SVETAC DANA - MJESECOSLOV

CRKVENA GODINA
BIZANTSKOG OBREDA

 

VELJAČA 2017.

21. Timotej, č. o.
       Eustatij, nadb.
22. Našašće moći
       Eugenijskih muč.
23. Polikarp. bisk. muč.
24. 1. i 2. našašće glave
        sv. Ivana Preteče
25. Taras, nadb.
26. SIROPUSNA
        NEDJELJA, gl. 8.
27. Poč. Velikog posta
       Prokopij Dekapolit,
        časni o.
28. Bazilij, č. o. prizn.

FACEBOOK STRANICA

GRKOKATOLIČKA CRKVA
U HRVATSKOJ


PAPA FRANJO: “U ISTOČNIM CRKVAMA SAČUVALI SU IZVORNU LITURGIJU KOJA JE UISTINU LIJEPA”

 Za Apostolskog pohoda Rio de Janieru prigodom 28. svjetskog dana mladih 2013. godine,m na press konferenciji u zrakoplovnom lijetu na povratku u Rim, u nedjelju 28. lipnja 2013., papa Franjo je o istočnim liturgijama rekao:

“U istočnim Crkvama sačuvali su izvornu liturgiju koja je uistinu lijepa. Mi (na zapadu) smo dijelom izgubili taj osjećaj klanjanja. Oni su to sačuvali. Oni slave Boga, klanjaju mu se, pjevaju, bez obzira na vrijeme trajanja. Bog je u središtu, i želio bih kazati kad me ovo pitate, da je to uistinu bogatstvo. Jednom, govoreći o zapadnoj Crkvi i zapadnoj Europi, osobito u starija vremena, rekli su mi: ‘Lux ex oriente, ex occidente luxus’ (Sa istoka svjetlost, sa zapada luksuz). Potrošaštvo i komoditet učinili su toliku štetu. Umjesto toga, oni čuvaju ovu Božju ljepotu u središtu, kao referencijalnu i središnju točku... Potrebna nam je ta obnova, ovaj svježi zrak s Istoka, ovo svjetlo s  Istoka. Ivan Pavao II. je o tome pisao u svom pismu ‘Svjetlo Istoka’. Međutim, mnogo puta zbog ‘luksuza’ zapada taj nam se horizont izgubi.”

Izvor: http://w2.vatican.va/content/francesco/en/speeches/2013/july/documents/papa-francesco_20130728_gmg-conferenza-stampa.html


EPARHIJSKI VJESNIK
2016.


GRKOKATOLICI -
KATOLICI BIZANTSKOG
OBREDA


BIZANTSKI OBRED -
POVIJEST I OSOBINE


ISUSOVA MOLITVA
(Molitva srca)


DEKRET O ISTOČNIM
KATOLIČKIM CRKVAMA
II. VATIKANSKOG SABORA

 


RAZGOVOR S VLADIKOM
NIKOLOM KEKIĆEM:
TKO
 SU GRKOKATOLICI?

Veritas, br. 1. 2010. 


DON ŽIVKO KUSTIĆ:
TEŠKO JE BITI
HRVATSKI GRKOKATOLIK
Večernji list, 3. 09. 2015.


REPORTAŽA O HRVATSKIM GRKOKATOLICIMA
Slobodna Dalmacija, 21. 04. 2009.

VIDEO: NIKOLA KEKIĆ -
GRKOKATOLIČKA CRKVA U ZAGREBU


VIDEO: GOSPODNJA BAŠTINA - FILM O
GRKOKATOLICIMA 

 


VIDEO: GRKOKATOLICI U DALMACIJI

 


VLADIKA JANKO ŠIMRAK
70. OBLJETNICA SMRTI


SESTRE BAZILIJANKE

BIZANTINSKI OBRED 

Bizantski obred je drevni kršćanski obred koji je nastao i razvijao se u Carigradskoj Crkvi. Liturgijski i molitveni sadržaj bizantskoga obreda mješavina je više tradicija: starih  liturgijskih tradicija Antiohije i Jeruzalema, zatim iz njih izvedene carigradske tradicije katedralnog bogoslužja Velike patrijaršijske crkve “svete Mudrosti” (Hagia Sofia) te samostana carigradskih “studitskih” i palestinskih “sabaitskih” monaha. U njegovu oblikovanju su veliku ulogu odigrali veliki ekumenski crkveni sabori, koji su se održavali na Istoku u prvom tisućljeću kršćanstva, donoseći povijesne zaključke i izričući osnovne istine vjere. Na njegovu izražajnost, psihologiju i umjetnost utjecala je i prethodnica Bizantske kulture - drevna helenistička civilizacija.  U svom povijesnom hodu, bizantski obred je prošao nekoliko faza preoblikovanja i sinteze više tradicija.

