Ispis

MRAČNO DOBA (610.-850.) - ikonoborstvo i nova liturgijska teologija

  
Oštećene freske iz vremena ikonoborstva

Druga bitna liturgijska faza (a treća povijesna) u razvoju bizantskog obreda je vrijeme ikonoklazma (762.-834.) – borbe za štovanje ikona, iz kojega su upravo monasi izašli kao pobjednici i izvršili snažan utjecaj na daljnji razvoj obreda. Zasluga je to osobito sv. Teodora Studite (759.–826.), igumana manastira Studion u Carigradu (po njemu je i nazvan “Studita”). On je proveo svojevrsnu sintezu i reformu obreda, spojivši obredne običaje carigradske Velike Crkve (tzv. «pjevani» ili katedralni obred 'Asmatike Akolouthia') s monaškim obredom, osobito onim palestinske tradicije glasovitog manastira Velike lavre sv. Sabe pokraj Jeruzalema (tzv. “sabaitska tradicija”).

Političko-povijesne prilike na kršćanskom Istoku od Kalcedona do ikonoklazma

Do 7. st. Carigradski je patrijarhat zauzimao središnje mjesto u crkvenom ustroju kršćanskoga Istoka, i kao takav vršio presudan utjecaj na sve lokalne crkve i njihove liturgijske tradicije. Obred Carigradske Crkve je s jedne strane dostigao vrhunski estetski razvoj i formu, a s druge je strane bio i protežiran posvuda, pa i silom od strane carske vlasti. Carski dvor je htio centralizaciju u svemu, a to znači i po pitanju Crkve i obreda, kako bi se suzbilo kriovjerje i slabljenje carstva. Tako je obred carigradske Crkve – bizantski ili carigradski - potisnuo lokalne varijante i obrede, te postao zapravo jedini u svim crkvama koje su na Istoku bile pravovjerne (“ortodoskne”) u svim patrijarhatima. Oni koji su se radi monofizitskog krivovjerja odcjepili u Aleksandrijskom, Jeruzalemskom i Antiohijskom patrijarhatu (monofiziti: Armenci, Kopti, Siro-Jakobiti i Etiopljani) imali su svoje vlastite obrede i liturgijske jezike. Oni u koji su u tim patrijarhatima ostali uz pravovjerje i ekumenske koncile, a time i u domeni carske Crkve (uglavnom viši sloj, po narodnosti Grci ili helenizirani starosjedioci), postali su “ortodoksni” (oni koji pravilno slave, tj. pravoslavni) te su prešli na obred svoje “središnjice”, tj. najjačeg patrijarhata - carigradskog - i preuzeli bizantski obred. Tome su pridonijeli i nevjerski razlozi, etničko-kulturološke i političke naravi. Siro-aramejski kršćani u Antiohijskom patrijarhatu ili Kopti u Aleksandrijskom bili su sasvim drugačiji etnos od svoje braće Grka ili Helena, pa je ideološka podjela za ili protiv Kalcedona postala i etnička, i kulturološka i obredna podjela. “Protukalcedonci” (monofiziti) su “kalcedonce” nazvali melkitima, tj. “caristima” (sirski “melko” ili “malko” znači car, vladar). Melkit je uglavnom i danas naziv za pripadnika bizantskog ili grčkog obreda, bilo pravoslavca bilo grkokatolika u Siriji, Libanonu, Palestini i Egiptu (dakle na području tih drevnih patrijarhata).

Bizantska Crkva sada obuhvaća sve one vjerne caru i koncilima, dakle pravovjerne ili pravoslavne u sva četiri istočna patrijarhata - Aleksandriji, Antiohiji, Jeruzalemu i Carigradu (koji dominira), a ujedinjuje ih carigradski ili bizantski obred. Do 1054. ta je Crkva u jedinstvu s Rimskom kao jedna, sveta, katolička, apostolska i ortodoksna (pravoslavna) Crkva. Nestorijanski Asirci sa svojim obredom (istočno-sirijskim) i monofiziti Armenci, Kopti, Sirijci i Etiopljani sa svojim obredima (armenskim, koptskim, zapadno-sirijskim i etiopskim) su smatrani šizmaticima, raskolnicima i krivovjercima (tj. heterodoksnima). Međutim, ovi su u nazivima svojih crkava ostavili sebi naziv “pravoslavan” (npr. Koptska pravoslavna Crkva) jer su sebe smatrali pravovjercima.


