1. ŽUMBERAČKI VIKARIJAT

Žumberački vikarijat Križevačke eparhije čine Stolni dekanat i Žumberački dekanat. Vikarijat je 15. travnja 1978. godine osnovao križevački vladika Gabrijel Bukatko i za prvoga vikara imenovao tadašnjeg rektora Sjemeništa i zagrebačkoga župnika Ivana Krstitelja Pavkovića. Za vrijeme vladike Slavomira Miklovša, tijekom 26 godina, mjesto žumberačkog vikara ostalo je nepopunjeno. Vladika Nikola Kekić obnovio je 2009. godine Žumberački vikarijat i njegovim vikarom imenovao protojereja Milana Vranešića.

Stolni dekanat

Nastanak Stolnog dekanata povezan je s osnivanjem dvaju arhiđakonata Križevačke eparhije 1791. godine. Primarni cilj osnivanja  novih ariđakonata bio je pastoralne naravi. Smješten na prostoru središnje i sjeverozapadne Hrvatske, područje Stolnog arhiđakonata prilikom osnivanja uključivalo je tadašnje administrativne jedinice: Varaždinski generalat, Križevačku županiju, Đurđevačku pukovniju i Zagrebačku županiju. Na ovom relativno velikom području tradicionalno latinske crkvene baštine, grkokatolički vjernici nalazili su se okupljeni u nekoliko malih župa koje su bile međusobno vrlo udaljene.

Unatoč malom broju vjernika dušobrižništvo za grkokatolike bilo je organizirano već u 17. stoljeću. Tako unutar Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu, već od 1681. godine, rektori obavljaju i župničke dužnosti. Župa u Zagrebu formalno je osnovana tek dvjesto godina kasnije, točnije  1886. god. Najstarija dekretom osnovana grkokatolička župa ovog arhiđakonata je ona u Križevcima uspostavljena 1804. godine pri katedrali Presvete Trojice. Prema Šematizmu iz 1831. na cijelom području Stolnog arhiđakonata nalazilo se svega 147 grkokatolika. Broj vjernika postepeno je rastao, tako da već 1853. na istom području boravi dvostruko više vjernika (318 duša). Neprestani priljev novog stanovništva u gradska naselja, kao i slučajevi prijelaza skupina vjernika, poticali su križevačke biskupe da razvijaju pastoral i osnivaju nove župe. Tako su osnovane nove župe u Velikoj Pisanici kod Bjelovara (1779.), u Dišniku kod Garešnice (1842.) i u Prgomelju kod Bjelovara (1897.). Pet župa (Pisanica, Križevci, Dišnik i Prgomelje i Zagreb) sačinjavalo je stari Stolni arhiđakonat. Premda se naslov “stolnog arhiđakona“ dugo zadržala, naslov nestaje u uporabi početkom 20. stoljeća, a za cijelo se područje nekadašnjeg arhiđakonata uvodi naziv Stolni dekanat (vicearhiđakonat) koji u istim granicama i naslovu postoji i danas.

Nove promjene nastaju 1942. kada se osniva župa u Pribiću. Migracija stanovništva iz pasivnih krajeva prema većim gradskim središtima tijekom druge polovice 20. stoljeća bila je presudan čimbenik za daljnji razvoj Stolnog dekanata u kojem se osnivaju nove župe i pastoralni centri. Nova župa osnovana je u Stenjevcu (Zagreb) 1968. god., a nakon toga Duhovni centar u Karlovcu 1972., koji 1986. prerasta u župu. Zbog velikog broja vjernika u Samoboru je 2006. god. osnovan duhovni centar, a nedugo zatim i u Jastrebarskom 2007. god. Broj vjernika u Stolnom dekanatu u posljednjih 200 godina narastao je sa početnih nekoliko stotina do sadašnjih šest tisuća. Stolni dekanat danas ima sedam župa i jedan pastoralni centar. Na kanonskom području Stolnog dekanata uz matične župe nalaze se i najvažnije grkokatoličke biskupijske ustanove: staro eparhijsko sjedište u Marči (kapela s pripadajućom zgradom), Katedrala i biskupska rezidencija u Križevcima, Grkokatoličko sjemenište i biskupijski ordinarijat u Zagrebu te dvor križevačkih biskupa u Pribiću. Tu su i tri samostana redovnica bazilijanki – dva u Zagrebu i jedan u Križevcima.

