- Detalji
MONAŠKA SINTEZA STVARA NOVI OBRED
Razvoj monaškog obreda: Priča o dva grada
U Studitskim manastirima se nakon ikonoborstva pokrenula izuzetna liturgijska kreativnost. Osim što su nastale promjene u načinu moljenja psaltira (katizme su zamijenile antifone, prema palestinskoj tradicji), došlo je i do stvaranja nove liturgijske poezije te njezinog umetanja u časoslov. Pobjeda nad ikonoborcima je dovela studitske monahe u bolji položaj u odnosu na obično svećenstvo. Manastiri su postali bogatiji, imali su veću autonomiju i bili su brojniji naročito u gradskim sredinama. Uz to, monasi u velikim gradskim manastirima nemaju posla oko zemlje i uzdržavanja kao nekoć, te se sve više intelektualiziraju.
Studitska liturgijska reforma u bizantskom obredu može se nazvati "pričom o dva grada": Carigrada i Jeruzalema, a kasnije, kako ćemo vidjeti i "pričom o dvije monaške pustinje", Palestine i Svete Gore Athosa. Studiti jednostavno uzimaju palestinske monaške odn. jeruzalemske tradicije, koje dobivaju preko manastira sv. Sabe i njegovih monaha koji dolaze u Carigrad, i onda te tradicije uklapaju u carigradski model, odn. “bizantiniziraju” ih. Od prve polovice 7. stoljeća postoji snažan uzajamni utjecaj Carigrada i Jeruzalema. Nakon ikonoborstva Velika je Crkva carigradska izašla kao pobjednik posjedujući još veću snagu i jedinstvo, a pred kraj tisućljeća Carigrad je počeo liturgijski dominirati i na periferiji, pa i u Palestini i Jeruzalemu. Carigrad je sada uzor starim patrijarhatima Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema.
- Detalji
STUDITSKA REFORMA (800.-1204.)
Ikonografski prikaz Manastira Studion u Carigradu
Bizantska liturgijska reforma je počela poslije pobjede nad ikonoborstvom tijekom kratkog episkopstva patrijarha sv. Metodija (843.-847.), kome se pripisuje nekoliko kanona, idiomela (stihira) i obred vjenčanja. Za nas je najvažnija jedna druga liturgijska inovacija - diataksis za obraćenike koji su bili upali u herezu, a koje je izgleda sastavio sam Metodije. Ona je poznata kao "Metodijeva diataksa" , i predstavlja novi obred pomirenja apostata što će postati naročita karakteristika "nove euhologije". Diataksis je red ili pravilo.
Metodije, rodom iz Sirakuze u južnoj Italiji, bio je patrijarh obnove koja je uslijedila poslije smjenjivanja posljednjeg ikonoboračkog patrijarha, učenog Ivana VIII. Gramatika (843.), obilježavajući kraj jednog doba. "Pobjeda pravoslavlja" odn. pravovjerja, koja se od tada uvijek obilježava prve nedjelje Velikoga posta kao “Nedjelja pravoslavlja” ili “štovanja svetih ikona”, uvedena je na tipično carigradski način: statijskom litijom do Hagia Sofije od crkve Presvete Bogorodice u Blaherni. Pored patrijarha Metodija i svećenstva, koji su izvršili svečani ulazak u Hagia Sofiju da bi crkva bila preuzeta od heretika, bila je i carica Teodora (824.-846.) koja je bila velika pobornica štovanja ikona.
Još veći liturgijski značaj od Nedelje pravoslavlja imaju trajne reforme euharistijske liturgije Velike Crkve koje su provedene u ovom vremenu. Nova redakcija Liturgije sv. Ivana Zlatoustoga je zamijenila Liturgiju sv. Bazilija Velikoga kao glavnog liturgijskog izraza bizantske Crkve. Liturgija sv. Bazilija je postupno potisnuta u nedjelje Velikoga posta, na Veliki četvrtak, Pashalno bdenije Velike subote, na blagdan sv. Bazilija (1. siječnja) i glavna bdjenija kao Božić i Bogojavljenje. Nastale su i promjene u načinu korištenja liturgijskog psaltira čemu su najviše doprinijeli monasi studiti (katizme umjestona antifona).
