Članak prenesen iz Glasnika Srca Isusova i Marijina za studeni, 2022.

Foto: Osservatore romano

Bez obzira koliko povjesničari, teolozi i poglavari kršćanskih Crkava i zajednica mogu napisati ili izreći riječi opravdanja za sve moguće i nemoguće podjele među kršćanima i koliko apologetike se može napisati od strane jedne Crkve ili zajednice za opravdanje vlastitog stajališta i razloga postojanja, podjela među kršćanima strši pred očima svijeta kao teška sablazan, osobito pred racionalnim i kritičkim pogledom čovjeka 21. stoljeća. Današnji čovjek, prilično ''emancipiran'' od

dogmatskih autoriteta i religioznog identiteta, a k tome i  neupućen u teološke, kanonske i povijesne finese, jednostavno za to ''nema živaca'', nema interesa, ni volje, ni vremena. Davno su prošla vremena kad su se na ulicama i tržnicama Carigrada (''New Yorka'' prvog milenija) obični ljudi svađali oko teološke formule o naravi bogočovješta Druge božanske osobe presvetoga Trojstva, ili o proizlaženju Duha Svetoga od Oca i/ili Sina, ili kada se po zapadnoeuropskim učilištima, crkvama i trgovima žestoko rapravljalo o predestinaciji, ili o opravdanju, ili o odnosu Svetog Pisma i crkvene tradicije. Dok kršćanske Crkve, zajednice i tradicije ostaju i dalje ukopane u svojim rovovima, od kojih su neki iskopani još u 4. ili 5. stoljeću, svijet i život jednostavno idu dalje. U elektronskom i post-industrijskom globalističkom vremenu našega sadašnjega života primjećujemo prilično veliki odmak kod ljudi od navezanosti na tradiciju i pokoravanje duhovnim autoritetima uopće. U tom smislu razumljiva je i nezainteresiranost za pitanja tko je u pravu ili tko je u krivu kad su u pitanju crkvene teme koje su do jučer bile poprište sukoba i podjela među kršćanima dotle da su se zbog njih i ratovi vodili. Kako onda tom novom čovjeku objasniti pojavu i smisao ekumenizma? Događa li se ekumenizam među običnim kršćanima i mimo crkvenih struktura?

Već u prvim stoljećima kršćanstva na ulicama drevnih svjetskih metropola Aleksandrije i Antiohije događali su se krvavi obračuni između pristaša i protivnika jednog crkvenog sabora (Kalcedonskog), između koptskih i sirskih monofizita s jedne, i kalcedonskih pravovjeraca bizantske ili rimske Crkve s druge strane, dotle da su biskupe i svećenike vukli i tukli po ulicama, palili crkve i samostane. U vrijeme borbe oko štovanja ikona (ikonoklazam) po crkvama u Bizantskom carstvu prolilo se gotovo jednako krvi kao i u ratovima s Osmanlijama. U 16. i 17. stoljeću po zapadnoeuropskim su selima i gradovima harali krvavi ratovi među katolicima i protestantima, palilo se ''heretike'' i knjige, događale su se ''Bartolomejske noći'' i migracije u druge krajeve radi vjerske pripadnosti. Među protestantskim zajednicama dolazilo je do sukoba i progona zbog različitih novih karizmatskih, anabaptističkih i evangeličkih pokreta što je uzrokovalo i velika iseljavanja u američke kolonije u potrazi za tolerancijom i mirnim životom. Do 19. st. katolici su u Britaniji bili gotovo izvan zakona, a slično i protestanti u Španjolskoj. Od 16. pa do u 20. stoljeće istočnom i južnom Europom prolijevala se krv među kršćanima istočne (bizantske) tradicije radi tzv. ''unija'' (sjedinjenja s rimskom Crkvom) pa su u crkvene kalendare suprostavljenih stranaka ušli brojni novomučenici ''jedinstva'' ili pak ''protivnika raskola'' s kojima se različite crkvene zajednice diče. Brojne su generacije kršćana bile odgojene u uvjerenju da je baš njihova žrtva Bogu ugodna i sveta, čista i pravedna, stvorene su mjesne tradicije i običaji koji su zacementirali određenu svijest i stvorili određeni kulturološki i vjerski identitet. Crkveni sukobi urodili su i društveno-političkim datostima koji su utjecali na sekularne i nacionalne zbilje. Grkokatolički Ruteni ili Rusini u Karpatima za bitni čimbenik nacionalne samobitnosti uzimaju činjenicu da su se odcijepili od pravoslavne Crkve i prešli na uniju s Rimom, podnijevši uslijed toga velike žrtve. Ukrajinski narod i danas zahvaljuje svoje nacionalno osvješćivanje postojanju i aktivnosti Ukrajinske grkokatoličke Crkve koja je (premda manjina u sveukupnom broju ukrajinskog naroda) bila istaknuti promotor nacionalnog preporoda i emancipacije od ruskog pravoslavlja i ruske političke hegemonije. Maronitska nacija u Libanonu nastala je upravo na temelju podjele među kršćanima poslije Kalcedonskog sabora u 5. st. kada su njihov obred (zapadno-sirski), crkvena pripadnost (katolicizam) i pro-kalcedonski stav presudili u formiranju vlastitog identiteta. U Belgiji i Nizozemskoj je identificiranje s katolicizmom ili protestantizmom poslije reformacije odigralo bitnu ulogu u formiranju nacionalne svijesti, a s vremenom i nacionalnih država i granica pokrajina. U nekim našim krajevima još uvijek u nekim selima imamo ''katoličko'' i ''pravoslavno'' groblje (kao da će o Sudnjem danu i uskrsnuću mrtvih jedni imati prednost pred drugima). Povijesni utjecaji politike, kulture i ekonomije na kršćanstvo ne može se preko noći izbrisati, niti ignorirati. Međutim, ako ne dođe do prevladavanja tih kočnica, i ako to prvenstveno ne učine sami kršćani, sve je izglednije da će to učini i čine oni izvan kršćanstva, ''oni u svijetu i od svijeta.'' Kako se dogodilo da nositelji tolerancije, miroljubivosti i uključivosti postaju baš  protukršćanski, lijevi i liberalni pokreti, a ne kršćanske Crkve kojima je zapovijed ljubavi i bratstva ''conditio sine qua non''?

