Tumačenje, fra Marinko Pejić OFM

 

 

Gospode i Vladaru života mojega! Ukloni od mene duh lijenosti, malodušnosti, vlastoljublja i ispraznih riječi.

A duha razboritosti, poniznosti, strpljenja i čiste ljubavi udijeli meni, sluzi svojemu.

Da, Gospodine moj i Kralju, daj mi radije gledati svoje grijehe osuđivati brata svojega, jer Ti si blagoslovljen u vjeke vjekova. Amen.

Ova molitva, koja se tradicionalno pripisuje sv. Efremu Sirskom (306-307), u bizantskoj duhovnoj tradiciji, karakterizira sve službe Velikoga posta (Četrdesetnica ili Korizma). Ponavlja se tri puta, praveći pri tome tri “velike metanije” ili velika poklona, tako da se svaki puta čelom dotakne zemlja.

Gospode i Vladaru života mojega!

Iako riječ “Gospod” upućuje odmah na nedostižno otajstvo Boga koji izmiče svakom našem govoru, ipak on je Bog koji mi nije dalek: po njegovoj volji postojim, svojim Dahom udahnjuje život zemlji od koje sam stvoren, zove me imenom i očekuje moj odgovor, svojim utjelovljenjem postaje “Gospodar mojega života”. On je taj koji daje smisao mojemu životu, pa i onda, ili naročito onda kada mi taj smisao ostaje skriven. Iako “Gospodar” podsjeća na vlast i veličinu, ipak ne znači tiranin, nego brižni Otac koji me želi posiniti u svom Sinu i neizmjerno poštuje moju slobodu. U svom utjelovljenom Sinu, u kojem je u potpunosti prisutan, rađa se u štali, pušta da ga u svojoj ranjenoj slobodi ubijemo, uskrsava, ali daje se vidjeti samo onima koji ga ljube. Taj raspeti Gospodar ostaje Gospodar života. Jedino on može osloboditi našu slobodu, jedino on, svojim životvornim Duhom, može preobraziti mračne strasti naših života.

Veličina ovoga Kralja je u služenju. “Ja sam među vama kao onaj koji služi”.

Moj odnos prema Kristu Vladaru nije služinski, nego odnos povjerenja. On je “Gospodar mojega života” jer je izvor života, i ja ga neprestano primam iz njegove ruke. Ja postojim zahvaljujući samo njegovoj poniznoj ljubavi, koja ga čini slugom, tako da oni  koji mu žele služiti postanu njegovi prijatelji.

Pokora, koja je jedno od glavnih obilježja Četrdesetnice, nemože biti uistinu osloboditeljska ukoliko nije odgovor koji dolazi iz vjere, a vjera je prije svega rizik povjerenja. U tebe, Gospodaru života mojega, ja polažem svu svoju nadu. U tvoju Riječ, u tvoje prisustvo, jer ti nisi tek primjer, ti si naše utočište, jedino utočište u kojem naše srce može naći smiraj. “Dođite meni svi vi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti”.

Ukloni od mene duh lijenosti, malodušnosti, vlastoljublja i ispraznih riječi

Postoji put. Ali na tom putu postoje i prepreke, koje u bitnom određuju naše stanje grešnosti, ono, na koje Isus podsjeća ljude koji su htjeli kamenovati ženu preljubnicu.

Lijenost o kojoj ovdje govorimo nije tek bezbrižno lijenčarenje u blagdanska jutra.

Lijenost je zaborav, nesvijest,  zaborav koji čini čovjeka nesposobnim da se čudi, da se divi, neka vrsta neosjetljivosti za sve ono što izmiče kriteriju koristi, isplativosti. Lijenost je i zaglušujuća buka oko čovjeka i u čovjeku, za nekoga je to agenda prepuna datuma, za drugoga suviše prazna. Lijenost je ne primjećivati da i onaj drugi ima pravo na svoj unutarnji svijet kao i ja. Lijenost je ne znati više zastati pred ljepotom glazbe, ili cvijeta, ne znati zahvaliti za bezbroj sitnih nježnosti kojima nas drugi obasipaju, kao da nam pripadaju.