- Detalji
MRAČNO DOBA (610.-850.) - ikonoborstvo i nova liturgijska teologija
Oštećene freske iz vremena ikonoborstva
Druga bitna liturgijska faza (a treća povijesna) u razvoju bizantskog obreda je vrijeme ikonoklazma (762.-834.) – borbe za štovanje ikona, iz kojega su upravo monasi izašli kao pobjednici i izvršili snažan utjecaj na daljnji razvoj obreda. Zasluga je to osobito sv. Teodora Studite (759.–826.), igumana manastira Studion u Carigradu (po njemu je i nazvan “Studita”). On je proveo svojevrsnu sintezu i reformu obreda, spojivši obredne običaje carigradske Velike Crkve (tzv. «pjevani» ili katedralni obred 'Asmatike Akolouthia') s monaškim obredom, osobito onim palestinske tradicije glasovitog manastira Velike lavre sv. Sabe pokraj Jeruzalema (tzv. “sabaitska tradicija”).
Političko-povijesne prilike na kršćanskom Istoku od Kalcedona do ikonoklazma
Do 7. st. Carigradski je patrijarhat zauzimao središnje mjesto u crkvenom ustroju kršćanskoga Istoka, i kao takav vršio presudan utjecaj na sve lokalne crkve i njihove liturgijske tradicije. Obred Carigradske Crkve je s jedne strane dostigao vrhunski estetski razvoj i formu, a s druge je strane bio i protežiran posvuda, pa i silom od strane carske vlasti. Carski dvor je htio centralizaciju u svemu, a to znači i po pitanju Crkve i obreda, kako bi se suzbilo kriovjerje i slabljenje carstva. Tako je obred carigradske Crkve – bizantski ili carigradski - potisnuo lokalne varijante i obrede, te postao zapravo jedini u svim crkvama koje su na Istoku bile pravovjerne (“ortodoskne”) u svim patrijarhatima. Oni koji su se radi monofizitskog krivovjerja odcjepili u Aleksandrijskom, Jeruzalemskom i Antiohijskom patrijarhatu (monofiziti: Armenci, Kopti, Siro-Jakobiti i Etiopljani) imali su svoje vlastite obrede i liturgijske jezike. Oni u koji su u tim patrijarhatima ostali uz pravovjerje i ekumenske koncile, a time i u domeni carske Crkve (uglavnom viši sloj, po narodnosti Grci ili helenizirani starosjedioci), postali su “ortodoksni” (oni koji pravilno slave, tj. pravoslavni) te su prešli na obred svoje “središnjice”, tj. najjačeg patrijarhata - carigradskog - i preuzeli bizantski obred. Tome su pridonijeli i nevjerski razlozi, etničko-kulturološke i političke naravi. Siro-aramejski kršćani u Antiohijskom patrijarhatu ili Kopti u Aleksandrijskom bili su sasvim drugačiji etnos od svoje braće Grka ili Helena, pa je ideološka podjela za ili protiv Kalcedona postala i etnička, i kulturološka i obredna podjela. “Protukalcedonci” (monofiziti) su “kalcedonce” nazvali melkitima, tj. “caristima” (sirski “melko” ili “malko” znači car, vladar). Melkit je uglavnom i danas naziv za pripadnika bizantskog ili grčkog obreda, bilo pravoslavca bilo grkokatolika u Siriji, Libanonu, Palestini i Egiptu (dakle na području tih drevnih patrijarhata).
