U subotu, 12. svibnja 2018., u župnoj crkvi Blagovijesti presvetoj Bogorodici u Pribiću, svetom liturgijom je proslavljen blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, čije se moći nalaze u toj crkvi. Liturgiju je predvodio o. Milan Stipić. župnik jastrebarski, a prigodnu propovijed održao je fra Goran Rukavina, župnik iz Topuskog. Ovom prigodom su u Pribić hodočastili vjernici iz župe Jastrebarsko. Poslije liturgije održan je koncert koji je izveo ansambl "Otium", a na kraju i zajedničko druženje pokraj crkve.

 

Komturaj Reda svetoga Jurja, kuće Habsburg- Lothringen po drugi je puta slavio Dan svetoga Jurja u Hrvatskoj, zaštitnika Reda. Samoj proslavi predhodila je svečanost održana u petak, 11. svibnja, u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta koju je 1895. otvorio car Franjo Josip I., na čijoj se pozornici uprizorila izvedba baleta Elizabeta Austrijska – Sissi. Uz brojne predstavnike iz političkog i crkvenog života svečanosti je nazočio po prvi puta nadvojvoda Georg von Habsburg-Lothringen, sin Otta von Habsburga te brat Karla, današnje glave te stare kraljevske obitelji, biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak i križevački vladika mons. Nikola Kekić.

U subotu, 12. svibnja, nakon okupljanja na Markovom trgu, vitezovi Reda uputili su se u procesiji prema konkatedralnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda na liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga gdje ih je uz pozdrave dobrodošlice dočekao župnik o. Danijel Hranilović. Istaknuvši radost što je grkokatolička zajednica u Zagrebu izabrana za centralno održavanje ove svečanosti u svijetlu obilježavanja stoljetne povijesne veze kuće Habsburg- Lothringen i Republike Hrvatske, domaćin je istaknuo i poveznicu koju je obitelj Habsburg- Lothringen imala u povijesti sa Križevačkom eparhijom i grkokatoličkom zajednicom u Hrvatskoj. „Današnjim prisustvom u našoj konkatedralnoj crkvi, vi pripadnici Reda svetoga Jurja predvođeni nadvojvodom Georgom von Habsburg-Lothringenom, prokuratorom Vinzenzom von Stimpfl-Abeleaom, komturima i vicekomturima, svjedočite bogatstvo te iste veze kao i bogatstva obrednosti u krilu Katoličke crkve na prostorima domovine nam Hrvatske.“, istaknuo je Hranilović. Liturgiju svetog Ivana Zlatoustoga uzveličao je Ćirilo-Metodov kor pod ravnanjem dirigentice Darjane Blaće-Šojat.

Nakon završnog blagoslova, upućena je poruka križevačkog vladike Nikole Kekića, koju donosimo u cijelosti: „Vaše carsko i kraljevsko visočanstvo nadvojvodo Georg von Habsburg-Lothringen, poštovani kompturi, vicekompturi i vitezovi sv. Jurja, i ostali članovi vaših obitelji i prijatelja, dobro nam došli u ovu našu grkokatoličku konkatedralnu i župnu crkvu posvećenu svetoj braći Ćirilu i Metodu, apostolima i prosvjetiteljima slavenskih naroda u 9. stoljeću, čiji ćemo spomendan sutra svečano proslaviti. Koristim priliku da vam svima čestitam Dan sv. Jurja, koji je zaštitnik vašega Reda, i drago mi je što Komturaj Hrvatskoga Reda sv. Jurja kuće Habsburg-Lothringen po drugi put slavi Dan sv. Jurja u Hrvatskoj i što ste se odlučili upravo za našu crkvu ovdje u Zagrebu na Gornjem gradu, da po našem bizantsko-hrvatskom obredu Bogu prikažemo beskrvnu žrtvu Novoga zavjeta za pokojne i žive članove vašega Reda. Na taj način vi svjedočite širinu pogleda i prihvaćanja različitosti u jedinstvu, jer svakoga je od nas Bog stvorio kao posebno svoje remek-djelo, kao svoju sliku ovdje na zemlji. Kao što ovdje na ikonostasu vidite mnoge ikone koje nam predstavljaju povijest spasenja ljudskoga roda, a glavna je ikona Isusa Krista, tako i svaki od nas, koji je po krštenju i miropomazanju (krizmi) postao dijete Božje, ikona Božja, tijekom života mora svakodnevno voditi brigu da ta Božja slika u meni bude uvijek autentična, da ja živim svoje kršćanstvo, da budem svjedok Gospoda našega Isusa Krista u ovom svijetu punom tame i da tako izgrađujem civilizaciju ljubavi, jer samo je ta civilizacija garancija za opstanak ljudskoga roda.