 

1. Povijesno oblikovanje bizantskog obreda

Početke bizantskog obreda treba tražiti u 4. st. s usponom gradića Byzantiuma na Bosporu, kojega 324. godine rimski car Konstantin Veliki izabire za svoju prijestolnicu te naziva “Konstantinovim” gradom, dakle “Carigradom” ili  “Novim Rimom”. Već na Prvom carigradskom crkvenom saboru 381. njegov biskup dobiva počasno mjesto među patrijarsima, odmah iza pape – biskupa Staroga Rima. Carigradski patrijarhat, usporedo sa svojim političkim i civilizacijskim usponom, postupno oblikuje i razvija svoj vlastiti crkveni obred. Naime, bizantski obred nije jedan od izvornih ili matičnih obreda na Istoku, kao što su to aleksandijski i antiohijski. Njegova je kolijevka drevna kršćanska Antiohija i  antiohijska liturgija. Prije svog uspona iz Byzantiuma u Konstantinopol, to se područje nalazilo pod jurisdikcijom Antiohijskog patrijarhata, odakle je, osobito preko Kapadocije, ali i izravnim putem,  primalo i liturgijsko nasljeđe. Tako se u Carigradu ustalila Liturgija[1] sv. Bazilija Velikoga (+ 379.), zatim sv. Ivana Zlatoustoga (+ 407.). koji iz Antiohije dolazi na patrijaršijsku stolicu u Carigrad. Antiohijska je obredna baština, sa svoje strane, najviše crpila iz prakse Jeruzalemske Crkve, a nosi snažan pečat sirijskog (aramejskog) kršćanstva. Iz sirijske kršćanske duhovne baštine, preko Antiohije i Kapadocije, u bizantski obred dospijevaju teološka, liturgijska i duhovna postignuća sirijski otaca - sv. Efrema Sirijca i Teodora Mopsuetijskog. Sv. Grgur Nazijanski ili “Bogoslov” (+ 381.) i sv. Ivan Zlatousti, kao karizmatični i ugledni patrijarsi Carigrada, osobito su utjecali na oblikovanje i teološki naglasak bizantskog obreda.

S pojavom cara Justiniana I. (527.- 565.) i njegovom izgradnjom znamenite Aja Sofije (“Svete Mudrosti” ili “Velike Crkve”) obred Carigrada postaje “carskim obredom”, poprima razvijeniju ritualnost po uzoru na sjaj i raskoš carskoga dvora, zatim bogoslovsko tumačenje i osnovne oblike koji su sačuvani do danas. U mnogome je u njegovu oblikovanju utjecala  sama crkva Svete Mudrosti, njezina veličina i ljepota, zatim sudjelovanje cara i carskog dvora u njezinim obredima, brojne litije (ophodi) velebnim gradom, osobito u vrijeme arijanske hereze i velikih zemljotresa koji ga zadesiše, ali i opće kulturni i politički uspon toga glavnog grada kršćanskoga carstva i središta novorođene kršćanske civilizacije. “Tipologija – po kojoj se zemaljska Crkva vidi kao nebesko utočište u kome boravi Vladar nebesa, a gdje je zemaljska Liturgija sudjelovanje u obredu koje Nebeski Jaganjac i anđeoski korovi prinose pred prijestoljem Božjim – bila je prva razina tumačenja bizantskog obreda”[2] i zapravo ostala bitno važeća do danas.

