Detalji

TROPAR, gl. 8.: U svojoj nedokučivoj mudrosti i ljubavi prema ljudima, Ti, jedini Stvoritelju, svima upravljaš i na korist svima obraćaš! Ti, Gospode, daruj pokoj dušama slugu svojih, jer oni staviše sve ufanje svoje u Tebe, Stvoritelja i Začetnika i Boga našega.

KONDAK: Sa svetima daruj, Kriste, pokoj dušama slugu svojih, tamo gdje nema ni muke ni boli ni vapaja, nego je život bez kraja.

BOGORODIČAN: Tebe, Bogorodice i Djevice, imamo kao stijenu i pristanište, i kao moćnu zagovornicu kod Boga kojega si rodila. Ti si spasenje vjernima.

 

Detalji

 

"Sva stvorenja dolaze Duhu u njihovoj iskonskoj potrebi za posvećenjem. Svako živo stvorenje ga traži u skladu sa svojim mogućnostima. Njegov dah - dah Sv. Duha - daje moć da svatko dostigne vlastiti naravni smisao i cilj. Sveti Duh je izvor svetosti, duhovno svjetlo, i to svoje svjetlo nudi svakom umu kao pomoć u potrazi za istinom. Po svojoj naravi, Sveti Duh je izvan dosega našega razuma, ali možemo ga poznati po njegovim dobročinstvima. Moć Duha ispunja čitav svemir, ali on se daje samo onima koji su ga dostojni i djeluje u svakome prema mjeri njegove vjere.   

U sebi je jednostavan, a otkriva se u svojim silnim djelima. Punina njegova bića je svakome dostupna. Punina njegova bića je sveprisutna. Premda ga mnogi dijele, on ostaje nepromjenjen. Svojim razdavanjem on ne gubi ništa. Poput sunčeve svjetlosti koja obasjava čitavo postojanje, šireći se nad morem i kopnom, a opet ju svako stvorenje uživa tako kao da je samo za njega tu, tako i Duh izlijeva svoju blagodat u punoj mjeri, koja je sasvim dostatna za svakoga i za sve, a opet se daruje kao da je sva samo za onoga koji ju može primiti.  Svim stvorenjima koji ga primaju on omogućuje da ga uživaju, a to uživanje je ograničeno samo njihovom vlastitom naravi, a ne njegovom sposobnošću da se daje.

Duh uzdiže naša srca k nebu, upravlja koracima nemoćnih i slabih, te dovodi do savršenstva sve koji napreduju u duhovnom životu. On prosvjetljuje sve koji su očišćeni od svake ljage grijeha i čini ih duhovnima po sjedinjenju s njime. Kao što prozirne tvari postaju vrlo svjetle kada ih obasja sunčevo svjetlo te sjaje novim sjajem, tako isto i duše u kojima prebiva Sveti Duh i koje su njime prosvjetljene, postaju u sebi duhovne i izvorom blagodati za druge. Od Duha dolazi znanje o budućnosti, razumijevanje otajstava vjere, uvid u otajstvena značenja Sv. Pisma i drugi posebni darovi. Po Duhu postajemo građani neba, prima nas se u društvo anđela i ulazimo u vječnu radost da prebivamo s Gospodom. Po Duhu zadobivamo sličnost s Bogom. Uistinu, zadobivamo ono što je iznad naših najdubljih očekivanja - postajemo Bogom".

 

Detalji

Grkokatolička konkatedralna i župna crkva svetih Ćirila i Metoda na zagrebačkom Griču proslavila je u nedjelju, 13.svibnja, nebeske zaštitnike istoimene župe. Svečanu Arhijerejsku liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga predvodio je križevački vladika Nikola Kekić uz susluženje protojereja stavrofora Milu Vranešića, propovjednika, o. Ivana Radeljaka, duhovnika Sjemeništa, domaćeg župnika o. Danijela Hranilovića i ostale svećenike Stolnoga dekanata Križevačke eparhije. Pjevanje su predvodile časne sestre Bazilijanke i članovi Ćirilo-Metodova kora prema žumberačkom napjevu uz izravan prijenos na Radio Mariji.