Danas su svi kršćani i sve kršćanske Crkve i zajednice suočeni s posve drugačijim stvarnostima i poteškoćama nego njihovi preci. Slika toga novog stanja vidljiva je na svakom koraku: veliko i brzo opadanje broja pripadnika svih kršćanskih Crkava (osobito na Zapadu, ali i na Istoku), prilično žestoko provođenje emancipacije od kršćanske vjere i kulture u javnoj sferi života na svim razinama (osobito na razini medija, obrazovanja, zakonodavstva), otvoreno protukršćansko djelovanje političkih, ekonomskih i građanskih struktura. Suvremeni čovjek kao i čitavi narodi i crkvene zajednice nekoć kršćanske civilizacije jednostavno više ne žive u istoj duhovnoj klimi. Dogodio se veliki seizmički pomak. Sve veća i rastuća prisutnost pripadnika drugih, nekršćanskih religija na domaćem tlu, kao i rastuća ravnodušnost prema kršćanskoj poruci i tradiciji promijenili su duhovni, kulturni i društveni ambijent tradicionalno kršćanskoga svijeta. To je naša stvarnost. Možda je razumljivo stoga da se kršćanske Crkve i zajednice, pa i same hijerarhije, sve manje bave apologetikom vlastitih teoloških i kanonskih pozicija u odnosu na druge zajednice, da je sve manje ili gotovo nikakve rasprave o pitanjima koja su stoljećima bila okidači sukoba i raskola, da se ne pišu oštri proglasi i traktati, niti izriču izopćenja. Izuzev tamo gdje još uvijek politika ima jak utjecaj na konkretnu crkvenu zajednicu (kao na primjer u Rusiji), kršćanski svijet je mahom uplovio u nešto što bi se moglo nazvati pomalo ''prisilni'' ekumenizam zajedničkog opstanka i preživljavanja.

