Tijekom Velikoga posta u našim grkokatoličkim crkvama, srijedom i petkom služit će se posebno velikoposno bogoslužje zvano “Liturgija pretposvećenih darova“. Liturgija pretposvećenih darova je crkveno bogoslužje u bizantskom obredu koje se služi u svagdane Velikoga posta (Sveta četrdesetnica), u sklopu kojega se podjeljuje pričest svetim Darovima (Tajnama odn. Euharistijom) koji su posvećeni na nekoj prethodnoj božanskoj Liturgiji. Otuda joj i naziv “pretposvećenih darova”. Ovo drevno bogoslužje spominju crkveni kanoni još u 7. stoljeću. Prema Trulskom saboru, 692. godine, to se bogoslužje ima služiti u sve dane Velikoga posta izuzev subote, nedjelje i blagdana Blagovijesti, 25. ožujka (kanon 52.). Danas se uobičajeno služi srijedom i petkom, na blagdane koji imaju polijelej kada padnu u svagdane, u četvrtak 5. tjedna Velikog posta (Četvrtak Velikoga kanona) i u prva tri dana Velikog ili svetog tjedna. Tradicija drži da je službu sastavio i uredio rimski papa sv. Grgur (540.-604.), na Istoku zvan “Dialogos” ili “Dvojeslov”. Sigurno je joj je svjedočio u vrijeme svoga boravka u Carigradu još kao papinski legat. Ovo pokorničko velikoposno bogoslužje sastoji se od dva temeljna dijela: Večernje i službe pričesti. Međutim, struktura Večernje nije ona sabaitsko-palestinskog tipa koja je ubičajena u sadašnjem časoslovu bizantskog obreda, već carigradskoga katedralnog tipa. U Liturgiji pretposvećenih darova tako je preživio stari katedralni časoslov Velike Crkve (Hagia Sophia) i stariji sloj bizantskog obreda koji je vremenom zamijenjen studitskom i kasnije sabaitskom liturgijskom reformom u 10. i 11. st. Osobine carigradske Večernje jesu: pjevanje niza psalama koji su uokvireni u tri “antifona” (od kojih svaki sadrži 2 do 3 psalma sa “Slava Ocu...”, malom ektenijom i jednom večernjom molitvom); dva čitanja Staroga zavjeta s prokimenima (iz Knjige postanka i Mudrih izreka, u Velikom tjednu iz Knjige Jobove) te svečanom službom prinosa kâda u kojoj se svečano kadi žrtvenik uz antifonalno pjevanje središnjeg večernjeg psalma 140. (“Nek se uzdigne molitva moja kao kâd pred tobom, podizanje ruku mojih kô žrtva večernja”). U starijem katedralnom obliku nije bilo stihira na “Gospode zazvah”, što je kasniji dodatak spomenutih reformi. Danas se redovito čita 18. katizma psaltira (psalmi 118.-133.) te dodatni večernji psalmi (141., 129. i 117) sa stihirama Posnog trioda i Mineja (svetačke službe). Drugi dio službe sastoji se od svečanog prenošenja posvećenih svetih Darova sa proskomidikona na oltar istim načinom kao i na Velikom ulasku na liturgiji. Umjesto kerubinske pjesme (“Iže heruvimi”) pjeva se pjesan sličnog sadržaja koji zapravo izriče bit i smisao ove službe: ''Sada sile nebeske s nama

nevidljivo služe, jer evo ulazi Kralj slave, evo svečano se unosi Žrtva otajstvena i već prinesena. Vjerom i ljubavlju pristupimo, da dionici vježnoga života postanemo. Aliluja, aliluja, aliluja.'' Prije same pričesti mole se uobičajene ektenije, ali i posebne ektenije za oglašene i prosvijetljene koji su u prvim stoljećima u ovom momentu napuštali službu. Na svršetku se pjeva psalam 33. (“Kušajte i vidite kako je dobar Gospod”) kao tipično “pričesni” psalam starih kršćanskih liturgija. Tijekom službe vrše se zemne prostracije (metanije) što ovom bogoslužju na poseban način daje pokorničko obilježje. Čitava ova služba je vrlo svečana te odiše ozbiljnošću i otajstvenim ozračjem. U svim Crkvama bizantskoga obreda ona se izvodi s velikom pažnjom i s vrlo starim, tugaljivim i glazbeno razvijenim napjevima. Uobičajeno je na kršćanskom Istoku da se u Velikom postu srijedom i petkom posti do večeri, tj. do Liturgije pretposvećenih darova kada se vjerni pričešćuju. Slično bogoslužje poznaje rimski obred (ali isključivo na Veliki petak kao Službu riječi s pričešću) te zapadno-sirijski obred u Indiji (siro-malankarski).

đakon Livio Marijan