- Detalji
TEOLOŠKI OBRAT U POIMANJU LITURGIJE (KOZMIČKA LITURGIJA)
Obrat u teološkom poimanju crkve i liturgije: crkva kao kozmos
S vremenom su se stvari postupno i u samom poimanju obreda promijenile. Od vremena Justinijana I., opis i komentar bizantske liturgije se sve više usmjeravao na ono što se događa unutar crkve i na njezino simboličko značenje. Justinijanska era je unijela promjene ne samo u izgled crkve, već i u njeno teološko poimanje. Ranije su crkveni komentatori govorili o njezinoj ljepoti i o onome što će postati njezin "topos": zapanjujući efekt koji stvara svjetlo ulijevajući se kroz prozore Hagia Sofije. Čak su govorili i o zaokrugljenom svodu kao o nebesima. Ni u jednoj kršćanskoj liturgijskoj tradiciji građevina nije zauzimala glavno mjesto u određivanju, odvijanju i tumačenju liturgije kao u bizantskoj, zahvaljujući ovoj veličanstvenoj crkvi. Oblik bizantskog obreda i vizija njegova značenja utvrđeni su na temelju baš te crkve. Ono što je bilo novo u vezi ove zgrade, i što je mnogo važnije od njezine zapanjujuće arhitekture, je vizija koju je stvarala njezina unutrašnjost. Ova vizija će imati utjecaj na formiranje duha bogoslužja u Velikoj crkvi, a onda i u cijelom bizantskom obredu. Kršćanska crkva nije u počecima hram. Izvorno je bila zajednica, a ne neko materijalno svetište u kojoj boravi Bog. Kasnije je postalo uobičajeno da se na crkvu gleda kao na simbol misterija kojega ona u sebi čuva. Hagia Sofia je postala Novi Hram, pa je Justinijan nekako pretekao i samog Solomona, kao što je prema legendi on sam to uzviknuo prilikom njezine posvete 537. godine. Zadivljujuća ljepota njezinog prostranstva i svjetlosti navele su promatrače da uvjereno uzvikuju da je to zaista raj na zemlji, nebesko utočište, lik kozmosa, samo prijestolje Božanske slave. Kao i u slučaju drugih velikih građevina, sama struktura - a ne umjetnost - je stvarala taj dojam. Prvobitna dekoracija te crkve je bila minimalna. Tek će kasnije strukture siromašnijeg doba (bukvalniji duh perioda poslije ikonoborstva) zahtijevati objašnjenje ovog simbolizma u mozaiku i fresci.
Pojam kozmičke liturgije: Daleko prije ovih objašnjenja u mozaiku i fresci, kozmički simbolizam je bio uključen u liturgijske tekstove te epohe. Evo primjera kako je to išlo: Velika litija je stigla te Božanska liturgija treba početi. Patrijarh je u natreksu gdje je pozdravio cara i zatim obojica čekaju znak da uđu u crkvu. Iz odaja ispod velikog svoda psalti (psalmopojci) poju tropar O Monogenes (Jedinorodnij Sine) s tradicionalnim uvodom (Ps 94; 1- 6a: “Dođite, poklonimo se caru našemu Bogu...”). Na ovaj znak patrijarh dolazi pred carske dveri i izgovara uvodnu molitvu: uvod kojim počinje Božanska liturgija. Patrijarhu njegov pogled u crkvu kroz uokvirena vrata obuhvaća središnju os svoda koji se kupa u svjetlu koje prosijava kroz prozore na apsidi, i to mora izgledati kao da su riječi molitve zaista uslišane, budeći viziju nebeskog utočišta, onakvog kakvo je pred njegovim očima:
- Detalji
“CARSKA“ FAZA RAZVOJA BIZANTSKOG OBREDA
Rani Carigrad, pored svjetovnog značaja koji je imao kao nova prijestolnica i mjesto propovijedanja Ivana Zlatoustoga, nije bio toliko kulturno i crkveno poznat. U njemu nije pisana nikakva poznata literatura, nije bio neki veliki intelektualni ni monaški centar, također nije bio ni kolijevka svetaca i mučenika. Štoviše, njegova homilijska i teološka djelatnost je bila vrlo slaba. Jedini izuzetak je bio kratki period na kraju četvrtog stoljeća u vrijeme Grgura Nazijanskoga i Ivana Zlatoustoga - pa čak je i njihovo bogoslovlje bilo zapravo kapadocijsko ili antiohijsko, a ne carigradsko. Carigrad ni u kom smislu nije mogao stajati rame uz rame s velikim istočnim crkvenim centrima Aleksandrije i Antiohije. Ipak, njegove svjetovne osobine - veličina grada, monumentalna arhitektura i život carskog velegrada - bile su legendarne. Carigrad će uskoro postati poznat po ljepoti obreda kako carskog tako i crkvenog.