Interakcija između vjerske zajednice, društva i političke moći je kompleksna tema. Istina je da su se kršćanske Crkve i zajednice zbližile u 20. stoljeću i uslijed vlastitog unutarnjeg razvoja u poslušnosti prema Evanđelju, pa su tako nastali i svjetski ekumenski pokret, svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana, Svjetsko vijeće Crkava, dokumenti i deklaracije o zajedničkim stavovima i vjeroispovjestima te održani brojni zajednički kongresi, simpoziji i susreti među kršćanima i na najvišim razinama, ipak ostaje činjenica da su vanjski, društveno-politički faktori bitno utjecali na stvarnost i dinamiku ekumenizma. U Jeruzalemu, na najsvetijem mjestu kršćanstva, u bazilici sv. Groba ili Uskrsnuća, donedavno su izbijale pravi pravcati krvavi obračuni, čak i za vrijeme bogoslužja, među pravoslavnim Grcima, staroistočnim Armencima i Koptima te katoličkim franjevcima. Danas pak, suočeni s činjenicom da je svih zajedno u Jeruzalemu tek 2 % u odnosu na židove i muslimane, zajednički obnavljaju baziliku, izdaju zajednička priopćenja i drže zajedničke pressice o svom teškom položaju. Je li ipak pomalo poražavajuće za sve kršćane što nisu našli unutarnje snage i poticaja u iskrenom obraćenju i poslušnosti Evanđelju kako bi prevladali podjele i zbližili se međusobno i prije pritiska izvana? Kristova zapovijed iz Ivanova Evanđelja da svi budu jedno  jasno stoji zapisana u prijevodima i izdanjima Evanđelja svih Crkava i zajednica, a svi kršćani tvrde kako im je temelj i apsolutni autoritet upravo objava Božje riječi. Za vrijeme divljanja tzv. ''Islamske države'' protiv kršćana u Siriji i Iraku, jedan je biskup s Bliskoga Istoka izjavio kako konačno uistinu tamošnji kršćani žive ekumenizam. Naime, na upit novinara kako i gdje obavljaju crkvene obrede, slave bogoslužja i dijele sakramente, odgovorio je: ''Ide se u onu crkvu koja još ima krov i živog svećenika, bez obzira kojega je obreda ili kojoj jurisdikciji pripada. Tamo se pričešćujemo, krstimo djecu, sklapamo ženidbe i pokapamo mrtve.'' Priličan obrat nakon stoljeća i stoljeća međusobne netolerancije, raskola, izopćivanja i krvavih obračuna među njima, nekada i zbog jednog blagdana u kalendaru ili jedne riječi u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Na pogrebu nedavno preminule britanske kraljice Elizabete II., koja je ujedno bila i vrhovna poglavarica Anglikanske Crkve (nešto što je apsolutno nespojivo s katoličkim poimanjem eklezijalnosti i što je bilo uzrokom nasilja i sukoba među katolicima i anglikancima), londonski katolički nadbiskup i kardinal, u svom korskom kardinalskom ornatu, aktivno sudjeluje čitanjem Svetoga Pisma na pogrebnom obredu u Westminsterskoj opatiji zajedno s anglikanskom biskupicom Londona. Nedavno sam imao prigodu susresti neke protestante (pripadnici Luteranske crkve) gdje hodočaste Gospi u Međugorje. Na upit nije li to nespojivo s naukom njihove crkve, pa i ''heretično'', odgovorili su da to više nije bitno, da su to povijesni relikti i da se oni svakako žele ići pomoliti u Međugorje ''jer svi tamo idu''.

Ekumenizam kao dijalog prema zajedništvu pokazao se potrebnim i unutar samih vjerskih zajednica. Unutar Crkava i zajednica koje su se donedavno dojmile čvrstim utvrdama i nauka i discipline, danas se čuju vrlo različiti, pa i oprečni stavovi i mišljenja o stvarima koji se tiču temeljnog nauka i discipline. Unutar Katoličke Crkve ne postoji pravni ili formalni raskol, međutim više je nego očigledno da postoji stvarni unutarnji raskol smjerova, skupina i frakcija. Vjera i tumačenje nauka nekih njemačkih biskupa tzv. Sinodalnog puta i nekih drugih biskupa u drugim zemljama bitno se razlikuje. Odnos prema katoličkom nauku, duhovnosti i liturgiji nekad se i drastično razlikuje među različitim skupinama vjernika (tradicionalni katolički pokreti, tridentinci, karizmatici, neokatekumeni). U pravoslavlju je obratno. Tamo nema razmirica oko sadržaja vjere, oblika duhovnosti ili obreda, ali postoje brojni stvarni raskoli među jurisdikcijama i mjesnim Crkvama pa se teško više može govoriti o kanonskom jedinstvu među Crkvama (primjerice između Carigradske i Moskovske patrijaršije). Postoji, dakle, potreba za ekumenskim dijalogom i unutar samih velikih tradicionalnih Crkava. S vrha Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava neprestano se čuju pozivi o potrebi dijaloga i prihvaćanja drugoga, međutim izgleda da to lakše ide s inovjercima – muslimanima, budistima, pa i ateistima, nego unutar samih Crkava gdje je dijalog itekako potreban. Tradicionalni katolici prigovaraju da papa ima više razumijevanja i tolerancije za ateiste, muslimane i ljevičarske globaliste, nego za vlastitu pastvu kojoj zamjera ljubav prema tisućljetnoj katoličkoj duhovnosti i tradiciji. Pravoslavni vjernici se žale kako njihove hijerarhije bez pitanja svoje pastve raskidaju jedinstvo s drugim Crkvama, često iz čisto političkih pobuda i interesa, pa tako i njih uvlače u raskole.

