SVETAC DANA - MJESECOSLOV

CRKVENA GODINA
BIZANTSKOG OBREDA

 

LIPANJ

8. Teodor Tiron, vel. mč.
9. Ćiril, patr. aleksandr.
10. Timotel, bk. mč.
11. NED. SVIH SVETIH;
      Bartolomej
      i Barnaba,
 ap.
12. Onufrij i Petar, č. o.
13. Akilina, dj. mč.;
       Trifil, bk.
14. Elizej, prorok;
       Metod, patr. carigr.

15. POKLONSTVO
       EUHARISTIJI;
       Amos, prorok
16. Tihon, bk. čudotv.
17. Manuel, Sabel i
        Ismael, mč.
18. NED. 2. PO DUH.;
        Leoncij, mč.
19. Juda Tadej, ap.
20. Metod, bk. mč.
21. Julijan Tarški, mč.
22. Euzebij, bk. mč.
23. KRIST ČOVJEKO-
         LJUBAC;
        Agripina, mč.
24. ROĐENJE IVANA
        KRSTITELJA;
       MUKE BOGORO-
        DICE
25.  NED. 3. PO DUH.
          Febronija, mč.
26. David Solinski, č. o.
27. Samson, prezb.
28. Kir i Ivan, dob. mč.
29. PETAR I PAVAO,
     VRH. APOSTOLI
30. Zbor 12 apostola


SV. ĆIRIL I METOD -
video (Laudato TV)

- klikni na sliku -


PAPA FRANJO: “U ISTOČNIM CRKVAMA SAČUVALI SU IZVORNU LITURGIJU KOJA JE UISTINU LIJEPA”

 Za Apostolskog pohoda Rio de Janieru prigodom 28. svjetskog dana mladih 2013. godine,m na press konferenciji u zrakoplovnom lijetu na povratku u Rim, u nedjelju 28. lipnja 2013., papa Franjo je o istočnim liturgijama rekao:

“U istočnim Crkvama sačuvali su izvornu liturgiju koja je uistinu lijepa. Mi (na zapadu) smo dijelom izgubili taj osjećaj klanjanja. Oni su to sačuvali. Oni slave Boga, klanjaju mu se, pjevaju, bez obzira na vrijeme trajanja. Bog je u središtu, i želio bih kazati kad me ovo pitate, da je to uistinu bogatstvo. Jednom, govoreći o zapadnoj Crkvi i zapadnoj Europi, osobito u starija vremena, rekli su mi: ‘Lux ex oriente, ex occidente luxus’ (Sa istoka svjetlost, sa zapada luksuz). Potrošaštvo i komoditet učinili su toliku štetu. Umjesto toga, oni čuvaju ovu Božju ljepotu u središtu, kao referencijalnu i središnju točku... Potrebna nam je ta obnova, ovaj svježi zrak s Istoka, ovo svjetlo s  Istoka. Ivan Pavao II. je o tome pisao u svom pismu ‘Svjetlo Istoka’. Međutim, mnogo puta zbog ‘luksuza’ zapada taj nam se horizont izgubi.”

Izvor: http://w2.vatican.va/content/francesco/en/speeches/2013/july/documents/papa-francesco_20130728_gmg-conferenza-stampa.html


EPARHIJSKI VJESNIK
2016.


GRKOKATOLICI -
KATOLICI BIZANTSKOG
OBREDA


BIZANTSKI OBRED -
POVIJEST I OSOBINE


ISUSOVA MOLITVA
(Molitva srca)


DEKRET O ISTOČNIM
KATOLIČKIM CRKVAMA
II. VATIKANSKOG SABORA

 


RAZGOVOR S VLADIKOM
NIKOLOM KEKIĆEM:
TKO
 SU GRKOKATOLICI?

Veritas, br. 1. 2010. 


DON ŽIVKO KUSTIĆ:
TEŠKO JE BITI
HRVATSKI GRKOKATOLIK
Večernji list, 3. 09. 2015.


REPORTAŽA O HRVATSKIM GRKOKATOLICIMA
Slobodna Dalmacija, 21. 04. 2009.

VIDEO: NIKOLA KEKIĆ -
GRKOKATOLIČKA CRKVA U ZAGREBU


VIDEO: GOSPODNJA BAŠTINA - FILM O
GRKOKATOLICIMA 

 


VIDEO: GRKOKATOLICI U DALMACIJI

VIDEO: TV4 RIJEKE:
GRKOKATOLICI I ISTOČNI OBREDI
PODĐAKON LIVIO MARIJAN


SESTRE BAZILIJANKE

SAMOSTAN BAZILJANKI U SOŠICAMA

 

SAMOSTAN SESTARA BAZILIJANKI U SOŠICAMA

(O 70. GODIŠNJICI SAMOSTANA)

 

Nikola Kekić

 

Uvod

Riječ manastir ili samostan je zajednička nastamba u kojoj žive monasi i monahinje, odnosno redovnici i redovice. Poglavar muškog samostana zove se iguman, a ženskoga igumanija. Po obliku manastir može biti pećinski, skitski i zidani (lavra). Prvi cenobitski manastiri, gdje su monasi živjeli kao zajednica, nastali su u 4. stoljeću u Gornjem Egiptu prema Pravilu sv. Pahomija. Pod utjecajem ovoga Pravila na Istoku, u Kapadociji, cenobitizam je uveo sv. Bazilije Veliki (bazilijanci, bazilijanke), a na kršćanskom Zapadu sv. Benedikt (benediktinci, benediktinke). U 5. stoljeću manastiri su zajedno s crkvom opasani zidom (primjer: Sveta Katarina na Sinaju). U Palestini od 4. do 7. stoljeća nastaju manastiri vezani uz biblijsku predaju. U Siriji manastiri se podižu oko eremitarija poznatih pustinjaka. Na Atosu  od 9. do 12. stoljeća grade se poznati zadužbinski manastiri.

Drugi način monaškoga života u Egiptu, Palestini i Siriji  bio je povlačenje u pustinju, na samotno mjesto, gdje se pojedinac posvećuje askezi i kontemplaciji. Njih nazivamo eremitima ili pustinjacima.

U hrvatskom crkvenom nazivlju do 19. stoljeća bili su češći nazivi manastir, konvenat i kloštar. U povijesti zapadnokršćanskog redovništva razlikuju se dva tipa samostana: monaški, koji su građeni na osamljenim mjestima, kao npr. Monte Cassino u Italiji, Cluny u Francuskoj, benediktinski samostan na Mljetu itd.) i samostani aktivnih redova u gradovima (npr. dominikanski i franjevački samostan u Dubrovniku itd.). Uz ove samostane su redovito i crkve. U srednjem i novijem vijeku samostani su bili duhovna i kulturna središta.

 

Prvi samostan Bazilijanki u Hrvatskoj

Generalni vikar Križevačke biskupije dr. Dane Šajatović, inače rodom iz Jezernica, uzeo je k sebi u Križevce na školovanje tri svoje nećakinje iz Sopoti, iz obitelji Sime Smičiklasa Bugdanskoga i Mile rođ. Šajatović: Anđu, Martu i Jelu Smičiklas. Kateheta im je bio dr. Dane Reba. Anđa je prva povjerila svome kateheti da želi časna sestra u svom obredu. Slijedile su je i dvije mlađe sestre. Svu odluke sve tri povjeriše biskupu Drohobeckom. Presretan zbog toga, biskup im podjeljuje svoj blagoslov i u pratnji ujaka Šajatovića šalje ih godine 1908. u novicijat u Slovitu, u Galiciju (zapadna Ukrajina). Kad je počeo I. svjetski rat, bomba je pala na njihov samostan i Anđa je bila ranjena. Zbog toga su one godine 1915. bile prisiljene vratiti se u Križevce - ovaj put kao redovnice Augustina, Marija i Danijela. S njima su došle i četiri ukrajinske sestre. Vladika Julije Drohobecki darovao im je bivši konvikt za siromašne dječake “Julianeum” i tako je od 1915. godine počela djelovati mala redovnička zajednica sestara Bazilijanki u Križevcima.

