21. studenoga
Prema apokrifnim spisima Marija, kći Joakima i Ane, imala je tri godine kada su je roditelji iz Nazareta doveli u Jeruzalem i tu je predali na službu Bogu, kako su se bili zavjetovali. Marija je ponuđena Bogu od svojih roditelja Joakima i Ane u jeruzalemskom Hramu kao što je i starozavjetna Ana, majka proroka Samuela, ponudila svog sina za Božju službu u hramu, u svetinji nad svetinjama gdje se pokazivala slava Gospodnja (usp. 1 Sam1, 21-28). I Marija i Josip su nosili tek rođenoga Isusa u Hram kako bi ga prikazali i posvetili Bogu (usp. Lk 2, 22-38).
O događaju Uvoda ili Prikazanja presvete Bogorodice u Hram postoji zapis u apokrifnom tekstu tzv. ''Jakovljeva protoevanđelja'' iz 2. stoljeća. Prema ovom izvještaju, Marija je u dobi od tri godine odvedena u hram u Jeruzalemu kako bi se posvetila služenju Bogu. Ova popularna pripovijest naglašava rašireno uvjerenje da je Bog od djetinjstva imao poseban odnos s onom koja je trebala postati majka utjelovljenoga njegova sina, Riječi - Logosa.
Svetkovina Uvoda ili Prikazanja vuče korijene od Crkve na Istoku, točnije iz Jeruzalema gdje je 21. studenoga 543. održana posveta crkve Svete Marije, a koja već više stoljeća ne postoji. Ova svetkovina predstavlja i danas jedan od najvažnijih marijanskih blagdana u Istočnim katoličkim Crkvama s naslovom Uvođenje presvete Bogorodice u hram (Εἴσοδος τῆς Παναγίας Θεοτόκου). Godine 1373., u kontekstu procvata razvoja marijanske pobožnosti na Zapadu, papa Grgur XI. uveo je ovaj blagdan u kalendar papinske kapele u Avignonu, papa Siksto IV. (+ 1484.) uvodi ga u grad Rim kao ''Prikazanje blažene Djevice Marije'' (Praesentatio Beatae Mariae Virginis). Zbog ovisnosti o apokrifnom tekstu papa Pio V. (+ 1572.) općom reformom rimskog kalendara ispušta iz kalendara ovaj blagdan. Međutim, nekoliko godina kasnije, 1585. godine, papa Siksto V. ne samo da ga ponovno uvodi, već ga je uvrstio u kalendar za cijelu Latinsku Crkvu. Papa Pavao VI. izričito je tražio da se i u reformi nakon II. Vatikanskog sabora ovaj blagdan zadrži ''zbog ekumenskih razloga, ali neka se ovom slavlju dâ isti sadržaj kao što je i u istočnim liturgijama, odnosno potpunu posvetu Djevice Marije Bogu. Može se koristiti i neki liturgijski tekst istočne liturgije“ (A. B. La reforma liturgica, Rim 1997., 311).
U Bizantu je ovaj blagdan imao istu važnost kao i Rođenje Bogorodice Marije 8. rujna, ali tek u kasnijem razvoju. Jedna homilija carigradskog patrijarha Germana (715.-730.) u cijelosti je posvećena ovom blagdanu, a i najstarija ikonografija je carigradskog podrijetla, posvjedočena u Menologiju (mjesecoslovu) Bazilija I. (10. st.). Prema predaji apokrifnih evanđelja, u dobi od tri godine Mariju su roditelji odveli u hram kako bi ju posvetili Bogu. U ikonografiji se pojavljuje kao procesija djevojaka s upaljenim svjetiljkama, što podsjeća na obred vjenčanja iz doba antike. Hram se najčešće prikazuje tako da mu do vrata vode petnaest stepenica. Na vrhu stepenica Mariju raširenih ruku čeka svećenik Zaharija, prorok, kao starac koji nosi liturgijski orarion ili štolu. Marija se uspinje sama, jedna ruka joj je ispružena, a u drugoj nosi upaljenu svjetiljku. Njezini roditelji Joakim i Ana se gledaju i pokazuju na Mariju. Iza njih prikazuje se mnoštvo djevica sa svijećama. Iznad ovih motiva ponekad se nalazi kupola, pod kojom sjedi presveta Djevica, a anđeo je hrani nebeskom hranom i blagoslivlja. Ovakvi ikonografski prikazi se pojavljuju u bizantskim crkvama prilično kasno, tek počevši od 11. stoljeća. Na Zapadu, gdje se liturgijsko slavlje uvodi nakon križarskih ratova, motiv ulaza Marije u hram se pojavljuje na portalu katedrale u Chartresu (11. stoljeće) te u ciklusu Giotta u Padovi (početak 14. stoljeća). U renesansi će prikazi napustiti motive koje diktiraju apokrifi: Mariji tada u penjanju pomaže njezina majka ili anđeo.
Crkvena tradicija i liturgijski tekstovi govore kako je sve u životu Marijinu bilo orijentirano prema istinskom hramu Božjemu, njezinu sinu Isusu Kristu. I to je temeljna poruka ovoga blagdana - isključiva pripadnost Bogorodice Bogu, potpuno predanje njezine duše i tijela otajstvu spasenja, otajstvu približavanja Stvoritelja stvorenju, otajstvu Božjega silaska među ljude i njihova spasenja. Marija je cijelo svoje biće, još od malena, stavila u službu Bogu čime je postala duhovna posuda i sveto sredstvo u cjelokupnom Božjem ustroju našega spasenja. Njezina utroba je postala mjestom utjelovljenja Božjega Sina Isusa Krista po čemu će ona imati jedinstveni udio u spasenju svijeta. Sveti tekstovi govore kako Marija kao hram Božji – jer nosi u sebi Božju Riječ koja je istinski Hram - ulazi u starozavjetni jeruzalemski hram. Naziva ju se: ''prečisti Spasiteljev hram, dragocjena palača, sveta riznica Božje slave''. Iz njezine veličine i jedinstvenosti u spasenju proilzazi i njezina posebna blizina Kristu Gospodu i njezina majčinska ljubav i smjelost prema Sinu izvor su pobožnosti kršćana prema njoj kao zagovornici i zastupnici.
Duhovna i teološka poruka najbolje se iščitava iz himnografije ove svetkovine u bizantskom Mineju:
''Danas je početak milosti Božje i prednavještaj spasenja ljudskoga. U hramu Božjem na očigled sviju Djevica se pojavljuje i Krista svima navješćuje. Njoj i mi gromkim glasom kliknimo: Raduj se, ispunjenje Stvoriteljevog spasiteljskog nauma'' (tropar).
''Prečisti Spasiteljev hram, dragocjena palača, sveta riznica Božje slave, Djevica, uvodi se danas u dom Gospodnji prinoseći sa sobom milost božanskog Duha. Anđeli Božji slave je i kliču: Gle! Ona je šator nebeski'' (kondak)
đakon L. Marijan