Zaboraviti da je svaki čovjek tajna koju moram poštivati, utoliko što sam i sebi samom tajna koju moram svaki puta iznova otkrivati, i prihvaćati.

Zaboraviti vlastitu smrtnost, i sve ono što ona znači i upustiti se u nervoznu potragu za uživanjem, koje nema ništa zajedničko sa istinskom seksualnošću, jer postaje puko srestvo zaborava.

Gospode i Vladaru života mojega, probudi me.

Ova “lijenost”, ova neosjetljivost čitavoga bića, okorjelost srca, bijeg u neosobnu i pretjeranu seksualnost, dovodi do malodušnosti, to je ono što duhovni oci nazivaju “acedia”, opće gađenje prema životu, očaj, depresija, u nekim slučajevima i neodoljiva privlačnost prema samoubojstvu.

Bježeći od ovakvog stanja, često tražimo utočište u duhu “vlastoljublja” i “ispraznih riječi”. Imamo potrebu za neprijateljima i podložnicima. Imati neprijatelje znači učiniti ih odgovornima za vlastiti neuspjeh i frustraciju.

Mučiti drugoga, jer krivica je uvjek njegova, skrnaviti njegovo tijelo, a možda i dušu, daje osjećaj neke vrste svemoći. U njemu mrzim svoju vlastitu smrtnost, dok ga gazim, gazim vlastitu smrt.

Povjest je upoznala mnoge vladare-bogove i divinizirane vlastodršce.

Evo zašto su kršćani u prvim stoljećima odbijali štovati rimske careve, jer samo je Bog Gospod. Mnogi kršćani u našem vremenu odbili su obožavati rasu ili naciju, i zato su platili visoku cijenu.

Podsjećajući ljude da “dadnu caru carevo a Bogu Božje”, Isus je skinuo sa svake vlasti oreol sakralnosti. Kršćani, kroz povijest nisu to uvjek učinili.

Kanonizirali su cara koji je pogubio svoju suprugu i sina, misleći da je car stavio svoju moć Bogu na službu. Vodila ih je nada da vladanje postaje služenje, nada ponekad zaista ostvarena, ali uglavnom je to bila tek skupo plaćena iluzija.

A i sama Crkva, koliko je zaražena duhom vlastoljublja?

Što se tiče “ispraznih riječi” u nijh spada svaka misao ili govor koji izbjegava duboku šutnju, divljenje ili tjeskobu postojanja, koji ne poštuje njegovu tajnu, želeći pod svaku cijenu objasniti neobjašnjivo i neuhvatljivo u sebi.

Danas uveliko živimo u civilizaciji “ispraznih riječi”, ispraznih slika, gdje preuveličane potrebe obmanjuju želju, gdje novac oblikuje snove, gdje reklama zauzima mjesto askeze, koja dobrovoljno kroti potrebe, jer jedina može osloboditi želju.

Osjećaćamo na sebi težinu Njegove šutnje, unatoč svemu očekujemo Riječ života, Riječ uskrsnuća.

Duha razboritosti, poniznosti, strpljenja i čiste ljubavi udijeli meni, sluzi svojemu.

U svakoj prošnji mi se osjećamo “sluge” onoga koji nas ne prestaje stvarati svojim Dahom. Naše prošnje odgovor su na taj blagi lahor koji osjećamo na sebi.

Molitva nije tek umno razmatranje, ona je susret, “razgovor” kako su govorili pustinjski oci. Bog nam zaista govori na različite načine: preko Svetog Pisma, preko živih bića i stvari, preko različitih situacija u životu, govori i po svom tihom prisustvu, po riječima punim tišine, riječi koje poput zraka sunca obasjavaju srce. Samo takva molitva može raskinuti ukleti krug sebeljublja, vlastoljublja i samodostatnosti.

