Detalji

U srijedu, 31. listopada 2018., na obilježavanju 25. obljetnice osnutka i djelovanja Makedonske pravoslavne crkvene općine Sv. Zlata Meglenska u Zagrebu i 15. obljetnici od potpisivanja Ugovora o zajedničkom interesu između Vlade RH i Makedonske pravoslavne crkve, sudjelovao je kao gost i vladika križevački Nikola Kekić. Na proslavi su se okupili visoki vladini i vjerski dužnosnici te predstavnici grada. Protojerej Kirko Velinski, svećenik Makedonske pravoslavne crkve u Zagrebu, najavio je i skorašnji dovršetak crkve u Zagrebu. Vladika Kekić susreo se ovom prigodom i s vladikom Pimenom, episkopom MPC za Zapadnu Europu, i čestitao mu na ovoj obljetnici (foto: Kirko Velinski)

 

Detalji

Isusovac bizantskog obreda, arhimandrit, profesor emeritus i višegodišnji predavač na Papinskom Istočnom Institutu u Rimu, jedan od najboljih poznavatelja istočnih kršćanskih obreda, osobito, bizantskog, o. Robert Francis Taft, upokojio se u Gospodu 2. studenoga 2018. godine.

Rođen je 9. siječnja 1932. godine u gradu Providence (država Rhode Island), SAD, u obitelji u kojoj je bilo više poznatih američkih političara. Ušao je u Družbu Isusovu 1949., pohađao filozosko-teološke studije na Weston Collegeu u Westonu, predavao na isusovačkom kolegiju u Bagdadu, Irak. U SAD-u je 1949 diplomirao ruski na Fordham Univerzitetu, a zaređen je za svećenika bizantskog obreda 7. lipnja 1963. Nastavio je studij na Papinskom Istočnom Institutu u Rimu 1970. i doktorirao kod prof. Juana Mateosa s temom “Veliki ulazak na Božanskoj liturgiji“ 1975. Djelo je odmah izašlo i postalo klasičnom literaturom iz područja povijesti bizantskog obreda. Kao profesor Papinskog Istočnog Instituta od 1975. do 2011., Taft je bio profesor svjetskoga glasa, vodio nebrojene projekte postdiplomskih studija i stekao veliki ugled kako u Katoličkoj, tako i u svim istočnim Crkvama, kao izvrstan poznavalac povijesnog razvoja istočnih kršćanskih obreda. Od 1972. do 1976. bio je urednik časopisa “Orientalia Christiana Periodica“, a od 1987. do 2004. izdavač i urednik “Ortientalia Christiana Analecta“. Bio je konzultorom brojnih dikasterija, Kongregacije za Istočne Crkve i utemeljitelj Društva za istočne obrede (Societas Orientalium Liturgiarum). Godine 1998. postao je arhimandritzom Ukrajinske grkokatoličke Crkve  s pravom nošenja mitre i štapa. Poslije 2011. godine povukao se u Campion Hall, u Westonu, SAD, u sjeverno-američku provinciju otaca isusovaca. Napisao je preko 800 djela, najviše iz područja povijesti bizantskoga obreda. Među najpoznatijim knjigama su mu Bogoslužje časova na Istoku i Zapadu 1986., za koju je dobio nagradu “najbolje teološke knjige“ američkog katoličkog novinarskog društva. Napisao je i “Kratku povijest bizantskog obreda“ (1999.), kao i opširnu povijest liturgije svetoga Ivana Zlatoustog. Vječnaja pamjat!

 

