Na IV. nedjelju po Duhovima, 20. lipnja 2021., križevački vladika Milan Stipić, uz susluženje domaćeg župnika o. Nenada Krajačića i eparhijskog ekonoma o. Danijela Hranilovića, služio je svetu liturgiju u kapeli Presvete Trojice u selu Tomaševci, župa Mrzlo Polje, o 100. obljetnici podignuća kapele. Poslije bogoslužja okupljeni su se družili oko bratskog stola kod obitelji Rušnov.


 

Na blagdan svetog apostola Jude Tadeja, u subotu 19. lipnja 2021., u Katedrali Presvete Trojice, križevački vladika Milan Stipić rukopoložio je za svećenika Križevačke eparhije đakona Jana Jakubova. S vladikom su suslužili domaći grkokatolički svećenici te gosti o. Pimen, arhimandrit iz Slovačke, o. Jurij, župnik grkokatoličke župe iz Košičke eprahije te drniški župnik fra Damir Ćikara. Pjevao je Katedralni zbor Križevci. Ređenju je nazočila i ređenikova supruga Suzana Jakubova te obitelj iz Slovačke. U homiliji je vladika Stipić govorio o apostolskom poslanju svećenika u Crkvi i svijetu, uzevši za primjer svetog apostola Jude Tadeja, koji je kao i drugi apostoli čitavim svojim bićem pripadao Kristu i navješćivao Evanđelje na istoku, zapečativši svoju misiju poslanja prolijevanjem krvi kao svjedočanstvo za Isusa Krista. Crkva u svakom vremenu, pa tako i u našem, treba vjerne i predane svjedoke Evanđelja, apostole i svećenike, koji će dijeljenjem svetih Tajni, slavljenjem božanske liturgije, molitvom i propovijedanjem Evanđelja uprisutnjivati živoga Isusa Krista u njegovoj Crkvi. Krist traži sve i daje sve, a na nama je koliko ćemo mu dati, uvijek s ljubavlju, iskrenošću i povjerenjem, sa sviješću da se radi o najvećoj vrijednosti i časti što ga čovjek u ovom svijetu može imati. Biti Kristov apostol je poziv koji se prima kao dar, i opet dijeli kao dar ljudima jer je Crkva zajednica ljubavi, a darivanje sebe za Boga i bližnjega je najautentičniji izraz ljubavi, kazao je vladika Milan. Na početku svete liturgije, vladika Milan je podijelio podđakonat monahu Ivanu Karliću, iskušeniku Manastira Pokrova presvete Bogorodice u Kričkama.

Neojerej se na kraju zahvalio svima. O. Jan Jakubov rođen  je 23. ožujka 1989. u Vranovu nad Topľom, Slovačka. Završio je 3 godine studija na Grkokatoličkom

Križevački vladika mons. Milan Stpić je u utorak 15. svibnja u zagrebačkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu služio zahvalnu liturgiju povodom završetka akademske godine 2020./2021. Obraćajući se bogoslovima vladika Stipić kazao je da je iza nas po mnogočemu teška godina ali ona unatoč svemu na akademskoj razini završava uspješno za studente. „Na ovome mjestu već točno 340 godina neprekinuto djeluje naša odgojna institucija. Malo koja eparhija ili biskupija može se podičiti takvom institucijom koja neprekinuto odgaja svećeničke generacije tijekom stoljeća. Stoga, svi imamo odgovornost čuvati ugled našeg Sjemeništa. Svaki bogoslov našeg Grkokatoličkog sjemeništa treba biti uzoran. Potrebno je, dragi bogoslovi, za vrijeme boravka u Sjemeništu ulagati u svoj rast kako na duhovnom planu tako i na akademskoj razini. Želimo da naša bogoslovija bude prepoznata kao mjesto u kojem se odgajaju dobri i kvalitetni svećenici“, istaknuo je mons. Stipić. Na kraju je zahvalio i upravi Sjemeništa koja vodi skrb oko svećeničkih kandidata. Uz vladiku su suslužili ravnatelj Sjemeništa o. Daniel Vranešić, sjemenišni duhovnik o. Mihajlo Simunović i neojerej o. Ivan Skalivski. Po završetku zahvalne liturgije, vladika, svećenici i bogoslovi nastavili su druženje oko bratskog stola (IKA, Zagreb)


 

 
ZAGREB (IKA) 14.06.2021. / 12:36;   Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, 3. lipnja 2021.
 