“Liturgijski izvori pokazuju da je do devetog stoljeća Velika Crkva Carigrada izrasla u jedan potpun crkveni liturgijski sistem, kodificiran u Tipiku (ustavu ili pravilniku) Velike Crkve iz 10. st.”.[3] Teološko tumačenje s naglaskom na mističnom i kozmološkom poimanju liturgije sistematizirano je u mistici sv. Maksima Ispovjednika (+ 662.), a obred je obogaćen osobito plodnim liturgijskim pjesništvom (himnografijom). Pored na grčki prevedenih radova sv. Efrema Sirijca, najznačajnija su himnografska djela Grgura Nazijanskoga, Romana Meloda ili Slatkopojca (+ 556.), Andrije Kretskoga (+ 740.), Ivana Damašćanskog (+ 749.), Teodora Studite (+ 826.), Josipa Himnografa (+ 886.) , cara Lava VI. (+ 912.) i brojnih drugih.

Druga bitna faza u razvoju bizantskog obreda je vrijeme ikonoklazma (762. - 834.) – borbe za štovanje ikona, iz kojega su upravo monasi izašli kao pobjednici i izvršili snažan utjecaj na daljnji razvoj obreda te mu dali osobiti monaški pečat. Zasluga je to osobito sv. Teodora, igumana manastira “Studion” u Carigradu (“studitska tradicija”). On je proveo svojevrsnu reformu obreda, spojivši obredne običaje Velike carigradske Crkve (tzv. “pjevani” ili katedralni obred) s monaškim obredom, osobito onim palestinske tradicije glasovitog manastira sv. Sabe pokraj Jeruzalema (“sabaitska tradicija”). Bježeći pred arapskim osvajačima mnogi su monasi prebjegli na zapad, u Carigrad. Tako je stvoren svojevrsni hibrid - sinteza pjevanog katedralnog bogoslužja Carigradske Crkve i palestinske monaške tradicije, kojega se u povijesti naziva “studitskom reformom”[4]. Upravo taj novi studitski katedralno-monaški obredni hibrid postao je temeljem bizantskog obreda, a kodificiran je početkom 11. st. u tipiku studitskog igumana i carigradskog patrijarha Aleksisa (1025. - 1043.). “Do 12. stoljeća ovaj studitski obred se mogao pronaći na Atosu, kao i u Rusiji, Gruziji i južnoj Italiji”.[5] Istovremeno je tekao i proces konsolidacije novog tipa crkvenog graditeljstva (pojava ikonostasa), crkvene glazbe i ikonografije (mozaik ustupa mjesto ikoni), kao i novog, izrazitije  simbolističkog poimanja bogoslužja.

Posljednja faza u oblikovanju bizantskog obreda, koja je na neki način zaokružila višestoljetni razvojni proces, može se nazvati “neo-sabaitskom”. Naime, monaški utjecaj je dalje snažio te kulminirao u vrijeme kada se Bizantsko carstvo pred najezdom Osmanlija pomalo povlači sa svjetske pozornice. Vrijeme je to uspona poznatog Atosa – Svete Gore, čiji veliki i utjecajni manastiri polako napuštaju studitski stil života, a tako i bogoslužja, priklanjajući se palestinskom monaškom stilu lavri i skita sv. Sabe. “Do 12. stoljeća druga generacija sabaističkog materijala se počela infiltrirati u službu studitskih manastira glavnoga grada. Ovo je bilo početak nove epohe, konačnog stadija u oblikovanju današnjeg bizantskog obreda” nakon što su “palestinski monasi preradili studitsku sintezu i uskladili je sa svojim potrebama”.[6] To predstavlja završnu simbiozu dviju tradicija, carigradske (bizantske) i jeruzalemske (palestinske), uslijed koje se konačno konsolidirao obred koji se ubrzo proširio po čitavom pravoslavnom svijetu. Dakle, bizantski je obred zapravo oblikovan međusobnim strujanjem liturgijskih običaja i materijala dvaju monaških središta: studitskoga u Carigradu i sabaitskoga u Palestini, odnosno dvaju patrijaršijskih gradova Jeruzalema i Carigrada.

Neo-sabaitski tip obreda je prevladao između ostaloga i zato jer su ga prihvatili manastiri Svete Gore Atos, gdje je u 14. st. prevladao tzv. hezihastički pokret, zaslugama Grgura Sinajskog (1255.-1346.) i Grgura Palamasa (1296.-1359.). Svetogorski hezihasta Filotej Kokinos (+ 1379.), koji je dvaput bio i carigradskim patrijarhom, kodificirao je neo-sabaitsku sintezu u pravilniku (“diataksis”) za euharistijsku službu i službu časova, a taj je ušao u prve, u Veneciji i Rimu tiskane bizantijske liturgijske knjige.