Detalji

Uz neke izuzetke među istočnim kršćanima, generalno istočni obredi ne upotrebljavaju glazbala u liturgiji. Jedini istinski smisaoni zvuk je onaj kojega proizvodi ljudski glas. U većim crkvenim zajednicama postoji tendencija “profesionalizacije“ pjevanja uz nekad vrlo kvalitetne zborove koji pjevaju na obredima dok ljudi slušaju i sudjeluju poklonima, križanjem, tihom molitvom. U manjim zajednicama prisutna je suprotna tendecija, pa su napjevi često vrlo jednostavni i laki za naučiti (tzv. “prostopjenije“), pripadaju nekoj domaćoj tradiciji s kojom se ljudi lako poistovjećuju, a svi su pozvani sudjelovati u pjevanju. Ovjde je vrlo važna, gotovo presudna uloga pojca ili pojaca (pjevača) koji dobro znaju napjeve, koji započinju i predvode pjevanje zajednice. U svakom slučaju: nema glazbala. Kod Armenaca i ponegdje kod Grka u dijaspori pjevanje nekada prate orgulje, ali ne s vodeće ili samostalne pozicije, već kao tehnička pomoć u podržavanju pjevanja. Kod Kopta i Sirijaca se koriste uglavnom ritmički cimbali (“sistrum“), a kod Etiopljana i bubnjevi. Sve to tek olakšava i podržava pjevanje ljudskoga glasa. Postoje više biblijskih i povijesnih razloga za takvu tradiciju u istočnim obredima. Prema Knjizi postanka, sposobnost govora glasom i riječima je nešto što definira ljudsko biće u njegovu jedinstvenom odnosu prema Stvoritelju (Post 2, 19). Čovjek je Stvoriteljeva ikona ili lik (Post 1, 27). Stvoritelj stvara izgovorenom riječju (Post 1,3). Ako je bogoslužje izraz jedinstvenog odnosa između Boga i čovjeka, tada je sasvim prikladno izražavati vjeru riječima bez drugih zvukova koji bi zamijenili ili bili pridodani ljudskoj riječi i glasu. Novi Zavjet nam govori kako je Isus s učenicima otpjevao hvalospjeve poslije pashalne večere (Mt 26, 30). I samo rođenje Bogočovjeka najavljeno je pjesmom anđela (Lk 2, 14). U vizijama nebeske liturgije obilato se govori o pjevanju nebeskih sila pred Bogom (npr. Otk 5, 9-10). Mnogi su sveti isposnici i pustinjaci u samoći Bogu pjevali.

Detalji

Video: https://drive.google.com/file/d/1BygDhvv3UR5ifXXTIEkjAFoJESNchyOq/view?usp=sharing ili klikni na sliku

GRKOKATOLIČKI KOLEGIJ SV. ATANAZIJA U RIMU – je  grčki grkokatolički zavod sa crkvom sv. Atanazija crkva u Rimu (Ελληνικό Κολλέγιο Αγίου Αθανασίου). Kolegij je  ustanovio papa Grgur XIII. 1577. godine kao kolegij za odgoj i obrazovanje za svećeništvo kandidata bizantskog obreda (Grka, Melkita sa Bliskog Istoka, Italo-Albanaca i Italo-Grka iz južne Italije i drugih naroda). Od 1872. crkva pripada Kongregaciji za Istočne Crkve u Rimu. Liturgija u crkvi je na grčkom, talijanskom i albanskom. U njoj se mogu čuti vrlo stari i lijepi napjevi bizantskog obreda iz grčko-mediteranskog kulturnog miljea. Video: Kerubinska pjesan (Iže heruvimi) i Veliki ulazak na liturgiji blagdana Cvjetnice 2012.

 

Detalji

Sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono, i tako izvršavati samostalno namjeravane ciljeve. Po slobodnoj volji svatko raspolaže samim sobom. Sloboda je u čovjeku moć rasta i sazrijevanja u istini i dobroti. Sloboda postiže savršenstvo kad je usmjerena prema Bogu, našem blaženstvu. Dokle god se nije konačno utvrdila u svom posljednjem dobru, a to je Bog, sloboda uključuje mogućnost biranja između dobra i zla, a to znači napredovanja u savršenosti ili pak malaksanja i griješenja. Ona je glavna oznaka ljudskih čina u pravom smislu. Ona postaje vrelo pohvale ili ukora, zasluge ili krivnje. Što čovjek više čini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u služenju dobru i pravednosti. Izbor neposlušnosti i zla je zloupotreba slobode i vodi u ropstvo grijeha. Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni. Napredovanje u kreposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima. (Katekizam Katoličke Crkve, 1731-1734). 