 

Trebalo je čekati dosta godina da u Žumberku niknu nova duhovna zvanja. I opet su nikla u Sopotima, u obitelji Sime Smičiklasa i Ane rođ. Radić. Njihove dvije kćeri Anica i Marija pošle su stopama svojih teta u Križevcima. Njima su se pridružile Anđela Popović i Enica Badovinac iz župe Drage. Anicu je, po završetku 5. razreda gimnazije, 18. svibnja 1931. u novicijat kod sestara Vasilijanki u Lavov, u Galiciju (Ukrajina), poveo križevački vladika Njaradi i za nju mjesečno plaćao 10 dolara.  Ona je 21. studenoga obukla redovničko odijelo kao sestra Makrina. Tamo je pohađala trogodišnju preparandiju za vođenje male škole ili dječjeg zabavišta. U domovinu se vratila početkom srpnja 1937. Početkom rujna 1932. kandidatice Marija Smičiklas, Anđela Popović i Enica Badovinac također su pošle u Lavov u tamošnji novicijat u samostanu sv. Makrine. Kroz cijelo vrijeme novicijata i školovanja za Mariju je plaćao njezin rođak prepošt Dane Šajatović, a za Anđelu i Enicu vladika Njaradi i križevački samostan. Na Tominu nedjelju, 23. travnja 1932., vladika Njaradi predao je redovničko odijelo Anđeli Popović sestri Vasiliji, Anici Badovinac sestri Josipi i Mariji Smičiklas sestri Ireni. Vladika ih je svake godine posjećivao i često im govorio “vi ste temelj” budućega samostana u Žumberku.. Sestra Vasilija završila je tečaj za šivanje liturgijskih odijela i krajem listopada 1936. vratila se u Križevce. Sestre Irena i Josipa otišle su u Užhorod u tamošnju učiteljsku školu kod sestara Vasilijanki i 1938. maturirale s odličnim uspjehom. Svake godine, kad bi ove četiri sestre dolazile na ferije u samostan u Križevce, obnavljale bi svoje zavjete na godinu dana. Vječne zavjete položile su na arhijerejskoj liturgiji u križevačkoj katedrali, 1. kolovoza 1937., na spomendan sv. Makrine. Na propovijedi generalni vikar dr. Dane Šajatović između ostaloga je rekao da su one četiri “žrtve za Žumberak”.  Uz učiteljsku školu, sestra Josipa je po povratku iz Užhoroda još godinu dana u Zagrebu pohađala domaćinsku školu.    

 

Osnivanje samostana u Sošicama

Prva ideja o osnivanju samostana sestara Bazilijanki u Sošicama potekla je od križevačkoga vladike dr. Dionizija Njaradija i prepošta Stolnog kaptola dr. Dane Šajatovića. Početkom lipnja 1935. godine č. m. Augustina Smičiklas boravila je u Sošicama da izvidi da li će se moći kupiti koji komad zemlje da se s vremenom sagradi samostan u Sošicama. Ona je opet 6. studenoga 1936., zajedno sa s. Danijelom Suminom, pošla u Sošice da se raspita o mogućnosti kupnje nekog imanja u Žumberku za samostan. Tom je prilikom s. Danijela posjetila svoga svaka Nikolu Relića u Velikom Liješću, koji je nakanio seliti u Karlovac pa je ponudio sestrama Bazilijankama da kupe njegovu kuću i imanje za samostan. Taj posjed 22. prosinca iste godine išle su još pogledati sestre Marija Smičiklas i Vasilija Popović. U listopadu 1937. č. m. Augustina i s. Vasilija bile su u Dragoševcima ne bi li tamo našle prikladnu kuću za samostan. Bilo im je ponuđeno i imanje Marka Magovca i njegova brata Jove iz Kamenaca, podno Kašta, koji su odlučili napustiti Žumberak i poći u Suboticu i tamo otvoriti trgovinu. U opciji je bila i kuća s imanjem Pepinke iz Kovača (Sošice), tete časne sestre Danijele Sumine, koja je bila voljna sve to ustupiti sestrama pod uvjetom da one nju i muža dvore do smrti. Na kraju su iz opravdanih razloga sve ove mogućnosti otpale.

 

Sestre su konačno odlučile da Sošice kao centar Žumberka bude mjesto gradnje njihova samostana. Kapelan Stanko Višošević 9. studenoga 1937. piše križevačkome vladici Njaradiju: “Ufam se u svemogućega Boga da ćemo uz pomoć časnih sestara moći potpuno preporoditi župu.” Ovaj  vrli svećenik Sopoćanima je projektirao novi put do Sošica preko Rustina i smatrao je da će taj put mnogo koristiti za dovoz pijeska kod gradnje smostana. On kaže da će u tom slučaju nastojati ljude oduševiti da daju besplatni prijevoz.

Grkokatolički župni ured u Sošicama, svojim očitovanjem od 28. veljače 1938., izjavio se spremnim da dio župnoga zemljišta od katastarske čestice Katastarske općine Sošice br. 3575 i 1318 badava ustupi sestrama Bazilijankama za gradnju samostana i za vrt, što bi ukupno iznosilo 22 - 23 m u širini i 55 m u dužini. Radilo se o župnom dvorištu. Križevački vladika Njaradi to je odobrio 7. ožujka 1938. godine. U zamjenu za tu česticu župa je od Zemljišne zajednice dobila 1 ral zemlje. Vladika se obratio Milanu Hraniloviću, svećeniku u grkokatoličkoj župi u Akronu, OH, u Americi, inače rodom iz Sošica, da bi jednu česticu svoga zemljišta koja graniči sa župnom zemljom darovao za samostan. On  4. ožujka odgovara da su on i brat mu Vlado, koji je također živio u Americi, parcelu zemljišta kat. č. 1319 voljni besplatno darovati za samostan sestara Bazilijanki na spomen njihova oca Marka i majke Jele Hranilović. Neka vladika dade izraditi darovnicu koju će potpisati njihov brat u Sošicama Marko, i ako je potrebno još koji iz njihove zadruge, i neka im zatim tu darovnicu pošalje u Ameriku da ju i njih dvojica potpišu, potvrde kod konzula i pošalju natrag. Njih dvojica će još i novčano pomoći gradnju samostana i poduzet će korake i među tamošnjim našim ljudima da pomognu. Protiv oduzimanja zemljišta župi i ustupanja za samostan bio je žumberački dekan dr. Tomislav Firis navodeći da će župni dvor i buduća zgrada samostana biti preblizu i zbog toga bi moglo dolaziti do mnogih nesporazuma između stanovnika u župnom dvoru i samostanu, pogotovo onda kada župnik i kapelan budu imali svoje obitelji s gospođama i djecom. Uz ovaj, Firis navodi još jedan razlog kojega ovdje ne navodimo. Firis kaže da ni sošički župnik Ćiril Drohobecki nije zadovoljan s takvim rješenjem, a da niti rođaci svećenika Hranilovića ne pristaju da dio svoga zemljišta ustupe  samostanu. No ostalo je onako kako je biskup Njaradi odredio, je biskupova je uvijek zadnja.

