- Problem ''latinizacije'' i ''delatinizacije'' - Razmišljanje uz svetkovinu Krista Kralja
 
 
Ove nedjelje, posljednje u listopadu, u našem grkokatoličkom bogoslužnom ustavu ili ''tipiku'' propisano je slaviti svetkovinu Krista Kralja (staroslavenski ''Hrista Carja''). Ta je svetkovina ušla u tipike i kalendare istočnih katoličkih Crkava početkom 20. stoljeća (točnije 1925.), i da – može se smatrati svojevrsnom latinizacijom, odnosno nepotrebnim umetanjem ili kopiranjem obrednih elemenata rimskog obreda. Nakon II. Vatikanskog sabora, Katolička je Crkva prilično promijenila odnos prema svojim istočnim obredima, izjednačujući ih u legitimnosti, časti i vrijednosti s većinskim rimskim obredom, pozivajući istočne katolike da se vrate svojim izvornim tradicijama i očiste od svih povijesnih latinizacija koje su im nametnute bez potrebe. Koliko god to bilo hvalevrijedno ispravljanje povijesnih propusta i pogrešaka, toliko je to u mnogim istočnim katoličkim Crkvama na terenu postalo problematičnim i nekad teško provedivim. Ima to i svojih vrlo ozbiljnih razloga, pa krenimo redom.
 
Kršćanski obredi, unatoč tomu što mnogi nabrijani zeloti i pobornici ''čistunstva'' obreda misle, oduvijek su posuđivali ili preuzimali jedni od drugih. To su dokazala sva povijesno-liturgijska istraživanja 20. stoljeća. Sve su obredne tradicije u kršćanstvu, osobito u počecima komunicirale i preuzimale sve ono što je vrijedno jedni od drugih. Zapadni su obredi osobito u ranijoj fazi preuzimali od istočnih. Ambrozijanski i galikanski obredi su preuzimali i oblike i molitvene tekstove od istoka (ambrozijanski lucernar na početku Večernje, galikanske molitve, itd.). Rimski je obred preuzeo osobito od siro-antiohijskog obreda (npr. slavoslovlje ''Slava Bogu na visini'' i zazivi ''Jaganjče Božji'' u misi, a poslije II. vatikanskog je nova reformirana rimska liturgija preuzela i molitvene obrasce i neke forme obreda iz bizantskog i drugih istočnih obreda). I blagdan Božića je preuzet sa istoka i uveden na zapadu u 5. st. I istočni su obredi posuđivali i preuzimali. Bizantski obred je izrastao zapravo iz siro-antiohijskog obreda (zapadno-sirskog), pa su i anafore sv. Bazilija i Ivana Zlatoustoga prenesene iz te obredne tradicije i usvojene. U bizantski obred je preuzeta Liturgija pretposvećenih darova sa zapada, iz rimskog obreda – smatra se i da ju je sastavio sv. Grgur, papa, a kasnije su preuzete npr. crna i ljubičasta liturgijska boja ruha, barokna glazba i arhitektura, pa i neke pobožnosti kod nekih naroda: npr. štovanje Srca Isusova, Euharistijsko klanjanje, Križni put… Među istočnim obredima je bilo osobitog posuđivanja: Asirska Crkva Istoka je preuzela većinu Bogorodičinih blagdana u kalendar od siro-antiohijske, bizantske i rimske tradicije, armenska i koptska su preuzimale od bizantske Crkve, premda su bili žestoki neprijatelji u dogmatskim i političkim pitanjima. U vrijeme sklapanja tzv. unija na Istoku, i kasnije sve do 20. stoljeća, zbog kvazi ''imperijalističkog'' odnosa Latinske Crkve prema istočnjacima, došlo je do tzv. ''latinizacije'' istočnih obreda koja je u nekim Crkvama bila krajnje neprimjerena, do te mjere da su se udomaćile ili nametnule prakse sa zapada koje nisu baš spojive s duhovnošću, teologijom i liturgijom istočnih Crkava. Bilo je i ''bizantinizacija'' drugih obreda. Tako su i Antiohijska i Aleksandrijska Crkva nasilno obredno bizantinizirane iz jednostavnog razloga što je bizantski obred bio carski – obred carskog dvora, pa je i silom uveden na uštrb domaćih i drevnih obreda u tim Crkvama. Primjer toga je ostatak ostataka – Liturgija sv. apostola Jakova koja se tek jednom godišnje služi u bizantskim Crkvama, a koja je ostatak od vremena prije nasilne bizantinizacije Antiohijske Crkve. Kod Armenaca, Maronita i Kaldejaca se prilikom sjedinjenja s Rimom zadiralo čak i u tekstove euharistijskih anafora, kako bi ih se ''pročistilo'' i uskladilo s latinskim formulacijama. Dakle, bilo prirodnim putem, bilo milom, bilo silom, obredi su u kršćanstvu uvijek međusobno komunicirali, dodirivali se, preuzimali jedni od drugih, što i nije čudno jer se svi vrte oko iste dogmatike i teologije, na koncu – radi se o istoj vjeri.
 
