Teologija ikone Uzašašća
Jedan od velikih kristoloških blagdana Crkve jest Uzašašće Gospoda našega Isusa Krista na nebo. Slavi se uvijek u četvrtak, četrdeseti
dan po Uskrsu i s njime se na neki način završava četrdesetodnevno slavlje Pasha Gospodnje. Svaki blagdan nalazi svoj izraz i odraz u teologiji, ikonografiji i liturgijskoj poeziji. Ikona, teologija i liturgija su neodvojivo povezani u duhovnosti i liturgijskoj praksi bizantske Crkve. To povezivanje tvori jedinstvenu sintezu u kojoj se jedno otajstvo prikazuje ikonom (utjelovljuje u materijalni prikaz), domišlja i tumači teologijom (osmišljava u ljudskoj misli) te slavi i naviješta troparima, stihirima i drugim liturgijskim pjesmama (pretače u riječ, poeziju i glazbu).
Ikonografski prikazi nisu nikad proizvoljni, već kanonski propisani i tradicijom ovjerovljeni. Premda ikona Uzašašća prikazuje događaj kojega opisuje sv. Luka evanđelist (Dj 1, 6-11), namjena ikonografskog prikaza nije da bude historijski, nego teološki, kerigmatski i parenetski. Ikona Uzašašća Gospodnjega u gornjoj polovici
prikazuje Krista kojega anđeli prate na povratku u nebeseku domovinu. Njegova majka Marija i apostoli zauzimaju donji dio prikaza. Zagledani su prema nebu, prema uzlazećem Kristu, s udivljenjem. Tako je ikona podijeljena u dva dijela, simbolički na nebeski i zemaljski dio. Dok su likovi Krista i anđela u gornjem dijelu obično prikazani u savršenom redu i staloženosti, u donjem dijelu se kod likova (izuzev Marije) opaža neka vrst nereda, konfuzije. U pozadini se najčešće prikazuje krajolik Maslinske gore sa stablima masline što označava konkretnu povijesno-zemljopisnu dimenziju događaja o kojem je riječ.
Krist je prikazan u ukrasnom prstenu (medaljonu) kako blagoslivlja desnom rukom, dok u lijevoj drži svitak. To simbolizira ljubav i spoznaju. Bez ljubavi i pravog poznavanja Bogočovjeka Krista nema spasenja. Sam blagoslov znači da Krist trajno ostaje s nama, kao što je i obećao i o čemu pjevaju liturgijske pjesme blagdana.
Ta sfera s Kristom i anđelima se uzdiže u nebo, ona je vidno u pokretu. Premda gledamo Krista kako uzlazi i odlazi, Crkva već u istoj ikoni gleda na njegov drugi slavni dolazak. Isus je navijestio da će ponovo doći isto onako kako je i uzašao. Zato ikona zapravo ničim ne pokazuje smjer kretanja. Uzlazak odjednom izgleda istovremeno kao silazak. U donjem dijelu prikaza u središtu je Bogorodica. Ona ovdje predstavlja čitavu Crkvu u iščekivanju Isusova ponovnog dolaska. Učenici su također dio te Crkve, ali ovdje predstavljaju vjernike koji razmatraju Kristovo otajstvo, koji još uče, koji još nisu obučeni u silu odozgo. Zato su prikazani pomalo u neredu i smetenosti. Oni očekuju i silazak Duha Svetoga - Pedesetnicu. Često je uz samu Bogorodicu prikazan i apostol Pavao, koji kao što znamo nije bio nazočan Isusovu uzašašću. Dakle, ikona nije historiografska stvarnost, već teološka, duhovna, liturgijska. Ona ima poruku. Anđeoski likovi su prikazani tako kao da govore. Naime, kod Isusova uzašašća dva su anđela u bijelim haljinama kazala učenicima: ''Ljudi Galilejci, što stojite gledajući u nebo? Ovaj Isus koji je uznesen od vas na nebesa će ponovo doći isto kao što ga gledate gdje uzlazi na nebo'' (Dj 1, 11). Anđeli su vjesnici, a ovdje i teolozi - tumači i navjestitelji. S druge strane sam je Isus najavio svoj drugi, slavni dolazak upravo s anđelima nebeskim.
Čitav prikaz ikone blagdana Uzašašća je zapravo namjerno izveden tako da možemo u njemu savršeno vidjeti Isusov ponovni dolazak jednako kao i uzlazak na nebo četrdeset dana poslije uskrsnuća. Poruka je u tome da nas slavlje Isusova Uzašašća potakne na razmišljanje o Isusovu ponovnom dolasku, da vjerom, nadom i ljubavlju trajno živimo u iščekivanju tog dolaska kada će se sva Crkva, nebeska i zemaljska, objediniti i ponovno roditi na novo postojanje. Sve to je opet pretočeno u tropar Uzašašća koji pjeva: ''Uznesao si se u slavu, Kriste Bože naš. Obradovao si učenike, obećanjem Duha Svetoga, i utvrdio ih blagoslovom svojim, jer ti si Sin Božji, ti Izbavitelj svijeta.’’
Svaka ikona, a tako i svaka božanska liturgija, jesu teofanija - bogoobjava. Svaka bogoobjava je neiscrpna u svojoj širini i dubini, prebogata božanskim sadržajem za običan ljudski razum. Bizantska tradicija zato redovito pribjegava simboličkom izražavanju i prikazivanju jer simbol uvijek upućuje na više i veće od onoga što se konkretno vidi i čuje. Simbol nadilazi samoga sebe i u tome je njegova nadvremenska i nadprirodna veličina. Tako je u ikoni ovoga blagdana prikazano je puno više od samoga događaja uzašašća na nebo.
Livio Marijan, đakon
