Iz Propovijedi svetoga Leona Velikoga, pape (Patrologia latina 54)

Kao što je Kristovo uskrsnuće za vrijeme vazmenog svetkovanja bilo uzrok našega veselja, tako je i njego­vo uzašašće na nebo povod sadašnje naše radosti. Sve­čano slavimo ovaj dan kada je naša bijedna narav u Kristu sjela uz Boga Oca, i tako je uzvišena iznad sve nebeske vojske, iznad svih anđeoskih redova i nad sve nebeske vlasti. Na tim čudesnim Božjim djelima poči­va kršćanstvo i na njima se temelji. Iako je riječ o otaj­stvima, kojih čovjek ne može doseći umom te im se može samo s dubokim poštovanjem diviti, ipak naša vjera o njima ne dvoji, naša se nada ne koleba i naša se ljubav ne hladi. U tome je snaga velikih duhova i svjetlo veoma vjer­nih duša da nepokolebljivo vjeruju u ono što ne vide tjelesnim očima, i silno žele baš ono što nije na dohvat pogledu. Kako bi se u našim srcima rodila pobožnost, ili kako bi netko pred Bogom po vjeri dobio opravda­nje kada bi se naše spasenje sastojalo samo u onome što oči vide?

 

          Jedan od velikih kristoloških blagdana Crkve jest Uzašašće Gospoda našega Isusa Krista na nebo. Slavi se uvijek u četvrtak, četrdeseti dan po Uskrsu i s njime se na neki način završava četrdesetodnevno slavlje Pasha Gospodnje. Svaki blagdan nalazi svoj izraz i odraz u teologiji, ikonografiji i liturgijskoj poeziji. Ikona, teologija i liturgija su neodvojivo povezani u duhovnosti i liturgijskoj praksi bizantske Crkve. To povezivanje tvori jedinstvenu sintezu u kojoj se jedno otajstvo prikazuje ikonom (utjelovljuje u materijalni prikaz), domišlja i tumači teologijom (osmišljava u ljudskoj misli) te slavi i naviješta troparima, stihirima i drugim liturgijskim pjesmama (pretače u riječ, poeziju i glazbu).

          Ikonografski prikazi nisu nikad proizvoljni, već kanonski propisani i tradicijom ovjerovljeni. Premda ikona Uzašašća prikazuje događaj kojega opisuje sv. Luka evanđelist (Dj 1, 6-11), namjena ikonografskog prikaza nije da bude historijski, nego teološki, kerigmatski i parenetski. Ikona Uzašašća Gospodnjega u gornjoj polovici

Isus liječi slijepca od rođenja, tj. svakoga čovjeka u njegovoj sljepoći duha i uma kako bi upoznao Boga, izvor života i vječnosti.

TROPAR nedjeljni, glas 5.: Riječ, s Ocem i Duhom bez početka, rodi se od Djevice za spasenje naše  Iskažimo Joj, vjerni, čast i klanjanje! Jer Ona izvoli tijelom uzići na križ, i smrt podnijeti, te mrtve uskrisiti slavnim uskrsnućem svojim.

KONDAK Cvjetnog trioda, glas 4.: Oslijepljen na duševne oči, dolazim k Tebi, Kriste, i kao slijepac od rođenja s pokajanjem vapijem Tebi: Ti si svjetlo što svijetli onima koji su u tami.