 

Detalji

U subotu 27. listopada 2018. godine skupina hodočasnika iz samoborske grkokatoličke župe posjetila je hrvatsku katoličku misiju u austrijskom gradu Grazu. Tim povodom u sjedištu hrvatske misije u župnoj crkvi sv. Josipa svetu liturgiju predslavio je samoborski grkokatolički župnik o. Daniel Vranešić u zajedništvu sa prefektom franjevačkih bogoslova fra Krunoslavom Kocjanom iz Zagreba. Predvoditelj liturgije istaknuo je kako se služenjem liturgije u Grazu na simboličan način otvaraju vrata suradnje između grkokatolika iz domovine i hrvatske zajednice u ovom prijateljskom austrijskom gradu. Tradicionalno današnji hrvatski grkokatolici u velikoj su mjeri potomci slavnih Žumberačkih uskoka koji su u 16. i 17. stoljeću u Grazu imali svoje vojno zapovjedništvo. Osim toga dio vojnika iz Žumberka sahranjen je na gradačkom groblju, a od posebne je važnosti istaknuti kako se u Grazu čuva iznimno vrijedan povijesni dokument koji svjedoči kako su Žumberački uskoci 1545. godine obranili grad Zagreb od Turaka. Posebno je istaknuto kako je u Grazu 1608. godine osnovan Hrvatski kolegij kojeg su pohađali i mladići iz Žumberka, a neki su kasnije u Marči kod Ivanića zaređeni i za grkokatoličke svećenike. Hodočasnici su u nastavku programa obilaska znamenitosti Graza posjetili i svetište Mariatrost te staru jezgru grada na Muri. Na hodočašću su sudjelovali i predsjednik udruge Žumberački uskoci gospodin Milan Radić te predsjednik KUD-a Marko Vukasović gospodin Janko Jelenić koji njeguju povijesnu tradiciju Žumberačkih uskoka (izvor: www.zumberacki.vikarijat.com, foto. Milan Duniskvarić)

 

Detalji

Crkva u Korintu u prvom stoljeću bila je pomalo slična mnogima crkvama danas. Njihov je grad bio vrlo živa i prometna luka, u kojem su se miješali različiti ljudi, jezici, ideje, stilovi života. Sveti Pavao je proveo 18 mjeseci među Korinćanima, propovijedajući evanđelje i izgrađujući Crkvu. Ali ljudi se ne mijenjaju preko noći. Mnogi su korintski kršćani donijeli u crkvenu zajednicu i svoje dotadašanje loše navike. Apostol im je stalno pisao kako bi ih odgojio, poučio i ispravio. Jedan od prigovora ticao se njihova ponašanja na zajedničkoj liturgijskoj euharistiji. Došli su blagovati od jednoga kruha, ali su se kod svetog stola neprekidno među sobom sukobljavali. I zato im Apostol piše: “Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi“ (1 Kor 11, 27-30). Apostol jasno govori da duhovna bolest i smrt dolaze od nerazlikovanja Tijela kod svete pričesti. Što to znači? Razlikovanje Tijela odnosi se na našu svjesnost o tome što euharistija jest i koje posljedice u našem životu proizlaze iz primanja euharistije. Od onoga tko se pričešćuje očekuje se da zna što prima i da se sukladno tome i vlada. Mi moramo znati da je presveta Tajna ili Otajstvo Euharistije sâmo sakramentalno ili mistično Tijelo i Krv Gospoda Isusa Krista koje primamo “za oproštenje grijeha i život vječni“. To znači da joj trebamo “pristupiti sa strahom Božjim, s vjerom i ljubavlju“ (Liturgija sv. Ivana Zlatoustog), svjesni neizrecivoga privilegija koji nam se daje da se možemo na taj način, bez ikakve zasluge i grješni kakvi jesmo, sjediniti sa samim Bogom.  Euharistija nam se daje  da bi “oni koji imaju udjela u jednom Kruhu i jednoj Čaši bili među sobom sjedinjeni u zajedništvu Svetoga Duha“ (Liturgija sv. Bazilija Velikoga).

Detalji

Uz spomendan svetog Ivana Pavla II., pape rimskoga (22. 10.)