Biskupi staroistočnih ili ne-kalcedonskih Crkava: armenski, siro-jakobitski i koptski. Svaka skupina ima ujedno i svoj liturgijski obred i tradiciju.

Razvoj političke i vjersko-crkvene situacije na svoj način utjecao je i na sâm obred. S političke strane, Bizantsko carstvo krajem 7. i poč. 8. st. postaje ugroženo. S istoka prijeti Islam, u istočnim patrijarhatima Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema traje raskol s monofizitima, sa sjevera prodiru Slaveni i Goti, sa zapada Normani, a rimska Crkva na zapadu i sama je nestabilna i u konstantnim borbama s agresivnim doseljenicima. Carstvo i Crkva se u toj situaciji još tješnije združuju te se počinju oslanjati na konzervativizam, na očuvanje stečenoga, na tradiciju.

Sedmi vijek je za Istok bio zapravo kraj Rimskog carstva. Stari klasični svijet je umirao dramatičnom smrću. Tu su i prirodne katastrofe: 35 kuga, poplave i neprestani potresi su umanjili stanovništvo gradova. Samo je u Carigradu 542. godine od kuge umrlo oko 300.000 ljudi. Istovremeno Sirija, Palestina i Egipat su ponovno izgubljeni - ovaj put zauvijek, pokoreni od islamskih Arapa. Carstvu je prijetila opasnost sa svih strana, od arapskog zauzimanja Carigrada ( 674.-678. i 717.-718.) i upada Bugara (primili su kršćanstvo tek 864.), pa do fatalne prijetnje Turaka. Islam je osvojio velike centre poput Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema, dok je monofizitski pokret izazvao podjelu u tim Patrijarhatima i dodatno oslabio Crkvu. Uranjanje carstva u feudalizam je dovelo do kraja patrističko doba – doba svetoh otaca - i dominaciju Grka, a nekoć velike metropole i crkveno-teološki centri su se pretvorile u provincijalne tvrđave.

Do vremena Trulskog sabora koji je održan u Carigradu (691./692.) bizantska Crkva se zatvorila u sebe, ujedinjujući svoju snagu i istovremeno se okrećući protiv upotrebe drugih tradicija, osobito latinskog Zapada. Najgore se tek treba dogoditi, kada se bizantska Crkva morala suočiti s najvećom unutarnjom krizom u svojoj povijesti - ikonoborstvom ili ikonoklazmom (762.-834.).

Ikonoklazam

Ikonoklazam ili ikonoborstvo je pokret u Bizantskom carstvu kojemu je bio cilj ukloniti svete slike iz bogoslužja te zabraniti njihovo štovanje. Pokret je bio usmjeren i protiv štovanja svetačkih relikvija, pa i samih svetacaTeološki je korijen te borbe u raznim maloazijskim kršćanskim sljedbama (npr. nestorijanstvu i monofizitstvu), ili još starijoj, starozavjetnoj borbi protiv idolopoklonstva. Ikonoklazam su potaknuli bizantski carevi iz sirijske (izaurijske) dinastije Leon III. Izaurijski, zatim Konstantin Kopronim i Leon IV. Oni su promovirali jedan aristokratski pogled na kršćansku vjeru, gdje se inzistiralo na traženju apsoluta, na izravnom štovanju Boga bez posredovanja slika i ostalih vjerskih simbola, a protiv raširene pojave obožavanja ikona i likova. Djelomice i zbog toga jer je obožavanje ikona, koje je zbog uspješne prodaje svetačkih slika osobno podupirano od strane nekih samostana i njihovih likovnih radionica, u to vrijeme dosegla razinu praznovjerja. Ikone su se kupovale zbog zavjeta i molitve, slavljenja krsne slave (katkad su čak umjesto živih ljudi ikone uzimane za vjenčane kumove), a česti su bili i slučajevi konzumiranja boje ostrugane s ikona kao lijeka za mnoge bolesti.