Razboritost u koju spada i tjelesna čistoća nije isključivo uzdržavanje od seksualnosti, kako se to ponekad smatra u suviše uskim i pretežno moralizatorskim pristupima čistoći.

Čist i razborit čovjek nije više podijeljen u sebi, ne prepušta se neodgovorno valovima neosobnog erosa. Čist čovjek pretvara eros u zajedništvo, u osobni odnos.

Redovnik, za koga čistoća znači i uzdržljivost (ali nije svaka uzdržljivost čistoća), živi svoju seksualnost u ljubavi (agape) koja je prvenstveno osobni susret sa Bogom, a onda i sa drugim ljudima, sa zanimanjem i pozornošću, ali bez interesa, čistog pogleda.

Redovnik (monah) je čovjek odvojen od svih, da bi sa svima mogao biti povezan, kaže Evagrije Pontski, čuveni duhovni otac egipatske pustinje.

I za muževe i žene koji se ljube zaručničkom ljubavlju, i u Kristu su povezani u jedno tijelo, čistoća postaje srestvo komunikacije, otvorenosti prema drugima, koja ih sprečava da njihova seksualnost postane svrha samoj sebi, neka vrsta apsolutiziranja, koja od seksualnosti, koja je po svojoj naravi bitno komunikacijska, postane stvarnost koja ih zatvara u sebe

Biblija odlučno odbija neosobnu seksualnost “svete prostitucije”, ali slavi “Pjesmu nad Pjesmama” jer zrači osobnim odnosom dvoje ljudi, njihovom potragom, čežnjom, patnjom. Upravo takva ljubav, ljudska i erotska, postaje slikom potrage čovjeka za Bogom, i Boga za čovjekom.

Nemam ništa što mi ne bi bilo darovano. Krhka nit moga postojanja, tako često u opasnosti da se prekine, opstaje samo voljom nekoga Drugoga.

Ponizan je carinik u hramu, prezreni suradnik neprijateljske vlasti, on ne računa na svoje kreposti, nego se uzda samo u neizmjerno Božje milosrđe, dok farizej, savršen kakav jest i ne treba Boga i Božje pomoći.

“Savršen” čovjek, siguran u sebe i ponosan na svoje kreposti, ne ostavlja mjesto za Boga i drugoga čovjeka, on zauzima sav prostor. Ponizan čovjek ostavlja mjesta. Otvara se darovanom spasenju, zna primiti dar i biti zahvalan na njemu.

Poniznost, koja se na latinskom kaže humilitas potiče od riječi humus - zemlja, zato je poniznost plodna, ona obrađuje zemlju, priprema je da donese mnogo roda kada prođe Sijač.

Poniznost je krepost koja se vidi u drugome, ali se ne može vidjeti u sebi. Onaj tko bi za sebe rekao da je ponizan bio bi ustvari prilično umišljen.

Ponizni se postaje bez izričite namjere, jednostavno, poštujući tajnu u sebi i drugima.

Poniznost se ispoljava u krajnjoj osjetljivosti za druge, ljude, životinje i biljke.

Poniznost otvara oči duše te počinjemo zapažati “slavu Božju skrivenu u svim stvorenjima”, kaže Sv. Izak Sirski.

Ono što redovnici traže u uzdržljivosti (celibatu), ljudi koji žive svjetovnim  životom naći će to u strpljenju pred različitim životnim poteškoćama, kažu duhovni oci.

Strpljenje je upravo suprotno od malodušnosti, koja nastaje od  tipično mladalačke želje  da se postigne sve i to odmah.

Strpljenje računa na vrijeme. Ne samo na obično vrijeme u kojem smrt ima zadnju riječ, vrijeme koje rastavlja i uništava. Računa i na vrijeme prožeto vječnošću.

Strpljenje zna da i iskustvo smrti može biti prilika za rast, kada nam se čini da i Bog skriva svoje lice od nas, kada se pogled voljene osobe okameni, kada sve nade prestaju, strpljenje ima povjerenja.