Biblija razlikuje dvije vrste sljepoće: tjelesnu i duhovnu. U današnjem evanđeoskom ulomku susrećemo oba ova tipa sljepoće. Tjelesna sljepoća je osobina slijepca od rođenja kojega je Isus ozdravio tako što mu je kalom premazao oči i poslao ga da ih ispere u vodi. Duhovna sljepoća je osobina farizeja koji ne samo da nisu povjerovali u ozdravljenja, nego su to ozdravljenje pokušali iskoristiti protiv Isusa. Slijepac od rođenja pokazuje da netko može biti fizički slijep, ali duhovno imati izvrstan vid. Farizeji pokazuju da drugi s potpuno zdravim očima mogu biti duhovno potpuno slijepi. Tjelesna sljepoća je teška jer lišava čovjeka mogućnosti doživjeti u punini ljepotu stvorenog svijeta. Ali ova druga, duhovna sljepoća, je puno teža jer

14. svibnja

 
 
VATIKAN (IKA) 11.05.2020. / 11:45:  Papinsko vijeće za međureligijski dijalog poziva vjernike svih religija i sve ljude dobre volje da se na duhovan način pridruže Danu molitve, posta i djela ljubavi kako bi zamolili s Neba pomoć čovječanstvu da prebrodi pandemiju izazvanu koronavirusom, navodi se u dopisu Papinskog vijeća za međureligijski dijalog. Papinsko vijeće time se odazvalo inicijativi Visokog odbora za ljudsko bratstvo i apelu koji je uputio papa Franjo u nedjelju 3. svibnja. Toga Dana, koji će se obilježavati u četvrtak 14. svibnja, nije predviđena nikakva javna manifestacija kako bi se spriječila opasnost širenja zaraze, nego će se svaki pojedinac sabrati u svojoj nutrini, pred Bogom i svojom savješću, navodi se u dopisu Papinskoga vijeća. Bit ćemo ujedinjeni u življenju općih vrijednosti molitve i posta i djela ljubavi kao „svjedočanstva veličine vjere u Boga koja ujedinjuje razjedinjena srca i uzdiže ljudski duh“ (usp. Deklaracija o ljudskome bratstvu za svjetski mir i zajednički suživot). Ovo nije vrijeme ravnodušnosti, egoizama i podjela, jer čitav svijet trpi i mora se ponovno ujediniti u suočavanju s pandemijom (usp. papa Franjo, Poruka Urbi et orbi za Uskrs, 12. travnja 2020.). Dopis od 6. svibnja potpisali su predsjednik Papinskog vijeća za međureligijski dijalog kardinal Miguel Ángel Ayuso Guixot, MCCJ te tajnik Vijeća mons. Indunil Janakaratne Kodithuwakku Kanganamalage. Visoki odbor za ljudsko bratstvo osnovan je prošle godine, nekoliko mjeseci nakon povijesnog susreta u Abu Dhabiju između pape Franje i velikog imala Al-Azhara Ahmeda al-Tayyeba održanog 4. veljače 2019. kojom prigodom je potpisana Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot. “Budući da je molitva univerzalna vrijednost, prihvatio sam prijedlog Visokog odbora za ljudsko bratstvo da se 14. svibnja vjernici svih religija duhovno ujedine u Danu molitve, posta i djela ljubavi kako bismo zamolili Boga da pomogne čovječanstvu da prebrodi pandemiju koronavirusa. Zapamtite: 14. svibnja svi vjernici zajedno, vjernici različitih tradicija, mole, poste i čine djela ljubavi”, pozvao je Papa u svom apelu nakon molitve Kraljice neba u nedjelju 3. svibnja.

Ivanka Petrović (Slovo, br. 38, 1988.)