U prigodnoj homiliji, osvrćući se na mjesec svibanj koji je prema tradiciji posvećen presvetoj Bogorodici, o. Mile je naglasio kako se nalazimo u vremenu iščekivanja blagdana Svetoga Duha te da upravo u presvetoj Bogorodici i apostolima prepoznajemo duh molitve i zajedništva. Osvrćući se na Djela apostolska u kojima također pronalazimo ove elemente prisutne u zajednici za vrijeme Petrova zatočenja, propovjednik je zaključio kako smo često puta preslabi jer nam nedostaje molitva i zajedništvo. „Iako nismo zatočeni u zatvore, zatvoreni smo u stanje koje je daleko pogubnije, a to su okovi suvremene neopoganštine koja agresivno stavlja naš duh, naše promišljanje u nekršćanski element“, zaključuje o. Mile te postavlja pitanje: „Što radi naša zajednica? Da li molimo za našega Petra? Da li smo, prema riječima pape Franje, zatočeni u zatvoru duhovne svjetovnosti? Upravo na Nedjelju otaca Prvog nicejskog sabora u dnevnim čitanjima pronalazimo Pavlove riječi kako će vuci grabežljivci razdirati stado, mistično Tijelo Kristovo. No, ne treba se bojati jer će se i te situacije savladati ukoliko nam Isus Krist, pravi Bog i čovjek bude ugaoni kamen na kojem stojimo kao Crkva“. Osvrćući se na Djela apostolska gdje pronalazimo kako su u gradu Solunu htjeli pogubiti navjestitelja Božje riječi Pavla, propovjednik je istaknuo kako je Božja providnost htjela da na istome mjestu osam stoljeća kasnije Bog pronese Radosnu vijest preko sv. Ćirila i Metoda koji su, napuštajući udobnost očinskog doma, carskih odaja, krenuli iz ljudske sigurnosti u Božansku sigurnost navješćujući Radosnu vijest nepoznatim narodima. „Pozvani smo kao vjernici, sljedeći ćirilometodsku tradiciju, čuvajući zajedništvo Crkve kao i naših obiteljskih i župnih zajednica, raditi na jedinstvu koje se temelji na Isusu Kristu unutar Crkve na čelu s Petrom naših dana. Svjedočimo čudu: sveti Ivan Pavao II., blagovjesnik 20. stoljeća, Slaven, na današnji dan 13. svibnja, bio je napadnut jer je htio, želio i prenosio Radosnu vijest. No, izbjegao je smrt jer je svoj život i papinsko poslanje stavio pod okrilje presvete Bogorodice. Zapitajmo se: da li i ja stavljam svoj život pod okrilje nebeske Majke? Kakav sam član Crkve? Da li vjerujem da i bezboštvo današnjice može biti pobijeđeno jedino molitvom i postom?“ ističe propovjednik te zaključuje da ne smijemo biti nezahvalni već naše pouzdanje staviti u Gospoda koji čuje molitvu iskrena srca onih koji su sabrani u Njegovo ime.

Na kraju Svete liturgije domaći župnik, oslanjajući se na izrečenu homiliju, istaknuo je kako smo svjedoci da Bog nije zaboravio našu gornjogradsku zajednicu koja i danas, ispunivši crkvu, svjedoči zajedništvo i želju da njezin temelj bude Isus Krist, hraneći se na izvorima svetih Tajni. „ Plodovi koje ostvarujemo kao župna zajednica rezultat su prije svega Božje milosti, kao i vjerničke otvorenosti i ljubavi prema Kristu i Crkvi, kao i upućenosti jednih na druge, sa željom da očuvamo prebogatu baštinu koju nam ostaviše naši pređi u nasljedstvo, baštinu na koju kao grkokatolici s pravom možemo i trebamo biti ponosni. Stoga, neka nas i dalje povezuje Isus Krist koji je razlog okupljanja u našim crkvenim prostorima, kako bi kao jedno srce i jedna duša, zajedništvom i molitvom, postali autentični svjedoci Božje prisutnosti u današnjem svijetu“, zaključuje o. Hranilović. Na kraju liturgije vjernici su prisustvovali činu mirstvovanja te su druženje nastavili uz delicije pripremljene dobrotom župljanja.