Vaše carsko i kraljevsko visočanstvo nadvojvodo Juraju, danas smo Vam dali veliku čast da sjedite na ovom carskom i kraljevskom tronu s likom rimskoga cara Konstantina Velikoga koji je u 4. stoljeću dao slobodu kršćanima i zato ga Crkve na Istoku drže svetim. Iznad Vaše glave je grb jednoga od Vaših prethodnika cara i kralja Franje Josipa I. Znakovito je to kako za Vas, tako i za nas Hrvate. Preko Vas mi Hrvati, grkokatolici i rimokatolici, zahvalni smo za sve dobro što su članovi dinastije Habsburg-Lotharing kroz povijest učinili za Europu, a posebice za Hrvatsku. Veliku ljubav Vašega oca Otta prema Hrvatskoj osjetili smo onda kada nam je bilo najteže – kada smo morali braniti ono što je stoljećima bilo naše, kada smo kroz velike žrtve naših hrabrih branitelja ostvarili san tolikih i tolikih generacija, a to je slobodna nam domovina Hrvatska. Isto tako Vaš otac Otto davao nam je veliku potporu i lobirao kod svojih prijatelja i znanaca kad smo prolazili teški put prijema Hrvatske u zajednicu europskih naroda.

Križevačka eparhija slavi 240. obljetnicu svoga osnutka. Za njezino osnivanje 1777. godine najzaslužnija je carica i ugarsko-hrvatska kraljica Marija Terezija. Na molbu zadnjega marčanskog grkokatoličkog biskupa Bazilija Božičkovića i utjecajnih osoba na Bečkom dvoru, Marija Terezija je godine 1776. odlučila osnovati novu biskupiju za grkokatolike sa sjedištem u Križevcima i za prvoga biskupa imenovati dotadašnjega marčanskog biskupa Bazilija Božičkovića. Naime, austrijski carevi kao ugarsko-hrvatski kraljevi baštinili su krunu prvog ugarskog kralja sv. Stjepana, a time i posebnu povlasticu koju je papa Silvestar II. godine 1001. dodijelio ugarskom kralju Stjepanu da smije osnivati nove biskupije i na njih imenovati biskupe. Na tu odluku carice i kraljice Marije Terezije da osnuje Križevačku biskupiju Sveta Stolica imala je podosta primjedbi i nije to išlo lako kako bismo očekivali. Ipak, kraljica je bila uporna, pa je papa Pio VI. tu njezinu odluku 17. lipnja 1777. potvrdio. U zahvalu za tako veliko djelo carice i kraljice Marije Terezije, mi grkokatolici iz Hrvatske hodočastili smo u subotu, 5. studenoga 2017. u Beč, gdje smo u crkvi Gospe od Anđela služili liturgiju, a u kripti pokraj odra panihidu za plemenitu dušu drage nam carice i kraljice Marije Terezije. I zato nam je drago da ste se i Vi, nadvojvodo Juraju, svojim dolaskom u ovu našu konkatedralnu crkvu uklopili u obilježavanje Godine Križevačke biskupije. Neka Vas Bog poživi na Mnogaja i blagaja ljeta!“ (o. Danijel Hranilović).