Članak: klikni na sliku

Nerijetko se može čuti da se glagoljanje kod Hrvata udomaćilo za vrijeme kneza Branimira. Izgledno je da se prvi susret dogodio i ranije, još 863. kada su se Solunska braća prema Moravskoj kretala morskim putem, preko bizantske Dalmacije. Snažniji poticaji stigli bi u Branimirovo vrijeme (nazivano i Branimirovom renesansom), 882. godine prilikom Metodova proputovanja Dalmacijom do Carigrada. O ovoj zanimljivoj temi više možete saznati u antologijskom radu zaslužne znanstvenice Staroslavenskog instituta akad. Ivanke Petrović "Prvi susreti Hrvata s ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kulture“. Moderna hrvatska historiografija i slavenska filologija 19. stoljeća izgradile su čitav niz teza i mišljenja o prvim mogućim susretima Hrvata s ćirilometodskom misijom ili tekovinama njihova djela na hrvatskom sjeveru i u kneževskoj Hrvatskoj. Nasuprot tome, od 20-ih do 70-ih godina našeg stoljeća razvija se, razrađuje i oblikuje, i danas uglavnom prihvaća, uvjerljivo mišljenje hrvatskih povjesnika da se hrvatsko glagoljaštvo primarno prihvatilo i ukorijenilo na području dalmatinskih biskupija i gradova, dakle, među Hrvatima u bizantskoj Dalmaciji, a ne u hrvatskoj kneževini.

 Aleksandar Šmeman 

Uskrs nije sjećanje na događaj iz daleke prošlosti, nego realni susret u sreći i radosti s onim u kojemu je naše srce prepoznalo i uvijek prepoznaje, susrelo i uvijek susreće Život svakog života, Svjetlost svake svjetlosti.

U Pashalnoj noći, kada ophod obiđe crkvu i zaustavi se pred zatvorenim vratima hrama, u posljednjem trenutku prije nego što će se izliti uskrsna radost, mi u dubini srca postavljamo sebi isto ono pitanje koje je tištilo srca žena kada su rano ujutro, oko izlaska sunca (Mk 16, 2), došle na Kristov grob: Tko će nam odvaliti kamen s groba (usp. Mk 16, 3). Hoće li se dogoditi čudo, hoće li noć još jednom postati svjetlija od dana, hoće li nas još jednom ispuniti ta radost, koja se ničim na svijetu ne može objasniti, koja ni od čega na svijetu ne ovisi, radost koja će čitave noći i još mnogo dana odzvanjati u uskrsnom pozdravu: „Krist uskrsnu – doista uskrsnu!“. Taj trenutak uvijek nastupa. Vrata se otvaraju, mi ulazimo u crkvu koja se kupa u svjetlosti, ali negdje u duši pitanje ipak ostaje. Što sve to znači? Što znači slaviti Uskrs u svijetu koji je pun patnje, neprijateljstva, mržnje, ratova? Što znači pjevati: „Smrću smrt uništi“, slušati kako nema „nijednog mrtvog u grobu“, kad je smrt i dalje jedina sigurna stvar na zemlji? Nije valjda Uskrs, ta svijetla noć i radost, samo trenutni bijeg od realnosti,

11. svibnja

Rodili su se u obitelji Lava i Marije u gradu Solunu u 9. stoljeću. U gradu i okolici živjelo je tada dosta Slavena te su braća u mladosti naučila govoriti i slavenski. Nakon izučenih najviših škola u ono doba svaki je krenuo svojim putem. Metod je jedno vrijeme bio upravitelj bizantske pokrajine oko Strumice u Makedoniji, a onda se posveti kao monah na planini Olimp. Ćiril je bio u službi carigradskog patrijarha i profesor filozofije. Zajedno su išli u diplomatsku misiju Kozarima, a zatim kao blagovjesnici evanđelja Slavenima u Moravsku. Put ih je dalje vodio u Rim, gdje 14. veljače 869. Ćiril umre. Metod je kao panonski nadbiskup nastavio svoju pastirsku službu među Slavenima i upokojio se 6. travnja 885. 
TROPAR, glas 4.: Vi ste istog duha kao i apostoli i učitelji ste slavenskih krajeva, o Bogom prosvijetljeni Ćirile i Metode! Molite Vladara sviju, da utvrdi sve slavenske narode u pravoj vjeri i jednodušnosti, i dade svijetu mir i spasi naše duše!
(Jako apostolov jedinoravniji i slavjanskih stran učitelije, Kirile i Metodije bogomudriji, Vladiku vsjeh molite, vsja jaziki slavjanskija utverditi v pravovjeriji i jedinomisliji, umirit mir, i spasti duši našja.)
KONDAK, glas 3.: Iskažimo čast svetoj dvojici naših prosvjetitelja! Prijevodima svetih knjiga oni nam namriješe vrelo Božje spoznaje, iz kojega crpimo u obilju sve do danas. Zato vas častimo, Ćirile i Metode, koji stojite pred prijestoljem Svevišnjega, prinoseći tople molitve za naše duše.


