jedinstvenom odnosu prema Stvoritelju (Post 2, 19). Čovjek je Stvoriteljeva ikona ili lik (Post 1, 27). Stvoritelj stvara izgovorenom riječju (Post 1,3). Ako je bogoslužje izraz jedinstvenog odnosa između Boga i čovjeka, tada je sasvim prikladno izražavati vjeru riječima bez drugih zvukova koji bi zamijenili ili bili pridodani ljudskoj riječi i glasu. Novi Zavjet nam govori kako je Isus s učenicima otpjevao hvalospjeve poslije pashalne večere (Mt 26, 30). I samo rođenje Bogočovjeka najavljeno je pjesmom anđela (Lk 2, 14). U vizijama nebeske liturgije obilato se govori o pjevanju nebeskih sila pred Bogom (npr. Otk 5, 9-10). Mnogi su sveti isposnici i pustinjaci u samoći Bogu pjevali.

U starom Rimu kršćani su često bili mučeni i ubijani pod instrumentalnom pratnjom kako bi zabava rimskih građana bila bogatija. Nerijetko se mogu u klasičnoj kršćanskoj  literaturi naći mišljenja da bi uživanje u instrumentalnoj glazbi u vrijeme bogoslužja bilo znak nepoštovanja prema mučenicima.

Pjevanje je ipak uzvišeniji i suptilniji način čovjekova izražavanja nego sâmo izgovaranje riječi. Postoji i praktična prednost pjevanja a capella. Zbog pjevanja su kantori (pojci, psalmisti, čitači) posebno važni u bogoslužju pa i onda kada su napjevi poznati i uhodani u zajednici. Sâm svećenik i đakon nisu dovoljni. Pojci nisu luksuz, već nezamjenjiva potreba. Također, bît stvari nije ni u potrebi za  profesionalnim ili nadprosječno lijepim i kvalitetnim pjevanjem. Jer se ne radi o prvenstveno estetskom kriteriju po ljudskom poimanju, niti o zabavi, već o antropološkoj pa i biblijskoj utemeljenosti čovjekova izražavanja glasom i pjevanjem u komunikaciji sa Svetim. I sasvim prosječno molitveno pjevanje zajednice je u tom smislu bolje nego recitiranje ili pasivno slušanje bilo profesionalnih pjevača, bilo instrumenata. Dakle istočni obredi daju ljudskom glasu bitno mjesto u liturgijskom pjevanju i to se ne može ničim nadomjestiti. Uz to, u istočnim obredima je kroz živo pjevanje zajednice ostao prisutan onaj “demokratski“ duh prve Crkve. Svi bitni dijelovi obreda uglavnom pjeva cijela zajednica. Nema, kao često u zapadnom obredu “privilegija“ i “ekskluzive“ zbora ili svirača koji često izvode napjeve više po kriteriju svjetovne popularnosti, samopromocije i isticanja, pa i pomalo malograđanske filozofije izvođenja glazbe velikih majstora “da se pokažemo“. Nerijetko se prati “glazbena moda“ (svjetovna) vremena bez ikakava pastoralnog i teološkog opravdanja pa sekularizacija s ulice ulazi u crkvu, tamo gdje bi zapravo trebalo naći utočište Vječnoga, Svetoga, Nepromjenjivoga i Lijepoga. Tu je vjernička zajednica zakinuta i nekada svedena na koncertnu publiku. Bogoslužje i sveti tekstovi pripadaju svima, a u liturgijskim obredima postoji i važan dijaloški momenat između Boga i zajednice. Pjevanje a capella događa se putem ljudskoga daha, a upravo je dah ono što nalazimo u Knjizi Postanka, kod samoga stvaranja čovjeka, kada Bog dahom udahnjuje život i čovjek postaje živim bićem (Post 2,7).

Velika instrumentalna tradicija zapadne Crkve stvorila je remek djela duhovne glazbe vrijedna divljenja. I ona svakako imaju mjesta u bogoslužju, ali nikako do te mjere da zamjenjuju posve ljudski glas i živo sudjelovanje zajednice u aktivnom dijalogu s Bogom. Još manje su prikladni svjetovni “show“ stilovi svake moguće “sezonske ponude“ koji srozavaju kulturu bogoslužja na sentimentalnost, razinu “subjektivnog doživljaja“ i zapravo pokušavaju više “zabaviti publiku“ nego biti komunikacijski kanal vjerničke zajednice sa Svetim. Istočni kršćanski obredi i Crkve trebaju s najvećom ljubavlju i pažnjom sačuvati svoje pjevano bogoslužje, unaprijeđivati ga i njegovati. Za to je Crkva i predvidjela niže redove i službe kao što su pojci, psalmisti i čitači. Nažalost, ne vodi se uvijek poštena briga o tom važnom segmentu bogoslužja. Tzv. “tihe“ ili recitirane liturgije zbog nesposobnosti određene zajednice za pjevanje ili nedostatak predvodnika su znak za uzbunu u svakoj zajednici. Obredi bez pjevanja, pa i najprosječnijeg pjevanja, odaju osjećaj  banalnosti i čiste ljudske formalnosti, a lišeni tog segmenta i  estetike teško mogu ikoga dirnuti i oduševiti. I najbolji sadržaj, ako je loše prezentiran i suhoparno izložen ili prikazan, bitno gubi na komunikacijskoj snazi i teško može biti proživljen. Čovjek je bitno biće ljepote, estetike i doživljaja. Crkveno pjevanje je bitni, a ne sporedni dio bogoslužja, i zato je potrebno uložiti u njega truda, žrtve i ljubavi kako u malim tako i u velikim zajednicama (đakon Livio Marijan).