Robert Taft
Ima li u našem modernom svijetu, koji se sve više kreće ka jedinstvenoj sekulariziranoj kulturi mjesta za naše katoličke istočne obrede ?
Prva kriza s kojom se suočila Crkva apostolskih vremena nastala je oko pitanja koji će se uvijek iznova postavljati u povijesti kršćanstva: pitanje partikularizma nasuprot univerzalizmu, različitosti nasuprot jednoobraznosti. Mnogo puta u povijesti kršćani nisu uspjeli razumijeti paradoks da jedino kroz mnoštvo partikularizama i bogatstvo različitosti Crkva može ispuniti svoju sveopćost - univerzalnost - na najpotpuniji način. Ponajviše nastojanjem svetoga Pavla, Crkva je rješila tu krizu prihvaćanjem stajališta da njeno jedinstvo i njena univerzalnost, poput svega onoga što je Bog stvorio, nije narušeno već obogaćeno različitošću. Od početka je ovaj duh katoliciteta (sveopćosti) bio pokretačem Pavlova apostolata među poganima u Antiohiji. "Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: 'Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti'. Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra ne mala, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja." (Dj 15, 1-2)
Jeruzalemski sabor, sazvan radi rješavanja ovog pitanja, podržao je pavlovski duh i suprotstavio se ošto nametanji Mojsijeva zakona obraćenim poganima (Dj 15, 6.29). Prvo poimanje kršćanstva kao novog i vječnog saveza koji nije vezan za religiozne i kulturne ograde Starog Zavjeta omogućio je da prva Crkva prihvati stav prilagodbe (inkulturacije) koji će odražavati njen unutarnji katolicitet preko njene izvanjske strukture. Granajući se izvan Judeje, Crkva je prihvatila prilike na koje je naišla, osnivajući mjesne Crkve koje su organizirale vlastiti život već prema prilikama u kojima su se našle. Kroz povijest je ovaj proces prilagodbe ili inkulturacije iznjedrio brojne različite tradicije, zapadne i istočne, koje i danas čine dio naše katoličke baštine.
Suvremena dijaspora istočnoeuropskih naroda (kao i Papina putovanja na Istok) skrenula nam je pažnju na ovu kulturnu različitost unutar Katoličke Crkve. Oženjeni svećenici, različiti liturgijski obredi i jezici, pričest pod obje prilike - sve to, kako vidimo, sastavni su dio u onim katoličkim tradicijama što ih nazivamo Katoličke crkve istočnoga obreda ili istočnih obreda.
No, ima li u našem modernom svijetu, koji se sve više kreće ka jedinstvenoj sekulariziranoj kulturi u kojoj dominiraju zapadnjačka tehnologija i način života, - ima li dakle još mjesta za naše katoličke istočne obrede koji su drevni i dostojni svakog poštovanja, ali koji su pomalo za ovaj životni tempo "prestari" ili "konzervativni"? Jesu li ti obredi doista relevantne sastavnice naše katoličke baštine u suvremenom svijetu? Pape su svi odreda mislili da itekako jesu! Pape su uvijek iznova ponavljali da istočni obredi ne predstavljaju samo veliku ljepotu i vrijednost za članove njihovih mjesnih Crkava, već zajedno sa zapadnom katoličkom baštinom predstavljaju u pravom smislu slavu Crkve Božje i donose zapadnim katolicima osjećaj većeg poštovanja prema vlastitoj tradiciji. Slobodno možemo ustvrditi da je katolik čija je ideja katolicizma ograničena samo na njegov vlastiti obred ili tradiciju uvelike promašio shvatiti pravu narav njegove vlastite Crkve koja je katolička.
Upravo zato da bismo razvijali istinsku katoličku svijest, katolicitet (sveopćost, otvorenost) uma i srca, prema svemu što smo kao katolici naslijedili u baštinu, bit će korisno baciti pogled dublje, ispod vanjskih obreda i tradicija istočnih katolika, i upoznati istinsku prirodu i današnju vrijednost istočnog katolicizma iliti Katoličkih Crkava istočnih obreda. Sagledat ćemo u nekoliko nastavaka što je to zapravo "obred",odnosno "istočni obred", kako su obredi nastali, što oni danas u Katoličkoj Crkvi znače, kakvo poslanje imaju istočne katoličke Crkve, itd. (prijevod Livio Marijan).