 

 
 
Na inicijativu o. Nikole Stupjaka obišli smo našu vjernicu, dugogodišnju počimalju u grkokatoličkoj crkvi u Kaniži, koja je bolesna i trenutačno živi s ķćerkom i zetom u Slavonskom Brodu koji se brinu za nju. S obzirom da gospođa Eva zna izuzetno puno napjeva i molitava koje je naučila u svome životu pjevajući u crkvi od malih nogu, izuzetna radost nam je bila služiti moleben presvetoj Bogorodici zajedno s njom u ove dane svibanjske pobožnosti s obzirom da je ona cijeli svoj život to činila u svojoj zajednici u Kaniži. Njen župnik o. Nikola predvodio je pjevanje onako kako se to čini u selu Kaniža, baka Eva i ukućani su pjevali dok je o. Aleksandar Hmilj služio moleben u domu bolesnice. Ova naša skromna gesta veliko je hvala gospođi Evi za sav trud koji je ostavila u grkokatoličkoj župi Kaniža. Neka joj Gospod udjeli zdravlje i velike milosti (o. Aleksandar Hmilj)

Budimo hrabri poput žene Samarijanke, koja „nije povjerovala lako, kao što nije prihvatila nepromišljeno ono što je on govorio, međutim, jer je tražila tako brižno pojasniti si i otkriti istinu, ipak ne bijaše ni nepoučljiva ni tvrdoglava, što dobro pokazuje njezin upit.“ (Ivan Zlatousti, Hom. na Ivanovo evanđelje, 32,2) 

TROPAR, gl. 8.: Sredinom blagdana, o Spasitelju,  napoj žednu dušu moju vodama pobožnosti! Jer ti si nam povikao svima: Tko je žedan, neka dođe k meni i pije! Izvore našega života, Kriste Bože, slava tebi.

KONDAK, gl. 8.: Došašvši vjerom na zdenac Samaritanka vidje u tebi vodu mudrosti. I napivši se nje obilno, nasljedova zauvijek kraljevstvo nebesko. Častan je njezin spomen.

U svakom čovjeku postoji žeđ za savršenijom spoznajom i za punijim življenjem života, to je u biti žeđ za neprolaznim vrijednostima, u svijetu koji nas draška i mami svojim obiljem, ali koji nas u konačnici ne zasićuje. Zato možemo reći da nas nosi njegova bujica kao rijeka do mjere da ne uspijevamo utažiti žeđ, premda smo u nju uronjeni. I dok živimo u bujnoj rijeci svijeta, ne uspijevamo donijeti vode do žednih usta. I što se više pojavljuje obilja oko nas, to se manje uspijevamo zasititi ostajući sve više i više žedniji i gladniji. U svojoj naivnosti ne shvaćamo da nas ovaj svijet želi prevesti žedne preko vode, pa se sve više u nj uranjamo, ali ne pronalazimo ono što bismo htjeli i trebali. Takvog ljudskog stanja bila je svjesna i grčka mudrost kad je u

 