Ministarstvo šuma u Beogradu zamoljeno je da ustupi ili da samostanu proda državnu zemlju koja se nalazila kraj župnog dvora. Za tu parcelu plaćeno je 1.500 Din. Zemljišna zajednica samostanu je dodijelila 2 rali šikare - pašnjak Jelav (iznad groblja).

Sestre Augustina i Vasilija, zajedno s građevinskim majstorom Vjekoslavom Slavincem iz Križevaca, krenule su 26. siječnja 1938. u Sošice da izmjere teren za gradilište. Same sestre izradile su skicu po kojoj je onda izrađen nacrt za zgradu samostana. Dana 26. ožujka 1938. u Sošice je došla komisija iz kotara Jastrebarsko, izvršen je uviđaj i učinjena razmjera terena za gradnju samostana. Po odluci vladike Njaradija sve radove nadgledao je i brigu oko dovoza materijala vodio je sošički kapelan Stanko Višošević.

Sestre su se, po preporuci Ordinarijata Križevačke biskupije, preko našega grkokatoličkoga svećenika u Beogradu dr. Mirka Boića, inače rodom iz Sošica, koji je tamo i zastupao križevačkoga vladiku, obratile na Ministarstvo prometa u Beograd da im uz povlasticu dade 21 vagon (u nosivosti od 15 tona) za prijevoz opeke od Karlovca do Metlike te 2 vagona (od 15 tona) za prijevoz crijepa od Vrbovca do Metlike. Kasnije će im će trebati još 2 vagona za prijevoz željeza. Molba je bila povoljno riješena.

Temelji za samostan počeli su se kopati 13. rujna 1938. Kad su zidovi bili podignuti, sestre Danijela i Mitrofana išle su po svim selima sošičke i radatovićke općine prositi ljude da bi iz Bojanaca (Slovenija) do Sošica badava prevezli grušt za samostan. Tri tjedna su moljakale dok se grušt ipak nije svezao. Drvenu građu za krovište sestre su isprosile od redovnika Kartuzijanaca iz Pleterja.

Kapelan Višošević 20. rujna 1938. javlja Ordinarijatu da se temeljni zidovi samostana pomalo dižu i matreijal se privaža. Dana 20. prosinca samostan je već bio pod krovom. Gradnja se, zbog nedostatka srestava, nastavila tek početkom svibnja 1939. i završena je polovicom kolovoza.

 

Prikupljanje novca za gradnju samostana

U studenome 1936. sestre Vasilija i Danijela pošle su na svoje prvo akcijsko putovanje za sabiranje novca za samostan u Sošicama. Posjetile su Žumberčane u Zagrebu i Ljubljani. Svi oni oduševljeno su prihvatili da u Sošicama bude samostan i u tu svrhu dali znatnu pomoć.

Sestre Danijela Sumina i Atanazija Komarnicka iz križevačkoga samostana pošle su u Dravsku banovinu, u Sloveniju u “kveštarenje”. Oko Božića i Nove godine u Ljubljani osam dana nisu mogle dobiti stan za prenoćište, čak niti u samostanima. Sestra Atanazija se jako prehladila pa su je Marijine sestre, nemajući navodno mjesta, stavile u svoju samostansku mrtvačnicu i tu je ležala četrnaest dana a da zbog visoke temeprature nije ništa u usta stavila. Ispovijedala se očekujući skoru smrt. Ipak, Bog ju je podigao sa bolesničke postelje i ona je sa s. Danijelom nastavila prositi. Isprosile su podosta novca, puno robe za siromašnu djecu i stvari za novi samostan. Odmorivši se, nastavile su prositi po hrvatskim selima da za samostan pribave barem nešto platna. Donijele su 103 m domaćeg platna.   

Sestre Makrina i Vasilija poslane su 8. veljače 1938. da obiđu Zagreb, Pleterje, Novo Mesto, Stražu, Ljubljanu, Gorjance i Karlovac radi nabave građevnog materijala i skupljanja novca. Skupile su 150.000 Din za što je kupljen građevni materijal.

Da bi se namakla daljnja sredstva, u prosincu 1938. sestre Irena, Vasilija, Mitrofana i Danijela u Zagrebu su obilazile neke gospođe moleći pomoć. U siječnju 1939. sestre su se preko Ordinarijata za pomoć obratile i kraljici Mariji.

Imena svih većih darovatelja upisana su u povelju koja je ugrađena u zgradu samostana prigodom posvete.

 

Posveta samostana

Približavao se svečani dan posvete samostana. Nekoliko dana prije u Sošice su došle sestre Danijela i Mitrofana da očiste prostorije. Pomagale su im i sošičke djevojke i žene.

Vladika Njaradi i poglavarica križevačkoga samostana č. m. Augustina Smičiklas odlučili su 20. kolovoza 1939. da ona bude i poglavarica sošičkoga samostana. Njena zamjenica u Križevcima bit će s. Marija Smičiklas. Sošičku zajednicu, uz poglavaricu č. m. Augustinu, činit će: s. Josipa Badovinac, kao njena zamjenica, s. Irena Smičiklas, s. Vasilija Popović, s. Makrina Smičiklas i s. Mitrofana Hlatki.

Biskup Njaradi služio je 21. kolovoza 1939. u 4 sata ujutro u samostanskoj kapeli u Križevcima zahvalnu liturgiju i blagoslovio prve sestre koje će toga dana krenuti u novi samostan u Sošice. Par dana sestre su spavale na podu, a još nije bilo niti stola niti stolica. No uskoro su dva puna kamiona s prikolicom u Sošice dovezla namještaj i hranu.

 

Blagoslov samostana bio je u nedjelju 27. kolovoza 1939. Mužari su gruvali i zvona na grkokatoličkoj i rimokatoličkoj crkvi radosno su najavljivala visoke goste. Ponosni potomci žumberačkih Uskoka jašući na konjima uputili su se prema Oštrcu ususret zagrebačkom nadbiskupu i metropolitu Alojziju Stepincu, križevačkom vladici Dioniziju Njaradiju, žumberačkom arhiđakonu kanoniku Tomislavu Severoviću, Ivanu Gjuri Višoševiću, apostolskom vizitatoru sestara Bazilijanki u Jugoslaviji i rektoru našega sjemeništa, preč. Iliji Garapiću, kumu samostana i drugim gostima. Na ulazu u Kovače ispred slavoluka goste je birnim riječima pozdravio kapelan Stanko Višošević.

Župna crkva sv. Petra i Pavla bila je toga dana premala da primi silan svijet koji se sa svih strana Žumberka slio na sošičku poljanu da bude nazočan povijesnom događaju - posveti prvoga samostana u Žumberku.  

Arhijerejska sveta liturgija, koju je služio križevački vladika Njaradi, počela je u 10 sati. Nadbiskup Stepinac održao je propovijed o važnosti, zadaći i značenju sošičkoga samostana za žumberački narod. Drugu propovijed održao je i vladika Njaradi. Nakon liturgije uslijedila je veličanstvena procesija do novoga samostana. Šest časnih sestara: Augustina Smičiklas, Marija Smičiklas, Vasilija Popović, Irena Smičiklas, Makrina Smičiklas i Josipa Badovinac s upaljenim svijećama u dva reda na ulazu u samostan čekale su metropolita i vladiku. Pozdrav im je uputila 5-godišnja djevojčica Terezija Poljak obučena u vezenu žumberačku košuljicu, pregačicu i malu kapicu na glavi:

“Dobrodošli natpastiri i svi dobrotvori,

po kojima dragi Isus ovo djelo stvori!

