STUDITSKA REFORMA (800.-1204.)

Ikonografski prikaz Manastira Studion u Carigradu 

Bizantska liturgijska reforma je počela poslije pobjede nad ikonoborstvom tijekom kratkog episkopstva patrijarha sv. Metodija (843.-847.), kome se pripisuje nekoliko kanona, idiomela (stihira) i obred vjenčanja. Za nas je najvažnija jedna druga liturgijska inovacija - diataksis za obraćenike koji su bili upali u herezu, a koje je izgleda sastavio sam Metodije. Ona je poznata kao "Metodijeva diataksa" , i predstavlja novi obred pomirenja apostata što će postati naročita karakteristika "nove euhologije". Diataksis je red ili pravilo.

Metodije, rodom iz Sirakuze u južnoj Italiji, bio je patrijarh obnove koja je uslijedila poslije smjenjivanja posljednjeg ikonoboračkog patrijarha, učenog Ivana VIII. Gramatika (843.), obilježavajući kraj jednog doba. "Pobjeda pravoslavlja" odn. pravovjerja, koja se od tada uvijek obilježava prve nedjelje Velikoga posta kao “Nedjelja pravoslavlja” ili “štovanja svetih ikona”, uvedena je na tipično carigradski način: statijskom litijom do Hagia Sofije od crkve Presvete Bogorodice u Blaherni. Pored patrijarha Metodija i svećenstva, koji su izvršili svečani ulazak u Hagia Sofiju da bi crkva bila preuzeta od heretika, bila je i carica Teodora (824.-846.) koja je bila velika pobornica štovanja ikona.

Još veći liturgijski značaj od Nedelje pravoslavlja imaju trajne reforme euharistijske liturgije Velike Crkve koje su provedene u ovom vremenu. Nova redakcija Liturgije sv. Ivana Zlatoustoga je zamijenila Liturgiju sv. Bazilija Velikoga kao glavnog liturgijskog izraza bizantske Crkve. Liturgija sv. Bazilija je postupno potisnuta u nedjelje Velikoga posta, na Veliki četvrtak, Pashalno bdenije Velike subote, na blagdan sv. Bazilija (1. siječnja) i glavna bdjenija kao Božić i Bogojavljenje. Nastale su i promjene u načinu korištenja liturgijskog psaltira  čemu su najviše doprinijeli monasi studiti (katizme umjestona antifona).

Današnji ostatci Studiona u Istanbulu

Katedralni i monaški tip bogoslužja

Da bismo razumijeli bȋt nove liturgijske reforme koju su studiti izveli, moramo razumijeti razliku između dva tipa bogoslužja, dvije tradicije, oblikovane još u ranom, formativnom razdoblju kršćanskog crkvenog bogoslužja – katedralnog tipa i monaškog tipa.

U bizantskoj Crkvi, ali i u drugim kršćanskim tradicijama, vremenom su  «formirana dva tipa bogosluženja dnevnog kruga: 1) katedralni, takozvani «pjevani» (asmatikos) ili «župni bizantijski» ili «svjetovni» koji je antiohijskog podrijetla, a važio je u katedralnim i župnim crkvama te 2) monaški, manastirski, zvan i  «jeruzalemski» ili «svetogradski» (hagiopolitski) koji u osnovi vodi podrijetlo iz Lavre svetog Sabe Posvećenog (blizu Jeruzalema u Palestini) i po njemu se služilo u manastirima. Katedralni tip pjevanog bogoslužja je već u 10. stoljeću zauvijek izgubio svoje mjesto u župama, a od 15. st. prestao se u potpunosti upotrebljavati. Međutim izvršio je značaj utjecaj na monašku liturgijsku praksu, koja je prevladala posvuda, tako da se može govoriti o djelomično miješanom tipiku»[1] kojega danas imamo.

Razliku između ova dva tipa bogoslužja i njihove “filozofije i prakse” najbolje možemo vidjeti na primjeru časoslova.

Bizantski ambon 

Katedralni tip časoslova

Liturgijski izvori pokazuju da je do devetog stoljeća Velika Crkva Carigrada izrasla u jedan potpuni crkveni liturgijski sustav, kodificiran u Tipiku Velike Crkve iz desetog stoljeća. Ona pokazuje primjer izrazito katedralnog tipa bogoslužja. Tipik sadrži kalendar s datumima svetaca i propovijedi koje idu uz njih, vlastitu euharistijsku liturgiju i druge svete obrede kao i red časoslova. To je u pravom smislu “katedralna služba” ili Asmatike Akoluthia (pjevana služba). Njen napredak je osobito obilježio razvoj sustava statijskih službi. Nasuprot tome, manastiri su imali vlastiti ritam koji je bio drugačiji. Monasi glavnog grada, nazvani akoimethai ili "nespavajući", služili su u smjenama neprekinute časove i imali svoju vlastitu službu.

