Nastanak i razvoj najraširenijeg obreda na kršćanskom Istoku

Bizantski (ili carigradski ili grčki) obred je drevni kršćanski obred koji je nastao i razvijao se u Carigradskoj Crkvi. Liturgijski i molitveni sadržaj bizantskoga obreda mješavina je više tradicija: starih  liturgijskih tradicija Antiohije i Jeruzalema, zatim iz njih izvedene carigradske tradicije katedralnog bogoslužja Velike patrijaršijske crkve “svete Mudrosti” (Hagia Sofia) te samostana carigradskih “studitskih” i palestinskih “sabaitskih” monaha. U njegovu oblikovanju su veliku ulogu odigrali veliki ekumenski crkveni sabori, koji su se održavali na Istoku u prvom tisućljeću kršćanstva, donoseći povijesne zaključke i izričući osnovne istine vjere. Na njegovu izražajnost, psihologiju i umjetnost utjecala je i prethodnica Bizantske kulture - drevna helenistička civilizacija.  U svom povijesnom hodu, bizantski obred je prošao nekoliko faza preoblikovanja i sinteze više tradicija.

1. Prva faza nastanka i oblikovanja bizantskoga obreda

Početke bizantskog obreda treba tražiti u 4. st. s usponom gradića Byzantiuma na Bosporu, kojega 324. godine rimski car Konstantin Veliki izabire za svoju prijestolnicu te naziva “Konstantinovim” gradom, dakle “Carigradom” ili  “Novim Rimom”.

Već na Prvom carigradskom crkvenom saboru 381. njegov biskup dobiva počasno mjesto među patrijarsima, odmah iza pape – biskupa Staroga Rima. Carigradski patrijarhat, usporedo sa svojim političkim i civilizacijskim usponom, postupno oblikuje i razvija svoj vlastiti crkveni obred. Naime, bizantski obred nije jedan od izvornih ili matičnih obreda na Istoku, kao što su to aleksandijski i antiohijski. Njegova je kolijevka drevna kršćanska Antiohija i  antiohijska liturgija. Prije svog uspona iz Byzantiuma u Konstantinopol, to se područje nalazilo pod jurisdikcijom Antiohijskog patrijarhata, odakle je, osobito preko Kapadocije, ali i izravnim putem,  primalo i liturgijsko nasljeđe. Tako se u Carigradu ustalila Liturgija[1] sv. Bazilija Velikoga (+ 379.), zatim sv. Ivana Zlatoustoga (+ 407.). koji iz Antiohije dolazi na patrijaršijsku stolicu u Carigrad. Antiohijska je obredna baština, sa svoje strane, najviše crpila iz prakse Jeruzalemske Crkve, a nosi snažan pečat sirijskog (aramejskog) kršćanstva. Iz sirijske kršćanske duhovne baštine, preko Antiohije i Kapadocije, u bizantski obred dospijevaju teološka, liturgijska i duhovna postignuća sirijski otaca - sv. Efrema Sirijca i Teodora Mopsuetijskog. Sv. Grgur Nazijanski ili “Bogoslov” (+ 381.) i sv. Ivan Zlatousti, kao karizmatični i ugledni patrijarsi Carigrada, osobito su utjecali na oblikovanje i teološki naglasak bizantskog obreda.

Ostatci crkve sv. Petra u Antiohiji (današnja Antakya, Turska)

S pojavom cara Justiniana I. (527.- 565.) i njegovom izgradnjom znamenite Aja Sofije (“Svete Mudrosti” ili “Velike Crkve”) obred Carigrada postaje “carskim obredom”, poprima razvijeniju ritualnost po uzoru na sjaj i raskoš carskoga dvora, zatim bogoslovsko tumačenje i osnovne oblike koji su sačuvani do danas. U mnogome je u njegovu oblikovanju utjecala  sama crkva Svete Mudrosti, njezina veličina i ljepota, zatim sudjelovanje cara i carskog dvora u njezinim obredima, brojne litije (ophodi) velebnim gradom, osobito u vrijeme arijanske hereze i velikih zemljotresa koji ga zadesiše, ali i opće kulturni i politički uspon toga glavnog grada kršćanskoga carstva i središta novorođene kršćanske civilizacije. “Tipologija – po kojoj se zemaljska Crkva vidi kao nebesko utočište u kome boravi Vladar nebesa, a gdje je zemaljska Liturgija sudjelovanje u obredu koje Nebeski Jaganjac i anđeoski korovi prinose pred prijestoljem Božjim – bila je prva razina tumačenja bizantskog obreda”[2] i zapravo ostala bitno važeća do danas.

“Liturgijski izvori pokazuju da je do devetog stoljeća Velika Crkva Carigrada izrasla u jedan potpun crkveni liturgijski sistem, kodificiran u Tipiku (ustavu ili pravilniku) Velike Crkve iz 10. st.”.[3] Teološko tumačenje s naglaskom na mističnom i kozmološkom poimanju liturgije sistematizirano je u mistici sv. Maksima Ispovjednika (+ 662.), a obred je obogaćen osobito plodnim liturgijskim pjesništvom (himnografijom). Pored na grčki prevedenih radova sv. Efrema Sirijca, najznačajnija su himnografska djela Grgura Nazijanskoga, Romana Meloda ili Slatkopojca (+ 556.), Andrije Kretskoga (+ 740.), Ivana Damašćanskog (+ 749.), Teodora Studite (+ 826.), Josipa Himnografa (+ 886.) , cara Lava VI. (+ 912.) i brojnih drugih.

3D rekonstrukcija Justinijanove bazilike Svete Mudrosti