Prinosima savili ste gnijezdo za mališe,

gdje ćemo se zakloniti od grijeha i kiše.

Zahvalnost i ljubav prema vama, dobročinitelji svi,

kod Isusa platit ćemo molitvama mi.

Naći ćemo ovdje Onog koj’ utješit zna,

jer su mnogi bez majčice, tako kao ja”.  

Nakon toga žumberački arhiđakon Tomo Severović svečano je pročitao povelju koju je napisala s. Makrina. Evo teksta te povelje:

 

Na čast i slavu Presvete Trojice a na spasenje i utvrđenje u vjeri i sv. Jedinstvu sa sv. Rimskom Crkvom i na opći duhovni procvat odličnoga kraja Biskupije Križevačke - Žumberka, sagradile su ovaj Samostan u Sošicama sestre Reda sv. Vasilija Velikog samostana križevačkoga sa samim milodarima i darovima, za slavnoga vladanja sv. Crkvom papa Pija XI. i Pija XII., a za Biskupa - Ordinarija preuzvišenog gospodina Dr Dionizija Njaradija i Nadbiskupa - Metropolite Zagrebačkoga preuzvišenog gospodina Dr Alojzija Stepinca.

Najsmjernije hvala Presvetoj Trojici na upravo čudesnoj zaštiti, blagoslovu i pospješenju ovoga sv. posla!

Prinosnici s većim darom:

Sv. Apostolska Stolica darovala svotu din. 106.000,

Preuzvišeni gospodin + Dr Antun Bauer, blagopok. metropolita  hrvatski darovao svotu

din. 1.000,

Preuzvišeni gospodin Dr Alojzije Stepinac, metropolita hrvatski darovao svotu din. 85.000,

Preuzvišeni gospodin Dr Dionizije Njaradi, vladika križevački darovao svotu din. 60.000,

Preuzvišeni gospodin grof Andrej Šepticki, metropolita ukrajinski darovao svotu din. 1.000,

Presvijetli gospodin Dr dane Šajatović, prepozit darovao svotu din. 40.000,

Prečasni gospodin Dimitrije Nagy, kanonik darovao svotu din. 1.000,

Prečasni gospodin Dr Tomo Severović, kanonik darovao svotu din. 1.000,

Prečasni gospodin Dr. Janko Šimrak, kanonik darovao svotu din. 15.000,

Prečasni gospodin Ilija Garapić darovao svotu din. 5.000,

Prečasni gospodin Dr Ivan - Đuro Višošević, rektor sjemeništa darovao svotu din. 1.000.

Gospodin Ilija Badovinac, trgovac na Ostrižu darovao svotu din. 1.000,

Gospodin Janko Damjanović, trgovac u Zagrebu darovao svotu din. 1.000,

Gospodin Niko Hranilović, kućevlasnik u Zagrebu darovao svotu din. 3.000,

Gospodin Dako Makar, trgovac u Metlici darovao svotu din. 1.000,

Gospodin Niko Makar, kućevlasnik u Crikvenici darovao svotu din. 3.000,

Gospodin Janko Hranilović, trgovac u Zagrebu darovao svotu din. 1.000,

Gospodin Janko Peris, kućevlasnik u Zagrebu darovao svotu din. 5.000,

Gospodin Đuro Popović, industrijalac u Zemunu darovao svotu din. 15.000,

Gospodin Đuro Predović, veleindustrijalac u Zagrebu darovao svotu din. 26.000,

Gospodin Đuro Smičiklas, apotekar u Zagrebu darovao svotu din. 2.000,

Gospodin Vjekoslav Višošević, Zagreb darovao svotu din. 1.000,

Gospodin Dr Đuro Vranešić, liječnik u Zagrebu darovao svotu din. 1.000,

Gospodin Đuro Vranešić, kućevlasnik u Zagrebu darovao svotu din. 1.000.

Gospođa Marija pl. Bodnar darovala svotu din. 7.000,

Presvijetla gospođa Štefa Kršnjavi darovala svotu din. 1.000,

Gospođa Zora Vasić darovala svotu din. 1.000,

Gospođa Marta Uzelac-Vranešić darovala svotu din. 1.000.

 

Gradnju je izveo graditelj Vjekoslav Slavinec iz Križevaca, koji je obavio svoj posao, uz velike žrtve vrlo savjesno i solidno. Nadasve velike zasluge kod podizanja samostana ima velečasni gospodin Stanko Višošević, subsidiar župnika u Sošicama. Pun bezinteresne požrtvovnosti, nije štedio ni vremena ni zdravlja preuzevši na se svu brigu za dovažanje građevnog materijala, nadgledajući i sve ostale poslove.

Za vjekoviti spomen zapisuje se, da su sagrađenje Samostana omogućili, pored sv. Stolice, Nadbiskup - Metropolita preuzvišenog gospodina Dr Alojzije Stepinac i Biskup - Ordinarij preuzvišeni gospodin Dr Dionizije Njaradi, koji je i sam dao krasni dar i izradio kod sv. Stolice lijepu pripomoć. Bez tih faktora ovoga samostana ne bi bilo, bar ne još sada. -

Samostan se stavlja pod milosno Pokroviteljstvo Presvete Trojice, Presvete Bogorodice Marije, sv. Vasilija Velikog i sv. Makrine, i sv. Triju Jerarha, pokrovitelja Eparhije. -

 

Sošice dne 27. (15.) augusta 1939; uoči Praznika Uspenija Presvete Bogorodice. -

 

Sestre Reda sv. Vasilija Velikog

Augustina Smičiklas, poglavarica.

 

 

 

 (Prepisano točno kako je u Povelji, čija je dimenzija 63 x 19,5 cm. Neobično je što se časna majka Augustina nije potpisala. Povelja je stavljena u limenu okruglu kutiju u obliku svitka i uzidana na ulazu u zgradu samostana s nutarnje strane. Kad je samostan spaljen, kutiju s poveljom našla je djevojčica Marica Strmac Pepina. Tamo negdje 1974., kad sam bio župnik u Karlovcu, posjetio sam gospođu Maricu Rakočević i ona mi je tu povelju predala, a ja sam ju predao sestrama Bazilijankama u Sošice.

Križevački vladika Njaradi, u pratnji nadbiskupa Stepinca i brojnog svećenstva, uz pjesmu je obilazio sve prostorije prizemlja i prvog kata samostana i svetom ga je vodom blagoslivljao.

Vladika je ostao u Sošicama do sutradan da bi na blagdan Uznesenja presvete Bogorodice na nebo, 28. kolovoza, posvetio i blagoslovio i samostansku kapelu posvećenu Kristu Čovjekoljupcu (Srcu Isusovom) i u njoj zatim služio prvu liturgiju. Jedna gospođa iz Amerike poslala je Kongregaciji za Istočnu Crkvu iznos od 25.000 Din pod uvjetom da se taj novac dade za jednu kapelicu koja bi bila posvećena Srcu Isusovu i da se svake godine na njezinu nakanu odsluže dvije liturgije. Taj novac ove plemenite gospođe Kogregacija je dala za ovu kapelu u sošičkom samostanu. Prekrasni izrezbareni oltar po narudžbi dr. Dane Šajatovića, uz cijenu od 3.500 din, napravio je majstor Rudolf Dolinar. Kroz tjedan župnik je liturgiju služio u kapeli, kao i svake nedjelje u 8 sati, dok bi se u župnoj crkvi služila poldanjica. Za redovitoga ispovjednika časnih sestara vladika je imenovao kapelana Stanka Višoševića, a župnika Ćirila Drohobeckoga za izvanrednog ispovjednika.

