Na Tominu nedjelju, 8. travnja 2018, vladika Nikola Kekić služio je
liturgiju u Radatovićima, u župnoj crkvi Uskrsnuća Gospodnjega.

TOMINA VJERA I NEVJERA
"I ne budi nevjeran nego vjeran!" (Iv 20, 27)
Vjera nije i ne može biti plod dokaza, nego je vjera dar koji se prima i ujedno uzdarje života kojim se odgovara na primljeni dar. U tom se daru nanovo sebe zadobiva na neočekivano drugačiji način. Napast da se Bogu pristupi kroz unaprijed zadane kriterije, kao što je to vidljivo kod Tome, vreba i u našim životima. Iz posljednjih riječ vidimo da je naglasak na onome: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Stoga Toma, kojem Isus ide u susret, rasvjetljava naše živote kojima je povjereno vjerovati a da nismo vidjeli...  Uskrslog se susreće u crkvenoj zajednici koja je prožete lomljivim iskustvom vjere i nevjere, gdje su “vrata” često zatvorena i gdje je strah izvor nepokretljivosti. Iako živimo u vrijeme kad su mnoga vrata zatvorena za Boga, kad se sigurnost vidi u izbacivanju bilo kakvog spomena na Boga, ostati unutar zidova jedan je od razumljivih postupaka preplašenih apostola. No, Duh je onaj koji svakodnevno probija naše barijere i čini da nadiđemo unaprijed zadane okvire i sigurnosti, da se srca mekšaju i da prepoznaju smisao ljubavi. Dolazi i unosi “Šalom”, a samo s mirom kojeg Bog daje, moguće je nadići napuknuća i barijere u kojima živimo.

 

Sveti tjedan i Uskrs - Pasha Gospodnja svečanim su obredima proslavljeni u grkokatoličkim župama Križevačke eparhije u Hrvatskoj. U Konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu obrede je služio vladika križevački Nikola Kekić, zajedno s o. Danijelom Hranilovićem i o. Ivanom Radeljakom, duhovnikom Grkokatoličkog sjemeništa. Na Jeruzalemskoj jutrenji na Veliku subotu, sudjelovali su i članovi Reda svetog Groba jeruzalemskog iz Zagreba.

 

Uskrsnuća je danas dan! Prosvijetlimo se, ljudi! Pashu slavimo, Pashu Gospodnju – prijelaz iz smrti u život. Sa zemlje na nebesa Krist Bog povede nas koji pjevamo pobjednu pjesmu:
Hristos voskrese iz mertvih, / smertiju smert poprav, / i suščim vo grobjeh život darovav! (Iz uskrsne jutarnje)

Blagdani koje mi kršćani tijekom liturgijske godine slavimo i na njih se u svojim crkvama okupljamo na otajstveni nas način povezuju s događajima iz povijesti našega spasenja. Preko bogoslužja na te blagdane mi postajemo sudionici tih događaja. A od svih tih blagdana najveći je blagdan Uskrsa ili Vazma. On je, kako molimo na uskrsnoj jutarnjoj, blagdan nad blagdanima, slavlje nad slavljem. Uskrs je blagdan preko kojega možemo shvatiti svoj mukotrpan život, ali i smisao toga života. 

Mi, kršćani, ne slavimo događaj Kristova uskrsnuća samo jedanput godišnje, nego još 51 put. Naime, evanđelisti nam govore kako je Isus od mrtvih uskrsnuo prvoga dana u tjednu. Stoga je za apostole i za sve ostale njegove učenike, za sve novokrštene, taj dan postao posvećen, dan pobjede. Na taj, prvi dan u tjednu, oni su počeli u život provoditi ono što im Isus rekao na Posljednjoj večeri, njemu na spomen slavili su euharistiju. O tim prvim kršćanskim zajednicama sveti Luka piše: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama... Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda" (2, 42, 46 – 47). 

Taj dan u tjednu mi zovemo nedjelja. Možemo li stoga, poučeni primjerom žive vjere i zajedništva tih prvih kršćana, mi kršćani 21. stoljeća biti mlaki, nezagrijani za uskrsloga Krista, nezahvalni za njegovu žrtvu na križu? Poznato je da relativno mali broj kršćana redovito nedjeljom dolazi na svetu liturgiju. Oni su svjesni da im to u životu puno znači. Kroz zajedničku molitvu i pjesmu oni žele Bogu zahvaliti za protekli tjedan, za lijepe trenutke doživljene u obitelji i na poslu, za Božju blizinu u trpljenju i nošenju svakodnevnih križeva; žele se preko Božje riječi i pričesti Tijelom i Krvlju Isusa Krista suobličiti s uskrsnulim Spasiteljem, žele se susresti s ostalim članovima župne zajednice. Na taj način svi vjerujući pripadnici jedne župe postaju „jedno srce i jedna duša" (Dj 4,32). To je ono željeno zajedništvo koje Bog od nas očekuje. To su male oaze istinskoga života koje uz Božju pomoć pokušavaju biti svjetlost za ovaj svijet. Plod je pak svjetlosti „svaka dobrota, pravednost i istina" (Ef 5, 9), kako kaže sv. Pavao. Takav kršćanin, pun Duha Božjega, temelj je društva u kojem živi. On živi u ovom grješnom svijetu, ali on nije od ovoga svijeta. On zna da se u ovom svijetu svim silama mora boriti za istinu i pravdu, za te vrijednosti koje su temelj svakoga mira i društvenog napretka. On zna da će u tom svom nastojanju naići na nebrojene prepreke, na nerazumijevanja, na ponižavanja i kojekakve poruge, ali on također zna komu je povjerovao, on zna da nema drugoga spasonosnoga puta doli Isusa Krista, da nema druge istine na ovom svijetu doli Isusa i da nema istinskoga života doli života u tom istom Isusu Kristu, raspetom i uskrsnulom. 

