Ispis

Na blagdan Gospe od Karmela prema rimskom kalendaru, u petak 16. srpnja 2021., vladika košićki (Slovačka) i član Vrhovnosg suda Apostolske signature,  nadbiskup Cyril Vasil DI, koji se odmara na otoku Ugljanu u Hrvatskoj, na poziv župnika don Slava Ivoša, služio je blagdansku euharistiju po rimskom obredu u crkvi Gospe od Karmela na otoku Silbi, uz susluženje don Božidara Volarića, župnika Lopara na Rabu i đakona Livija Marijana. Okupljenim vjernicima vladika Vasil je propovijedao na hrvatskom, između ostaloga naglasivši: '' Ponekad možemo naići na prigovor i sumnju da nas Marijino štovanje ne dijeli od istinskog štovanja Boga. Ali, može li marijanski kult postati prepreka ili odvojenost od Božjeg kulta? Nikako! Ovo je naš prvi, intuitivni spontani odgovor. Ali ponekad samo intuicija nije dovoljna, potrebno je dobro znati kako bismo potkrijepili svoja uvjerenja. Pa, pogledajmo kako je prije nekog vremena, kao kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI. odgovorio na ovaj prigovor. Prema njemu, Marijansko štovanje u nama održava istinsku vjeru u Isusa Krista. Kardinal Ratzinger, kao veliki teolog, ali i sposoban govoriti jednostavnim jezikom vjere, spominje šest kriterija ili razloga za Marijino štovanje.

 Prvo: Marija nije cilj naše vjere, ali ona nas vodi do Krista. Crkva je proglasila dogme o Djevici Mariji kako bi izravno služila vjeri u Krista. Prvo je proglasila njezino božansko majčinstvo i njezino trajno djevičanstvo dogmom. Tada je nakon dugog sazrijevanja proglasila njezino začeće bez naslijeđenog grijeha (1854.) i njezino tjelesno uznesenje u nebesko blaženstvo (1950.). Te dogme brane i štite izvornu vjeru u Krista kao istinskog Boga i istinskog čovjeka. Te dogme daju nauk da u Kristu postoje dvije prirode u jednoj osobi. Svaka manifestacija pobožnosti, posebno marijanske, također skriva obvezu da nas približi Kristu, učini nas boljim ljudima i usmjeri čitav naš život prema Kristu. Svakako, to je beskrajan pothvat, to je teška borba protiv vlastite slabosti i egoizma. Međutim, ne smijemo se zaustaviti u tom naporu negdje na pola puta, ili nastaviti unedogled, ili bolje reći koračati na mjestu sa sustavom - korak naprijed - korak natrag - korak desno - korak lijevo. Možda je ovo još jedna dimenzija duhovnosti i marijanske pobožnosti koju moramo razvijati potpunije i svjesnije.

Drugo: Marijino štovanje uključuje pravi odnos između Biblije i tradicije. Napokon, četiri gore spomenute marijanske dogme temelje se na Svetom pismu, ali one su samo ključ koji raste i donosi plod u živoj tradicije Crkve. Dobro uravnotežen odnos između Biblije i tradicije, vođen marijanskim štovanjem, može nas spasiti od nekritičkog, fundamentalističkog čitanja Biblije, od čitanja otrgnutog iz povijesnog, književnog i teološkog konteksta, ali i od narušavanja vjere i religije samo nizom običaja i pobožnosti bez biblijske osnove i bez šireg teološkog konteksta. Oba nekritična, krajnje prihvaćena pristupa nanijela su štetu osobnom duhovnom životu i, naravno, povijesti Crkve.

Treće: Marija u svojoj osobi na životni i nerazdvojni način povezuje Stari i Novi zavjet. Marija je židovska djevojčica koja je postala Majka Mesije. Ujedinjuje starozavjetni Izrael rođen iz saveza Abrahama i Mojsija, a Novi Božji narod, sastavljen od onih koji vjeruju u Krista, ujedinjuje sinagogu i Crkvu. U marijanskom pijetetu doživljavamo jedinstvo cijeloga Svetog pisma i jedinstvo "izabranog naroda", koja se proširila od jednog plemena i naroda do cijelog otkupljenog čovječanstva. Marijino štovanje tako dobiva neočekivani značaj lijeka, odnosno protuotrov za jednu od povijesnih zabluda, koju danas jasno osuđujemo. O antisemitizmu govorim kao o namjenski izgrađenoj iracionalnoj, apriornoj mržnji prema židovskom narodu.