 

 

Rad sestara Bazilijanki u Sošicama

Nakon što je slavlje prošlo, trebalo je u samostanu još sljedećih nekoliko dana srediti sobe za početak rada. Poglavarica samostana č. m. Augustina načinila je dnevni red i svakoj sestri dodijelila određenu dužnost. Uredila je klauzuru, namjestila svaku stvar na svoje mjesto i sa sestrama u velikoj dvorani u prizemlju uredila zabavište s bibliotekom i garderobom, koje se imalo za koji dan otvoriti, te kupila sve što je bilo potrebno za domaćinsku školu. Pred samostanom je dala načiniti drvenu ogradu a oko cijele zgrade samostana zidanu ogradu da se sestre ne sastaju sa svjetovnim ljudima. U velikoj dvorani u prizemlju već 19. rujna otvorena je Mala škola ili zabavište. Nju će pohađati djeca u starosti od 3 - 7 godina, koja će se tu pripremati za školu. Djeca su u samostanu boravila po cijeli dan. Imala su zakusku prije podne i tople obroke o podne. Učila su modelirati, risati, pjevati i glumiti. Na ulazu su se izuvale cipelice i obuvale papučice. Već na blagdan sv. Nikole, 19. prosinca, djeca su dala svoj prvi program koji je trajao puna 2 sata. Među gostima bio je i križevački vladika Njaradi. Sveti Nikola djeci je podijelio darove. Siromašnijima je darovao kaputiće i cipelice. Za nabavu ovih darova posebno se iskazala gospođa Slava Popović, snaja s. Vasilije, darujući 5.000 Din.

Nije uobičajeno da u jednom ovakvom prikazu nabrajamo imena i prezimena i godine starosti djece koja su pohađala Malu školu, ali ćemo ovaj put ipak napraviti izuzetak te ih poimence spomenuti. Većina njih, vjerujem, još su na životu pa neka se sjete divnih trenutaka svoga djetinjstva u zabavištu. Popis djece u školskoj godini 1939./40.: Badovinac Petar (7), Brdar Danica (6), Ferenčić Dragica (6), Garapić Jela (7), Golub Slavko (6), Hranilović Marica (5), Hranilović Ana (7), Hranilović Mare (7), Jurejevčić Marica (7), Juratovac Nikica (7), Jurgan Pero (7), Jurgan Dragica (5), Karlović Milan (5), Karlović Dragica (7), Karlović Slavko (5), Kegljević Danica (6), Kekić Petar (6), Maršić Anka (5), Maršić Nada (5), Maršić Marica (7), Ovniček Marijan (5), Ovniček Vinko (4), Peris Marija (7), Plavac Marta (4), Poljak Mare (7), Popović Anica (5), Popović Danica (4), Popović Jela (6), Popović Anica (6), Popović Danica (6), Radić Brankica (3), Radić Janko (6), Radić Dragonja (6), Radić Nikica (4), Radmanović Marica (5), Radmanović Nikica (7), Rudman Mare (7), Smičiklas Anica (6), Smičiklas Dragica (5), Smičiklas Janko (4), Smičiklas Draga (7), Smičiklas Marta (6), Smičiklas Nikica (6), Strmac Draga (7), Strahinić Ilija (4), Šoštarić Pero (7) i Tarač Marija (4). Početkom 1940. u Malu školu još su se upisala ova djeca: Brdar Anka (3), Butajla Draga (4), Crljenica Jela (4), Ferenčić Branko (3), Hranilović Milan (3), Humnjan Nikica (3), Jurejevčić Jela (4), Jurgan Nikica (3), Karlović Janko (3), Kekić Jela (3), Maršić Ile (3), Poljak Janko (6), Radmanović Nikica (6), Rudman Ile (3), Strmac Dragica (5), Strmac Danica (6) i Strmac Marko (6).

Malu školu ili zabavište vodila je sestra Makrina Smičiklas. Ona se za to osposobila u Lavovu. Svjedodžba joj je nostrificirana poslije položenih dopunskih ispita iz hrvatskoga jezika i nacionalne povijesti.

Sestri Vasiliji Popović povjereno je da osnuje i vodi Društvo apostolata molitve. Svake nedjelje popodne i na blagdane okupljala je žene i djevojke na vjersku pouku, molitvu i davala im praktične naputke. Bila ih je puna dvorana. Svoje susrete završavale bi s molitvom u kapeli i pjesmom Bogorodici ili  Srcu Isusovu. Glavni cilj apostolata bio je njegovanje kulta presvete Euharistije. U listopadu članice su počele zajedničku veliku devetnicu prvih petaka. Zadnje nedjelje listopada na svečan su način proslavile blagdan Krista Kralja. Vjernicima je bilo izloženo Presveto na klanjanje. Time je uvedeno klanjanje pred Presvetim svake prve nedjelje u mjesecu.  Djevojke, članice apostolata molitve, također su se uključivale u priredbe igrajući razne uloge.

Na blagdan Uvoda u Hram presvete Bogorodice, 21. studenoga 1939., u sošičkom samostanu, uz dozvolu križevačkoga biskupa Njaradija, uveden je novicijat. No uskoro se pokazalo da sošički samostan nije prikladan da u njemu bude novicijat, jer on je više orijentiran misijski a manje kontemplativno. Stoga je novicijat prenesen u Križevce.

 Sestre Josipa Badovinac i Irena Smičiklas, nakon nostrifikacije diploma učiteljica i položenih dopunskih ispita iz hrvatskoga jezika i povijesti, imenovane su učiteljicama državne pučke škole u Sošicama. Tada je u Sošicama u sva četiri razreda bilo 260 đaka.

Kapelan Višošević u pismu vladici Njaradiju 16. listopada 1939. kaže: “Časne sestre divno i revno rade koliko u zabavištu toliko i kod nedjeljne pouke. Plodovi se opažaju. K svetoj ispovijedi i pričesti prošlog petka i jučer svaki put preko 40 osoba. Broj članica (apostolata molitve, op. ur.) sve se više povećava.”

Vladika Njaradi uputio je 12. rujna 1939. dopis Vladi Banovine Hrvatske, Poljoprivrednom odjeljenju, u kojem moli da se u Sošicama, u samostanu, otvori škola za domaćinske tečajeve. Sestre Vasilijanke su u Sošicama sagradile samostan u svrhu “da pripomognu u prosvjeti i odgoju onom siromašnom narodu poučavajući odrasle djevojke i žene u domaćinstvu i u svemu što je s time spojeno, a malenu dječicu poučavajući u zabavištu”. Vladika moli da se ondje za učiteljicu postavi s. Josipa Badovinac koja je s odličnim uspjehom završila godišnji tečaj za domaćice na Domaćinskoj školi u Zagrebu. Petomjesečni tečaj za djevojke otvoren je 8. veljače 1941. Tečaj su vodile učiteljice određene od Banske vlasti. Sestra Josipa predavala je vjeronauk i društveni dogoj.

Sestre su zamolile žumberačke župnike da najsiromašnijim obiteljima s djecom ponude smještaj djevojčica u Dječji dom u samostanu gdje će imati školovanje i opskrbu. Odaziv je bio velik. Za te djevojčice posebno se skrbio prof. Kamilo Bresler, plemeniti i neumorni socijalni radnik.