 

11. svibnja

Rodili su se u obitelji Lava i Marije u gradu Solunu u 9. stoljeću. U gradu i okolici živjelo je tada dosta slavenskog življa te su braća u mladosti naučila govoriti i slavenski. Nakon izučenih najviših škola u ono doba svaki je krenuo svojim putem. Metod je jedno vrijeme bio upravitelj bizantske pokrajine oko Strumice u Makedoniji, a onda napusti to zvanje i posveti se kao monah Bogu u planini Olimp. Ćiril je bio u službi carigradskog patrijarha i profesor filozofije. Zajedno su išli u diplomatsku misiju Kozarima, a zatim kao blagovjesnici evanđelja Slavenima u Moravsku. Put ih je dalje vodio u Rim, gdje 14. veljače 869. Ćiril umre. Metod je kao panonski nadbiskup nastavio svoju pastirsku službu među Slavenima i mirno se 6. travnja 885. upokojio. Oba ova svetitelja slave se i posebno i to na dan njihove smrti. Grkokatolička konkatedrala u Zagrebu posvećena ovoj dvojici velikana.

TROPAR, glas 4.: Vi ste istog duha kao i apostoli i učitelji ste slavenskih krajeva, o Bogom prosvijetljeni Ćirile i Metode! Molite Vladara sviju, da utvrdi sve slavenske narode u pravoj vjeri i jednodušnosti, i dade svijetu mir i spasi naše duše!
(Jako apostolov jedinoravniji i slavjanskih stran učitelije, Kirile i Metodije bogomudriji, Vladiku vsjeh molite, vsja jaziki slavjanskija utverditi v pravovjeriji i jedinomisliji, umirit mir, i spasti duši našja.)

KONDAK, glas 3.: Iskažimo čast svetoj dvojici naših prosvjetitelja! Prijevodima svetih knjiga oni nam namriješe vrelo Božje spoznaje, iz kojega crpimo u obilju sve do danas. Zato vas častimo, Ćirile i Metode, koji stojite pred prijestoljem Svevišnjega, prinoseći tople molitve za naše duše.

 

 

TROPAR, gl. 4.: Uznesao si se u slavu, Kriste Bože naš! Obradovao si učenike, obećanjem Duha Svetoga,  i utvrdio ih blagoslovom svojim. Jer Ti si Sin Božji, Ti Izbavitelj svijeta.

KONDAK, gl. 6.: Ispunivši naum našega spasenja, i sjedinivši zemaljsko s nebeskim, uznesao si se u slavi, Kriste Bože naš! Unatoč toga nisi se odijelio od nas, nego i dalje prebivaš među nama te kličeš onima koji Te ljube: Ja sam s vama, i nitko ne može protiv vas!

TEOLOGIJA IKONE UZAŠAŠĆA

Jedan od velikih kristoloških blagdana Crkve jest Uzašašće Gospoda našega Isusa Krista na nebo. Slavi se uvijek u četvrtak, četrdeseti dan po Uskrsu i s njime se na neki način završava četrdesetodnevno slavlje Pasha Gospodnje. Svaki blagdan nalazi svoj izraz i odraz u teologiji, ikonografiji i liturgijskoj poeziji. Ikona, teologija i liturgija su neodvojivo povezani u duhovnosti i liturgijskoj praksi bizantske Crkve. To povezivanje tvori jedinstvenu sintezu u kojoj se jedno otajstvo prikazuje ikonom (utjelovljuje u materijalni prikaz), domišlja i tumači teologijom (osmišljava u ljudskoj misli) te slavi i naviješta troparima, stihirima i drugim liturgijskim pjesmama (pretače u riječ, poeziju i glazbu). Ikonografski prikazi nisu nikad proizvoljni, već kanonski propisani i tradicijom ovjerovljeni. Premda ikona Uzašašća prikazuje događaj kojega opisuje sv. Luka evanđelist (Dj 1, 6-11), namjena ikonografskog prikaza nije da bude historijski, nego teološki, kerigmatski i parenetski. Ikona Uzašašća Gospodnjega u gornjoj polovici prikazuje Krista kojega anđeli prate na povratku u nebeseku domovinu. Njegova majka Marija i apostoli zauzimaju donji dio prikaza. Zagledani su prema nebu, prema uzlazećem Kristu, s udivljenjem. Tako je ikona podijeljena u dva dijela, simbolički na nebeski i zemaljski dio. Dok su likovi Krista i anđela u gornjem dijelu obično prikazani u savršenom redu i staloženosti, u donjem dijelu se kod likova (izuzev Marije) opaža neka vrst nereda, konfuzije. U pozadini se najčešće prikazuje krajolik Maslinske gore sa stablima  masline što označava konkretnu  povijesno-zemljopisnu  dimenziju događaja o kojem je riječ.