Svakodnevno su postojala dva glavna časa – večernja (Asmatikos hisperinos) i jutarnja služba (Asmatikos orthros), dok se uoči blagdana služilo bdjenje (pannichys), a u Četrdesetnici, kada se u svagdane nije slavila Euharistija, služio se čas zvani  «trošesti» (trithekti) – neka vrst službe trećeg i šestog časa skupa. U pjevanom časoslovu dominiralo je pjevanje psalama. Puk je pjevao psalamske pripjeve kao što su «Aleluja!», «Usliši me, Gospode!», «Tebi, Bogu, dolikuje pjesan!», «Molitvama Bogorodice, Spase, spasi nas!» i sl. Danas su sačuvani ti zazivi kao "antifoni" na Jutarnjoj, Večernjoj, Božanskoj liturgiji i na Liturgiji pretposvećenih darova 

Psaltir je bio razdijeljen na 72  «antifona», tj. skupine psalama s pripjevima. Antifon je značio obično tri ili šest psalama skupa pod jednim pripjevom ili “antifonom” sa “Slava Ocu”. Dvanaest antifona se pjevalo na jutarnjoj, a osam na večernjoj službi. Između antifona, svećenici i đakoni su pjevali ektenije (molitva vjernika, molbenica) u kojima je puk sudjelovao zazivom: «Gospode, pomiluj» (Kyrie, eleison). Stalni dijelovi su bili Gospodi vozvah na Večernjoj, a psalam 50., hvalbeni psalmi i Veliko slavoslovlje na Jutrenjoj. Od tog tipa časoslova ostala je do danas oblik Večernje koja čini prvi dio Liturgije pretposvećenih darova.

I danas je u bizantskim crkvama živa tradicija tzv. "psalta" ili pojaca koji u pjevnicama pjevaju koralne dijelove liturgije i časoslova,
kao nekoć u katedralnom bogoslužju Sv. Mudrosti gdje je bilo i preko stotine pslata, uz brojne podđakone, đakone i korove djevica.

U navedenim službama prepoznaju se obrisi i sadržaji drevnih večernjih i jutarnjih službi kako ih opisuju sv. Grgur iz Nise u Kapadociji u 4. st.,[2] sv. Ivan Zlatousti u Antiohiji oko 390. godine[3], djelo «Apostolske ustanove» iz oko 380. god. također u Antiohiji[4] i hodočasnica Egerija krajem 4. st. u Jeruzalemu.[5] Velike sličnosti nalazimo i u rasporedu Časoslova svih drugih istočnih obreda, ali i u starom (pretkoncilskom) rimskom i ambrozijanskom (milanskom). Dakle, radi se o velikoj starini koja ima korijene u prvim stoljećima kršćanske Crkve.

Dakle, katedralna služba časova Velike Crkve u Carigradu, u bitnim svojim djelovima  predstavlja izdanak starije antiohijsko-jeruzalemske baštine 4. stoljeća i predstavlja prvo povijesno razdoblje nastanka današnjeg bizantskog časoslova. U današnjem siro-antiohijskom ili zapadno-sirijskom obredu je još otprilike takva struktura časova. Ovaj je tip časoslova imao u sebi prilično dosta “koralnih” (misli se zbornih ili “katedralnih” elemenata): zazivi, pripjevi, odgovori, nepromjenjive psalme i hvalospjeve, što je omogućavalo šire vjerničko sudjelovanje. Uz to, imao je i obrednu (ceremonijalnu) stranu: paljenje svjetiljaka, kađenje, ophode. Takvo bogoslužje traži i dobre pjevače (psalti) i mnoštvo klerika (prezbiteri, đakoni, podđakoni) i pretpostavlja određenu razvijeniju kulturu te odgovara biskupskoj, katedralnoj ili dvorskoj crkvi. To pjevano katedralno bogoslužje traje otprilike do križarskog zauzeća Carigrada u 13. st., ali još i ranije postupno ustupa mjesto jednom drugom tipu: palestinskom monaškom tipu časoslovu.

Notacija bizantinskog pjevanja

Monaški tip časoslova u Kapadociji i Palestini

Paralelno s katedralnim tipom bogoslužja časova, postojao je i monaški tip. On je bitno određen drugim faktorima: malim i siromašnim monaškim zajednicama u kojima je naglasak na meditaciji, svetopisamskom čitanju, jednostavnosti i čestoj molitvi (npr. sedam puta na dan = sedam časova, jer sedam je idealan broj). Na monaški časoslov veliki je utjecaj izvršio kapadočanin sv. Bazilije Veliki (330.-379.). U 37. pitanju Opširnih pravila on opisuje i obrazlaže pojedine dnevne časove, tj. «molitve i psaliranje što se provodi u određene sate».[6] Za sv. Bazilija najveći problem je bio kako povezati i uravnotežiti dva zahtjeva sv. Pavla iz poslanica Solunjanima: «Bez prestanka se molite» (l So1 5,17) i raditi u trudu i naporu «noću i danju» (2 Sol 3,8). Bazilije predviđa od dvadesetčetiri dnevna sata osam sati za molitvu, osam za rad i osam za odmor. Osamsatnu molitvu razdijelio je na sedam molitvenih časova: polunoćnicu, jutarnju, treći, šesti i deveti čas, večernju i povečerje.