Pitanja koja su postavljena i koja se nameću ne mogu se ignorirati, ali ni lako riješiti. Svakom dobronamjernom kršćaninu treba biti stalo do Crkve kao zajednice za koju je svaki njezin član u nekoj mjeri odgovoran. Pitanja treba postavljati i o njima otvoreno razgovarati. Nije li se jednostavno u ime Kristovo moglo drugačije i to puno, puno ranije? Jesu li kršćani tek sada shvatili neke temeljne poruke svoga Gospodina i Utemeljitelja ili su to oduvijek shvaćali, ali su zbog svjetskih, osobnih i čisto naravnih čimbenika, ograničenja i utjecaja jednostavno ignorirali? Je li doživljaj poslanja vlastite Crkve i autoriteta u kršćanskoj zajednici, pa i to kako hijerarhija sebe poima, u bîti ovisno o Objavi, apostolskoj predaji i nauku ili o vanjskim društveno-političkim i kulturološkim faktorima? Trebamo li jasno i javno priznavati pogreške i zastranjenja? Što možemo učiniti danas za Krista i kršćanstvo u novonastalim okolnostima i kao pripadnici vlastite Crkve i kao kršćani uopće? To nisu jednostavna pitanja, a ponekad ni ugodna, ali nisu nebitna i ne treba ih izbjegavati jer ih i vjernici u svim Crkvama i zajednicama, kao i brojem sve više rastući ''nevjernici'' ili inovjerci postavljaju. Štoviše, takva se pitanja vezuju uz doživljaj autentičnosti kršćana i njihove vjere.

Kako će se ozbiljan kršćanin postaviti prema ekumenizmu danas, kako može pridonijeti rastu i dolasku onoga što svi kršćani nazivaju ''kraljevstvom Božjim''? Kako izbjeći onom iskušenju Zloga koje provocira razum i osjećaje došaptavajući kako je sve relativno, kako su i Crkve samo ljudski povijesni i kulturološki fenomeni, kako je samo bitno biti dobar čovjek i građanin, a na vjeru se ne obazirati ili pak kako je religija pogubna za društvo jer dijeli ljude i širi predrasude i mržnju? Ima i druga krajnost, gdje Nečastivi šapuće kako se treba ukopati u fundamentalistički stav i rov svoje Crkve, tradicije, vjeroispovijesti i ne imati nikakva posla s ''hereticima'', ''raskolnicima'', ''otpadnicima'' dok se ne pokaju i pokore.

Neki teolozi, među kojima je najpoznatiji Yves Congar, zastupali su teoriju da je pravi raskol moguć samo onda kada nestane ljubavi među kršćanima. Možemo li danas razjedinjeni svjedočiti svijetu Ljubav? Realno gledajući, dok se razne komisije i stručnjaci dogovore oko teoloških i drugih nesuglasica među kršćanima, život ide dalje. Činjenica je da je Krist osnovao jednu Crkvu, a ne njih deset. Ako smo mi kršćani podijeljeni, onda je to protivno njegovoj volji i u krajnjoj crti plod naše grješnosti i slabosti, bez obzira na sve povijesne okolnosti, opravdane ili neopravdane, pa i na crkveni nauk. Dakle, dok smo razdijeljeni, mi smo zapravo u grijehu, izravno ili neizravno, pa i u naslijeđenom grijehu nejedinstva za koje možda izravno nismo mi sami krivi. I predstavljamo sablazan i za vjernike drugih religija, kao i za ateiste i agnostike i sve ljude svijeta, dovodeći i sami u pitanje našu autentičnost. Ako je priča o ekumenizmu i ujedinjenju kršćana u suvremenom svijetu utopija, onda slijedom takva razmišljanja sve postaje utopija. I sve naše bogoštovanje, naše teologije, naša stremljenja i nadanja, naši napori da živimo kršćanski i živimo po evanđelju postaju dio te utopije. Ekumenizam naš svagdanji, daj nam danas…

Đakon Livio Marijan