Davne 1853. godine, na blagdan Duhova snažan led potukao je polja, usjeve, nasade i voćnjake u ataru župe Bács Keresztúr (današnji Ruski Krstur), u županiji Bács-Bodrog, u Ugarskoj (današnja Bačka) i tada je odlučeno kako će u buduće na utorak po blagdanu Duhova biti Zavjetni dan. Dan kada će se iza blagdana Silaska Sv. Duha - Pedesetnice i blagdana Presvete Trojice dodatno suzdržavati od radova sa zemljom i u poniznosti promišljajući o Božjem stvorenju i stvorenome, u poniznosti i pokori prikazivati molitve Bogu i zagovoru presvete Bogorodice. Tako je nastalo zavjetno hodočašće u svetište Majke Božje na Vodici koje se nalazi na putu od Ruskog Krstura prema nekadašnjem njemačkom selu Filipovo. Od samih početaka ovaj su Zavjetni dan prihvatile sve župe rusinske tradicije, kako u Bačkoj tako i u Srijemu, a osnutkom novih župa početkom dvadesetog stoljeća tradicija Zavjetnoga dana prenosila se i dalje. Zavjetni dan „slavio se“ suzdržavanjem od poljodjelskih poslova, te hodočašćem u Marijansko svetište, u Vodicu, gdje bi se pobožan narod tom prigodom ispovjedio, sudjelovao na liturgiji i ophodnoj procesiji, a nakon odsluženog molebena u čast Presvete Bogorodice krenuo bi pješice ili na kolima natrag u svoja sela.

 
Mons. Milan Stipić na kraju liturgije je najavio svoj povratak u Križevce, u biskupsku rezidenciju koja se obnavlja i gdje se ovih dana vraća središnji biskupski ured i ordinarijat, što je u katedrali popraćeno velikim pljeskom odobravanja i oduševljenja svih nazočnih.
 
Na Duhovski ponedjeljak, 1. lipnja, kada se u Grkokatoličkoj Crkvi slavi blagdan Presvete Trojice, svečano je proslavljen blagdan naslovnika grkokatoličke katedrale Presvete Trojice. Tom prigodom služena je svečana Božanska liturgija sv. Ivana Zlatoustoga koju je predslavio mons. Milan Stipić, apostolski administrator Križevačke eparhije, zajedno s grkokatoličkim i rimokatoličkim svećenicima, a liturgiji je bio nazočan 'ad coram' i varaždinski biskup mons. Bože Radoš koji je i propovijedao. Liturgiju koja je okupila mnoštvo vjernika pjevao je Katedralni zbor Križevci pod ravnanjem mo. Ozrena Bogdanovića. U svojoj homiliji je mons. Radoš govorio o temeljnoj istini kršćanske vjere, a to je vjera u troosobnoga i jednoga Boga kojega poznajemo i slavimo kao Presvetu Trojicu Oca i Sina i Svetoga Duha. Tu vjeru izražavamo stalno kada na sebe stavljamo znak križa, kada započinjemo bogoslužja i molitve 'U ime Oca i Sina i Svetoga Duha'. "Otajstvo je to nama nedokučivo, ali jasno izraženo u Svetom Pismi i objavi, kao što smo čuli u svetom Evanđelju gdje Isus šalje učenike da idu i krste sve narode u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.

"Kao Crkva pozvani procvasti, propupati novim žarom, novom vjerom, novom ljubavlju i obnoviti se kao što se i priroda u ovom vrijeme obnavlja i oblači u zelenilo"

Na svetkovinu Silaska Svetoga Duha ili Nedjelju Pedesetnice, kojom se završava Pashalni (vazmeni) liturgijski ciklus crkvene godine, mons. Milan Stipić, apostolski administrator Križevačke eparhije, služio je svečanu blagdansku Božansku liturgiju u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima, zajedno s katedralnim župnikom o. Mihajlom Simunovićem i đakonom Livijom Marijanom, eparhijskim kancelarom, na kojoj su pjevale sestre Bazilijanke i bogoslovi. U subotu navečer, uoči blagdana, služio je također u katedrali Veliku večernju s litijom to jest blagdansko bdjenje. U homiliji je ocrtao važnost ovoga za Crkvu i sve vjernike velikoga blagdana. U grčkoj crkvenoj tradiciji na ovaj blagdan se crkva ukrašava zelenilo i nosi se zelena liturgijska boja jer to označava duhovsko proljeće ili duhovski procvat Crkve pedeset dana poslije najvećega kršćanskoga blagdana Pashe - Uskrsnuća Gospodnjega. Kao što kaže kondak (liturgijska pjesma) Duhova, nekoće je u Babilonu Svevišnji pomutio ljudske jezike, da se ljudi ne razumiju, a na Pedesetnicu je opet sve skupio u jedinstvo i razumijevanje ljubavi, tog naj univerzalnijega jezika kojega svaki čovjek i svaki narod i svaka rasa razumiju.