Žumberački dekanat

Žumberački dekanat najstariji je hrvatski dio Križevačke eparhije. To je matica svih grkokatolika na području današnje Hrvatske, Slovenije,  Bosne i Hercegovine. Žumberak je i u povijesti bio okosnicom grkokatolika. U prvom redu, okupljao ih je preko svoga grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu koje je bilo i ostalo središnja intelektualno-odgojna institucija Križevačke biskupije. Žumberački dekanat ima danas 9 župa.

U razdoblju od devet godina (1530. -1539.), u četiri organizirane seobe, na područje Žumberka doseljen je veliki broj Uskoka bizantskog obreda koji su na ovo područje pristigli iz okolice Glamoča u Bosni te iz porječja rijeke Cetine u Dalmatinskoj zagori. Među doseljenim Uskocima bilo je i svećenika koji su odmah po dolasku u Žumberak započeli svoje djelovanje među narodom. U privilegijama cara Ferdinanda I. koje su dodijeljene Žumberačkim uskocima, 1539. god. spominje se uz uskočke uglednike i svećenik Radoje. Iz tog vremena malo je zapisanih podataka, ali se sigurno znade da su među Žumberačkim uskocima nakon doseljenja  djelovali svećenici Jovan Maleševac i Matija Popović. Ova dvojica se spominju i 1561. u kontekstu pokušaja tiskanja knjiga na crkvenoslavenskom jeziku. Usmena predaja kazuje da je sa prvom skupinom Uskoka, koja je u jesen 1530.  doseljena u Pećno, stigao i pop Joanikije sa svojom obitelji, ali o njemu nema drugih pisanih podataka. Može se pretpostaviti da su prvi uskočki svećenici živjeli u svojim obiteljskim zadrugama, kako je to bilo uobičajeno za ono doba, ali i kasnije sve do formiranja župa.

Crkvena jurisdikcija još nije bila definirana pa svećenici ostvaruju kontakte s rimokatoličkim biskupom u Ljubljani i s pravoslavnim manastirima na Turskom području. Osnovna je značajka ovog razdoblja individualnost svećenika u vršenju pastorala, bez strogo definiranih jurisdikcijskih odrednica. Određena naznaka prvih teritorijalnih podjela župničke nadležnosti može se uočiti u činjenici da su svećenici djelovali po načelu broja domova koja su svakom pripadala. Po toj prvotnoj, vjerojatno međusvećeničkoj, dogovornoj podjeli zapadni dio Žumberka (do sela Stari Grad) pripadao je u nadležnost svećenika sa zapadnog dijela, dok su za istočni dio brinuli svećenici koji su stalno boravili na tom području. Svakoj od ove dvije cjeline pripadalo je oko 500 uskočkih kuća.

O izgradnji crkava u Žumberku za novonaseljeno stanovništvo također je vrlo malo pouzdanih podataka iz 16. stoljeća. Po svoj prilici u tom vremenu podizane su male drvene kapele pokraj kojih su redovito bila groblja, a svećenici su tu povremeno dolazili vršiti bogoslužja. Početkom 17. stoljeća osnivanjem biskupije u Marči (1611.) Žumberak je prvi puta stavljen pod  izravnu jurisdikcijsku nadležnost marčanskoga vladike, a to je značilo kraj dotadašnjih nedefiniranih nadležnosti te započela organizacija crkvenog života među uskočkim stanovništvom. U prvim desetljećima 17. stoljeća, uz materijalnu podršku Bečkog dvora i vojnih vlasti, podižu se prve zidane crkve u Žumberku: sv. Petke u Budinjaku i sv. Nikole u Badovincima. U narednim desetljećima podignute su zidane crkve u Mrzlom Polju (1666.) i Radatovićima (na Crkvenom brdu, podalje od današnje crkve). O podizanju župnih dvorova u to vrijeme nema pouzdanih podataka, iako se spominju župnici koji brinu o crkvama. Može se pretpostaviti da su upravljali iz svojih obiteljskih domova iako nije sasvim isključeno da su postojale i manje kuće za smještaj svećenika u Radatovićima i Mrzlom Polju.