 
Car Leon V. Armenac                  Apsida s križem (bez ikonografije) iz vremena ikonoborstva (Sv. Irena)

Sljedbenici ikonoklazma su prozvani ikonoklastima ili ikonomahima (grčki eikon = slika, klastes = razbijač) – dakle razbijači ikona - koji su se otvoreno sukobljavali s ikonodulima ili ikonolatrima (grčki: ikonopoklonici, poštovatelji ili obožavatelji ikona). Godine 726. car Leon III. je dekretom zabranio ikone u Bizantskom Carstvu, što je izazvalo katastrofalne sukobe, uništavanje vrijednih mozaika i fresaka, devastacije samostana, ali i progone i ubojstva svećenika ikonodula. Borbe su se dotle zaoštrile da su bile potrebne i vojne intervencije.

Carica Irena ponovno legalizirala štovanje ikona, sazvavši u dogovoru sa papom Hadrijanom I. 787. godine II. nicejski sabor, koji je na razini kršćanske dogme potvrdio da kršćani svetim slikama (ikonama) trebaju davati štovanje (grč. proskynesis), ali ih se ne smiju obožavati (grč. latreia): svete slike su uvijek samo slike te predstavljaju samo svojevrsni "prozor u nebo".

Car Lav V. Armenac (813.-820.) je ponovo stao na stranu ikonoklasta, te svrgnuo  carigradskog patrijarha sv. Nicefora. U odsutnosti prognanog patrijarha, vodstvo pravoslavne (pravovjerne) stranke preuzima učeni opat manastira Studiona u Carigradu - sv. Teodor Studita. On je do danas ostao temeljni teološki autoritet u pitanju teologije štovanja svetaca i svetih slika.

Kraj ikonoklazma je naznačila još jedna carica - sv. Teodora, koja je Bizantom vladala 842.-855. god. kao regentica svojega maloljetnog sina Mihajla III.

Kontinuitet u liturgiji Velike Crkve u vrijeme ikonoborstva

Što znamo o liturgiji ovog doba? Za sam liturgijski obred ovo je bio period kontinuiteta. Još ranije, do vremena Justinijana i njegovih neposrednih nasljednika, u zrelom razdoblju onoga što nazivamo "carskom fazom" bizantske liturgijske povijesti, može se reći da je obred Velike Crkve već bio dostigao svoj ​​vrhunac.

Carigradski crkveni obred se nesmetano razvijao tijekom narednih stoljeća, ali tako što je dobio jednu novu razinu tumačenja. Vidljivo je to iz zapisa i opisa koje imamo od cara Konstantina VII. (963.-969.) i njegova nasljednika Romana II. (959.-963.) te Nicefora Fokasa (963.-969.). Međutim, ne možemo ih sve prihvatiti nekritički kao pravu sliku bizantskog društva pa ni obreda u 10. stoljeću. U to vrijeme država se pomalo povlači iz javnog života. Konstantin VII u predgovoru knjige "Ceremonije" jasno ističe da mu je vratiti tradiciju koja je već bila nestala. Za Ćirila Velikog "Knjiga ceremonija" predstavlja više antičko djelo nego praktični priručnik. Ovo nije iznenađujuće jer mnoge su stvari otpale i nestale u ovo vrijeme dekadencije ili mračnog doba, kao npr. hipodrom, utrke kočija, luksuzna javna kupatila koji vjerojatno više nisu bili na životu. A možda tako i svečane litije. Ali u samoj Crkvi održavao se obredni konzervativizam.

Glede obreda Velike Crkve poslije "mračnog doba" - tijekom sedmog i osmog stoljeća, kada je carstvo bilo slomljeno neprestanim borbama, liturgija se bez sumnje uobičajeno odvijala u Hagia Sofiji i drugim svetištima glavnog grada zajedno sa statijskim litijama. Raznovrsnost carigradskih izvora govori o liturgijskom kontinuitetu sve do IV. križarskog pohoda (1204.).