Krist je prikazan u ukrasnom prstenu (medaljonu) kako blagoslivlja desnom rukom, dok u lijevoj drži svitak. To simbolizira ljubav i spoznaju. Bez ljubavi i pravog poznavanja Bogočovjeka Krista nema spasenja. Sam blagoslov znači da Krist trajno ostaje s nama, kao što je i obećao i o čemu pjevaju liturgijske pjesme blagdana.  Ta sfera s Kristom i anđelima se uzdiže u nebo, ona je vidno u pokretu. Premda gledamo Krista kako uzlazi i odlazi, Crkva već u istoj ikoni gleda na njegov drugi slavni dolazak. Isus je navijestio da će ponovo doći isto onako kako je i uzašao. Zato ikona zapravo ničim ne pokazuje smjer kretanja. Uzlazak odjednom izgleda istovremeno kao silazak. U donjem dijelu prikaza u središtu je Bogorodica. Ona ovdje predstavlja čitavu Crkvu u iščekivanju Isusova ponovnog dolaska. Učenici su također dio te Crkve, ali ovdje predstavljaju vjernike koji razmatraju Kristovo otajstvo, koji još uče, koji još nisu obučeni u silu odozgo. Zato su prikazani pomalo u neredu i smetenosti. Oni očekuju i silazak Duha Svetoga - Pedesetnicu. Često je uz samu Bogorodicu prikazan i apostol Pavao, koji kao što znamo nije bio nazočan Isusovu uzašašću. Dakle, ikona nije historiografska stvarnost, već teološka, duhovna, liturgijska. Ona ima poruku. Anđeoski likovi su prikazani tako kao da govore. Naime, kod Isusova uzašašća dva su anđela u bijelim haljinama kazala učenicima: ''Ljudi Galilejci, što stojite gledajući u nebo? Ovaj Isus koji je uznesen od vas na nebesa će ponovo doći isto kao što ga gledate gdje uzlazi na nebo'' (Dj 1, 11). Anđeli su vjesnici, a ovdje i teolozi - tumači i navjestitelji. S druge strane sam je Isus najavio svoj drugi, slavni dolazak upravo s anđelima nebeskim.

Čitav prikaz ikone blagdana Uzašašća je zapravo namjerno izveden tako da možemo u njemu savršeno vidjeti Isusov ponovni dolazak jednako kao i uzlazak na nebo četrdeset dana poslije uskrsnuća. Poruka je u tome da nas slavlje Isusova Uzašašća potakne na razmišljanje o Isusovu ponovnom dolasku, da vjerom, nadom i ljubavlju trajno živimo u iščekivanju tog dolaska kada će se sva Crkva, nebeska i zemaljska, objediniti i ponovno roditi na novo postojanje. Sve to je opet pretočeno u tropar Uzašašća koji pjeva: ''Uznesao si se u slavu, Kriste Bože naš. Obradovao si učenike, obećanjem Duha Svetoga,  i utvrdio ih blagoslovom svojim, jer ti si Sin Božji, ti Izbavitelj svijeta.’’ Svaka ikona, a tako i svaka božanska liturgija, jesu teofanija - bogoobjava. Svaka bogoobjava je neiscrpna u svojoj širini i dubini, prebogata božanskim sadržajem za običan ljudski razum. Bizantska tradicija zato redovito pribjegava simboličkom izražavanju i prikazivanju jer simbol uvijek upućuje na više i veće od onoga što se konkretno vidi i čuje. Simbol nadilazi samoga sebe i u tome je njegova nadvremenska i nadprirodna veličina. Tako je u ikoni ovoga blagdana prikazano je puno više od samoga događaja uzašašća na nebo.