Detalji

Sve nam daje Duh Sveti: Proroke šalje, svećenike usavršuje, neuke poučava, ribare učini bogoslovima i sve sjedinjuje u zajedništvo cijele Crkve. Jedne naravi i iste vlasti s Ocem i Sinom. Utješitelju, slava tebi!

Dođite narodi svega svijeta i poklonite se Bogu u trima osobama: Sinu u Ocu sa Svetim Duhom. Otac je prije svih vjekova rodio Sina koji je bespočetan i zajednovladajući s Ocem, a Duh Sveti u Ocu zajedno slavljen sa Sinom. Ovo je jedna sila, jedna narav, jedno božanstvo. Njemu se klanjamo i svi kličemo: Svet si Bože koji sve činiš po Sinu, sudjelovanjem Svetoga Duha! Sveti Besmrtni, Duše Utješitelju, koji od Oca izlaziš i u Sinu prebivaš. Trojice Sveta, slava tebi!

Kralju nebeski, Tješitelju, Duše istine! Ti svugdje prebivaš i sve ispunjaš. Riznico dobara i darovatelju života, dođi i nastani se u nama i očisti nas od svake ljage i spasi, o Dobri, duše naše.    

Brzu i pouzdanu utjehu daruj svojim slugama Isuse. Ti koji si zaručnik naših duša ne ostavi nas u nevoljama. Ne udaljuj se od naših misli kad smo u napasti, već nas uvijek brani. Pristupi nam, pristupi nam upravo onako kako si uvijek pristupao svojim apostolima i sjedini nas sa sobom jer te želimo, Milostivi. Učini da sjedinjeni s tobom pjevamo Presvetome Duhu.

Presveti Duše, koji si od Oca po Sinu sišao na učenike, spasi i posveti sve koji te Bogom priznaju.

Duh Sveti je uistinu uvijek bio, jest i bit će. On nema ni početka ni kraja, uvijek je s Ocem i Sinom sjedinjen i njima istobitan. On je život i darovatelj života. On je Svjetlo i donosilac svjetla, sama je dobrota i izvor dobrote. Po njemu poznajemo Oca i slavimo Sina. Po njemu znamo za jednu moć i jednaku čast i jednako klanjanje Trojici.

Duh Sveti je svjetlo i život i živi duhovni izvor. Duh mudrosti, Duh razuma, dobri, pravi, mudri koji vlada i čisti grijehe. On je Bog i onaj koji pobožanstvenjuje. On je oganj, koji od ognja izlazi. On progovara, čini i dijeli darove. Po njemu su se proslavili svi proroci, sveti apostoli i mučenici.

(Pentekostarion - Cvjetni triod, Služba blagdana Pedesetnice)

 

Detalji

U subotu, 12. svibnja 2018., u župnoj crkvi Blagovijesti presvetoj Bogorodici u Pribiću, svetom liturgijom je proslavljen blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, čije se moći nalaze u toj crkvi. Liturgiju je predvodio o. Milan Stipić. župnik jastrebarski, a prigodnu propovijed održao je fra Goran Rukavina, župnik iz Topuskog. Ovom prigodom su u Pribić hodočastili vjernici iz župe Jastrebarsko. Poslije liturgije održan je koncert koji je izveo ansambl "Otium", a na kraju i zajedničko druženje pokraj crkve.

 

Detalji

Komturaj Reda svetoga Jurja, kuće Habsburg- Lothringen po drugi je puta slavio Dan svetoga Jurja u Hrvatskoj, zaštitnika Reda. Samoj proslavi predhodila je svečanost održana u petak, 11. svibnja, u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta koju je 1895. otvorio car Franjo Josip I., na čijoj se pozornici uprizorila izvedba baleta Elizabeta Austrijska – Sissi. Uz brojne predstavnike iz političkog i crkvenog života svečanosti je nazočio po prvi puta nadvojvoda Georg von Habsburg-Lothringen, sin Otta von Habsburga te brat Karla, današnje glave te stare kraljevske obitelji, biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak i križevački vladika mons. Nikola Kekić.