Oci često govore o Jobovom strpljenju, a Dostojevski i Berdjaev spominju i Jobovu pobunu, ne u prazno, nego neku vrstu pobune u vjeri. Job odbija slatkaste teodiceje svojih tješitelja, i zna da ga Netko traži i u samom iskustvu zla.

I na kraju sve kreposti doživljavaju svoj vrhunac u ljubavi. Nakon što nas malo-po malo oslobađaju od tiranije strasti i dovode do unutarnje slobode, postajemo sposobni sudjelovati u Božjoj zaljubljenosti u svoja stvorenja.

Sveti Šimun Novi Teolog kaže da svet čovjek postaje “siromah ispunjen Božjom i bratskom ljubavlju”. Siromah jer se odriče svoje važnosti, svoga položaja u društvu (ili Crkvi), jer se otvara istovremeno Bogu i ljudima, ne rastavlja molitvu od služenja.

Scena poslijednjega suda u 25. poglavlju Matejeva evanđelja, jasno pokazuje da konkretna ljubav: potrebite nahraniti, odjenuti, ugostiti, pohoditi, ne mora nužno imati ništa zajedniško sa religioznim diskursom, jer sam čovjek je sakramenat drugom čovjeku.

Sv. Antun Veliki (Pustinjak) kaže: “život i smrt ovise o našem bližnjem, ako susretnemo brata, Boga susrećemo, ako brata sablaznimo, griješimo protiv Boga”.

Sv. Izak Sirski savjetuje ovako svoga učenika:“Brate, ovo ti preporučujem, nek milosrđe pretegne uvjek na tvojoj vagi, sve dok u svome srcu ne osjetiš ono milosrđe koje ima Gospodin prema svijetu”.

Da, Gospode moj i Kralju, daj mi radije gledati na grijehe svoje nego osuđivati brata svojega, jer Ti si blagoslovljen u vjeke vjekova. Amen.

Zadnja prošnja razobličuje jedan od najtežih oblika grijeha, kako na osobnoj tako i na općoj razini: opravdati se osuđujući, mrziti, prezirati i uništavati druge, sa čistom savješću pravednika.

“Vidjeti vlastite grijehe” odgovara prvom zahtjevu Evanđelja: “Obratite se jer blizu je Kraljevstvo nebesko ”.

Čovjek koji povjeruje Evanđelju, i čije srce i um postanu svjesni sve devijantnosti koje skriva u sebi. Kada čovjek postane svijestan propasti u koju srlja i da druge vuče sa sobom. Kada postane svijestan ništavila koje ga već svega prožima, otkriva i Krista pobjednika smrti. U Kristu su sve suprotnosti pobjeđene: grijeh i smrt. Čovjek otkriva da nije više osuđen, nego spašen, da ne treba osuđivati nego spašavati.

Gledati vlastite grijehe ne znači brojiti skrupulozno sve pogreške koje čovjek čini, nego biti svjestan svoje grešnosti, svjestan da si iznevjerio ljubav, svjestan da ti je potrebna milost, da se sam ne možeš izvući iz toga stanja. Znači zaroniti dobrovoljno u duboku vodu, da bi ta voda postala ponovno krsna voda. Znači umrijeti, ali ovaj puta u Kristu, da bi se ponovno rodio po njegovom Duhu.

Veće je djelo vidjeti vlastite grijehe nego mrtve uskrsavati, kaže jedna izreka pustinjskih otaca, jer onaj tko je svjestan vlastite grešnosti i ne osuđuje brata postaje sposoban uistinu ljubiti brata.

Kada čovjek doživi da je voljen, moći će i sam voljeti, i blagoslivljati Boga. Od čovjeka koji je “sjedio u sjeni smrtnoj” postaje čovjek blagoslova, ne samo kao onaj koji blago, znači dobro govori o svima (blago-sloviti = bene-dire), nego i čini dobro svima (bene-facere).

Blagoslovljen čovjek postaje blagoslov za sva stvorenja i podložan svima da bi sve doveo do punine Božjega blagoslova.

Fra Marinko Pejić OFM