Prigodom vizitacije sošičke župe 12. travnja 1940. vladika Njaradi je ispovijedio devetero djece iz zabavišta i sve sestre. Pošto se na njemu vidjelo da je jako izmučen, č. m. Augustina ga je zamolila da sestrama ne daje točke za razmatranje. No on joj je odgovorio: “Dođite! Danas još imate vladiku. Sutra na večer nećete ga imati!” Bilo je to uoči Akatistove subote. Vladika im je govorio o veličanju Bogorodice. U subotu je služio liturgiju i podijelio prvu pričest djeci iz Male škole. S njima je bio na zakusci i podario im krunice. Poslije ručka vladika je sa svojim pratiteljem žumberačkim arhiđakonom Tomom Severovićem krenuo u Mrzlo Polje. Istoga dana uvečer ono što je nagovijestio u Sošicama postala je žalosna stvarnost - vladika je umro u župnom dvoru. 

Dječje zabavište u Sošicama zahtijevao je mnogo novčanih sredstava. Stoga je u ime sestara kapitularni vikar dr. Dane Šajatović 22. srpnja 1940. uputio molbu Ministarstvu pravde Kraljevine Jugoslavije, Katoličkom vjerskom odjeljenju, da se samostanu pomogne. Ovo Ministarstvo molbu je s preporukom proslijedilo Ministarstvu socijalne politike i narodnog zdravlja “pošto časne sestre u izvođenju karitativne akcije zaslužuju punu pomoć toga Ministarstva”. Molba za pomoć upućena je i Odjelu za socijalnu politiku Banske vlasti. Ona je preko Kotarskog načelništva u Jastrebarskom zatražila popis djece za koju se brinu časne sestre u samostanu. Kopiju toga popisa našao sam u arhivu Križevačke biskupije i u gornjem tekstu spomenuo njihova imena.

O blagoslovljnom radu sestara Bazilijanki u Sošicama upravitelj sošičke župe Stanko Višošvić 27. studenoga 1940. šalje izvješće na Duhovni stol Križevačke biskupije i kaže: “Marni rad časnih sestara Vasilijanki u Sošicama u vjersko-moralno-odgojnom, prosvjetnom i socijalno-karitativnom pogledu je vrijedan svake hvale i udivljenja. Bez sredstava za svoje vlastito uzdržavanje, uz veliku štednju, zadovoljavajući se najjednostavnijim načinom života, žrtvuju se ove službenice Boga i oltara i tako rekuć izgaraju od revnosti za slavu Božju i za duševni i tjelesni spas bližnjega.

Jedna od njih kao svršena učiteljica zabavišta već drugu godinu od kada postoji samostan ovdje podučava djecu bez ikakove plaće i honorara. Molbu za imenovanje je podnijela, ali vlasti, ne zna se s kojih razloga, ne smatraju potrebnim imenovati je učiteljicom, iako je zabavište otvorila Banska vlast.

Druga pak časna sestra drži nedjeljom i blagdanom u jednoj prostoriji samostana duhovnu vjersko-moralnu pouku ženama (majkama) i djevojkama, koje gotovo svake nedjelje pristupaju svetoj pričesti. Ove djevojke dobro uvježbane i pripremljene daju godišnje u velikoj samostanskoj dvorani po dvije predstave odgojnog i rodoljubnog sadržaja. Isto tako i djeca zabavišta. Treba se diviti ovoj maloj dječici, koja još ne znaju pisati niti čitati, kako sa čuvstvima i osjećajima deklamiraju pjesmice odgojnog sadržaja, te kako čine nebrojene žrtve i žrtvice iz ljubavi prema Bogu i bližnjima.

Lanjske godine su časne sestre na nikolinjskoj priredbi u prisutnosti blagopokojnoga preuzvišenoga vladike (Njaradija, op. ur.) svoj maloj dječici iz zabavišta podijelile tople zimske haljinice i cipelice u vrijednosti od 5.000 Din. Ove godine pak potporom Socijalnog odsjeka Banske vlade u iznosu od 5.000 Din daju dječici o podne nešto tople hrane u ovoj velikoj skupoći. Od početka veljače 1941. godine namjeravaju otvoriti uz pomoć Banovine 5-mjesečni domaćinski tečaj sa gospodarskim smjerom. Za sve te žrtve i za sav taj vjersko-ćudoredni, prosvjetni i karitativni rad ne primaju od vlasti pomoći osim ovih 5.000 Din za prehranu dječice.

Roditelji djece iz zabavišta ne daju nikakve pomoći za uzdržavanje. Lanjske godine je samo nekoliko njih dovezlo po jedan voz drva za grijanje prostorija zabavišta, a ove godine se na sve molbe nije nitko odazvao, premda se djeca u zabavištu hrane. Dakle, uprava samostana ove godine nema od nikuda pomoći za grijanje prostorija zabavišta, ne dobiva nikakve odštete za tu prostoriju, nema nagrade i plaće niti za učiteljicu, a niti za pranje i čišćenje prostorija.

Polazak djece u zabavište ove je godine nešto slabiji, jer se roditelji tuže na skrajnje siromaštvo. Stanje je zbilja očajno. Nemaju odjeće niti obuće, a sve je strašno skupo. Toj djeci siromašnih roditelja trebalo bi nekako pružiti pripomoć ili im kupiti odjeću i obuću.

Samostan od nikuda nema nikakvih prihoda, nego samo od darova i pomoći dobrih i plemenitih ljudi, kojih je danas vrlo malo. Svoje vlastite zemlje ima samo oko 350 kv. hvati unutar samostanskog zida i to im služi za vrt. Od Zemljišne zajednice Sošice dobile su 2 rali šikare, ali trebalo bi im minimalno 16.000 Din da se sve to iskrči i iskopa.”

Pošto je č. m. Augustina kao poglavarica samostana u Križevcima i ovoga u Sošicama izjavila da ne može stalno boraviti u sošičkom samostanu, sestre Makrina, Josipa, Irena i Vasilija upravile su joj 28. kolovoza 1940. molbu da se pobrine za izbor kako bi sošički samostan dobio predstojnicu, kućno vijeće i prema konstitucijama samoupravu. Izbori su, pod predsjedanjem apostolskog vizitatora sestara Bazilijanki dr. Ivana Gjure Višoševića, obavljeni 26. studenoga. Za predstojnicu je izabrana s. Vasilija Popović, za prvu savjetnicu s. Irena Smičiklas, za drugu savjetnicu s. Makrina Smićiklas, a za treću savjetnicu s. Josipa Badovinac. Ovaj izbor je potvrdio Ordinarijat Križevačke biskupije i time je samostan u Sošicama postao samostalan.