Tijekom 17. stoljeća ozbiljnije se pristupa izgradnji crkvenih objekata na području Žumberka i okolice. U kontekstu osnaživanja grkokatoličke crkvene strukture u Žumberku treba razumjeti i nastojanje marčanskog vladike Zorčića oko dobivanja u posjed dvor Zrinskih u Pribiću. Iako je posjed u Pribiću od 1682. bio primarno namijenjen uzdržavanju Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu, on je ipak znatno utjecao na razvoj crkvenosti u Žumberku jer su marčanski vladike sada imali vlastiti objekt u neposrednoj blizini kompaktne zajednice svojih vjernika. Za pretpostaviti je da su tijekom 17. stoljeća obilazeći svoje vjernike u Žumberku marčanski vladike intenzivno radili na osnivanju župa, jer prilikom kanonske vizitacije 1680. tadašnji marčanski vladika Pavao Zorčić u Žumberku zatiče već “posve sređene crkvene prilike“. U narednom razdoblju učvršćena je crkvena struktura o čemu svjedoči činjenica da 1764. u Žumberku postoje već dobro organizirane grkokatoličke župe u Radatovićima, Badovincima, Mrzlom Polju i Pećnom iz kojih će se u slijedećih pedeset godina razviti i nove samostalne župe u Sošicama (1775.), Kaštu (1776.), Stojdragi (1776.), Dragama (1791.) i u Grabru (1810.). Osnivanjem župe u Grabru  završen je proces osnivanja župa na području Žumberka. Vrijedno je napomenuti da je Planom o uređenju župa iz 1796. ustanovljena  i župa u Tomaševcima, ali ona nije zaživjela.

Od posebnog je značaja za ozbiljniji crkveni ustroj grkokatoličkih župa u Žumberku osnutak Križevačke eparhije 1777. godine. Po osnutku samostalne grkokatoličke eparhije sa sjedištem u Križevcima pristupilo se daljnjem unutrašnjem organiziranju eparhije. Radi lakšeg vršenja pastorala vjernika osnovani su eparhijski arhiđakonati i viceariđakonati. S obzirom da se Žumberak nalazio u sastavu Karlovačkog generalata, prema novom ustroju eparhije potpao je pod novoosnovani Karlovački arhiđakonat (vikarijat), a sve žumberačke župe objedinjene su u novouspostavljeni Mrzlopoljski vicearhiđakonat (dekanat). Arhiđakonati i vicearhiđakonati potvrđeni su odlukom Ugarskog namjesničkog vijeća 1791. godine, i imali su redovito svoje arhiđakone i vicearhiđakone. Arhiđakoni su nakon osnivanja Stolnog kaptola 1840. u pravilu bili kanonici. Karlovački arhiđakonat Križevačke eparhije nakon ukinuća Vojne krajine 1871. promijeniti će naziv u Žumberački.  U Tabelarnom pregledu Križevačke biskupije koji je sastavio dr. Konstantin Stanić 16. svibn ja 1814. god., detaljno je opisan crkveni ustroj na području Žumberka, a posebno je zanimljivo da se u sastavu Mrzlopoljskog vicearhiđakonata (kasnijeg Žumberačkog dekanata) navodi i grkokatolička župa u Karlovcu, odobrena od vlasti 1797. god. Iz navedenoga se uočava da je početkom 19. stoljeća područje nekadašnjeg Mrzlopoljskog, a današnjeg Žumberačkog dekanata dobilo svoj konačni oblik koji je u najvećoj mjeri ostao nepromijenjen do danas.