U subotu, 12. svibnja, nakon okupljanja na Markovom trgu, vitezovi Reda uputili su se u procesiji prema konkatedralnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda na liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga gdje ih je uz pozdrave dobrodošlice dočekao župnik o. Danijel Hranilović. Istaknuvši radost što je grkokatolička zajednica u Zagrebu izabrana za centralno održavanje ove svečanosti u svijetlu obilježavanja stoljetne povijesne veze kuće Habsburg- Lothringen i Republike Hrvatske, domaćin je istaknuo i poveznicu koju je obitelj Habsburg- Lothringen imala u povijesti sa Križevačkom eparhijom i grkokatoličkom zajednicom u Hrvatskoj. „Današnjim prisustvom u našoj konkatedralnoj crkvi, vi pripadnici Reda svetoga Jurja predvođeni nadvojvodom Georgom von Habsburg-Lothringenom, prokuratorom Vinzenzom von Stimpfl-Abeleaom, komturima i vicekomturima, svjedočite bogatstvo te iste veze kao i bogatstva obrednosti u krilu Katoličke crkve na prostorima domovine nam Hrvatske.“, istaknuo je Hranilović. Liturgiju svetog Ivana Zlatoustoga uzveličao je Ćirilo-Metodov kor pod ravnanjem dirigentice Darjane Blaće-Šojat.

Nakon završnog blagoslova, upućena je poruka križevačkog vladike Nikole Kekića, koju donosimo u cijelosti: „Vaše carsko i kraljevsko visočanstvo nadvojvodo Georg von Habsburg-Lothringen, poštovani kompturi, vicekompturi i vitezovi sv. Jurja, i ostali članovi vaših obitelji i prijatelja, dobro nam došli u ovu našu grkokatoličku konkatedralnu i župnu crkvu posvećenu svetoj braći Ćirilu i Metodu, apostolima i prosvjetiteljima slavenskih naroda u 9. stoljeću, čiji ćemo spomendan sutra svečano proslaviti. Koristim priliku da vam svima čestitam Dan sv. Jurja, koji je zaštitnik vašega Reda, i drago mi je što Komturaj Hrvatskoga Reda sv. Jurja kuće Habsburg-Lothringen po drugi put slavi Dan sv. Jurja u Hrvatskoj i što ste se odlučili upravo za našu crkvu ovdje u Zagrebu na Gornjem gradu, da po našem bizantsko-hrvatskom obredu Bogu prikažemo beskrvnu žrtvu Novoga zavjeta za pokojne i žive članove vašega Reda. Na taj način vi svjedočite širinu pogleda i prihvaćanja različitosti u jedinstvu, jer svakoga je od nas Bog stvorio kao posebno svoje remek-djelo, kao svoju sliku ovdje na zemlji. Kao što ovdje na ikonostasu vidite mnoge ikone koje nam predstavljaju povijest spasenja ljudskoga roda, a glavna je ikona Isusa Krista, tako i svaki od nas, koji je po krštenju i miropomazanju (krizmi) postao dijete Božje, ikona Božja, tijekom života mora svakodnevno voditi brigu da ta Božja slika u meni bude uvijek autentična, da ja živim svoje kršćanstvo, da budem svjedok Gospoda našega Isusa Krista u ovom svijetu punom tame i da tako izgrađujem civilizaciju ljubavi, jer samo je ta civilizacija garancija za opstanak ljudskoga roda.