Bizantski se obred od 9. st. putem misionarstva svete solunske braće Ćirila i Metoda širi među slavenske narode Bugare, Srbe, Ruse, Ukrajince, Bjeloruse i preko njih na druge narode južne, istočne i sjeverne Europe (Rumunje, Albance, Mađare, Fince). Slavenski narodi dali su mu osobit pečat razvojem liturgijske glazbe (osobito među Rusima i Ukrajincima) i autentičnim pečatom duhovnosti (jurodivi, starci). Nakon pada Carigrada, čitava Mala Azija, Grčka, veći dio Balkana i Bliskog Istoka dolazi pod višestoljetnu vlast Osmanlija islamske vjere. Tako su se kolijevka bizantskog obreda i njegove Crkve našli u izrazito teškom položaju. U toj situaciji obred se na neki način “konzervirao” i preuzeo ulogu čuvara kršćanske vjere i identiteta pokorenih naroda, podržavajući u njima plam nekadašnje slavne bizantske kršćanske civilizacije i zlatnog doba velikih ekumenskih sabora i svetih otaca. Posebno važnu ulogu imali su pri tom manastiri i monasi, osobito oni na Svetoj Gori, te je monaštvo i dalje bilo glavnim čimbenikom nositelja vjere, bogoslužja i duhovnosti.

Sjedinjenjem pojedinih manjih ili većih zajednica bizantskoga obreda s Rimskom Apostolskom Stolicom, čime su u razdoblju od 15. do 20. stoljeća nastajale istočne ili grko-katoličke Crkve[7], sve je više rasla prisutnost bizantskog obreda unutar Katoličke Crkve. Zbog nerazumijevanja i drugačijeg poimanja obrednih posebnosti i kršćanske ekumene uopće od strane Rimske Crkve do II. vatikanskog sabora, dolazilo je do fenomena “latinizacije” manjinskog obreda grkokatolika. Tako su kod grkokatolika uvedeni mnogi obredi i običaji rimskog obreda, a napuštene ili izmijenjene obredne specifičnosti vlastite liturgijske baštine. Međutim, nakon II. vatikanskog sabora, kao što je razvidno iz njegovih dokumenata, usvojen je stav o ravnopravnosti i jednakom dostojanstvu svih obreda u Crkvi te povratku svih istočnih obreda na njihove izvorne oblike. Tako je i bizantski obred unutar Katoličke Crkve nakon Koncila pomalo pročiščen te je ponovno zaživio u svojim izvornim oblicima. Unutar bizantskog obreda postoji više različitih mjesnih ili nacionalnih tradicija ili “recenzija” u načinu na koji se pojedina bogoslužja služe (grčka, ruska, rutenska, melkitska, studitska, bazilijanska...). Od istočnih kršćanskih obreda najsličniji i najsrodniji bizantskomu jesu armenski i siro-antiohijski obred.  

U 20. stoljeću bizantski obred sve više prelazi granice svog tradicionalnog područja te putem iseljeništva prelazi na Zapad, u sjevernu i južnu Ameriku, gdje se prevodi na engleski i španjolski jezik. U Africi i Aziji se širi među nove narode i kulture, prevodi i ulazi u njihove kulture (japanski, kineski, korejski, swahili i drugi domorodački jezici Afrike). Istovremeno među zapadnim kršćanima dolazi do zamjetnog znanstvenog i duhovnog otkrića i zanimanja za bizantski obred i kršćanski Istok uopće.

Prema neslužbenim procjenama danas se bizantskim obredom služi oko 300 milijuna kršćana.

2 . Osobine bizantskog obreda

Pripadnici bizantskog obreda se križaju tako što prva tri prsta desnice (znak Presvete Trojice) skupe, a ostala dva priljube uz dlan (simbol božanske i ljudske naravi Isusa Krista). Križa se pokretom s čela na prsa, pa zatim na desno i na lijevo rame. Sakrament potvrde (miropomazanja)  prima se odmah nakon krštenja. Oženjeni muškarac može biti zaređen za đakona i svećenika. Biskupi se uvijek izabiru među neoženjenima.