Bilo kako bilo, prakse se jednostavno udomaće i kroz dva pokoljenja već postanu domaća ili uobičajena praksa. Mnogi istočni katolici, osobito na Bliskom Istoku, čvrsto su prionuli uz latinizacijske elemente kao što su euharistijske procesije za Tijelovo ili Križni put u Četrdesetnici, kako bi se razlikovali od svojih često nasilnih pravoslavnih susjeda i potvrdili svoj katolički identitet. Kako život ima svoja pravila i svoj tijek, a unatoč teolozima i crkvenim vlastima, na terenu, kod običnih ljudi, sve to nimalo ne izgleda problematično. Tako su u 20 st., osobito zadnjih 50-tak godina tijelovske procesije grkokatolika Melkita i Maronita u Libanonu i Siriji postale popularne i među pravoslavcima i siro-jakobitima jer su predstavljale veliku zajedničku kršćansku manifestaciju u većinski muslimanskim gradovima. Tako su na euharistijskim procesijama na Tijelovo u Beirutu ili Aleppu uz katolike, masovno sudjelovali i pravoslavci, pa čak i kler. Na koncu, slavi se Krista i Euharistiju, a ne Budhu ili Muhameda ili kinesku Novu godinu.
 
I sada se pojavljuju akademska pitanja: Što je ispravno? Kako se očistiti od latinizacije? Ili, vjerojatno, kod ovih pravoslavaca na Bliskom istoku, kako se očistiti od katoličkih običaja? Je li posuđivanje i miješanje tradicija među obredima na njihovu korist ili štetu? I je li to uopće neizbježno kada kršćani danas sve više žive izmiješani, a nerijetko i dijele zajedničku sudbinu progona bilo od drugih religija, bilo od nove ljevičarsko-liberalne religije. Danas je na Bliskom Istoku sasvim normalno da u pravoslavnim Crkvama vise slike Bogorodičine ikone od Kika Arguella (osnivača Neokatekumenskog puta) ili slike Gospe iz Međugorja, a u rimokatoličkim crkvama bizantske ikone Kristova uskrsnuća, rođenja ili kakvog sveca. U siro-jakobitskoj pravoslavnoj kapeli u samoj bazilici sv. Groba / Uskrsnuća u Jeruzalemu, na oltaru gdje se služi sveta liturgija stoji Kikova ''neokatekumenska'' Bogorodica. Oni se pred njom mole već godinama. Kad su istočno-katolički biskupi nakon II. Vatikanskog koncila, po naputku Kongregacije za Istočne Crkve, pokušali ''očistiti'' latinizacije u svojim Crkvama nerijetko su naišli na žestok otpor svećenstva i naroda. Kod Armenaca je došlo tako do demonstracija zbog uklanjanja svete vode na ulazu u crkve, a kod Melkita na pobune zbog pokušaja ukidanja tijelovske procesije. I najnoviji sukobi u Siro-malabarskoj katoličkoj Crkvi u Indiji oko slavljenja euharistije su dio te priče (Rim traži da se vrate svojoj izvornoj tradiciji služenja prema istoku, a oni ne žele). Ljudi su se navikli, prigrlili neke običaje i liturgijske prakse, poistovjetili se s njima. Njih akademske rasprave liturgičara s Papinskog instituta Orientale ne zanimaju, za Kongregaciju za Istočne Crkve možda i ne znaju da postoji, a u teškim prilikama u kojima žive (Bliski Istok) najmanje ih zanimaju podjele oko stila neke slike ili forme neke pobožnosti. Danas su i mnoge župne crkve kod istočnih katolika posvećene nekim blagdanima ili naslovima iz vremena latinizacije.
 