Područje Žumberačkog dekanata prošireno je iznimno 1958. godine osnivanjem nove župe u Metlici (Slovenija). Žumberački dekanat danas broji 9 župa, sedam u Republici Hrvatskoj i dvije (Metlika i Drage) u Republici Sloveniji.

Biskupski vikar Žumberačkog vikarijata (definiran u Zakoniku Kanonskoga prava kao  “sinđel“) je o. Daniel Vranešić, župnik sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu i biskupski povjerenik za Grkokatoličko sjemenište.

Dalmatinski vikarijat

U 19. st. pokret za crkvenim zajedništvom razvijao se i u Dalmaciji, gdje se episkop Benedikt Kraljević (1765. - 1862.) zalagao za jedinstvo s Katoličkom Crkvom.

Godine 1831. tri pravoslavna svećenika Dalmatinske eparhije: Petar Krička, župnik u Kričkama kod Drniša, Marko Busović Krička, župnik u Baljkama, i Pahomije Krička, župnik u Vrlici, sa svojim su vjernicima ušli u zajedništvo s Katoličkom crkvom i tako ušli u sastav Križevačke eparhije. Zbog toga su pravoslavci 1834. godine ubili župnika Petra Kričku. Godine 1836. križevački biskup Gabrijel Smičiklas je za te tri župe osnovao Dalmatinski vikarijat sa sjedištem u Kričkama. U sastavu tog vikarijata bila je i vojna grkokatolička kapelanija u Zadru.

Crkva u Kričkama sagrađena je 1832. i posvećena Pokrovu presvete Bogorodice, a crkva u Baljcima, sagrađena iste godine, Preobraženju Gospodnjem. Crkva Presvete Trojice u Vrlici sagrađena je 1845. Zadnji dalmatinski vikar bio je u narodu omiljeni o. Janko Heraković, koji je zbog prijetnje smrću od strane četnika krajem 1942. morao napustiti taj kraj. Četnici su tijekom Drugog svjetskog rata zapalili i srušili crkve u Kričkama i Baljkama. Župni dvor služio je kao dom za djecu, pa za školu i konačno za mjesnu zajednicu. U vrijeme Domovinskog rata četnici su ga u potpunosti devastirali.

U tijeku je obnova crkve. Župni dvor je obnovljen i 2016. blagoslovljen. Godine Nakon gotovo 70 godina, u subotu 1. listopada 2011., križevački biskup Nikola Kekić opet je mogao služiti arhijerejsku svetu liturgiju u Kričkama, gdje se  župna crkva Pokrova presvete Bogorodice obnavlja. Godine 2019. utemeljena je u Splitu župa Krista Spasitelja, a 2021. u Zadru Grkokatolički pastoralni centar Svetoga Duha. Grkokatolički vjernici Dalmacije okupljaju se na liturgiji u Splitu, u crkvi Gospe od Dobrića, u Zadru u Crkvi Svetoga Duha te u crkvi Pokrova presvete Bogorodice u Kričkama. Vikarijat je pod izravnom upravom biskupa ordinarija.

2.  SLAVONSKO-SRIJEMSKI VIKARIJAT

Većinu vjernika u Slavonsko-srijemskom vikarijatu čine Ukrajinci i Rusini. U 18. st., iz zakarpatske Ukrajine na područje Vojvodine i Slavonije doseljavanju Rusini (1751. doseljavaju u Ruski Krstur, a u drugoj polocivi 18. st. odatle sele i u istočnu  Slavoniju). Pri doseljenju oni su već bili grkokatolici, tj. potomci sjedinjenja iz 1646. god. kada je zajedništvo s Rimom potpisano u Užgorodu (poznata i kao “Rutenska” ili Užgorodska unija). Krajem 19. i početkom 20. st. doseljevaju grkokatolici Ukrajinci u sjevernu Bosnu (područje Prnjavora i Dervente) i Slavoniju (Lipovljani, Slavonski Brod).  Oni su potomci još i ranije sklopljene unije, tzv. “Brest-Litovske” iz 1596. Ukrajinci i Rusini očuvali su se do danas kao dvije narodne skupine, svaka sa svojim specifičnim nacionalnim i kulturnim identitetom, a s obzirom na crkvenost svi pripadaju Križevačkoj grkokatoličkoj eparhiji. Na području ovog vikarijata žive i grkokatolici doseljeni sa Žumberka, a borave u mjestima: Berak, Ilok, Novska, Osijek, Vinkovci i Vukovar.

