Robert Taft
Ne može biti govora o međusobnom isključivanju ili proturječju obredâ. Svi obredi su ravnopravni i jedinstveni unutar zajedništva jedne Kristove Crkve
Što je “obred”?
Jednostavno rečeno, obred je katolicizam, katolička vjera onako kako se oblikovala i razvila u odnosu na kulturu i duh pojedinoga naroda. Riječ “obred” (lat. ritus), premda uključuje i podsjeća na “rituale” i “ceremonije”, nije baš sretno odabrana riječ za označiti vrlo složenu i bogatu stvarnost koju sadrži. Jer, “obred” ne znači samo liturgiju, već jednu potpunu katoličku tradiciju, jedinstven način na koji pojedina zajednica vjernika doživljava, izražava i živi svoj katolički vjerski život unutar jednoga otajstvenog Tijela Kristova. Mi najbolje poznajemo različite obrede u Crkvi upravo preko njihovih liturgija. To je razumljivo iz razloga što je liturgija najsavršeniji i “službeni” izražaj duše koja pokreće svaku tradiciju. Međutim, liturgija, odn. sam oblik i sadržaj liturgijskog čina nije ni izbliza jedini izražaj jedne tradicije odn. obreda. “Obred” uključuje također i mnoge druge elemente koje ćemo naći u jednoj katoličkoj kulturi: teološke škole sa svetim ocima i naučiteljima, kanonske norme, škole duhovnosti, pobožnosti, monaštvo, umjetnost, graditeljstvo, himnografiju, glazbu i svakako onaj poseban duh ili mentalitet koji je stvorio jednu tradiciju i koji se ujedno njome hrani i koji je svojstven toj tradiciji.
Ne može biti govora o međusobnom isključivanju ili proturječju obredâ. Svi obredi su ravnopravni i jedinstveni unutar zajedništva jedne Kristove Crkve kojoj predsjeda Rimski Biskup. Svi imaju iste sakramente, iste dogme, iste moralne vrijednosti. Razlike među obredima pojavljuju se na razini različitih naglasaka. Svaka tradicija naglašava ili na neki način ističe jedan poseban aspekt jedne, svete, katoličke i apostolske tradicije koja je zajednička svima.
U svojoj enciklici Orientalis Ecclesiae Papa Pio XII jasno ukazuje da naše istočne kršćanske tradicije sadrže mnogo više od same liturgije:
“Vrlo je važno da s dužnim poštovanjem cijenimo sve ono što za istočne narode (kršćane) predstavlja njihovu vlastitu baštinu, onako kako su im je predali njihovi preci, bilo da se radi o svetoj liturgiji ili hijerarhijskim redovima ili pak o drugim bitnim sastavnicama kršćanskog života, pod uvjetom da je sve to u punom skladu s izvornom vjerom i istinskim moralnim životom. Mora se dopustiti zakonita sloboda svakoj pojedinoj kršćanskoj zajednici istočnoga obreda u svom njihovom vlastitom geniju i temperamentu utoliko ukoliko to nije u suprotnosti s istinskom i jedinstvenom naukom Isusa Krista.”
Istočni obred se ne sastoji, dakle, samo od drugačijeg načina slavljenja euharistije. To je posebna baština, “vlastita tradicija” s vlastitim svetkovinama i postovima, svecima i svetištima gdje se štuje Majku Božju bez krunice ili svece bez devetnica i trodnevnica, gdje se isakzuje čast Euharistiji bez izlaganja i blagoslova s Presvetim, obdržava se Korizma bez Križnog puta. I, što je još važnije, radi se o jednom drugačijem “geniju i temperamentu”, o jednom istočnom ethosu, karakteru ili mentalitetu iz kojega ti posebni obredi i pobožnosti izviru.
Liturgijske predaje, ili obredi, sada u uoptrebi u Crkvi jesu: latinski obred (prvenstveno rimski, ali i obredi pojedinih mjesnih Crkava, kao ambrozijanski, ili nekih redovničkih redova) i obredi bizantski, aleksandrijski ili koptski, sirijski, armenski, maronitski i kaldejski (asirski). ‘Sveti Sabor (II. vatikanski), slijedeći vjerno predaju, izjavljuje: sveta Majka Crkva smatra ravnopravnima i jednako časnima sve zakonito priznate obrede te hoće da se i dalje čuvaju i na svaki način njeguju’. Katekizam katoličke Crkve, 1203 (preveo: L. Marijan)