Svi smo mi, braćo i sestre, po svetom krštenju i miropomazanju bili uronjeni u puninu toga božanskoga života. Imamo božanske temelje u sebi. No pitanje je da li smo ostali samo na tim temeljima ili smo dalje kroz život na tim temeljima gradili sebe kao osobu i postali zreli kršćani. Mislim da bi svatko od nas, ako je iskren prema sebi samome, morao ustvrditi: daleko sam ja još od onoga što Bog od mene očekuje. Ali ostati samo na toj konstataciji, a ništa dalje na sebi ne poduzeti, bilo bi poražavajuće. Moram naći načina da se počnem mijenjati na bolje, moram se odlučno obračunati sa starim čovjekom u meni, sa mnom grješnikom. Možda je netko u napasti sam sebi reći „pa imam ja za to vremena". Varaš se, kršćanine. Nemaš vremena. Sam nas Isus upozorava da bdijemo nad sobom, da vodimo računa o svom ponašanju kako prema Bogu tako i prema čovjeku. Pa svakoga nas časa Bog može pozvati k sebi! I kako ćemo pristupiti pred lice njegovo? Radosno: jer smo vršili njegovu svetu volju i trudili se ovdje na zemlji izgrađivati Kraljevstvo Božje, ili tužno i tjeskobno: jer smo promašili svoj život čineći tolika zla svojim bližnjima ne držeći se Božjih zapovijedi. Nije nikomu preporučljivo da se poigrava s Bogom misleći: pa Bog je milostiv i milosrdan, on je sama ljubav, on će mi sve oprostiti. Da, hoće ti oprostiti, ali se moraš u dubini duše svoje pokajati za svoje grijehe, moraš se obratiti, odbaciti iz svoga života djela tame, i početi novi život koji jedini vodi u vječni život. 

U svih plemena i naroda od početka svijeta bila je prisutna svijest da čovjek nakon svoje smrti ovdje na zemlji ne nestaje zauvijek kao da ga nikada nije ni bilo. Uspomenu na svoje pokojnike gajili su kroz razne obrede i vjerovali da će se opet s njima susresti u jednom drugom svijetu. I u kršćana to je bitna istina i temelj vjere. Krist ono reče Marti, sestri Lazarevoj: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će" (Iv 11, 25). I dalje još kaže: „I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada" (11, 26). To je Isus rekao prije negoli će povratiti u ovozemaljski život prijatelja Lazara. A ove njegove riječi uskoro će se ostvariti kada nakon pretrpljene muke umre na križu da se na taj način suobliči sa svima mrtvima, ali onda se ubrzo obistinjuje ovo što reče Marti: On sam postaje uskrsnuće i na taj način osigurava nam život vječni. Prije toga, vječnog života za ljude nije bilo, bila je samo smrt. Isus naglašava ono što je i u više navrata tijekom svoga trogodišnjeg naučavanja kod susreta s ljudima koji su od njega tražili ozdravljenje uvijek pitao: Vjeruješ li u mene? Bitna je dakle vjera. Vjera je s jedne strane dar Božji, i to nezasluženi dar Božji, najveći dar Božji, ali Bog od čovjeka, od svoga ljubljenoga djeteta, očekuje da dragovoljno u punoj slobodi prihvati taj dar, jer dar se nikome ne daje na silu. Uzmi ili odbij. Onaj pak čovjek koji u sebi nema toga dara jer ga je potratio, živi jedan život koji nema nikakva smisla, koji misli da čovjek samo ovdje na zemlji živi i na koncu završava kao životinja ili biljka, u truleži. Sačuvaj nas, Bože, od takvoga završetka! 

Mi, braćo i sestre, okupljeni danas na blagdan Uskrsa u ovoj našoj dragoj crkvi, u ovom hramu Božjemu, obnovit ćemo našu vjeru kad budemo molili Simbol vjere: „Vjerujem u jedinoga Gospoda našega Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega... koji je sišao s nebesa radi nas ljudi i radi našega spasenja... radi nas bio raspet... radi nas trpio i bio pokopan i treći dan uskrsnuo... Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni."

Svećenicima Križevačke eparhije, monahinjama i bogoslovima te svim vjernicima grkokatolicima i našim prijateljima neka uskrsli Spasitelj udijeli svoj mir i neka nam dade znati i htjeti Njega spoznati, Njega uzljubiti i Njega slijediti: sada i vazda i u vijeke vjekova. Amin. 
Hristos voskrese! Voistinu voskrese!