Ljudski život jednostavno ne prati formalizam crkvenih institucija, i možda je nepotrebno sve formalizirati. Sv. Serafim Sarovski, ruski pravoslavni svetac novijeg doba, vrlo je omiljen na zapadu, pa je našao svoje mjesto i u Papinskoj kapeli u Rimu. Moskovska patrijaršija je izdala 2003. godine njegovu pobožnost ''krunice'' s tipično katoličkih 15 otajstava – radosna, žalosna i slavna. Čak i u uputama stoji: 1 Očenaš, 10 Bogorodica Djevo… Akatist presvete Bogorodice, tipično bizantska pobožnost, danas se pjeva i moli u brojnim rimokatoličkim Crkvama, kao što se krunica moli među mnogim istočnim kršćanima. Lik i štovanje sv. Antuna Padovanskog naći će se u crkvama svih obreda, i katoličkim i nekatoličkim, diljem svijeta. Pravoslavni sveci su obavljali neke zapadne pobožnosti. Sv. Tikhon Zadonski je štovao Kristovu muku pobožnošću gotovo jednakom kao klasičan katolički Križni put, a sv. Dimitrij Rostovski i sv. Nikola Kabasilas su pisali vrlo snažne tekstove o Kristovim ranama i probodenom Srcu u stilu zapadnog pijetizma. Mnogi pravoslavci nose krunice oko vrata, a mnogi katolici brojanice oko ruke. Što tu može učiniti formalno ''čišćenje'' obreda i obrednih tradicija a da se kod samih ljudi ne izaziva otpor? Vrlo malo.
 
Sve to ne opravdava nasilnu ili političku latinizaciju u istočnim katoličkim obredima, niti bi ju trebalo poticati, niti smatrati normalnom. Isto tako, nema ni smisla, niti je moguće danas izvoditi neki obredni ekskluzivizam kada se ljudi i mimo Crkava i obrednih tradicija sami od sebe povezuju te prelaze te granice. Međutim, kako ispraviti greške, ima li smisla bolnim kirurškim zahvatima odstranjivati i je li to uopće potrebno na nekakav rigorozan način činiti? Kako barem popraviti ono što se može i očuvati obredne posebnosti i duh svakog obreda?
 