Prvotno je područje ovog vikarijata bilo dijelom dotadašnjeg  Bosansko-slavonskog vikarijata, koji je osnovan 15. travnja 1978. a obuhvaćao je područje grkokatoličkih župa Slavonije i Bosne i Hercegovine. Prvim vikarom (sinđelom) imenovan je 1978. o. Stefan Pitka. Slavonsko-srijemski vikarijat uspostavljen je 26. listopada 2009. godine. Sastoji od Slavonskog i Vukovarskog dekanata.

Slavonski dekanat čine župe: Gornji Andrijevci, Kaniža, Lipovljani, Osijek, Sibinj, Slavonski Brod i Šumeće.

Vukovarski dekanat čine župe: Berak, Donji Andrijevci, Mikluševci, Petrovci, Piškorevci, Rajevo Selo, Vinkovci i Vukovar.

3. BOSANSKO-HERCEGOVAČKI VIKARIJAT

Godine 2005., križevački biskup Slavomir Miklovš obnovio je nekoć postojeći Bosanski vikarijat, pod nazivom Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije u Bosni i Hercegovini. Vladika Nikola Kekić potvrdio je taj vikarijat i njegovim vikarom imenovao Mihala Stahneka. Sadašnji vikar je Miroslav Krnješin, župnik u Banja Luci.

Od 1890. godine na područje sjeverne Bosne doseljavaju prvi grkokatolici, podrijetlom iz zakarpatskih krajeva zapadne Ukrajine (Galicije). Od 1900. do 1909. godine bosanski grkokatolici (Ukrajinci) spadaju pod upravu Križevačke eparhije. God. 1909. iz Galicije dolaze monasi studiti koji u mjestu Kamenici otvaraju svoj manastir. Od 1909. do 1914. jurisdikcija bosanskih grkokatolika prelazi na Vrhbosansku nadbiskupiju. Tada je imenovan i posebni generalni vikar (rimokatolik) za grkokatolike sa sjedištem u Sarajevu. Od godine 1914. do 1924. uspostavlja se Apostolska administratura za grkokatolike u Bosni i Hercegovini. Radi se o drugom stupnju samostalnosti prije osnivanja eparhije. Sjedište tadašnjeg apostolskog administratora Aleksija Buzjuka (kasnijeg kanonika u Lavovu) bilo je u Banja Luci. Od godine 1924. to je područje opet stavljeno pod jurisdikciju križevačkog vladike.

Bosansko-slavonski vikarijat osnovan je 15. travnja 1978. god. Prvim vikarom imenovan je o. Stefan Pitka. Nakon njegova ukinuća 2005. god. osnovan je Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije u Bosni i Hercegovini. Biskupskim vikarom (sinđelom)  imenovan je protojerej stavrofor Mihal Stahnek. Vikarijat je ponovno potvrđen 2. listopada 2009. s nazivom Grkokatolički vikarijat u Bosni Hercegovini. Vikarijat obuhvaća župe: Banja Luka, Cerovljani, Derventa, Devetina, Kamenica, Kozarac, Lepenica, Lišnja, Prnjavor i Stara Dubrava.

Većinu od nekoliko tisuća vjernika vikarijata čine grkokatolici Ukrajinci. Na području Bosansko-hercegovačkog vikarijata (Banja Luka) danas živi i nekoliko grkokatoličkih obitelji podrijetlom sa Žumberka.