đakon Livio Marijan

 

Predstavnici naroda Božjeg iz svih dijelova i svih staleža Križevačke eparhije predvođeni svojim ordinarijem, vladikom Nikolom Kekićem, hodočastili su na grobove prvoapostola sv. Petra i Pavla u grad Rim od 23. do 28. travnja i time u jubilarnoj 240. godini postojanja Križevačke eparhije ispovjedili jedinstvo vjere u različitosti, gdje su kao baštinici bizantsko-slavenske tradicije svjedočili jednost, svetost, katolicitet (sabornost) i apostolstvo Kristove crkve koja se ispunja i uzbiljuje kroz život Križevačke eparhije kao partikularne crkve već punih 240 godina. Na hodočašću su sudjelovali vjernici grkokatoličkih župa: Vukovar, Petrovci, Mikluševci, Vinkovci, Slavonski Brod, Kaniža, Zagreb-Gornji Grad, Sošice, Karlovac. U hodočasničkoj grupi uz biskupa su bili prezbiteri, redovnice, obitelji, bračni parovi, mladi, djeca, starije osobe. Po strukturi društva poduzetnici, školarci, studenti, radnici, poljodjelci, trgovci, umirovljenici, branitelji, jednom riječju doista sveobuhvatno zastupljeni predstavnici naše grkokatoličke stvarnosti ovih prostora. Oko organizacija hodočašća programski se kvalitetno i uz iznimno bogato poznavanje i tumačenje samih svetih mjesta potrudio dr. Zvonimir Kurečić, svećenik zagrebačke nadbiskupije, veliki poznavatelj i prijatelj bizantske tradicije, a logistički dio u putu na sebe je preuzeo mr. Vladimir Sedlak, petrovački župnik, koji je u dogovoru s domaćim župnicima pripravio hodočasnike na put, upoznao ih s prirodom hodočašća, animirao i vodio molitveni dio hodočašća u autobusu i na liturgijskim slavljima skupa sa s. Alojzijom. Tako su kroz bogoslužja i pjevanje do izražaja došli liturgijski napjevi i vazmene popijevke sve tri liturgijske tradicije. Prije polaska na hodočašće, onako kako to trebnik predviđa, izmolili smo molitvu blagoslova nad hodočasnicima te podijelili zaduženja unutar grupe.

  

  

Na putu za Rim posjetili smo Asiz i u bazilici sv. Franje služili liturgiju. Obišli smo i grob svete Klare, pomolili se pred Križem sv. Damjana koji je odiše ikonografskim prikazima. U Rimu smo obilazeći patrijarhalne bazilike pjevali i molili u duhu Istoka, a susreli smo se i s drugim grupama hodočasnika istočnih tradicija iz Egipta, Rusije, Ukrajine i na taj način osjetili taj duh čudesnog zajedništva koji se u gradu Rimu kroz 2000 stoljeća na više ili manje izraženo doživljava. Drugi dan smo liturgiju služili u crkvi hrvatskog papinskog zavoda sv. Jeronima, treći pak dan u grkokatoličkoj ukrajinskoj crkvi sv. Sofije. Toga smo dana posjetili i grkokatolički samostan u Grottaferrati te grad Frascati. Idućeg dana služili smo u crkvi sv. Pressede,  mučenice iz prvih stoljeća, uz kapelu sv. Zenona koju nazivaju grčkim biserom u Rimu. Zadnji dan u Rimu služili smo liturgiju u crkvi kraj katakombi sv. Kalista. U svim bazilikama molili smo vjerovanje na crkvenoslavenskom, a pjevalo se i Hristos voskrese, Angel vopijaše, Jelici... u lateranskoj krstionici, Krestu tvojemu u bazilici sv. Križa Gospodnjeg, itd... Posjetili smo i melkitsku grkokatoličku crkvu sv. Marije u Kozmedinu. Osobito dirljiv bio je susret sa svetim  ocem papom Franjom na Trgu sv. Petra. Prošao je više puta i blagoslovio našu hodočasničku grupu, a u jednome trenutku zastao je i uzevši u naručje blagoslovio najmlađu hodočasnicu iz Križevačke eparhije, malu Karolinu Sedlak iz Petrovaca, dijete iz svećeničke obitelj Sedlak. Na mnogim smo grupnim slikama širili i zastave koje smo sa sobom nosili: crkvenu kako bi smo izrazili tko smo kao grupa, državni stijeg RH kako bi smo dali do znanja odakle smo stigli, a zatim uz hrvatski stijeg ponijeli smo i rusinski i ukrajinski, kako bismo ukazali na trojedinost naše eparhije, gdje je poštivanje i uvažavanje svih elemenata jedini zalog naše opstojnosti. U povratku smo svratili i na grobove sv. Antuna i sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovu (o. Vladimir Sedlak).

