Baština i genij kršćanskog istoka
Do sada smo se zadržali na liturgijskom razvoju istočnih obreda. To je bilo nužno zato jer se razvoj jedne religijske kulture može promatrati samo u konkretnim oblicima što ih ona prihvati ili stvori kako bi izrazila svoj unutarnji genij. Ali, kao što smo vidjeli, obred je mnogo više od samih ceremonija. Zadržimo se sada na onom što je Pio XII nazvao “vlastitom baštinom” i “vlastitim genijem i temperamentom” kršćanskog Istoka.
Onaj tko proučava povijest Crkve ne može a da ne primijeti kako se život prve Crkve najvećim dijelom odvijao u istočnom dijelu Rimskoga carstva. Crkva je rođena na Istoku. Stoljećima je Istok dominirao njezinim životom i načinom mišljenja. Tek u 8 stoljeću težište se prebacilo na Zapad. Do tada su istočne Crkve već dobrano ostavile svoj pečat na budući razvoj Crkve. Litanijski niz njihovih Svetih otaca i naučitelja – Ignacija Antiohijskog, Efrema Sirskog, Atanazija Aleksandrijskog, Ćirila Jeruzalemskog, Ćirila Aleksdandrijskog, Grgura iz Nise, Bazilija Velikog, Grgura Nazijanskog, Ivana Zlatoustog, Ivana Damašćanskog – je bez premca. Kršćanska teologija i monaštvo započeli su najprije na Istoku da bi kasnije bili prihvaćeni i obogaćeni na Zapadu. Punih 900 godina sveopći crkveni sabori (koncili) održavali su se na Istoku. Tamo su se vodile velike i slavne bitke za kršćansko pravovjerje. Molitve koje su nastala u istočnim liturgijama (Kyrie eleison, Slava Bogu na visini, Vjerovanje, Jaganjče Božji) i danas se pjevaju u čitavoj Katoličkoj Crkvi.
Koja su barem neka od mnogih iznašašća tog kršćanskog genija što su potekla iz četiriju velikih istočnih sjedišta, koja su preko 1000 godina bila raskrižja svjetskog misaonog i civilizacijskog razvoja? Svako od četiriju patrijarhatskih sjedišta (Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem i Carigrad) na svoj je vlasiti način odigrao posebnu ulogu u stvaranju zajedničkog nasljeđa Katoličke Crkve. Iz Antiohije je sv. Pavao krenuo u evangelizacijski pohod po svijetu, dok je sv. Petar bio njenim prvim biskupom. Njegov nasljednik, sv. Ignacije, i danas se pamti zbog svog slavnog mučenišva kao i zbog posebnog kristovskog duha koji zrači iz njegovih poslanica Crkvama u Maloj Aziji. Proslavljene teološke škole antiohijske tradicije zajedno sa Svetim ocima i naučiteljima koji su iz njih iznikli, ostaju do danas živa pokretačka snaga kršćanske teologije. Nema potrebe posebno naglašavati što smo nasljedili od Jeruzalema. Prvobitni oblik jeruzalemske liturgije sv. Jakova, brata Gospodinova, predak je i kolijevka svega kršćanskog bogoslužja. U crkvama Jeruzalema, slavna akvitanska monahinja Egerija čula je po prvi puta Kyrie eleison, dok su se obredi Velikog tjedna iz Jeruzalema proširili po čitavome svijetu, i po Istoku i po Zapadu, zajedno sa
hodočasnicima koji su se vraćali.
Upravo je u tim dvama gradovima, Antiohiji i Jeruzalemu, kršćansko bogoštovlje razvilo svoj najistančaniji smisao za simbolizam. Zapadno-sirijski obred (poznat i kao siro-antiohijski ili maronitski) prepun je bogatom pjesničkom himnologijom i simbolizmom. Njegov duboko ljudski duh podsjeća nas na spontanost i dramu zapadnjačkog srednjovjekovlja. Ali uz to taj obred sadrži i poseban smisao za otajstvenost, za usmjerenje na Drugi Dolazak, a na što osobito upućuje snažan simbolizam. Istočno-sirijski obred (zvan i asirski ili kaldejski) je danas najprimitivniji živući oblik liturgije u katoličkom svijetu. Razvio se u današnji oblik vrlo rano, izvan granica antičkoga rimskog svijeta, u malim kršćanskim zajednicama gdje je bio vrlo jak utjecaj Židova i Judeo-kršćana. Taj se obred odlikuje velikom trijeznošću i jednostavnošću, s vrlo malo retoričke ili ceremonijalne ukrašenosti.
Aleksandrija je bila rivalom Antiohije u pridonošenju razvoja kršćanske misli i nasljeđa. Origen, Atanazije i Ćiril, pripadnici aleksandrijske teološke škole, spadaju među najveće prosvjetitelje rane Crkve. No, moramo se uzdići pogledom izvan samoga grada, u egipatsku pustinju, gdje ćemo naći jedan od najvećih doprinosa aleksandrijske tradicije kršćanstvu. Sa sv. Pavlom iz Tebe, sv. Antunom pustinjakom, sv. Pahomijem i njihovim nasljednicima, egipatska je pustinja postala jedan veliki samostan, kojem je sv. Pahomije dao prva pravila monaškog života. “Ako želiš vidjeti nebo na zemlji – pisao je sv. Ivan Zlatousti – hajde u egipatsku pustinju!” Aleksandrijska liturgija koja je iznjedrila Koptski i etiopski obred, oblikovana pod jakim monaškim utjecajima, još uvijek nosi pečat pustinjačkog života. To je monaška liturgija, dugačka i usporena, s malo vanjske ceremonijalnosti, ali s velikim i živim sudjelovanjem zajednice.
Od svih istočnih kršćanskih tradicija, najrazvijenija i u svijetu najraširenija jest ona bizantska – s kolijevkom u Carigradu. Kod Bizantskog obreda je raskošno obilje Antiohije i Jeruzalema ublaženo uravnoteženošću i umjerenošću bizantske civilizacije. Liturgija je to dubokog klanjanja, s izrazito snažnim smislom za misterij, kod koje je pompa carskog dvorskog ceremonijala pretvorena u bogoštovlje i bopgoslužje Nebeskoga Kralja. Kod Slavena, ovaj je obred poprimio nove dimenzije, ne toliko u tekstovima i rubrikama, već u duhu i “stilu” kršćanskog života i štovanja. Izraziti duh strahopoštovanja i smisao za kontemplativnost kod Slavena daje ovom obredu posebnu boju i ritam što se razlikuje od živahnosti i energičnosti s kojim ga služe Grci.Upravo po tom duhu i po svemu što je on proizveo u umjetnosti i duhovnosti, Rusi su dali svoj trajan doprinos Bizantskom obredu.
Armenska liturgija mnogo je suzdržanija u izražajnosti. Njen svečan i pribran duh, ponešto tugaljiv, na poseban način krasi jedno od najljepših liturgijskih pjevanja na Istoku, kao i ljepota himana i veličanstvenost obreda i liturgijskoga ruha.