TROPAR, glas 8.: U svojoj nedokučivoj mudrosti i ljubavi prema ljudima, Ti, jedini Stvoritelju, svima upravljaš i na korist svima obraćaš. Ti, Gospode, daruj pokoj dušama slugu svojih, jer oni staviše sve ufanje svoje u Tebe, Stvoritelja i Začetnika i Boga našega.

KONDAK, glas 8.: Sa svetima daruj, Kriste, pokoj dušama slugu svojih, tamo gdje nema ni muke ni boli ni vapaja, nego je život bez kraja!


 

Dana 25. svibnja 1836. dekretom križevačkoga biskupa Gabrijela Smičiklasa, udovoljavajući prethodnoj zamolbi predstavnicima doseljenih vjernika grkokatolika, tadašnje Srijemske županije i vlastelinstva Eltz iz Vukovara, osnovana je najstarija grkokatolička župa u današnjem Slavonsko-srijemskom vikarijatu - Petrovci. Prvotni zaštitnik župe bio je Sv. Ivan apostol i evanđelist. Matične knjige i obveza rezidiranja župnika, tj. djelovanje župnog ureda imalo je započeti  1. siječnja 1837. godine. Župa je nastala dismembracijom od grkokatoličke župe Šid u istoimenoj Srijemskoj županiji i zahvaćala je područja i naselja gotovo svih župa u današnjem Vikarijatu. U narednim desetljećima se osnutkom drugih župa u Srijemu i Slavoniji preširoko područje župe Petrovci smanjivalo. Od 1893. god. gradnjom nove župne crkve naslovnik župe je Pokrov presvete Bogorodice. Datum osnutka ove najstarije župe, koju su u početku naseljavali uglavnom Rusini, uzet je i potvrđen od Republike Hrvatske Danom Rusina u RH. Danas se u molitvi sa zahvalnošću prisjećamo biskupa utemeljitelja, zatim svih izvršitelja dekreta osnivanja župe, kao i prvoga upravitelja župe o. Đure Dulikravića koji je i pokopan ovdje u Petrovcima. Čestitke i na mnogaja ljeta! (V. Sedlak)


 

Sabravši sve duhovno znanje i sagledavši ga u Božanskom Duhu, Sveti su Oci Bogom prosvjetljeni napisali cjeloviti nebeski Simbol vjere. U njemu s najvećom jasnoćom naučavaju da je bespočetna Riječ, doista istobitna roditelju Ocu. Oni idu za apostolskim naukom i zato su doista blagoslovljeni i od Boga mudri.

Sabor svetih Otaca, sabranih sa svih strana svijeta, naučavao je istinu o istoj naravi i nerazdjeljivosti Oca, Sina i Svetoga Duha, i jasno predao Crkvi bogoslovno otajstvo. Stoga ih s vjerom hvalimo i blagoslivljamo govoreći: O blaženi puče, bogoslovni vitezovi Gospodnje vojske, sjajno ogledalo duhovnih kreposti, čvrsti stupovi otajstvenog Siona, miomirisni cvjetovi raja, zlatna usta Boga, Riječi, Nicejska pohvalo, uresu svijeta! Molite se revno za naše duše. (stihiri Jutrenje Nedjelje svetih otaca)

Prvi nicejski sabor ujedno je i prvi ekumenski crkveni sabor, a održan je u Niceji u Bitiniji (današnja Turska). Sazvao ga je rimski car Konstantin I. Veliki 325. godine kako bi razriješio pitanje neslaganja, poglavito u aleksandrijskoj Crkvi. Glavno je pitanje bilo ima li Sin (Isus Krist) istu ili sličnu bit s Bogom Ocem. Aleksandar Aleksandrijski i Atanazije Aleksandrijski držali su da je Sin iste biti (istobitan) s Ocem, dok je prezbiter Arije zastupao mišljenje da je Sin podređen Ocu. Ovaj je nauk nazvan arijanstvo. Sabor je premoćno podržao istobitnost Sina s Ocem (uz samo dva glasa protiv). Plod je te rasprave bilo i Nicejsko vjerovanje. Od ostalih pitanja, sabor se bavio određivanjem datuma Uskrsa.

O saboru u svojim spisima govore njegovi sudionici: Eustatije Antiohijski (protuarijanac), Euzebije Cezarejski (bivši arijanac) i Atanazije Aleksandrijski (protuarijanac). Car je sazvao sabor u Niceji, a na njega je pozvao svih 1800 biskupa iz čitave kršćanske Crkve (oko 1000 s Istoka i oko 800 sa Zapada). Ipak, na sabor je stiglo između 250 i 320 saborskih otaca, većinom

 

KANON BOŽANSKOM, ŽIVOTVORNOM I PRESVETOM DUHU TJEŠITELJU
Sv. Maksim Grk, glas 4.