Uskrs 2018.

križevački biskup Nikola Kekić

Grkokatolička župa Blagovijesti u Pribiću proslavila je 25. ožujka blagdan Cvjetnice i godišnje proštenje župe. Svečanu Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga predvodio je križevački vladika Nikola Kekić uz susluženje žumberačkog vikara protojereja stavrofora Željka Pajića, domaćeg župnika Nenada Krajačića, duhovnika Sjemeništa i ravnatelja Caritasa Križevačke eparhije Ivana Radeljaka i zagrebačkog župnika Danijela Hranilovića.  Vijest: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=198806 ili klikni na sliku.

 

Konkatedrala sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, svečana liturgija na Cvjetnicu i blagoslov maslinovih grančica

 

Ovdje donosimo neka bogoslužja u Velikom tjednu u PDF-u koja se mogu skinuti i tiskati za potrebe osobne molitve ili župnog bogoslužja. Kliknite na naslov ili na naslove pod "Bogoslužje" u stupcu s lijeve strane stranice.

Jutrenja Muke Gospodnje na Veliki petak

Večernja s polaganjem plaštanice na Veliki petak

Jeruzalemska (nadgrobna) Jutrenja na Veliku subotu

Nadgrobno povečerje na Veliku subotu

 

Danas nas sabra milost Duha Svetoga; primivši svi križ tvoj govorimo: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, hosana u visini!

Riječ Boga Oca i suvječni Sin njegov, kojemu je nebo prijestolje a zemlja podnožje, danas se na bezrazumnom ždrijebetu ponizi dok ga židovska djeca s granama u ruci pozdravljahu kličući: Hosana u visini, blagoslovljen koji dolazi, Kralju Izraelov!

Hajdemo danas i mi kao novi Izrael i Crkva narodâ, i s prorokom Zaharijom zavapimo: Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se tebi evo vraća: Krotak i spasonosan, jaše na magarcu, mladetu magaričinu. Svetkujmo kao djeca, s grančicama u ruci, i kličimo: Hosana u visini, blagoslovljen koji dolazi, Kralj Izraelov!

(Stihire Večernje Cvjetnice)

 

Pete nedjelje Velikoga posta Crkva se spominje velike isposnice i pokajnice sv. Marije Egipatske.

Rođena je u Egiptu. Već od svoje dvanaeste godine poče živjeti razvratno u gradu Aleksandriji. I tako punih 17 godina. Jednom pođe u Jeruzalem. Htjede stupiti u crkvu da se pokloni časnom Križu Gospodnjem, ali je neka nevidljiva sila zadržavala vani. U velikom strahu baci ona pogled na ikonu presvete Bogorodice u predvorju crkve i moljaše se njoj da joj dopusti ući u hram i cjelivati Križ, iskreno se kajući za grijehe koje je počinila. Obećala je Bogorodici da će poći tamo kamo ju ona uputi. Nakon te molitve slobodno uđe u crkvu i u suzama cjelivaše sveti Križ Isusov. Vrativši se u predvorje htjede zahvaliti majci Božjoj, no ču glas: «Ako pređeš Jordan, naći ćeš mir». Kupi zatim tri hljeba i uputi se k rijeci Jordanu. Sutradan se pričesti u manstiru sv. Ivana i prijeđe rijeku. Tu u jordanskoj pustinji proživi ona punih 48 godina boreći se s velikim napastima. Upokojila se oko 530. godine. Crkva ju spominje i pete nedjelje Svete četrdesetnice. Životopis njen napisao je sv. Sofronije, patrijarh jeruzalemski.

TROPAR, glas 2.: Ti koja si prije bila ispunjena svakovrsnom nečistoćom, poslije si se po pokajanju pokazala nevjestom Kristovom, te nasljedovavši anđeoski život, oružjem križa napasti pobijedila: radi toga si postala Carevom nevjestom, slavna Marijo.

KONDAK, glas 4.: Ozarivši svoje srce svjetlom pokajanja, pobjegla si od magle grijeha, slavna, i prišla Kristu, prikazujući Njegovu neporočnu i svetu Majku kao milosrdnu moliteljicu i stoga našla oproštenje te se s anđelima vazda raduješ.

KONDAK Trioda, glas 4.: Pretrpjeli smo duhovnu zimu i podnijeli iskušenja, Pokažimo sada procvat duhovni! Obnovimo se duhom i donesimo plodove kreposti! Evo, približava se Krist - Zaručnik, da borce nadari vijencima. Prenimo se dakle i budni budimo, da nas nađe spremne, te primimo neuvele vijence!

 

Akatist presvetoj Bogorodici - klikni na sliku

U subotu Petog tjedna Velikoga posta Crkva moli Akatist presvetoj Bogorodici na čast Utjelovljenja Bogočovjeka Isusa Krista,  za pomoć u borbi sa zlom i zlodusima, osobito u vrijeme Velikoga posta kada "trčimo kao trkači u trkalištu", kako kaže sveti Pavao, da dobijemo neuvele vijence slave.

 

 

  • Nalazite se ovdje:  
  • Naslovnica