Nekakav pravac u rješenju ovih pitanja se možda nazire baš na primjeru svetkovine Krista Kralja. Premda nepotrebno uvedena u vrijeme latinizacije, kao i blagdan Krista Čovjekoljupca (Srce Isusovo), ne može se reći da ta svetkovina i taj blagdan svojim sadržajem, teološkim sadržajem i duhovnom porukom odskaču od kristologije i liturgijsko-dogmatske ekspresije bizantskog obreda. Bizantska liturgija je oduvijek prepuna liturgijskim himnima i izrazima koji slave Krista Čovjekoljupca i Krista Svevladara i Kralja. Službe koje su nastale za ta dva blagdana i dodane bizantskom časoslovu sa svojim sadržajima su uistinu bizantske, sveto-otačke i pravovjerne ili pravoslavne. Postoje grčki pravoslavni teolozi i liturgičari koji ih hvale kao vrlo pozitivne i sasvim ortodoksne službe. Kao takve, one su neka vrst nadgradnje ili hermeneutičkog kontinuiteta obreda u njegovu duhu. Nije to isto kao kod nekih bizantskom obredu neprikladnih zapadnih pobožnosti kao što je štovanje milosrdnog Isusa kojega bizantski obred ionako na svakoj liturgiji štuje uzglasima: ''jer ti si čovjekoljubivi i milosrdni Bog…'' i gdje u svakoj crkvi na posebnom mjestu stoji ikona Kristova. Drugo je pitanje pak mjesto tih blagdana u kalendaru. Kod svetkovine Krista Kralja je došlo do pomalo čudne situacije. Ona je prvotno u tradicionalnom rimskom obredu bila zadnja nedjelja u listopadu, s namjerom da bude uoči blagdana Svih svetih – s naglaskom da sva svetost svetaca proizlazi iz Krista i njegove vlasti i milosti. Kao takva, ta je svetkovina ušla i u istočne katoličke kalendare i tipike i postavljena je u isti liturgijski dan - na zadnju nedjelju u listopadu, ne poštujući uopće cjelovitost i duh bizantskog kalendara. Međutim, nakon reforme rimskog obreda poslije II. vatikanskog, pomaknuta je na zadnju nedjelju crkvene godine (obično zadnja u studenom), pred Došašće, kako bi se naglasila Kristova vladavina na svršetku svijeta i vremena prije početka nove crkvene godine. No, u istočnim obredima je ostala kako je bilo prije – zadnje nedjelje u listopadu. Nije u pitanju spojivost te svetkovine ili njezine poruke s bizantskom teologijom i liturgijom, kao što smo vidjeli, nego gdje joj je mjesto u kalendaru. Bila bi latinizacija kada bi se ona sada u bizantskom obredu premjestila samo zato jer je to učinjeno u rimskom obredu i na isti način. U bizantskom kalendaru ona upadne u dvadeset i neku godinu po Duhovima, a kako bizantska crkvena godina počinje 1. rujna, a predbožićno vrijeme tek dvije nedjelje prije Božića, ona nema puno smisla biti zadnje nedjelje u listopadu. Možda bi ju trebalo prebaciti pred početak božićnog posta? Za svetkovinu Presvete Euharistije (uvijek četvrtkom) ili Krista Čovjekoljupca (uvijek petkom) to nije tolika poteškoća. One dolaze na kraju pashalnog vremena kao nekakav završetak cijelog pashalnog ciklusa i ne remete raspored ni duh crkvenog kalendara. Krist Kralj je (pomalo komično) ostao jedini ostatak tridentskoga obreda u Katoličkoj Crkvi jedino kod grkokatolika. Ima itekako smisla i u bizantskom obredu slaviti Krista – Kralja i Svevladara, ali je pitanje kada?
 
U sređivanju obreda i svih poteškoća koja su se nagomilala, možda treba voditi računa da se ostavi ono što je spojivo, što ne narušava cjelovitost i bit nekog obreda, što je u duhu obreda, a odstraniti ili preoblikovati ono što je teško spojivo ili nepotrebno nametnuto. Svakako to treba činiti stručno, vrlo pomljivo i uvijek s popratnim objašnjenjem ljudima kojih se na koncu to najviše tiče. I što je važno, tome treba pristupati bez ideološke pristranosti ili bilo čega što nije imanentno samom duhu obreda ili realnom stanju i potrebi konkretne zajednice.
 
Povijest je zanimljiva i čudna. Upravo se kod povijesti kršćanskih obreda to vidi. Najprije su obredi sasvim prirodno i normalno preuzimali jedni od drugih, pa su se petrificirali (okamenili) u neku zadnju službenu redakciju i prestali razvijati te su se zazidali svak u svoj svemir – što je popratio i raskol među crkvama. Zatim su nasilno utjecali jedni na druge (primjer latinizacije istočnih katolika ili bizantinizacije antiohijaca), a onda su te nasilne promjene postale usvojene i udomaćene. Zatim se došlo do ''demokratske'' ideje da treba čistiti obrede (delatinizacija) i vratiti ih na izvorne forme (samo je pitanje na koju formu kad svi obredi imaju najmanje 10 faza razvoja i formi), pa se i to ''popravljanje'' negdje provodilo nasilno. U međuvremenu se opet zbog globalizacijskih procesa obredi na terenu dodiruju i međusobno opet miješaju i jedni od drugih preuzimaju unatoč tome što formalne crkvene vlasti to ''ne dopuštaju''. Izgleda da su ''ljudi obredi, a obredi ljudi'' – uvijek u nekom dinamičnom razvoju ili svetom nemiru izmiču formalnoj kontroli odozgo.
 
Đakon Livio Marijan