Vaše carsko i kraljevsko visočanstvo nadvojvodo Juraju, danas smo Vam dali veliku čast da sjedite na ovom carskom i kraljevskom tronu s likom rimskoga cara Konstantina Velikoga koji je u 4. stoljeću dao slobodu kršćanima i zato ga Crkve na Istoku drže svetim. Iznad Vaše glave je grb jednoga od Vaših prethodnika cara i kralja Franje Josipa I. Znakovito je to kako za Vas, tako i za nas Hrvate. Preko Vas mi Hrvati, grkokatolici i rimokatolici, zahvalni smo za sve dobro što su članovi dinastije Habsburg-Lotharing kroz povijest učinili za Europu, a posebice za Hrvatsku. Veliku ljubav Vašega oca Otta prema Hrvatskoj osjetili smo onda kada nam je bilo najteže – kada smo morali braniti ono što je stoljećima bilo naše, kada smo kroz velike žrtve naših hrabrih branitelja ostvarili san tolikih i tolikih generacija, a to je slobodna nam domovina Hrvatska. Isto tako Vaš otac Otto davao nam je veliku potporu i lobirao kod svojih prijatelja i znanaca kad smo prolazili teški put prijema Hrvatske u zajednicu europskih naroda.

Križevačka eparhija slavi 240. obljetnicu svoga osnutka. Za njezino osnivanje 1777. godine najzaslužnija je carica i ugarsko-hrvatska kraljica Marija Terezija. Na molbu zadnjega marčanskog grkokatoličkog biskupa Bazilija Božičkovića i utjecajnih osoba na Bečkom dvoru, Marija Terezija je godine 1776. odlučila osnovati novu biskupiju za grkokatolike sa sjedištem u Križevcima i za prvoga biskupa imenovati dotadašnjega marčanskog biskupa Bazilija Božičkovića. Naime, austrijski carevi kao ugarsko-hrvatski kraljevi baštinili su krunu prvog ugarskog kralja sv. Stjepana, a time i posebnu povlasticu koju je papa Silvestar II. godine 1001. dodijelio ugarskom kralju Stjepanu da smije osnivati nove biskupije i na njih imenovati biskupe. Na tu odluku carice i kraljice Marije Terezije da osnuje Križevačku biskupiju Sveta Stolica imala je podosta primjedbi i nije to išlo lako kako bismo očekivali. Ipak, kraljica je bila uporna, pa je papa Pio VI. tu njezinu odluku 17. lipnja 1777. potvrdio. U zahvalu za tako veliko djelo carice i kraljice Marije Terezije, mi grkokatolici iz Hrvatske hodočastili smo u subotu, 5. studenoga 2017. u Beč, gdje smo u crkvi Gospe od Anđela služili liturgiju, a u kripti pokraj odra panihidu za plemenitu dušu drage nam carice i kraljice Marije Terezije. I zato nam je drago da ste se i Vi, nadvojvodo Juraju, svojim dolaskom u ovu našu konkatedralnu crkvu uklopili u obilježavanje Godine Križevačke biskupije. Neka Vas Bog poživi na Mnogaja i blagaja ljeta!“ (o. Danijel Hranilović).

 

Detalji

11. svibnja

Rodili su se u obitelji Lava i Marije u gradu Solunu u 9. stoljeću. U gradu i okolici živjelo je tada dosta slavenskog življa te su braća u mladosti naučila govoriti i slavenski. Nakon izučenih najviših škola u ono doba svaki je krenuo svojim putem. Metod je jedno vrijeme bio upravitelj bizantske pokrajine oko Strumice u Makedoniji, a onda napusti to zvanje i posveti se kao monah Bogu u planini Olimp. Ćiril je bio u službi carigradskog patrijarha i profesor filozofije. Zajedno su išli u diplomatsku misiju Kozarima, a zatim kao blagovjesnici evanđelja Slavenima u Moravsku. Put ih je dalje vodio u Rim, gdje 14. veljače 869. Ćiril umre. Metod je kao panonski nadbiskup nastavio svoju pastirsku službu među Slavenima i mirno se 6. travnja 885. upokojio. Oba ova svetitelja slave se i posebno i to na dan njihove smrti. Grkokatolička konkatedrala u Zagrebu posvećena ovoj dvojici velikana.