Draga braćo svećenici, župni suradnici,
braćo i sestre u Kristu Gospodinu!

1. Crkva trajno potvrđuje da živi od euharistije. Ta je istina naročito vidljiva u župnoj zajednici koja slavi otajstva Kristove prisutnosti, njegove žrtve i dara, po kojemu smo dionici Jaganjčeve gozbe, u zajedništvu Crkve hodočasnice na zemlji i Crkve u nebeskoj slavi.

Crkva ne može živjeti bez nedjeljne euharistije, bez Dana Gospodnjega i Krista koji se očituje i daruje svojoj Crkvi, zbog čega su kršćani prvih stoljeća svjedočili do mučeništva: „Sine Dominico non possumus“ – „Bez nedjeljnoga Gospodina ne možemo (živjeti).“

Uz nedjeljno slavlje, u župi je važno i svakidašnje euharistijsko slavlje na kojemu mogu sudjelovati župljani određene župe i drugi vjernici. Zato treba naglasiti da u redovitim pastoralnim okolnostima ne postoji razlog, zbog kojega bi se moglo naći opravdanje za izostavljanje misnoga slavlja tijekom tjedna. To vrijedi i tijekom onih mjeseci u godini kada je, na primjer, zbog odmora, odsutan veći broj župljana iz svojih župa.

Nakon najave da će u subotu i nedjelju, 26. i 27. lipnja 2021., u Grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima, boraviti povijesna čudotvorna ikona Majke Božje iz Klokočova u Slovačkoj, na svom putu u Rim papi Franji, objavljen je i detaljni program hodočasničkoga dana. U nedjelju, 27. lipnja, u Katedrali će biti svečana Jutrenja u 6, 30, zatim u 8 sati sveta liturgija s molitvama za zdravlje i u 11 sati svečana arhijerejska liturgija koju će služiti vladika Cyril Vasil DI, apostolski administrator Grkokatoličke eparhije Košice, gradu gdje je mučeničku smrt podnio sv. Marko Križevčanin, zajedno s križevačkim vladikom Milanom Stipićem. Od 12 do 18 sati uslijedit će cjelodnevni molitveni program u kojem će se iznijenjivati skupine hodočasnika u molitvi pred ikonom, a u 18 sati će se pjevati Akatist Bogorodici i ispratiti ikona na put u Rim, gdje će biti prezentirana papi Franji. Križevačka eparhija ovom prigodom poziva sve vjernike, osobito štovatelje Bogorodice Marije, da najave svoj dolazak Ordinarijatu u Križevce radi organizacijskih potreba.

U nedjelju, 13. lipnja 2021., križevački vladika Milan Stipić posjetio je zajednicu Cenacolo ''Udruga sv. Lovro'' u Kučarima pokraj Vrbovca, koja je središnja ustanova zajednice Cenacolo u Hrvatskoj. Vladika Milan se susreo s mladima u komuni i razgovarao s njima o njihovu životu u zajednici, rastu u vjeri i o njihovu radu. Zanimali su se za duhovno bogatstvo istočnog katoličkog obreda, a osobito za ikonografiju i ikone, koje i neki od njih izrađuju. U razgovoru s njima potakao ih je na povjerenje u Krista Čovjekoljupca, kako Krista u istočnom obredu liturgijski tekstovi i molitve najčešće nazivaju. Krist nikada čovjeka ne iznevjeri jer Kristova poruka nije puka psihologija, ni puka ideologija, a niti utopija. On je živ među nama i uvijek dostupan svakome tko mu s ljubavlju i povjerenjem otvori svoje srce. Sam Krist je rekao da je došao radi slabih, grješnih i potrebnih i zato svaki čvojek, bez obzira na okolnosti i nedaće u koje može upasti u životu, može mu uvijek prići kao svom najbližem i najiskrenijem prijatelju i započeti s njim jedan novi život, naglasio je vladika Milan, kojega su dečki iz komune ovom prigodom i darovali svojim rukotvorinama.  