Euharistijsko slavlje u grkokatolika zove se “božanska liturgija”. Služi se u tri oblika: najčešće Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga, deset puta godišnje služi se Liturgija sv. Bazilija Velikoga, a u Velikom postu (Četrdesetnici) služi se Liturgija prijeposvećenih darova (Večernja sa službom pričesti). Za euharistiju se rabi kvasni kruh, a pričest se dijeli pod prilikama posvećenog kruha i vina, sa žličicom iz kaleža. Premda je obred isti, za razliku od pravoslavnih, kod grkokatolika se u molitvama na prvom mjestu uvijek spominje rimskoga papu, a zatim i metropolitu (u nas je  to  zagrebački nadbiskup).

Bizantski se obred ističe vrlo bogatim obrednim sadržajima i simbolikom. Uz božansku liturgiju kao središnje bogoslužje, služe se i druga bogoslužja: Jutrenja, Večernja, Moleben, Akatist, Panihida... Crkve bizantskog obreda sačuvale su tisućljetnu kršćansku praksu redovitog slavljenja Časoslova s narodom. Svaka nedjelja i svaki blagdan započinje već samim slavljenjem Večernje ili Bdjenja uvečer prethodnoga dana. Gotovo da i nema paraliturgijskih dodataka, već se svi obredi i molitvene službe obavljaju s velikom svečanošću, a predvodi ih ili predmoli svećenik.

Premda je starocrkvenoslavenski, kao tradicijski bogoslužni jezik, trajno prisutan, posljednjih desetljeća u bogoslužje je ušao i živi narodni jezik, pa se danas u Grkokatoličkoj Crkvi u Hrvatskoj uz njega služi i hrvatskim i ukrajinskim jezikom. Starocrkvenoslavenski se najčešće rabi kod pjevanja jer su napjevi vezani za nj.

Bizantski stil i raspored crkve ili “hrama” ima tri karakteristične oznake: grčki križ u tlocrtu, kupolu i eventualno mozaik. Grčkim križem nazivamo onaj križ kojemu su sva četiri kraka jednaka. U Križevačkoj biskupiji lijep je primjerak bizantske centralne građevine zavjetna crkva Blagovijesti u Pribiću. Crkve bizantskog obreda imaju oltar okrenut prema istoku, u svetištu koje je od lađe odijeljeno ikonostasom, pregradom na kojoj se nalaze ikone s motivima iz Svetoga pisma. Raspoređene su po određenom “kanonu”, tako da je ikona Krista uvijek s desne a ikona Bogorodice s lijeve strane “carskih vrata” koja se nalaze u sredini ikonostasa. S  strane i druge strane još se nalaze i jednokrilna đakonska vrata. U svetištu, lijevo od oltara, nalazi se stolić (proskomidikon) za pripravu euharistijskih darova. U sredini hrama nalazi se četveronožni stolić (tetrapod ili analoj), s ikonom blagdana ili sveca, pred kojom je vjernik dužan pokloniti se, poljubiti ju i prekrižiti se prilikom ulaska i izlaska iz crkve. 

U pravilu se na službama ne kleči, već se čini naklon glavom i pritom znak križa. Križa se kod svakog spomena Presvete Trojice (Oca, Sina i Duha Svetoga) i kod blagoslova služitelja. Za vrijeme bogoslužja u Velikom postu se čini metanije (prostracije na tlo), ali nikada nedjeljom, jer svaka je nedjelja spomenslavlje Uskrsnuća. Za vrijeme služenja ili slavljenja svih obreda, svećenik stoji ispred oltara ili ikonostasa licem okrenutim prema istoku, kao i vjernici. To je drevni kršćanski molitveni stav kojim su vjernici izražavali vjeru u Krista - Mlado Sunce i Svjetlost koje nas je pohodilo s istoka, kao i vjeru u ponovni Gospodnji dolazak s istoka. Čitava zajednica, i svećenici i vjernici, okrenuti su prema Gospodu.