 

Samostan u pepelu

U proljeće 1942. u Žumberku su se sve više počeli okupljati strani ljudi i puškaranjem uznemiravali narod.  Na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1942., župnik Stanko Višošević je poslije liturgije odveden na preslušanje prema Kordin gori. Nakon toga događaja križevački vladika Šimrak, bojeći se da se sošičkim sestrama ne dogodi ono što se dogodilo časnim sestrama na Palama u Bosni, naređuje im da  napuste samostan. Imale su zavjet poslušnosti i morale su ići, ali nije im se išlo. One su htjele usprkos velike opasnosti ostati u svome samostanu. Uzele su najnužnije stvari i 15. kolovoza, kasno navečer, pošle prema Kostanjevcu i dalje prema Zagrebu.  Već sutradan, 16. kolovoza, partizani su samostan opljačkali. Dana pak 24. rujna partizani su pokazali svoje pravo lice: u večernjim satima benzinom su polili najprije kapelicu a onda i ostaje dijelove samostana i do temelja spalili. Isto su učinili sa župnim dvorom, školom i općinskom zgradom. Tada su u župnom dvoru izgorjele sve matice krštenih, vjenčanih i umrlih, zatim Stanje duša u kojoj su se vodila rodoslovlja svih obitelji iz župe Sošice, arhiv župe i ostale vrijedne knjige. Isto tako u školi je izgorjela je sva vrijedna dokumentacija. Takve stvari ni barbari nisu činili. Ovdje valja spomenuti i ovo. Sestre Makrina i Irena, s dozvolom č. m. Augustine, krenule su baš 24. rujna prema Sošicama da vide što je sa samostanom i sa željom da se sestre opet vrate u Sošice. U večernjim satima došle su u Kupčinu. U daljini prema Sošicama nebo je bilo obasjano svjetlom. Ubrzo se saznalo: samostan je zapaljen. U suzama i s velikom boli vratile su se u Zagreb. Poslije rata popisivala se ratna šteta kako bi se od Njemačke i Italije tražila naknada. Jasno, sve ono što su partizani spalili, pripisali su Nijemcima i Talijanima. Kad je ratna šteta Jugoslaviji plaćena, niti jedan dinar drugovi nisu dali za obnovu samostana i župnog dvora u Sošicama.

Sestre u Plavšincu i u Karlovcu

Nakon žalosnog događaja u Sošicama sestre Vasilija, Irena i Makrina sklonule su se u Grkokatoličko sjemenište i privremeno vodile kućanstvo, redile crkvu i držale vjeronauk. Početkom listopada 1942., na molbu vladike Šimraka, Ministarstvo školstva uputilo ih je na prelazničku župu Plavšinac, pokraj Novigrada Podravskog, da vode tamošnju školu. One su se brinule i za čistoću u crkvi, učile žene i djevojke pjevati liturgiju i branile ih od raznih vojski. Početkom listopada 1944. sestre su pozvane u Karlovac da vode dom za ratnu siročad. Bilo je tu i žumberačke djece. Već nakom mjesec dana rada s tom djecom poznati karlovački liječnik dr. Petrović radosno je uskliknuo: “Sestre, pa vi čuda stvarate! Prije nekih mjesec ovi dječaci bili su rulja koja se kamenjem naganjala po karlovačkim ulicama, a danas su to djeca tako disciplinirana, pristojna i dobro ishranjena”. Sestre Irena i Josipa djeci su držale školsku obuku. Župski povjerenik Ministarstva skrbi dr. Mahovlić 7. travnja 1945. o radu sestara piše vladici Šimraku: “Ne nalazim riječi kojima bih Vam se mogao zahvaliti za dobrotu da ste uputili sestre Reda sv. Vasilija Velikog u Karlovac da preuzmu odgoj ratne siročadi. Več nekoliko mjeseci motrim plemeniti rad i herojska nastojanja Bogu posvećenih djevica da iz punine svoga srca izliju more kršćenske dobrote na jadna stvorenja koje je pogodio svojom okrutnošću ovaj nemilosrdni rat. Ja ostajem nad uspjesima časnih sestrara zadivljen, a nemoguće je opisati simpatije koje Karlovčani goje prema Vašim časnim sestrama. Vi, preuzvišeni Vladiko, možete biti više nego sretni što Vam je Bog u ovim danima poklonio ovakove bisere. Smijem li kao rođeni Žumberčanin napomenuti da sam i ja zadovoljan i sretan da naš kraj može pružiti ranjenom društvu ono što predpostavljam  da drugi do sada nisu dali?” U pismu dr. Mahovlić moli vladiku Šimraka da dopusti da č. m. Vasilija Popović s još jednom sestrom preuzme upravu dvaju dječjih domova u Ozlju, a da tri sestre ostanu dalje u Karlovcu. To što bi one preuzele domove u Ozlju “može imati povoljno djelovanje na prilike u Žumberku. Ne ću Vam zatajiti da upravo Ozalj smatram jednom točkom odakle bi sestre, kad to prilike dopuste, vidale rane našega postradalog kraja”. Međutim, zbog ratnih prilika sestre s djecom morale su se toga istoga mjeseca povući u Zagreb i smjestile se u bivšem djevojačkom internatu u Opatičkoj ulici. Kad su početkom svibnja 1945. vlast u Zagrebu preuzeli komunisti, sestre s djecom bile su premještene u zgradu Gluhonijemog zavoda u Ilici i tu s djecom ostale do kraja lipnja. Tada su otpuštene s obrazloženjem da sestre nisu poželjne pri odgoju mladeži.

Nakon toga rektor Grkokatoličkoga sjemeništa i župnik dr. Ivan Gjuro Višošević zamolio je sestre da dođu u sjemenište i da budu župne pomoćnice. Napisao je i Pravilnik za takvu službu časnih sestara na župama, a odobrila ga je Biskupska konferencija. Sestre su pomagale župniku u katehizaciji, uređivale su crkvu i posjećivale bolesnike. Dvorile su i križevačkoga vladiku Šimraka, kojega su komunističke vlasti pustile iz pritvora iz bolnice Milosrdnih sestara, i bile su svjedokinje posljednjih dana života toga velikoga našega biskupa.

 

Sestre u Mrzlom Polju

Rektor Ivan Gjuro Višošević u nedostatku svećenika preuzeo je brigu da kroz ferije pastorizira župu Mrzlo Polje. Na župi su se izmjenjivali poglavari sjemeništa, dok nije bio određen stalni dušobrižnik Mihajlo Makaj. Višošević je zamolio časne sestre da mu pomognu urediti crkvu i župni dvor za proštenje i da mu privremeno vode kućanstvo. Otišle su s. Makrina Smičiklas i s. Marija Haralović. Kasnije je tamo došla i s. Vasilija. Bilo je predviđeno da one ostanu tamo dva mjeseca. Mađutim kapitularni vikar Dane Šajatović odredio je 3. rujna 1946. da sestre stalno borave u Mrzlom Polju kako bi olakšale pastoralni rad svećenicima koji su naizmjence dolazili u župu. Katehizirale su i obrađivale ono malo župske zemlje i pomagale bolesnicima dajući im injekcije koje su liječnici propisali. U nedostatku lijekova bila je dobra Kneippova metoda liječenja vodom, a tomu ih je u Križevcima naučio prepošt Dane Šajatović. Time su spasile više mladih života, jer do liječnika je bilo daleko. U tome se posebno istakla sestra Irena koja je još prije završila bolnički tečaj. Sestre su ostale u Mrzlom Polju punih 8 godina.  

 

Sestre se vraćaju u Sošice

Potkraj kolovoza 1946. zagrebački nadbiskup i metropolit Alojzije Stepinac, veliki dobrotvor sestara Bazilijanki, rekao im je: “Sestre, vi ćete opet biti u Sošicama za deset godina”.

Da bi se te proročke nadbiskupove riječi ispunile trebalo je od nekuda početi. Kako doći do sredstava u ta teška vremena?

Poglavarica sošičkih sestara č. m. Vasilija 2. prosinca 1946. moli kapitularnog vikara Križevačke biskupije dr. Dane Šajatovića da se preko apostolskog nuncija zauzme da bi se za sošički samostan kupio posjed Nikole Boića koji živi u Americi. Time bi se osigurala egzistencija nekoliko sestara u Žumberku. Ta nakana, međutim, nije uspjela.