Vijeće biskupskih konferencija Europske Unije objavilo je 6. svibnja na svojim službenim stranicama izjavu glavnog tajnika o. Manuela Barriosa Prieta, u kojoj je upozorio na ugrožavanje slobode vjeroispovijesti u kontekstu borbe protiv koronavirusa. „Sloboda vjeroispovijesti, uključujući slobodu bogoštovlja, temeljno je pravo i stvarna potreba mnogih ljudi“, izjavio je o. Manuel Barrios Prieto. „Ponovno otvaranje crkava, u skladu sa sanitarnim mjerama opreza, moraju biti provedene od civilnih vlasti na jasan i neproizvoljan način, s punim poštivanjem crkvenih vlasti i u dogovoru s njima“, nastavio je. Vijeće biskupskih konferencija EU-a (COMECE) ističe da je sada, kao i uvijek, razgovor Crkve, Europske Unije i državnih institucija ključan. Napominje da EU sve veću pažnju pridaje poštivanju temeljnih ljudskih prava i vladavini zakona, pa bi dio tog procesa trebalo biti praćenje poštivanja prava na slobodu vjeroispovijesti u borbi protiv koronavirusa. Europska komisija u Zajedničkom europskom planu za ukidanje mjera, koji je nedavno donijela, nije nijednom izričito spomenula vjerske službe. „To je razočaravajuće“ ustvrdio je o. Prieto „jer zanemaruje ključnu ulogu vjere u europskim društvima“. COMECE podsjeća da vjera nije samo privatna stvar, nego ima javnu i zajedničarsku dimenziju, kao što je to jasno navedeno u svim važnim tekstovima o ljudskim pravima, uključujući i Europsku povelju o ljudskim pravima. Također, Vijeće je ukazalo da je mogući uzrok marginaliziranju vjere u ovom kriznom trenutku posljedica agresivnog djelovanja pojedinih sekularističkih aktivista. Zato je podsjetilo da je Europska komisija u dokumentu o demokraciji, vladavini prava i ljudskim pravima u okviru krize uzrokovane koronavirusom, naglasila da je pravo na slobodu vjeroispovijesti „mjerilo suvremenih društava“ i pozvala vlasti da svako ograničenje bude „jasno propisano zakonom, u skladu s odgovarajućim ustavnim jamstvima i proporcionalno cilju kojem teži.“ Na kraju, Vijeće ponavlja kako je svako smanjivanje ljudskih prava u ovoj kriznoj situaciji nedopustivo. Stoga se ona, uključujući pravo na slobodu vjeroispovijesti, moraju u potpunosti što prije ponovno uspostaviti, piše na službenim stranicama COMECE-a.


 

BISKUPSKO REĐENJE MONS. MILANA STIPIĆA, Katedrala u Križevcima, subota 17. 10. 2020., u 10 sati 


MJESECOSLOV  

14. rujna: UZVIŠENJA SVETOGA KRIŽA - post

TROPAR, glas 1.: Spasi, Gospode, narod svoj i blagoslovi baštinu svoju. Podaj Crkvi svojoj pobjedu nad neprijateljima,  i čuvaj križem svojim pučanstvo svoje.

KONDAK, gl. 4.: Uzašao si dragovoljno na križ, Kriste Bože. Narodu svome novome, imenom Tvojim nazvanim, podaj milosti svoje. Silom svojom razveseli svetu Crkvu i daj joj pobjedu nad neprijateljima, jer samo od Tebe ima ona pomoć, oružje mira i sigurnu pobjedu.

* Tropar i kondak uzvišenja sv. Križa moli se do uključivo 21. rujna.

15. rujna
Poblagdan; Spomen svetog velikomučenika Nikite

KONDAK Mučeniku, glas 2.: Potojanošću si svojom sasjekao snagu nevjernika i primio i primio pobjedni vijenac poradi muka svojih. Sada pak, slavni Nikito, radujući se s anđelima čije ime nosiš: s njima neprstano moli Krista Boga za sve nas.

16. rujna
Poblagdan; Spomen svete velikomučenice Eufemije

TROPAR, glas 4.: Ovčica Tvoja, Isuse, Eufemija, kliče ti jakim glasom: Tebe, Zaručniče moj, ljubim i žudeć za tobom trpim; zajedno s tobom se razapinjem, s tobom sam i ukopana u krštenju tvome; i radi tebe trpim da i kraljujem s tobom; zbog tebe i umirem da s tobom i živim. Stoga me primi kao žrtvu neokaljanu, jer sam ti se u ljubavi žrtvovala! Po njezinom zagovoru, Milostivi, spasi naše duše.