 Četvrto: Marijino  štovanje jamči našoj vjeri pravi suživot razuma i srca. Marx je religiju nazvao "opijumom čovječanstva", racionalisti je krive za previše sentimentalizma i smatraju ju psihološkim odstupanjem ili oblikom autosugestije, a neki zavedeni religijski revnitelji vjeru ili religiju predstavljaju prvenstveno kao zbroj osobnih duhovnih iskustava koja nije moguće definirati i koje stoga ne treba niti racionalno ispitivati. Međutim, u kršćanskoj vjeri čovjek nije samo razum, ali čovjek nije samo ni emocija. Čovjek je jedinstvo obje ove dimenzije. Marijino štovanje jamči našoj vjeri ovu punu ljudsku dimenziju. Kombinacija racionalnog pristupa s emocionalno-intuitivnim, po uzoru na Djevicu Mariju, izuzetno je važna, posebno u procesu kršćanskog obrazovanja. To se ne temelji samo na prijenosu određene količine informacija, već bi također trebalo uključivati ​​stvaranje prostora za „iskustvo vjere“, tj. Razvoj vjerskog osjećaja. Oba ova elementa moraju biti u zdravoj ravnoteži. Glava mora jasno misliti, a srce mora biti u stanju zapálili se.

Peto: znamo da Marija je simbol, slika ili uzor Crkve. Dakle, kada Crkvu gledamo u vezi s Marijom, rješavamo se zgusnute slike Crkve, odnosno slike koja bi Crkvu željela smatrati samo funkcionalno organiziranom institucijom, samo izvršiteljem društveno-političkih programa. Ali u Mariji, u svom obliku i na svoju sliku, Crkva ponovno otkriva svoje vlastito lice kao lice Majke. Oni koji proglašavaju slogan: „Krist da, Crkva ne!" Oduvijek su imali i imat će problem sa štovanjem Marije i čisto sociološkim pravilima. Marija je u središtu zajedništva Crkve od početka, usred apostola na Dan Duha Svetoga, - a ipak nije smatrala potrebnim boriti se za preraspodjelu kvota posred onih koji su pokazali veliku vjernost i ustrajnost Gospodinu, sami apostoli koji su se bojali i rasuli, po svjetu na čelu s Petrom.

Šesti kriterij štovanja Marijana: Mariju u isto vrijeme nazivamo Djevicom i Majkom, pa tako iz njezina primjera možemo vidjeti što je Stvoritelj namjeravao sa ženom u svako doba, uključujući i naše. Bolje rečeno, upravo u naše doba, kada je, kako znamo, bit ženskosti u pitanju. Marijino djevičanstvo i njezino majčinstvo kao otajstvo žene doseže vrlo visoku svrhu. Marija neustrašivo najavljuje Veliča, ali voli i miran i skriven život. Marija se ne boji stajati pod križem, ali u tišini svoga srca također voli razmatrati ono što je čula iskusila. Marija je kao uzor vjere, hrabrosti i poslušnosti, primjer ne samo ženama današnjice, već i svakom kršćaninu, ženi i muškarcu, koji bi je trebali nasljedovati. " Djevičanstvo i majčinstvo, ove plemenite osobine ženstvenosti koje utjelovljuje Djevica Marija, Majka Božja, danas se često podcjenjuju, neshvaćaju, i još se izruguju izravno.

Prije gotovo dva tisućljeća, jednostavna Nazarećanka, oduševljena Božjim duhom, ponizno je i svečano proglasila: "Blagoslivljat će me svi naraštaji, jer mi velika djela učini Svesilni" (Lk 1,48-49). I naša današnja generacija ispunjava ove proročke riječi, a ovo naše liturgijsko slavlje danas, u kojem razmatramo i produbljujemo razloge našega štovanja Marije, samo je potvrda proročanske istine tih Marijinih riječi.

Slavimo Djevicu Mariju, Majku Božju - i to ne samo da bismo slavili njezine osobne vrline, već prije svega zato što u njoj i kroz nju i s njom slavimo velike stvari koje  je ona učinila ona i nama po  njegovoj milosti s koljena na koljeno prema onima koji ga se boje ".

Jedino njemu  vazda pripada čast i slava!