 

U ponedjeljak, 7. svibnja 2018., svečanom procesijom i misnim slavljem na splitskoj rivi proslavljen je splitski zaštitnik sv. Duje, biskup i mučenik drevne Salone. Na proalslavi su sudjelovali i mons. Vladika Kekić, vladika križevački, o. Milan Stipić, župnik Jastrebarskog i Kričaka te dušobrižnik za grkokatolike u Dalmaciji i o. Livio Marijan, đakon, kancelar Križevačke eparhije i biskupski tajnik. Članak: https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/tisuce-splicana-proslavilo-blagdan-svetog-dujma/ 

 

U Nedjelju o samarijanki, 29. travnja 2018., u manastirskoj kapeli Sestara vasilijanki u Osijeku, položila je doživotne zavjete Myroslava s. Teodozija Mostepaniuk. Liturgijsko slavlje je predvodio profesor KBF-a u Zagrebu o. Taras Barpčevski uz paroha osječke parohije Hrista Carja o. Ljubomira Sturka te vikara Grkokatoličkog vikarijata Bosne i Hercegovine Križevačke eparhije o. Miroslava Krnješina. U propovijedi o. Taras je protumačio obred polaganja zavjeta koji se odvijao nakon Malog ulaza. Sestra je molila u prostraciji, pokrivena crnim platnom, simbolom odreknuća od svijeta. Nakon toga u odgovorima na pitanja glavnog služitelja potvrdila je da polaže zavjete slobodno i svijesno te pred otvorenom darohranilnicom izrekla prisegu. Kao simbol doživotnog sjedinjenja s Kristom i monaškom zajednicom sestra je dobila blagoslovljeni prsten, monaška Pravila, krunicu i upaljenu svijeću. O. Taras je također povezao ovaj događaj s nedjeljnim evanđeljem o Samarijanki koja nalazi u Kristu nepresušni izvor žive vode te konačan odgovor na svoju potragu za ljubavlju i smislom života. Čestitamo!

 

O. TOMISLAV DUDAŠ, umirovljeni svećenik Križevačke eparhije

Tomislav Dudaš rođen je 24. listopada 1956. godine u Petrovcima, od oca Đure i majke Irine rođ. Papuga. Iz obitelji je potekao još jedan svećenik, pokojni o. Joakim Dudaš, Tomislavov brat. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Vukovaru, a zatim je pohađao Papinsko malo sjemenište u Rimu. Teologiju je diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za đakona je zaređen 24. listopada 1982., u Ruskom Krstruru po rukama vladike Joakima Segedija, a za prezbitera 1. svibnja 1983. u Vukovaru po rukama vladike Slavomira Miklovša. Bio je kapelanom u Šidu, a od 1984. godine upraviteljem župe Berkasovo. U vrijeme Domovinskog rata, u rujnu 1991., za granatiranja Vukovara, ranjen je zajedno s ocem u svojoj obiteljskoj kući, a zatim pred sam pad grada izvučen iz vukovarske bolnice i prebačen u Zagrebu. Zbog ozljeda mu je amputirana noga. Poslije oporavka je otišao u Njemačku gdje je pastoralno djelovao na tamošnjim rimokatoličkim župama. Godine 2017. vratio se u Hrvatsku u mirovinu i živio u Vugrovcu kraj Zagreba, gdje je u svojoj kući preminuo 2. svinja 2018. Sahrana o. Tomislava Dudaša održat će se u njegovoj rodnoj župi Petrovci u petak, 4. svibnja 2018. godine u 14 sati. Vječnaja pamjat.

 

TROPAR, gl. 8.: Sredinom blagdana, o Spasitelju,  napoj žednu dušu moju vodama pobožnosti! Jer ti si nam povikao svima: Tko je žedan, neka dođe k meni i pije! Izvore našega života, Kriste Bože, slava tebi.

KONDAK, gl. 8.: Došašvši vjerom na zdenac Samaritanka vidje u tebi vodu mudrosti. I napivši se nje obilno, nasljedova zauvijek kraljevstvo nebesko. Častan je njezin spomen.

 

  • Nalazite se ovdje:  
  • Naslovnica