'Gledajmo da budemo poput Krista jer i Krist je postao poput nas: da se pobožanstvenimo po Njemu, budući da je i On, po nama, postao čovjekom'''. (Sv. Grgur Nazijanski, Pashalni govor 1,4. Patrologia Graeca 35)
Grčki oci uspoređuju to temeljno otajstvo kršćanskoga života s onim što su naučili u školi profane znanosti. Antička je filozofija pokušala ustanoviti koje je sjedinjujuće počelo čitavoga svemira. Na početku su, u duhu primitivnog materijalizma, mislili da je to jednostavno materija. Pitagora je došao do znanstvenog materijalizma, do neumoljivih zakona materije. Platon i idealisti smatrali su da su materija i njezini zakoni samo odraz svijeta ideja. Postoji ipak mnoštvo ideja, a sve se sjedinjuju samo u Bogu. To je bilo mišljenje najvećeg dijela poganskih mislilaca pri kraju antičkoga razdoblja. No, istodobno bili su svjesni činjenice da između Boga i svijeta postoji nepremostiv ponor. Tražili su nekoga posrednika. Njega je donijelo Kristovo otkupljenje koje je dovelo do sjedinjenja dvaju svijetova. Grčku su oci Krista nazivali ''središtem u kojem se susreću sve linije kozmosa''. On je Prvorođenac svega stvorenja (Kol 1, 15), novi istinski Adam ljudskoga roda (Rim 5, 12-17), glava tijela Crkve (Kol 1, 18). U Njemu sve stiže do jedinstva. Budući da smo jedno s Njime, i čovjek postaje gospodarom i ujediniteljem cijeloga svemira. ''Kad bismo zanijekali taj događaj (utjelovljenja Sina Božjega)'', piše Solvjev, ''bio bi umanjen cjelokupni značaj svemira''. Bogočovjek je ostvario susret između Božje svemoći i ljudske nedostatnosti ne zanemarujući i ne žrtvujući nijednu od tih dviju sastavnica. Kakvi su, dakle, kršćani? Slabi i nemoćni, poput svih drugih - '' dašak vjetra i kap vode mogu me ubiti'', piše Pascal, a ipak su oni određeni da zasjednu pokraj prijestolja Kralja svemira. Kad je Konstantin Crkvi dao slobodu u Carstvu, počele su se graditi crkve. Kupole crkava oslikavale su se prikazom Pantokratora, Svevladara, koji sjedi na prijestolju vladajući nad onima koji su ga raspeli. Pod Njegovim nogama nalazi se kugla zemaljska. To je simbol neumoljivih zakona materije i onoga do čega su antički narodi toliko držali, tj. sudbine, koja je ukupnost svih nužnosti. I one su u njegovoj moći da bi nam bila osigurana sloboda djece Božje. (T. Špidlik, Mali biseri svetih otaca)
0
Broj korisnika koji su vidjeli
0
Angažmani
Promoviraj objavu
Sviđa mi se
Komentar
Podijeli