Manastir sv. Sabe u Judejskoj pustinji

Istovremeno se kod monaha u Palestini razvijala jedna druga varijanta monaškog časoslova.  Ovdje je glavnu ulogu odigrao sv. Saba Posvećeni i njegova Velika lavra nedaleko Jeruzalema. Taj časoslov poznat kao «Časoslov sv. Sabe» (sabaitski ili jeruzalemski tj. hagiopolitski – po Svetom Gradu). Taj stari palestinski monaški časoslov sastojao se uglavnom od kontinuirane psalmodije s nekoliko fiksnih psalama i himni. Bdjenje je započimalo sa skupinom od šest fiksnih psalama: 3, 37, 62, 87, 102, 142  (to je današnje šestopslamje Jutrenje). Zatim je slijedila susljedna psalmodija (psalmi redom podijeljeni na katizme: ovo je drugačija tradicija od katedralne carigradske gdje je pslatir podijeljen na 72 “antifona”; ovdje je psaltir podijeljen na 20 “katizmi”). Zatim je slijedilo devet biblijskih hvalospjeva (prozvanih "kanon"), pa čitanja, zatim fiksni pohvalni psalmi 148-150, slavoslovlje «Slava Bogu na visini», Nicejsko-carigradsko vjerovanje, Molitva Gospodnja “Očenaš”, 300 zaziva «Kyrie, eleison» i zaključna molitva. Večernja se sastojala od psalmodije (katizama), fiksnog psalma 140. (Gospodi vozvah), hvalospjeva večernjem svjetlu «Svjete tihij»[7], molitvom «Udostoj nas, Gospode», Šimunovog hvalospjeva «Sad otpuštaš» (Lk 2, 29-32) i završnih molitava.[8] Ovdje, dakle, prepoznajemo sve bitne djelove današnje bizantske Jutarnje i Večernje. Na svenoćnom bdjenju čitao se čitav psaltir razdijeljen na tri dijela. Nakon što su Perzijanci razorili Jeruzalem 614. godine, monasi su u pustinji obnovili taj stari časoslov sv. Sabe (439.-532.), obogativši ga novoskladanom liturgijskom poezijom u obliku kratkih himana (tropari i kondaci), uvodeći ih u postojeću shemu monaškoga časoslova koji se, kako smo vidjeli, uglavnom sastojao od susljedne psalmodije.[9]

Monasi na zajedničkom bogoslužju.

Koliko su svi ovi tipovi časoslova imali onoga što imamo danas i što zovemo liturgijskom poezijom (stihiri, kondaci, ikosi, kanoni...) teško je reći. Sv Ivan Damašćanski i drugi glasoviti pjesmopisci javljaju se tek od 7. stoljeća. Do tada je međutim već postojala himnografija u tradiciji antiohijskog obreda (grčka ali i osobito sirijska: sv. Efrem Sirski) koja je jednim dijelom preuzeta u bizantski obred, a postojala je i tradicija jeruzalemske Crkve, koja je preuzeta u antiohijski pa onda dalje i u bizantski obred (npr. uskrsni umetak na nedjeljnoj Jutrenji "Angelski sobor" s čitanjem uskrsnog evanđelja, što je zapravo stari jeruzalemski katedralni nedjeljni spomen uskrsnuća kojega u bitnim crtama opisuje još hodočasnica Egerija u IV. st.).  

Za monaški časoslov nije bila bitna ceremonijalnost, ni ektenije ni koralni elementi jer nije u njemu sudjelovao puk, već monasi koji su imali i nešto teološke naobrazbe, koji su bili pismeni pa su mogli čitati Psaltir i kojima je Sveto pismo bilo najvažnije.

Studitska reforma je zapravo spojila u jedno ova dva tipa - katedralni i monaški u jedno, kao što ćemo kasnije vidjeti. I tako je nastao časoslov bizantske Crkve kojega danas imamo. (nastavlja se)

Sv. Teodor Studita, cijenjen i u zapadnoj Crkvi, kao teolog, pisac, duhovni otac i učitelj.

[1] Fundulis, Joanis, Liturgika 1, Uvod u sveto bogosluženje, Kraljevo 2004., str. 104.

[2] Taft, Robert, The Liturgy of the Hours in East and West, The Liturgical Press, Collegeville, Minnesota,1993., str. 36-41.

[3] Isto, str. 42-43.

[4] Isto, str. 44-47.

[5] Isto, str. 48-56.

[6] Redovnička pravila, priredio Hadrijan Borak OFM Cap, Biblioteka «Brat Franjo» i Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985., str. 160-161.

[7] Tekst ovog hvalospjeva kao i molitve «Udostoj nas, Gospode» vidi kod opisa Večernje.

[8] Taft, Robert, The Liturgy of the Hours in East and West, The Liturgical Press, Collegeville, Minnesota,1993., str. 274.

[9] Isto, str. 276.