Grkokatolici se uglavnom služe gregorijanskim stilom crkvenog kalendara. Kalendar je sličan rimskom, ali ima i svojih posebnosti. Nema npr. Došašća, već petodnevni “predblagdan” Božića. Blagdani Krista i Bogorodice su uglavnom isti kao i u rimskom obredu, ali se u bizantskom  slave i po dvanaest dana (tzv. vrijeme poblagdana). U duhovnosti bizantskoga obreda veliku ulogu ima i post. Svake srijede i petka je nemrs, a kroz godinu ima četiri propisana posta: Veliki post ili Četrdesetnica (Korizma), božićni post, postovi  pred blagdane svetih prvoapostola Petra i Pavla i pred Veliku Gospu. Crkvena godina započinje 1. rujna. Ima dvanaest glavnih ili velikih blagdana: Rođenje Bogorodice (8. rujna), Uzvišenje časnoga Križa Gospodnjeg (14. rujna) Uvod presvete Bogorodice u Hramu (21. studenoga), Rođenje Gospodnje - Božić (25. prosinca), Bogojavljenje (6. siječnja), Susret Gospodnji u Hramu (2. veljače), Blagovijest presvetoj Bogorodici (25. ožujka), Ulazak Isusov u Jeruzalem (Cvjetnica), Uzašašće Gospodnje, Silazak Duha Svetoga (Duhovi ili Pedesetnica), Preobraženje Gospodnje (6. kolovoza) i Usnuće ili Uznesenje presvete Bogorodice - Velika Gospa (15. kolovoza). Blagdan nad blagdanima jest Uskrs ili Pasha Gospodnja, kao središte cijele crkvene godine, prema kojem se pomični blagdani ravnaju. Tijekom godine se slave i manji blagdani Bogorodice i svetaca, od kojih je jedan dio pada istog dana kada i u kalendaru rimskoga obreda.

U bogoslužjima i molitvama vrlo često se spominju Presveta Trojica, Krist Čovjekoljubac te presveta Bogorodica Marija. Poredak božanske liturgije i drugih službi seže u daleku prošlost. Liturgijski, himnografski i molitveni sadržaji pokazuju vrlo istančanu umjetničku crtu te visoku dogmatsku razinu. U njima prevladavaju bitne teme kršćanske vjere: veličanstveni, transcedentni i trinitarni Bog, utjelovljenje Krista - Riječi Božje i kozmičkoga Logosa, pratipovi i velike teme Staroga zavjeta koji su ispunjeni u Novom, Kristova Pasha i pobjeda nad smrću, Kristov ponovni dolazak i sud svijeta. Bogorodicu Mariju se veliča kao najizvrsniju među Božjim stvorenjima, “časniju od kerubina i neusporedivo slavniju od serafina”, koja je porodila Božansku Riječ na nadnaravni način te kao onu koja “zastupa” i “zagovara” čovjeka grešnika kod svog Sina. U molitve i himne su uvijek uključene i bestjelesne nebeske sile (anđeli), proroci Staroga zavjeta, apostoli, mučenici, sveti oci i majke koji su isposništvom i odricanjem postali poput anđelâ još na zemlji, svetitelje i ispovjednike vjere kao učitelje i uzore, dobrotvore i nesebične svjedoke koji su se suobličili Kristu Čovjekoljupcu. Čitavo je bogoslužje prožeto misterijem, klanjanjem i udivljenjem pred Božjim nedokučivim veličanstvom, pokajanjem i ozbiljnim strahopoštovanjem, ali i čvrstim pouzdanjem u Božje čovjekoljublje. Bizantska himnografija, kojom osobito obiluje časoslov, pojavljuje se u kraćim, nerimovanim, proznim i simbolikom bogatim pjesmama koji uglavnom nose nazive prema funkciji i mjestu u obredu: tropari, kondaci, stihiri, dogmati, bogorodični, sjedalni, irmosi... Dok svagdanje službe Osmoglasnika (liturgijske pjesme svrstane u osam skupina prema osam glasova bizantske himnodije) odišu pokajanjem, dotle nedjeljne službe svečano i ushićeno pjevaju o Kristovu uskrsnuću, pretvarajući svaku nedjelju u slavlje Uskrsnuća. Pjesništvo Velikoposnog Trioda s druge strane vrlo ozbiljno poziva na odricanje i obraćenje srca, dozivajući u pamet svjetle primjere Staroga zavjeta i evanđeoskih perikopa. Svetačka himnografija mjesečnih Mineja iz dana u dan slavi ostvarenje Kristova ideala u ljudskim životima i shodno tome veliča njihovu nebesku proslavu. Molitveni je materijal bizantskog obreda iznimno obiman.