Hagia Sofia – Crkva svete Mudrosti
S pojavom cara Justiniana I. (527.-565.) i njegove izgradnje znamenite crkve Hagia Sophia (“Svete Mudrosti” ili “Velike crkve”) obred Carigrada postaje “carskim obredom”, poprima razvijeniju ritualnost po uzoru na sjaj i raskoš carskoga dvora, zatim bogoslovsko tumačenje i osnovne oblike koji su sačuvani do danas. U mnogome su na njegovo oblikovanje utjecali sama crkva Svete Mudrosti, njezina veličina i ljepota, zatim sudjelovanje cara i carskog dvora u obredima, brojne «litije» (ophodi) velebnim gradom, osobito u vrijeme arijanske hereze i velikih zemljotresa koji ga zadesiše, te uopće kulturni i politički uspon toga glavnog grada kršćanskoga carstva i središta novorođene kršćanske civilizacije. Kao rezultat kristoloških proturječnosti i sabora koji su radi toga održani, njezina euharistijska služba je poprimila veću obrednu ljepotu i bogoslovsko tumačenje. Ovo je djelomično postignuto dodavanjem novih postova, Simbola vjere (511.), novih molitvi kao što je Trisagion (Trisveto) (438./439.), tropara “Jedinorodnij Sine” (O Monogenes, 535./536.), i Kerubikona (“Iže heruvimi”, 573./574.). Za razvoj obreda su još značajnije bile litije uz koje su išle ove molitve. Osim opisa posvećenja neke crkve ili noćnog bdjenija, izvori koji potiču iz ovog doba nam ništa ne govore o carigradskim liturgijskim službama neovisnima od same Liturgije i litijâ.
Tek izgradnjom Justinijanove Sv. Mudrosti (posvećena 27. prosinca 537.) i zbog njezine veličine i ljepote - crkva kao zgrada, kao molitveni dom, mjesto okupljanja kršćana - the eklesia - postaje tho Kyriakos oikos tj. hram ili dom Božji. Prije toga bizantski izvori se uzdržavaju od pridavanja bilo kakvog simboličnog značaja crkvi kao građevini. Većina bizantskih liturgijskih opisa iz razdoblja prije Justinijana i prije ikonoborstva su jednostavno ignorirali crkvene građevine baveći se stvarima koje su se odvijale izvan crkve: litijama i službama.
- Detalji
Nastanak i razvoj najraširenijeg obreda na kršćanskom Istoku
Bizantski (ili carigradski ili grčki) obred je drevni kršćanski obred koji je nastao i razvijao se u Carigradskoj Crkvi. Liturgijski i molitveni sadržaj bizantskoga obreda mješavina je više tradicija: starih liturgijskih tradicija Antiohije i Jeruzalema, zatim iz njih izvedene carigradske tradicije katedralnog bogoslužja Velike patrijaršijske crkve “svete Mudrosti” (Hagia Sofia) te samostana carigradskih “studitskih” i palestinskih “sabaitskih” monaha. U njegovu oblikovanju su veliku ulogu odigrali veliki ekumenski crkveni sabori, koji su se održavali na Istoku u prvom tisućljeću kršćanstva, donoseći povijesne zaključke i izričući osnovne istine vjere. Na njegovu izražajnost, psihologiju i umjetnost utjecala je i prethodnica Bizantske kulture - drevna helenistička civilizacija. U svom povijesnom hodu, bizantski obred je prošao nekoliko faza preoblikovanja i sinteze više tradicija.
1. Prva faza nastanka i oblikovanja bizantskoga obreda
Početke bizantskog obreda treba tražiti u 4. st. s usponom gradića Byzantiuma na Bosporu, kojega 324. godine rimski car Konstantin Veliki izabire za svoju prijestolnicu te naziva “Konstantinovim” gradom, dakle “Carigradom” ili “Novim Rimom”.
- Detalji
Bizantski (ili carigradski ili grčki) obred je drevni kršćanski obred koji je nastao i razvijao se u Carigradskoj Crkvi. Liturgijski i molitveni sadržaj bizantskoga obreda mješavina je više tradicija: starih liturgijskih tradicija Antiohije i Jeruzalema, zatim iz njih izvedene carigradske tradicije katedralnog bogoslužja Velike patrijaršijske crkve “svete Mudrosti” (Hagia Sofia) te samostana carigradskih “studitskih” i palestinskih “sabaitskih” monaha. U njegovu oblikovanju su veliku ulogu odigrali veliki ekumenski crkveni sabori, koji su se održavali na Istoku u prvom tisućljeću kršćanstva, donoseći povijesne zaključke i izričući osnovne istine vjere. Na njegovu izražajnost, psihologiju i umjetnost utjecala je i prethodnica Bizantske kulture - drevna helenistička civilizacija. U svom povijesnom hodu, bizantski obred je prošao nekoliko faza preoblikovanja i sinteze više tradicija.