TROPAR, glas 6.: Pomiluj nas, Gospode, pomiluj nas! Neznajući kako da se opravdamo, ovu molitvu Ti stoga kao Svevladaru mi grešnici prinosimo: Pomiluj nas!

KONDAK, glas 8.: Tebi, Vojvodo, koji si se borio za nas, i Gospode, pobjedniče nad paklom koji si me spasio od vječne smrti, prinosim zahvalnu pjesmu ja, Tvoje stvorenje i sluga. A jer si neizrecivo milosrdan,  izbavi od svakojakih nevolja mene koji Ti vapijem: Isuse, Sine Božji, smiluj mi se!

Ovaj blagdan, premda novijeg datuma i kalendaru grkokatoličkih Crkava, zapravo je vrlo star, na skriveni način prisutan u bizantskoj duhovnosti i himnografiji od samih početaka. Gospodnja slava i veličanstvenost te njegova neusporediva transcedentnost, s jedne strane, i malenost i grešnost čovjekova, s druge, teme su koje nas dovode do dubokog osjećaja strahopoštovanja i poniznosti. “Gospodi, pomiluj!” (Kyrie, eleison) – neprestani je zaziv za vrijeme Liturgije. Stav i osjećaj čovjekove nesavršenosti, grešnosti i pokajanja, međutim, dovode se u ravnotežu u odnosu na jednu drugu neprestano ponavljanu temu u liturgiji: Krist je Gospodar svega, Car nebeski i Sudac sviju, ali je isto tako i božanski ljubitelj čovjeka, Čovjekoljubac (grč. philanthropos), koji je sebe predao za naše spasenje. Ne samo u tihim molitvama svećenika, već i u poklicima kojima narod odgovara sa svojim Amin!, ta je ravnoteža između Kristove veličanstvene proslavljenosti i nježne ljubavi neprestano prisutna: 
“Jer ti si dobar i čovjekoljubiv Bog, i Tebi slavu uznosimo...”
“Opet i opet padamo pred Tobom i Tebi se molimo, dobri Čovjekoljupče...”
“Tebi, Gospode i Čovjekoljupče, predajemo sav svoju život i svu svoju nadu u Tebe polažemo...”
Ovim blagdanom se na poseban način spominjemo Božjega čovjekoljublja, zbog kojega i od kojega svakoga dana živimo.