Bogoslužja su uglavnom pjevana, s vrlo bogatim obrednim gestama i činima (ophodi, kađenje, nakloni, blagoslivljanje, paljenje svijeća). Bogoslužje je događanje “nebeske liturgije” na zemlji kroz kojega prosijava nebesko carstvo među ljudima. Slavi se s velikim poštovanjem, pri čemu sve odiše upravo kraljevskim dostojanstvom, pa i kada se radi o najmanjoj župnoj crkvi.  Bogoslužno ruho i posuđe su posebno bogato ukrašeni. Biskup za vrijeme bogoslužja nosi mitru u obliku bizantske carske krune. Mnogi elementi bizantskog obreda preuzeti su iz najstarijih kršćanskih tradicija Jeruzalemske i Antiohijske Crkve, ali i iz carskog ceremonijala bizantskoga dvora. Sve je obavijeno simbolikom koja na izvanjski način otkriva dublje značenje, poučava o sadržajima vjere te na znakovit način uvodi u otajstva vjere.

Duhovnost bizantskoga obreda, pa i sam izgled crkava, predstavlja simbolički izričaj “neba na zemlji”, gdje nebeske stvarnosti postaju ovozemaljskom zbiljom uprisutnjenjem preko obreda i simbola. Iz tog konteksta izviru i osnovni sadržaji bizantske ili istočno-kršćanske duhovnosti. Čovjek je pozvan preobražavati se u svoju izvornu sliku, u sliku Božju na koju je stvoren te sudjelovanjem u bogoslužju, molitvom, postom i evanđeoskim životom postajati sve sličniji Kristu Spasitelju, Gospodu i Čovjekoljupcu. Jedna od najpoznatijih i najstarijih istočnih kršćanskih molitava je zaziv: Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj mene grešnoga - koju istočni kršćani ponavljaju kao “Isusovu molitvu” i mole na “brojanice” (slične zapadnoj krunici). 

Budući je bizantski obred nastao u okviru grčke a ne latinske kulture te je kod Slavena  primljen od vjerovjesničke braće sv. Ćirila i Metoda na staroslavenskom jeziku, taj obred čuva i u hrvatskoj kulturi uprisutnjuje istočno-kršćansku, odnosno grčku terminološku, kulturnu i umjetničku baštinu. Hrvatska je kultura tako bogatija i za istočni elemenat europske i kršćanske kulture. Nju upravo predstavljaju grkokatolici, među kojima se čuvaju i posebni crkveni izrazi: “ikonostas”, “hram”, “Gospod”, “Aliluja”, “carstvo nebesko”, “miropomazanje” (krizma), “vladika” (biskup), “prosfora” (kruh koji se posvećuje na liturgiji), “diskos” (plitica), “rize” (bogoslužno ruho), “panagija” (medaljon s likom Bogorodice kojega nosi biskup), “darohranilnica” (svetohranište), “svetitelj” (sveti biskup), “manastir” (samostan), “metanija” (prostracija) i dr.  Bizantska ili grčka kultura očituje se dijelom i u stilu gradnje crkava, u izgledu svetih slika i odjeći svećenika, te nekim posebnim običajima. Svećenike i đakone se oslovljava s “oče”. U uskrsno vrijeme se vjernici međusobno pozdravljaju s “Hristos voskrese!”- “Vositinu voskrese!” (“Krist uskrsnu!”-“Uistinu uskrsnu!”), a izvan tog vremena sa: “S nami Bog!” ili “Hristos posredje nas!” s odgovorom: “Jest i budet!”.

 


[1] Liturgija u istočnoj terminologiji označava Euharistijski kanon, tj. misno slavlje a ne sveukupno bogoslužje kao na Zapadu.

[2] Taft, Robert, Storia sintetica del Rito bizantino Libreria Editrice Vaticana, Vaticano 1999., str. 45.

[3] Isto, str. 51.

[4] Isto, str. 68-69.

[5] Isto, str. 71.

[6] Isto, str. 88.

[7] Bizantsko-hrvatski liturgikon, uredio Zvonimir Kurečić, Zagreb 1999., str. 11.

 

TRAŽILICA
NAJAVE