Izvori za liturgiju toga doba jesu: Tipik Velike Crkve iz 10. stoljeća; zatim najraniji izvodi iz liturgije u Kodeksu Paris Koislin 213., euhologija koja potječe iz 1027., te u Patrijaršijskom euhologiju iz 11. stoljeća zvan i Kodeks Grottaferrata, zatim u Pontifikalnom Diataksisu iz 12. stoljeća koji se nalazi u britanskoj knjižnici. Pitanje je samo jesu li to tek opisi koji tada više u praksi nisu vrijedili kao i sa knjigom “Ceremonija” carskoga dvora.

U ovo vrijeme, između 7. i 8. stoljeća, došlo je do nekih značajnih promjena u samoj Božanskoj liturgiji. Proskomidija (prinos darova), koja se dotad vršila nakon čitanja i ektenija (dakle na početku drugog, euharistijskog dijela liturgije), sada se pomaknula na sam početak liturgije, prije ulaska. A budući je trebalo pokriti to vrijeme priprave nekakvim molitvama, dodani su i prošireni antifoni na početku liturgije, i to tri antifona, slična onima koji su se pjevali prije za vrijeme svečanih ulazaka cara, pratnje i patrijarha u Hagia Sofiju i do oltara. Tako je stara ulazna pjesma (tzv. Vhodnoje: “Pridite, poklonimsja...”) postala sada treći antifon i izgubila svoj izvorni smisao i funkciju ulazne pjesme. Velika ektenija se pomakla odmah na početak liturgije sa svog izvornog mjesta nakon evanđelja. Ljudske su potrebe tako došle u prvi plan, a klanjanje i samo slavljenje Boga u drugi. Istovremeno je ukinuto i čitanje Starog zavjeta (izvorno su bila tri čitanja na liturgiji), a ostala samo dva: apostol i evanđelje. Kao ostatak od  responzorijalnog pslama koji se pjevao između čitanja ostao je prokimen.

 

Nova mistika – German Carigradski

Pred kraj ikonoborački krize u 8. vijeku tradicionalno "kozmičko" tumačenje liturgije sv. Maksima počela je zamjenjivati ​​bukvalnija i prikladnija narativna verzija liturgijske povijesti. Ne napuštajući kozmičku, nebesko-liturgijsku tipologiju, koja je data u Poslanici Hebrejima i Apokalipsi, a naslijeđena iz Maksimove mistike, carigradski patrijarh German je uključio u bizantsko liturgijsko tumačenje novu razinu, a koja je imala korijene u Novom zavjetu. Naziralo se to još kod Maksima i u drugim bizantskim liturgijskim spisima. Radi se o tumačenju euharistije ne samo kao anamneze već i kao stvarnog čimbenika u Isusovoj povijesti spasenja.

Podrijetlo toga tumačenja kod Germana ide sve do sirijskog antiohijskog oca Teodora Mopsuetijskog (428.). Pišući krajem četvrtog stoljeća, Teodor je bio prvi koji je u svojim "Katehetskim homilijama" napravio sintezu dvije priče o Isusovom povijesnom samožrtvovanju i Liturgiji nebeskoga Krista. Teodor nudi sintezu ritualne slike u kojoj se spasitelj Isus shvaća kao dramatična predstava pashalnog misterija i koji kao takav čini suštinu euharistijskog obreda: zemaljski svećenik se promatra kao lik vrhovnog nebeskog svećenika, a zemaljska liturgija je ikona njegove vječite nebeske službe. Kod Germana ova dva lajtmotiva postaju integralni dio bizantske liturgijske sinteze.