Molitvama svetih otaca naših, Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj nas. Amin.

I uvodne molitve (načalo).

Pjesma 1.

Irmos: Onaj koji je bio spor na riječima bî prekrit božanskom sjenom i primi božanski napisan Zakon. Jer zbaciši sjenu s misaonih očiju, on ugleda Onoga koji jest i spozna istinitoga Duha, kojega s pjesmama uzveliča.

Pripjev: Slava tebi, Bože naš, slava tebi.

Učitelju koji si nekioć nahranio Izraela manom u pustinji, ispuni moju dušu presvetim Duhom kako bih ti vazda bogodostojno služio.

Iz Propovijedi svetoga Leona Velikoga, pape (Patrologia latina 54)

Kao što je Kristovo uskrsnuće za vrijeme vazmenog svetkovanja bilo uzrok našega veselja, tako je i njego­vo uzašašće na nebo povod sadašnje naše radosti. Sve­čano slavimo ovaj dan kada je naša bijedna narav u Kristu sjela uz Boga Oca, i tako je uzvišena iznad sve nebeske vojske, iznad svih anđeoskih redova i nad sve nebeske vlasti. Na tim čudesnim Božjim djelima poči­va kršćanstvo i na njima se temelji. Iako je riječ o otaj­stvima, kojih čovjek ne može doseći umom te im se može samo s dubokim poštovanjem diviti, ipak naša vjera o njima ne dvoji, naša se nada ne koleba i naša se ljubav ne hladi. U tome je snaga velikih duhova i svjetlo veoma vjer­nih duša da nepokolebljivo vjeruju u ono što ne vide tjelesnim očima, i silno žele baš ono što nije na dohvat pogledu. Kako bi se u našim srcima rodila pobožnost, ili kako bi netko pred Bogom po vjeri dobio opravda­nje kada bi se naše spasenje sastojalo samo u onome što oči vide?

 

          Jedan od velikih kristoloških blagdana Crkve jest Uzašašće Gospoda našega Isusa Krista na nebo. Slavi se uvijek u četvrtak, četrdeseti dan po Uskrsu i s njime se na neki način završava četrdesetodnevno slavlje Pasha Gospodnje. Svaki blagdan nalazi svoj izraz i odraz u teologiji, ikonografiji i liturgijskoj poeziji. Ikona, teologija i liturgija su neodvojivo povezani u duhovnosti i liturgijskoj praksi bizantske Crkve. To povezivanje tvori jedinstvenu sintezu u kojoj se jedno otajstvo prikazuje ikonom (utjelovljuje u materijalni prikaz), domišlja i tumači teologijom (osmišljava u ljudskoj misli) te slavi i naviješta troparima, stihirima i drugim liturgijskim pjesmama (pretače u riječ, poeziju i glazbu).

          Ikonografski prikazi nisu nikad proizvoljni, već kanonski propisani i tradicijom ovjerovljeni. Premda ikona Uzašašća prikazuje događaj kojega opisuje sv. Luka evanđelist (Dj 1, 6-11), namjena ikonografskog prikaza nije da bude historijski, nego teološki, kerigmatski i parenetski. Ikona Uzašašća Gospodnjega u gornjoj polovici

Isus liječi slijepca od rođenja, tj. svakoga čovjeka u njegovoj sljepoći duha i uma kako bi upoznao Boga, izvor života i vječnosti.

TROPAR nedjeljni, glas 5.: Riječ, s Ocem i Duhom bez početka, rodi se od Djevice za spasenje naše  Iskažimo Joj, vjerni, čast i klanjanje! Jer Ona izvoli tijelom uzići na križ, i smrt podnijeti, te mrtve uskrisiti slavnim uskrsnućem svojim.

KONDAK Cvjetnog trioda, glas 4.: Oslijepljen na duševne oči, dolazim k Tebi, Kriste, i kao slijepac od rođenja s pokajanjem vapijem Tebi: Ti si svjetlo što svijetli onima koji su u tami.

Biblija razlikuje dvije vrste sljepoće: tjelesnu i duhovnu. U današnjem evanđeoskom ulomku susrećemo oba ova tipa sljepoće. Tjelesna sljepoća je osobina slijepca od rođenja kojega je Isus ozdravio tako što mu je kalom premazao oči i poslao ga da ih ispere u vodi. Duhovna sljepoća je osobina farizeja koji ne samo da nisu povjerovali u ozdravljenja, nego su to ozdravljenje pokušali iskoristiti protiv Isusa. Slijepac od rođenja pokazuje da netko može biti fizički slijep, ali duhovno imati izvrstan vid. Farizeji pokazuju da drugi s potpuno zdravim očima mogu biti duhovno potpuno slijepi. Tjelesna sljepoća je teška jer lišava čovjeka mogućnosti doživjeti u punini ljepotu stvorenog svijeta. Ali ova druga, duhovna sljepoća, je puno teža jer