Papa Ivan Pavao II. se nije ograničio da nastavi ići ekumenskim putem Ivana XXIII. i Pavla VI., nego je ekumenizmu dao nov, temeljni i radikalni poticaj. Već godinu dana poslije izbora pošao je u Carigrad i tamo se susreo s patrijarhom Dimitriosom i tako je ekumenizam usmjerio prema Istočnim crkvama, što je značajno za prvoga slavenskog Papu, istaknuo je kardinal Kasper. Od tada nalazimo u njegovim govorima elemente koji će postati karakteristični za njegov pontifikat, a to je isticanje kako Crkva, nakon jedinstva u prvom tisućljeću i razdora u drugom, mora u trećem tisućljeću ponovno naučiti disati s oba plućna krila. To je istaknuto i prigodom pohoda Rimu Patrijarha Dimitriosa 1987., i njegovog nasljednika Bartholomaiosa I. 1995. Kardinal je još spomenuo susrete i kristološke izjave s Koptskom, Sirskopravoslavnom i Armenskom apostolskom crkvom. U prigodi prvog pohoda Njemačkoj u studenome 1980., Ivan Pavao II. našao se u zemlji koja je kolijevka pokreta reformacije. U tijeku povijesnog susreta u Meinzu s vođama protestantske Crkve, odlučeno je da se ustanovi Mješovito povjerenstvo zaduženo za proučavanje doktrinarnih ekskomunikacija, izrečenih u XVI. stoljeću, među tim dvjema zajednicama. Plod rada toga Mješovitog povjerenstva je “Zajednička izjava o nauku o opravdanju” iz 1999. godine, koju je Papa odlučno podržao. Pohod Engleskoj 1982. godine, kad se Papa susreo s vođama Anglikanske crkve i Skandinaviji 1989., povijesni su događaji s pozitivnim odjekom, kazao je kardinal Kasper.

Detalji

Grkokatolički manastir (samostan) Svetog Uskrsnuća Gospodnjega u Nazianzu (država Wisconsin, SAD) osnovan je 1995. godine blagoslovom biskupa Jurja, ordinarija Grko-katoličke eparhije Van Nuys u Kaliforniji. Godine 2005., posebnom dozvolom Svete stolice u Rimu, službeno je utemeljen pod jurisdikcijom biskupa Johna Michaela Boteana, ordinarija Rumunjske grkokatoličke eparhije sv. Jurja u Cantonu (Ohio). Manastir je autonoman (sui iuris) u okviru Zakonika kanonskog prava Istočnih katoličkih Crkava. Trenutno ima četiri stavroforna monaha (s vječnim zavjetima), dva “rasoforna“ (novaci)  jednog postulanta. Godine 2011 preselili su se iz Kalifornije u malo mjesto Sveti Nazianz, u državi Wiscnonsin na sjeverim jezerima (gradić se naziva po velikom istočnom crkvenom ocu sv. Grguru Bogoslovu iz Nazijana). Ovdje sada žive monaškim životom molitve, rada i gostoprimstva, pomažući i pridonoseći duhovno životima njihovih prijatelja i susjeda rimokatolika i grkokatolika, a i svih drugih. Uz dnevna monaška bogosluženja i osobnu molitvu, monasi rade intelektualno i fizički, trudeći se živjeti ideal velikih monaških likova kojima je povijest osobito istočne Crkve vrlo bogata i poticajna.

VIDEO 1: https://youtu.be/IgBa9SeFdvw 

VIDEO 2: https://youtu.be/Zl8-lzPMCaQ

 

Detalji

U svetoj Tajni pokajanja, Bog dariva kršćanina rastom u krsnoj milosti i vrlinama. Što se više približavamo Bogu, to više uočavamo svoje slabosti i jasnije vidimo svoju grješnost te stoga raste u nama potreba da se češće ispovijedamo. Prema svetim ocima, ako se čovjek rijetko ispovijeda, on ili ona postupno gubi sposobnost razlikovanja između dobra i zla, što onda ima negativne posljedice za čitav njegov ili njezin život. Često pristupanje Tajni pokajanja čini čovjeka duhovno zdravijim, sposobnijim boriti se s kušnjama i snažnijim u životnom duhovnom boju. Prikladno vrijeme za ispovijed jesu osobito četiri godišnja posta liturgijske godine, kada bi čitava obitelj trebala pristupiti tom sakramentu (Krist - Pasha naša, 460-461).

 

  • Nalazite se ovdje:  
  • Naslovnica