Na koji je način German dostigao sintezu može se vidjeti u njegovom tumačenju Malog i Velikog ulaska (vhoda). Mali vhod (mikra eisodos) se tumači na čisto kozmički način u prizivnoj molitvi koja ga slijedi (tradicionalnom tekstu koji se nalazi u svim bizantskim euhologijskim spisima), a koji su zasigurno bili poznati Germanu. On napušta ovaj tradicionalni simbolizam i više cijeni tumačenje ulaska u svjetlu povijesti spasenja zamišljajući Kristov dolazak u svijet. Uvod u evanđelje pokazuje pojavu Sina Božjega u svijetu, kao što apostol kaže: "Kada On - Bog Otac - uvodi prvorođenca u svijet, On kaže: neka mu se poklone svi anđeli" (Heb 1:6). Na drugim mjestima German jednostavno sastavlja ova dva tumačenja. On to radi u objašnjenju Velikog vhoda (megale eisodus), kada tumači Kerubikon (“Iže heruvimi”) koja je u liturgiju uvedena za cara Justina II. German ne napušta hermeneutiku liturgijskog teksta: kroz službu đakona, kerubinska pjesma predstavlja ulazak svetaca i svih pravednih, koji ulaze zajedno prije kerubinskih sila i anđeoskih korova, koji nevidljivo izlaze ispred Krista Velikog Kralja i napreduju prema Mističnoj žrtvi. On obogaćuje tekst i novim historicizmom: ovo je sadržano u slici Kristove sahrane, kao što je Josip skinuo tijelo s križa, umotao ga u čisto platno, i poslije pomazivanja s miomirisima i pomašću zajedno s Nikodemom sahranio u svoj novi grob. Oltar i stol jesu pratip svete grobnice, to jest svetog stola na koje je postavljeno sveto Tijelo Kristovo. I zato je na ovom mjestu, kod postavljanja svetih darova na oltar, uveden tropar “Ugledni Josip...”.

Ovo prevladavanje bukvalnije tradicije nad ranijom bizantskom koja je bila više mistična, poklapa se s početkom ikonoborstva (726.-843.). Ovo je vrijeme kada su promjene u bizantskoj pobožnosti dovele do tolikog porasta kulta likova da se pravoslavlje našlo u smrtnoj borbi, braneći ovaj novi izraz realizma utjelovljenja nasuprot konzervativnoj reakciji koja je propovijedala više simbolički i krajnje ikonoborački duh. Učinci novog, bukvalnijeg značenja mogu se uočiti na tri načina:

1) German je slikovnu mistiku integrirao u raniju Maksimovska tradiciju (730.);

2) u presudi VII. ekumenskog sabora 787. godine da je euharistija jedini važeći simbol Krista i

3) u ikonografskom tumačenju koje će se kasnije razviti.

Pobjeda pravoslavlja i liturgijska obnova

Noviji napredak u proučavanju bizantskih euhologijskih (tj. molitveno-liturgijskih) izvora potvrđuju da je ikonoborstvo bilo točka preokreta u liturgijskoj povijesti Bizanta. Bizantski euhologij ili molitveni zbornik sadrži molitve koje su koristili liturgijski služitelji (episkopi i prezbiteri) na raznim liturgijskim službama. Euhologiji ne predstavljaju jednu jedinstvenu knjigu (dva euhologijska spisa nikad nisu ista). U njima se vide i razlike koje su postojale između liturgije samog Carigrada i tzv. liturgijske periferije, a to su bili monaški centri u južnoj Italiji i na Sinaju. Tek kasnije vodstvo u liturgijskom životu bizantske Crkve preuzima Sveta Gora Athos.

Iz proučavanja se vidi da nakon ikonoboračke krize nastaje jedna nova era i obnova liturgijskog života s kojom započinje jedna nova - Studitska faza. Nastaje tada nova redakcija euhologija, koju povjesničari zovu "post-ikonoboračkim euhologijima". Mnoštvo izvora nam je ostalo iz kojih se vide tri različita nasljeđa: carigradsko, italo-grčko (južna Italija) i bizantsko-palestinsko, a pojavljuju se i razne varijante: katedralna, monaška, miješane, pontifikalne ili prezbiterske, ovisno od njihove liturgijske upotrebe.

Svi ti izvori pokazuju da je “pobjedom pravovjerja” nakon ikonoborstva  843. god. došlo do reforme liturgije, započete kod otaca studita u Carigradu. Ova obnova se postupno proširila i na periferiju gdje se ta reforma puno sporije i teže odvijala zbog konzervativizma lokalne tradicije. Postojeći spisi pokazuju da je Palestina, čiji su monaški centri bili u kontaktu sa studitskim manastirima glavnog grada,  tijekom ikonoboračkih sporova skoro odmah prihvatila promjene. Južna Italija je postupno prihvaćala ove promjene prije 11. stoljeća, a poslije toga promjene su bile mnogo uočljivije.
(Nastavlja se)