Godine 1951. u Philadelphiji u Americi sastao se Generalni kapitul Reda sestara Bazilijanki. Naime, godinama se već radilo na tome da sve sestre Bazilijanke budu ujedinjene i da imaju svoju vrhovnu upravu. Do tada one su bile dijecezanskoga prava, tj. pod jurisdikcijom mjesnog biskupa. Zbog toga su u Philadelphiju došle delegatice sestara iz svih krajeva. Naše hrvatske sestre kao svoju zastupnicu poslale su s. Vasiliju Popović. Zatražena je molba za putovnicu i za divno čudo ondašnje vlasti sestri su dale putovnicu. Na ovom Kapitulu naše su sestre dobile status delegature. Od 1964. one imaju status viceprovincije.

Sestra Vasilija krenula je na put u listopadu. U Rimu je odsjela kod naših hrvatskih sestra Milosrdnica. Svoje putovanje u Ameriku s. Vasilija je iskoristila da se nakon završetka Kapitula dade na skupljanje sredstva za obnovu samostana u Sošicama. Kongergacija za Istočnu Crkvu dala joj je potrebne dozvole i preporuke i platila avionsku kartu. U New Yorku dočekale su je sestre Vasilijanke Ukrajinke i odvezle u svoj samostan u Philadelphiju. Tu je privremeno bila smještena i vrhovna uprava Reda. Odatle je najprije krenula u našu hrvatsku grkokatoličku župu sv. Nikole u Clevelandu, gdje je župnik bio bivši radatovićki župnik dr. Tomislav Firis. Na Božić je Oltarsko društvo priredilo banket na kojem se skupljalo za obnovu sošičkoga samostana. Sestra je zatim bila  u Chicagu u hrvatskoj grkokatoličkoj župi sv. Petra i Pavla, koju je vodio župnik dr. Vladimir Vančik, bivši svećenik križevačke biskupije. Putovala je i po svim većim gradovima u Sjedinjenim Američkim Državama gdje god su bile hrvatske zajednice. Na povratku u Hrvatsku u rujnu 1954. sestra je, posredstvom o. Pavla Miškiva, generala otaca Bazilijanaca u Rimu, inače rodom iz Pleternice, skupljeni novac deponirala u jednu banku koja je davala najbolju kamatu. Novac je o. Pavao preko povjerljive osobe slao preko granice u franjevački samostan u Novoj Gorici, gdje ga je preuzimala s. Vasilija.

Još prije njenog povratka sklopljen je ugovor sa sošičkim župnikom i žumberačkim dekanom Stankom Višoševićem kojim će sestre posuditi novac da se uredi župni dvor iznutra, a župnik će im dati na raspolaganje prostorije u prizemlju, dok one ne obnove svoj samostan. Ugovor je odobrio vladika Bukatko. Novac je sestrama vraćen 1954. godine.

Konačno 11. studenoga 1954. sestre su iz Mrzlog Polja preselile u Sošice. Bile su to s. Makrina Smičiklas i s. Terezija Lasić. Privremeno su se nastanile u obnovljenom župnom dvoru. Župniku Stanku Višoševiću sestre su, zajedno s njegovom sestrom Zorom Ognjanovac, vodile kućanstvo i obrađivale zemlju, te su redile crkvu, pomagale u katehizaciji i vodile pjevanje u crkvi.

Kroz cijelu 1956. godinu vršile su se pripreme za gradnju gospodarske zgrade pri samostanu. U tu je svrhu od Nike Hranilovića Repinaca kupljeno krovište, a za materijal nedovršena Basarova kuća u Reštovu. Dobivena je dozvola i polovicom svibnja počeli su radovi koji su završili polovicom studenoga.

Kogregacija za Istočnu Crkvu dala je 10. listopada 1957. dozvolu za obnovu samostana. Dana 18. lipnja 1957. vlasti su izdale građevnu dozvolu za obnovu. Radovi na obnovi počeli su 12. svibnja 1958., a vodio ih je ing. Žerjavić iz Zagreba. Radilo se vrlo brzo te je zgrada 5. srpnja već stavljena pod krov. Kardinal Stepinac iz zatočeništva u Krašiću pratio je svojim molitvama ovu obnovu. Poslao je i svoje liječnike u Sošice da pogledaju kako napreduju radovi. Na Petrovo, 29. lipnja 1959., križevački vladika Gabrijel Bukatko u župnoj crkvi služio je arhijerejsku liturgiju, a onda su se svi u procesiji uputili u obnovljeni samostan. U kapeli je obavljena molitva posvete a onda je uslijedio blagoslov cijele zgrade. U obnovljenoj kapeli Srca Isusova prvi se put služila liturgija  na prvi petak, 4. rujna. Otada se u kapeli svake prve nedjelje u mjesecu izlagalo Presveto na klanjanje (od rane liturgije do molebena poslije podne). Sestre su same krečile sobe. Fasada na zgradu samostana stavljena je tek deset godina kasnije.

 

Dogradnja samostana

Kad se godine 1959. obnavljao samostan u Sošicama, on zbog nedostatka sredstava nije u cijelosti obnovljen. Polovica južnog dijela zgrade (prema Kovačima) još uvijek je svjedočila nedjelo partizana. Tek je godine 1996. ing. Danijel Krajačić načinio elaborat o sanaciji i toga dijela samostana.

Sestre su dvorile doktoricu Nastju Badovinac do njezine smrti u prosincu 1996., a ona im je kao nagradu ostavila svoju kuću u Zagrebu u Hercegovačkoj ulici br. 11. Novcem koji je dobiven za tu kuću pristupilo se dogradnji i sanaciji samostana u Sošicama. U veljači 1998. s građevinskom tvrtkom “Pionir” iz Zagreba potpisan je ugovor o izvođenju radova. U novom dijelu samostana na I. katu dobivene su tri sobe kao klauzurni dio za sestre. U prizemlju dobivena je još jedna soba za smještaj etnografske zbirke, a do nje smještena je kuhinja i špajza. Tavanski dio uređen je za prenoćište.

Blagoslov novosagrađenog dijela samostana, u nazočnosti generalke iz Rima č. m. Die, obavio je 27. lipnja 1999. križevački vladika Slavomir Miklovš.

 

 

 

Sošički samostan danas

Danas u samostanu borave četiri sestre: Ana Badovinac i Julijana Gvozdanović. Svoj redovnički život provode u molitvi i žrtvi, uvijek na usluzi župniku i Božjem narodu.

U prizemlju samostana, u nekadašnjem zabavištu ili Maloj školi, od 1075. godine smještena je Zbirka žumberačkih narodnih rukotvorina. Muzej je svečano otvoren 29. studenoga 1976. Brojne znatiželjnike kroz muzej vodi s. Ana Badovinac. Knjiga utisaka najbolje govori o gostoljubivosti sestara Bazilijanki i o vrlo lijepoj i bogatoj postavi.

Krajem kolovoza već nekoliko godina u prostorijama samostana se održavaju susreti mladih, i duhovne vježbe svećenika i laika.

Literatura

V. Popović - I. Smičiklas, I Žumberak ima svoje sestre, Žumberački kalendar, Zagreb 1968, str. 257 - 267.

V. Popović, Uz pedesetu godišnjicu samostana u Sošicama, Žumberački krijes, Zagreb 1989., str. 48 - 62.

 

Izvori

Arhiv Križevačke biskupije

Kronika samostana S.S. Reda sv. Vasilija Velikoga u Sošicama

 

Kronika samostana u Križevcima