TROPAR, glas 4.: Vi ste istog duha kao i apostoli i učitelji ste slavenskih krajeva, o Bogom prosvijetljeni Ćirile i Metode! Molite Vladara sviju, da utvrdi sve slavenske narode u pravoj vjeri i jednodušnosti, i dade svijetu mir i spasi naše duše!
(Jako apostolov jedinoravniji i slavjanskih stran učitelije, Kirile i Metodije bogomudriji, Vladiku vsjeh molite, vsja jaziki slavjanskija utverditi v pravovjeriji i jedinomisliji, umirit mir, i spasti duši našja.)

KONDAK, glas 3.: Iskažimo čast svetoj dvojici naših prosvjetitelja! Prijevodima svetih knjiga oni nam namriješe vrelo Božje spoznaje, iz kojega crpimo u obilju sve do danas. Zato vas častimo, Ćirile i Metode, koji stojite pred prijestoljem Svevišnjega, prinoseći tople molitve za naše duše.

 

Detalji

 

Detalji

TROPAR, gl. 4.: Uznesao si se u slavu, Kriste Bože naš! Obradovao si učenike, obećanjem Duha Svetoga,  i utvrdio ih blagoslovom svojim. Jer Ti si Sin Božji, Ti Izbavitelj svijeta.

KONDAK, gl. 6.: Ispunivši naum našega spasenja, i sjedinivši zemaljsko s nebeskim, uznesao si se u slavi, Kriste Bože naš! Unatoč toga nisi se odijelio od nas, nego i dalje prebivaš među nama te kličeš onima koji Te ljube: Ja sam s vama, i nitko ne može protiv vas!

TEOLOGIJA IKONE UZAŠAŠĆA

Jedan od velikih kristoloških blagdana Crkve jest Uzašašće Gospoda našega Isusa Krista na nebo. Slavi se uvijek u četvrtak, četrdeseti dan po Uskrsu i s njime se na neki način završava četrdesetodnevno slavlje Pasha Gospodnje. Svaki blagdan nalazi svoj izraz i odraz u teologiji, ikonografiji i liturgijskoj poeziji. Ikona, teologija i liturgija su neodvojivo povezani u duhovnosti i liturgijskoj praksi bizantske Crkve. To povezivanje tvori jedinstvenu sintezu u kojoj se jedno otajstvo prikazuje ikonom (utjelovljuje u materijalni prikaz), domišlja i tumači teologijom (osmišljava u ljudskoj misli) te slavi i naviješta troparima, stihirima i drugim liturgijskim pjesmama (pretače u riječ, poeziju i glazbu). Ikonografski prikazi nisu nikad proizvoljni, već kanonski propisani i tradicijom ovjerovljeni. Premda ikona Uzašašća prikazuje događaj kojega opisuje sv. Luka evanđelist (Dj 1, 6-11), namjena ikonografskog prikaza nije da bude historijski, nego teološki, kerigmatski i parenetski. Ikona Uzašašća Gospodnjega u gornjoj polovici prikazuje Krista kojega anđeli prate na povratku u nebeseku domovinu. Njegova majka Marija i apostoli zauzimaju donji dio prikaza. Zagledani su prema nebu, prema uzlazećem Kristu, s udivljenjem. Tako je ikona podijeljena u dva dijela, simbolički na nebeski i zemaljski dio. Dok su likovi Krista i anđela u gornjem dijelu obično prikazani u savršenom redu i staloženosti, u donjem dijelu se kod likova (izuzev Marije) opaža neka vrst nereda, konfuzije. U pozadini se najčešće prikazuje krajolik Maslinske gore sa stablima  masline što označava konkretnu  povijesno-zemljopisnu  dimenziju događaja o kojem je riječ.