KONDAK, glas 4.: U mučeništvu tvojem dobar si podvig poduzela i pslije smrti nas posvećuješ potocima svojim čudesa, velehvaljena Eufemijo! Častimo stoga tvoje sveto uzdignuće i dolazimo s vjerom tvom svetom hramu da se izbavimo od duševnih bolesti i isprosimo čudene milosti.

17. rujna
Poblagdan; Sveta mučenica Sofija i njene tri kćeri Vjera, Nada i Ljubav

18. rujna
Poblagdan; Sveti svetitelj Eumenij, čudotvorac

19. rujna
Poblagdan; Sveti mučenici Trofim, Sabatij i Doriment

20. rujna
Poblagdan; Spomen velemučenika Eustata i njegovih drugova

TROPAR, glas 1.: Po mukama svetaca, što ih radi tebe podnesoše, milosrdan nam budi, Gospode. Molimo te, Čovjekoljupče, iscijeli sve bolesti naše.

KONDAK, glas 2.: Muke Kristove jasno si na sebi pokazao, Eustate, te ispivši usrdno čašu njegovu postao si zajedničarom i baštinikom slave, primivši od samoga Boga sviju božansko odrješenje s visine.


NOVA ADRESA ORDINARIJATA KRIŽEVAČKE EPARHIJE
Franje Račkoga 32
48260 KRIŽEVCI


FACEBOOK GRKOKATOLIČKA CRKVA U HRVATSKOJ: https://www.facebook.com/grkokatolickacrkva/?ref=bookmarks


GRKOKATOLIČKI KALENDAR 2020.

TIPIK - BOGOSLUŽNI USTAV ZA 2020. GODINU

KALENDAR 2020. JULIJANSKI STIL (UGKC)


BOGOSLUŽNI I MOLITVENI TEKSTOVI:

LITURGIJA SV. IVANA ZLATOUSTOG

VEČERNJA

JUTARNJE MOLITVE

AKATIST KRISTU ČOVJEKOLJUPCU

AKATIST ISUSU MILOSRDNOM

AKATIST ISUSU, SVJETLU U TAMI

AKATIST PRESVETOJ BOGORODICI

MOLITVENO PRAVILO PRIJE PRIČESTI

ZAHVALNE MOLITVE POSLIJE PRIČESTI

VEČERNJE MOLITVE

GRKOKATOLIČKI MOLITVENIK 'GOSPODI, POMILUJ' (staroslavensko-hrvatski)

PROSTOPJENIJE


EPARHIJSKI VJESNIK 2019. 


DUHOVNA MISAO

KRŠĆANIN SE RAZLIKUJE

“Kršćani imaju svoj svijet, svoj način života, vlastito mišljenje, riječi i djelovanje; drugačiji je pak način života, mišljenja, riječi i djela ljudi ovoga svijeta. Jedno su kršćani, a drugo oni koji ljube svijet; između njih je veliko odstojanje… Budući da je duh kršćanina uvijek zaokupljen  razmišljanjima o onom nebeskom, on po milosti Duha Svetoga odražava vječna dobra; budući da je rođen odozgo, od Boga, on živi dostojanstvo djeteta Božjega… Obnavljanjem uma, smirenjem duha, ljubavlju i nebeskom privrženošću Gospodu, kršćanin se kao novo stvorenje razlikuje od ljudi ovoga svijeta… Kršćani imaju drugačiji svijet, drugačiju trpezu, drugačiju odjeću, drugačija zadoavoljstva, drugačije odnose, drugačiji način razmišljanja i stoga trebaju biti bolji od drugih” (Sv. Makarije Veliki)