USKRIŠENJE JAIROVE KĆERI I OZDRAVLJENJE BOLESNE ŽENE

"Dijete ustani!" (Luka 8, 54)

TROPAR: Uništio si križem svojim smrt, razbojniku si otvorio raj. Mironosicama si plač pretvorio u radost, a apostolima si naložio propovijedati, da si uskrsnuo, Kriste Bože, dajući svijetu veliku milost.

KONDAK: Više ni vlast smrti ne može ljude sapeti, jer Krist siđe, skrši i satre moć njezinu. Svezan je pakao, proroci se složno raduju. Spasitelj se ukazao sljedbenicima svojim, govoreći: Iziđite vjerni na uskrsnuće.

I žena koja se dotakla Isusovih haljina da ozdravi i Jair koji Isusa poziva u kuću gdje mu je kćerkica na umoru oboje u kritičnoj životnoj situaciji traže pomoć i izlaz. I ne misleći na onozemaljski život, oni jednostavno, ljudski čine nešto što je sasvim prirodno. U nevolji traže spas, sada i ovdje. Netko bi prigovorio da su se trebali pomiriti sa sudbinom i misliti na vječni život. Oni naprotiv gledaju "riješiti" muku ovozemaljskog života kao da onog drugog nema. Biti slab, boležljiv, ranjiv i jadan je normalan dio naše ljudske egzistencije. Bojati se smrti, željeti život i zdravlje je normalno i ljudima prirođeno, instinktivno. Na koncu, nakon pada u smrtnost, to nas još uvijek podsijeća da smo stvoreni za nešto bolje i više i trajnije od ovoga jadnoga i prolaznoga života. I Bog je kod stvaranja čovjeka tako htio i nije želio čovjekovu smrtnost i raspadljivost. Ove nas zgode iz Lukina evanđelja potiču da molimo za dobro u svakoj nevolji, da se uvijek nadamo i  uvijek najprije od Boga tražimo rješenje za svoje nevolje. Imamo na to pravo, jer premda smo grješni, ipak smo po krštenju Božja djeca i Njegova prvotna ljubav. Bog je čovjekoljubac, kako mu često u liturgiji pjevamo. Ne bojmo se od Oca tražiti što nam treba, pa makar to bilo i za ovozemaljski život. Ali trebamo se bojati napasti da tražimo sve samo ne najprije kraljevstvo nebesko i da izgubimo iz vida vječnost i konačni smisao i cilj za koji smo stvoreni. Tek tada ćemo promašiti. Isus je ozdravio i u život vratio ovo dvoje. U koji život ih je vratio? Opet u smrtni i prolazni. Oni će kasnije opet patiti i umrijeti od neke bolesti ili starosti. Isus je htio pokazati da je Bog, da želi čovjeku dobro, da je čovjek stvoren za vječnu radost i kraljevstvo nebesko i da uvijek treba prvenstveno tomu težiti. A put je baš  ovozemaljski, kroz "dolinu suza". I u toj dolini kršćanin treba biti čovjek vjere, nade i ljubavi, optimist i borac. Ne zbog ovog prolaznog, nego zbog onog neprolaznog života. A Gospod koji je čovjekoljubac na tome nas putu prati i neprestano poziva da "ustanemo" iz svoje smrtnosti, već ovdje i sada. Na tom nas putu hrani svojim Tijelom i Krvlju, dariva blagodatima u svetim sakramentima i krijepi svojim Duhom.