Krist je prikazan u ukrasnom prstenu (medaljonu) kako blagoslivlja desnom rukom, dok u lijevoj drži svitak. To simbolizira ljubav i spoznaju. Bez ljubavi i pravog poznavanja Bogočovjeka Krista nema spasenja. Sam blagoslov znači da Krist trajno ostaje s nama, kao što je i obećao i o čemu pjevaju liturgijske pjesme blagdana.  Ta sfera s Kristom i anđelima se uzdiže u nebo, ona je vidno u pokretu. Premda gledamo Krista kako uzlazi i odlazi, Crkva već u istoj ikoni gleda na njegov drugi slavni dolazak. Isus je navijestio da će ponovo doći isto onako kako je i uzašao. Zato ikona zapravo ničim ne pokazuje smjer kretanja. Uzlazak odjednom izgleda istovremeno kao silazak. U donjem dijelu prikaza u središtu je Bogorodica. Ona ovdje predstavlja čitavu Crkvu u iščekivanju Isusova ponovnog dolaska. Učenici su također dio te Crkve, ali ovdje predstavljaju vjernike koji razmatraju Kristovo otajstvo, koji još uče, koji još nisu obučeni u silu odozgo. Zato su prikazani pomalo u neredu i smetenosti. Oni očekuju i silazak Duha Svetoga - Pedesetnicu. Često je uz samu Bogorodicu prikazan i apostol Pavao, koji kao što znamo nije bio nazočan Isusovu uzašašću. Dakle, ikona nije historiografska stvarnost, već teološka, duhovna, liturgijska. Ona ima poruku. Anđeoski likovi su prikazani tako kao da govore. Naime, kod Isusova uzašašća dva su anđela u bijelim haljinama kazala učenicima: ''Ljudi Galilejci, što stojite gledajući u nebo? Ovaj Isus koji je uznesen od vas na nebesa će ponovo doći isto kao što ga gledate gdje uzlazi na nebo'' (Dj 1, 11). Anđeli su vjesnici, a ovdje i teolozi - tumači i navjestitelji. S druge strane sam je Isus najavio svoj drugi, slavni dolazak upravo s anđelima nebeskim.

Čitav prikaz ikone blagdana Uzašašća je zapravo namjerno izveden tako da možemo u njemu savršeno vidjeti Isusov ponovni dolazak jednako kao i uzlazak na nebo četrdeset dana poslije uskrsnuća. Poruka je u tome da nas slavlje Isusova Uzašašća potakne na razmišljanje o Isusovu ponovnom dolasku, da vjerom, nadom i ljubavlju trajno živimo u iščekivanju tog dolaska kada će se sva Crkva, nebeska i zemaljska, objediniti i ponovno roditi na novo postojanje. Sve to je opet pretočeno u tropar Uzašašća koji pjeva: ''Uznesao si se u slavu, Kriste Bože naš. Obradovao si učenike, obećanjem Duha Svetoga,  i utvrdio ih blagoslovom svojim, jer ti si Sin Božji, ti Izbavitelj svijeta.’’ Svaka ikona, a tako i svaka božanska liturgija, jesu teofanija - bogoobjava. Svaka bogoobjava je neiscrpna u svojoj širini i dubini, prebogata božanskim sadržajem za običan ljudski razum. Bizantska tradicija zato redovito pribjegava simboličkom izražavanju i prikazivanju jer simbol uvijek upućuje na više i veće od onoga što se konkretno vidi i čuje. Simbol nadilazi samoga sebe i u tome je njegova nadvremenska i nadprirodna veličina. Tako je u ikoni ovoga blagdana prikazano je puno više od samoga događaja uzašašća na nebo.

đakon Livio Marijan

 

