Uskrs nije sjećanje na događaj iz daleke prošlosti, nego realni susret u sreći i radosti s onim u kojemu je naše srce prepoznalo i uvijek prepoznaje, susrelo i uvijek susreće Život svakog života, Svjetlost svake svjetlosti.
U Pashalnoj noći, kada ophod obiđe crkvu i zaustavi se pred zatvorenim vratima hrama, u posljednjem trenutku prije nego što će se izliti uskrsna radost, mi u dubini srca postavljamo sebi isto ono pitanje koje je tištilo srca žena kada su rano ujutro, oko izlaska sunca (Mk 16, 2), došle na Kristov grob: Tko će nam odvaliti kamen s groba (usp. Mk 16, 3). Hoće li se dogoditi čudo, hoće li noć još jednom postati svjetlija od dana, hoće li nas još jednom ispuniti ta radost, koja se ničim na svijetu ne može objasniti, koja ni od čega na svijetu ne ovisi, radost koja će čitave noći i još mnogo dana odzvanjati u uskrsnom pozdravu: „Krist uskrsnu – doista uskrsnu!“. Taj trenutak uvijek nastupa. Vrata se otvaraju, mi ulazimo u crkvu koja se kupa u svjetlosti, ali negdje u duši pitanje ipak ostaje. Što sve to znači? Što znači slaviti Uskrs u svijetu koji je pun patnje, neprijateljstva, mržnje, ratova? Što znači pjevati: „Smrću smrt uništi“, slušati kako nema „nijednog mrtvog u grobu“, kad je smrt i dalje jedina sigurna stvar na zemlji? Nije valjda Uskrs, ta svijetla noć i radost, samo trenutni bijeg od realnosti,