FOTOGALERIJA:

 

U ponedjeljak, 14. lipnja 2021., vladika križevački Milan Stipić, zajedno s bratstvom Manastira Pokrova presvete Bogorodice, u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima, služio je Panihidu – molitveni spomen za pokojnog križevačkog vladiku Silvestra Bubanovića, koji je preminuo 14. lipnja 1810. u Križevcima.Vladika Silvestar je rođen u Grabarku na Žumberku 1754. godine, a 1794. postao križevačkim vladikom. Značajan je osobito po tome što je prenio sjedište biskupije u Križevce, obnovio i posvetio katedralu Presvete Trojice i rezidenciju. God. 1807. izdao je i šematizam eparhije. Dolaskom biskupa u Križevce, sjedište grkokatoličke eparhije dobilo je novi značaj i zamah u životu eparhije i Katoličke Crkve u Hrvatskoj uopće. Danas je Katedrala Presvete Trojice biser grada Križevaca, a zajedno s monumentalnom biskupskom rezidencijom, knjižnicom, muzejem i arhivom na osobit način poridonosi kulturno-povijesnom bogatstvu i baštini povijesnog grada Križevaca i nezaobilazna je točka u turističkoj ponudi ovoga kraja.


 

Opravdanost blagdana Krista Čovjekoljupca (Srca Isusova) u istočnim obredima

Članak izišao u Glasniku Srca Isusova i Marijina, br 06, lipanj 2021.

Mjesec lipanj je u Katoličkoj Crkvi rimskoga obreda posvećen posebnom štovanju Srca Isusova. U istočnim katoličkim Crkvama uveden je također blagdan ''Krista Čovjekoljupca'' (naziv koji se rabi umjesto ''Srce Isusovo''), a postoje i molitve i pobožnosti vezane uz taj blagdan. Godine 1765. godine papa Klement XIII. dopustio je slaviti blagdan Srca Isusova samo za one koji su izričito tražili, a nakon što se štovanje po Crkvi proširilo, papa Pio IX. je 1856. odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Papa Leon XIII. objavljujući 1899. encikliku Annum Sacrum (Svetu godinu) posvećuje 11. lipnja 1899. cijeli svijet Srcu Isusovu. Premda je pobožnost Srcu Isusovu starija, sv. Ivan Eudes dao joj je teološki temelj u 17. st., a viđenja sv. Marije Margarete Alacoque 1675. bila su izravnim povodom uvođenju svetkovine u opći kalendar Crkve. U to vrijeme odnos prema katoličkoj baštini i liturgijskim predajama s Rimom sjedinjenih istočnih Crkava nije bio isti kao poslije II. Vatikanskog sabora, pa se rimski obred smatrao superiornijim, a sjedinjene istočnjake  nastojalo se na ovaj ili onaj način učiniti sličnijima latinskoj Crkvi, ponekad zanemarujući njihov specifičini teološki i liturgijski izričaj, koji je, kako je II. Vatikanski naglasio, jednako katolički, jednako ispravan i jednako legitiman kao i onaj latinske Crkve. Tako su blagdan Srca Isusova uvele i katoličke Crkve istočnih obreda. Crkve bizantske katoličke uvele su ga kao blagdan ''Krista Čovjekoljupca'' i na temelju vlastitih specifičnih teoloških i liturgijskih izričaja nastala je i liturgijska službe za taj blagdan. Slavi se na isti dan kao i u latinskoj Crkvi, u petak poslije prve nedjelje po Duhovima. Slično su uvedeni i blagdani Tijelova i Krista Kralja.