Detalji

Predstavnici naroda Božjeg iz svih dijelova i svih staleža Križevačke eparhije predvođeni svojim ordinarijem, vladikom Nikolom Kekićem, hodočastili su na grobove prvoapostola sv. Petra i Pavla u grad Rim od 23. do 28. travnja i time u jubilarnoj 240. godini postojanja Križevačke eparhije ispovjedili jedinstvo vjere u različitosti, gdje su kao baštinici bizantsko-slavenske tradicije svjedočili jednost, svetost, katolicitet (sabornost) i apostolstvo Kristove crkve koja se ispunja i uzbiljuje kroz život Križevačke eparhije kao partikularne crkve već punih 240 godina. Na hodočašću su sudjelovali vjernici grkokatoličkih župa: Vukovar, Petrovci, Mikluševci, Vinkovci, Slavonski Brod, Kaniža, Zagreb-Gornji Grad, Sošice, Karlovac. U hodočasničkoj grupi uz biskupa su bili prezbiteri, redovnice, obitelji, bračni parovi, mladi, djeca, starije osobe. Po strukturi društva poduzetnici, školarci, studenti, radnici, poljodjelci, trgovci, umirovljenici, branitelji, jednom riječju doista sveobuhvatno zastupljeni predstavnici naše grkokatoličke stvarnosti ovih prostora. Oko organizacija hodočašća programski se kvalitetno i uz iznimno bogato poznavanje i tumačenje samih svetih mjesta potrudio dr. Zvonimir Kurečić, svećenik zagrebačke nadbiskupije, veliki poznavatelj i prijatelj bizantske tradicije, a logistički dio u putu na sebe je preuzeo mr. Vladimir Sedlak, petrovački župnik, koji je u dogovoru s domaćim župnicima pripravio hodočasnike na put, upoznao ih s prirodom hodočašća, animirao i vodio molitveni dio hodočašća u autobusu i na liturgijskim slavljima skupa sa s. Alojzijom. Tako su kroz bogoslužja i pjevanje do izražaja došli liturgijski napjevi i vazmene popijevke sve tri liturgijske tradicije. Prije polaska na hodočašće, onako kako to trebnik predviđa, izmolili smo molitvu blagoslova nad hodočasnicima te podijelili zaduženja unutar grupe.

  

  

Na putu za Rim posjetili smo Asiz i u bazilici sv. Franje služili liturgiju. Obišli smo i grob svete Klare, pomolili se pred Križem sv. Damjana koji je odiše ikonografskim prikazima. U Rimu smo obilazeći patrijarhalne bazilike pjevali i molili u duhu Istoka, a susreli smo se i s drugim grupama hodočasnika istočnih tradicija iz Egipta, Rusije, Ukrajine i na taj način osjetili taj duh čudesnog zajedništva koji se u gradu Rimu kroz 2000 stoljeća na više ili manje izraženo doživljava. Drugi dan smo liturgiju služili u crkvi hrvatskog papinskog zavoda sv. Jeronima, treći pak dan u grkokatoličkoj ukrajinskoj crkvi sv. Sofije. Toga smo dana posjetili i grkokatolički samostan u Grottaferrati te grad Frascati. Idućeg dana služili smo u crkvi sv. Pressede,  mučenice iz prvih stoljeća, uz kapelu sv. Zenona koju nazivaju grčkim biserom u Rimu. Zadnji dan u Rimu služili smo liturgiju u crkvi kraj katakombi sv. Kalista. U svim bazilikama molili smo vjerovanje na crkvenoslavenskom, a pjevalo se i Hristos voskrese, Angel vopijaše, Jelici... u lateranskoj krstionici, Krestu tvojemu u bazilici sv. Križa Gospodnjeg, itd... Posjetili smo i melkitsku grkokatoličku crkvu sv. Marije u Kozmedinu. Osobito dirljiv bio je susret sa svetim  ocem papom Franjom na Trgu sv. Petra. Prošao je više puta i blagoslovio našu hodočasničku grupu, a u jednome trenutku zastao je i uzevši u naručje blagoslovio najmlađu hodočasnicu iz Križevačke eparhije, malu Karolinu Sedlak iz Petrovaca, dijete iz svećeničke obitelj Sedlak. Na mnogim smo grupnim slikama širili i zastave koje smo sa sobom nosili: crkvenu kako bi smo izrazili tko smo kao grupa, državni stijeg RH kako bi smo dali do znanja odakle smo stigli, a zatim uz hrvatski stijeg ponijeli smo i rusinski i ukrajinski, kako bismo ukazali na trojedinost naše eparhije, gdje je poštivanje i uvažavanje svih elemenata jedini zalog naše opstojnosti. U povratku smo svratili i na grobove sv. Antuna i sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovu (o. Vladimir Sedlak).