Postoji od strane nekih pravoslavnih teologa sumnja i kriticizam s obzirom na kompatibilnosti štovanja Srca Isusova s istočnom kršćanskom teologijom. Argumenti se uglavnom mogu svesti na temeljni stav da je kod štovanja Srca Isusova težište stavljeno na Isusovu ljudsku narav, što bi graničilo s nestorijanskim krivovjerjem i pogrešnom kristologijom koja cijepa jedinstvo Isusove osobe, dok otačka teologija naglašava jedinstvo njegove bogočovječanske osobe. Prema tome bi štovanje trebalo uvijek biti usmjereno prema Isusu Bogočovjeku, prema cjelovitoj dimenziji i jedinstvu njegove osobe utjelovljenoga Logosa, a ne prema jednom aspektu, i to njegove ljudske naravi. Dijelovi Kristove ljudske naravi ne bi trebalo odvajati i posebno štovati, pa tako ni

 
Rim, Opća audijencija, 9. 06. 2021. (IKA, ZAGREB)
 
U ovoj pretposljednjoj katehezi o molitvi govorimo o ustrajnosti u molitvi. To je poziv, štoviše, zapovijed koja nam dolazi iz Svetoga pisma. Duhovno putovanje Ruskog hodočasnika započinje kad nailazi na rečenicu svetog Pavla iz Prve poslanice Solunjanima: „Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte!“ (5, 17-18). Apostolova riječ pogađa tog čovjeka i on se pita kako je moguće bez prestanka se moliti, s obzirom na to da je naš život rascjepkan na mnogo različitih trenutaka, zbog čega nije moguće uvijek sačuvati sabranost. Od toga pitanja započinje njegovo traženje, što će ga dovesti do toga da otkrije ono što se naziva molitvom srca. Ona se sastoji se u tome da se s vjerom ponavlja riječi: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku!“ Jednostavna, ali vrlo lijepa molitva. Molitva koja se malo po malo prilagođava ritmu disanja i proteže se na čitav dan. Zapravo taj dah nikad ne prestaje, ni dok spavamo; a molitva je dah života.
Kako je, dakle, moguće trajno očuvati stanje molitve? Katekizam nam nudi prekrasne citate, preuzete iz povijesti duhovnosti, koji inzistiraju na potrebi neprestane molitve, koja je stožer kršćanskog života. Citirat ću neke.
Redovnik Evagrije Pontski kaže: „Nije nam određeno da neprestano radimo, bdijemo i postimo, dok nam je zakon da bez prestanka molimo“ (br. 2742). Srce u molitvi. U kršćanskome životu postoji, dakle, žar koji se nikada ne smije ugasiti. To je pomalo poput one svete vatre koja se čuvala u drevnim hramovima, koja je gorjela bez prestanka i čiji su plamen svećenici imali zadaću održavati upaljenim. I u nama mora postojati sveta vatra koja neprestano gori i koju ništa ne može ugasiti. I nije lako, ali tako mora biti. Sveti Ivan Zlatousti, još jedan pastir koji je imao osjećaj za stvarni život, propovijedao je ovako: „Često i žarko moliti moguće je čak i na tržnici ili na šetnji, te također sjedeći u svojoj prodavaonici, bilo kupujući bilo prodajući, pa čak i kuhajući“ (br. 2743). Male molitve: „Gospodine, smiluj nam se“, „Gospodine, pomozi mi“. Molitva je, dakle, neka vrsta glazbenog crtovlja na koje mi ispisujemo melodiju svojega života. To nije u suprotnosti sa svakodnevnom marljivošću, nije u opreci s mnogim malim obavezama i sastancima, to je mjesto gdje svako naše djelo pronalazi svoj smisao, svoj razlog i svoj mir.  Naravno, provoditi ta načela u djelo nije lako. Otac i majka, zatrpani nebrojenim obavezama, mogu osjećati nostalgiju za razdobljem njihova života kad je bilo lako pronaći vremena i za molitvu i za sve drugo. Zatim dođu djeca, posao, poslovi vezani uz obiteljski život, roditelji koji postaju stariji… Stječe se dojam da tome nikad kraja. Zato je dobro misliti da se Bog, naš Otac,