Ispis

Simbolika svjetla i značaj Uskrsnuća u duhovnosti i obredu

Jedna od najčešćih tema s kojom se u bizantskom i drugim istočnim obredima prikazuje preobražena narav našega života u Kristu je svjetlo. U duhovnosti i mistici kršćanskoga Istoka prevladava Ivanovska tema svjetla: svjetlost Jaganjca u Gradu Gospodnjem (Otk 21, 22.26).  Duhovni život znači prosvjetljenost ovom božanskom svjetlošću. Promatrati Boga u tom svjetlu znači živjeti u Njemu. Sveti Irenej napisa: "Vidjeti svjetlo znači biti pod svjetlom i sudjelovati u njenoj jasnoći. Jednako tako: gledati Boga znači biti u Njemu i sudjelovati u njegovom životvornom sjaju. Stoga, tko gleda Boga - sudionik je Njegova života." Ta simbolika svjetla označava ritam časova u bizantskom časoslovu, budeći u vjernicima nostalgiju za božanskom vizijom koju ovdje na zemlji smiju uhvatiti pogledom tek u znakovlju. To je pripjev koji se svakodnevno ponavlja u bizantskoj Božanskoj liturgiji, u pjesmi nakon pričesti:

Vidjesmo svjetlost istinsku, primismo Duha nebeskoga, nađosmo vjeru pravu, klanjamo se nerazdjeljivoj Trojici koja nas spasi!

Brojni su otački i liturgijski tekstovi koji oslikavaju temu preobrazbe u Krista. U svom vrlo poticajnom nagovoru za Preobraženje, Atanazije Sinajski stavlja u usta preobraženom Gospodu riječi: "Ovako će pravednici zasjati o uskrsnuću, ovako će biti proslavljeni. Bit će preobraženi u moju priliku i u ovu slavu bit će pretvoreni, u ovaj oblik. U ovu sliku i priliku, ovoj svjetlosti i ovom blaženstvu bit će suobličeni i vladat će sa mnom - Sinom Božjim!"

Tropari (kratke liturgijske pjesme) svetkovine Preobraženja sadrže istu poruku:

Preobrazio si se na gori, Kriste Bože, i pokazao si učenicima svojim slavu svoju, koliko im bijaše moguće vidjeti. Daj da i nama, grešnima, po zagovoru Bogorodice zajsa Tvoja vječna svjetlost. Svjetlodavče, slava Tebi!" (Tropar Preobraženja).

Dođite, uziđimo na Goru Gospodnju, u Dom Boga našega, gdje vidjet ćemo slavu preobraženja Njegova, slabu Očeva Jedinorođenca! Po svjetlu ćemo primiti svjetlo i tako, uzneseni duhom, slavit ćemo istobitnu Trojicu u sve vjekove. (Stihira na Litiji, Večernja Preobraženja).

Središnje mjesto uskrsnuća na kršćanskom Istoku

Liturgijski tekstovi kao i Atanazijev nagovor, međutim, jasno pokazuju da je slava preobraženja na gori Taboru tek znak, praslika uskrsnuća, naznaka kozmičkoga pobožanstvenjenja koje dolazi.

Prije svoga raspeća, Gospode, poveo si učenike svoje na goru visoku i pred njima se preobrazio, želeći im pokazati sjaj Uskrsnuća!

Upravo je vjera u Kristovo uskrsnuće ta koja u bizantskoj liturgiji izražava i podržava stvarnost gledanja Boga. Nije jednostavno izreći važnost ovog misterija u životu kršćanskoga Istoka. Čak i u Velikom tjednu, dok je Crkva sva uronjena u Veliki post i kada bogoslužje oplakuje smrt na križu, čuje se crta radosti:

Ne oplakuj mene, Majko, gledajući u grobu Sina, kojega si po Duhu Svetom začela, jer ustat ću i proslaviti se! U beskrajnoj slavi uzvisit ću kao Bog one koji te s vjerom i ljubavlju veličaju (Deveti irmos Nadgrobnog povečerja na Veliki petak i Jutrenje Velike subote).

Već je rečeno da se razlike između duhovnosti Istoka i Zapada mogu lako uočiti u slučaju naziva za baziliku nad Golgotom i mjestom gdje je Kristov grob. Zapadnjaku je to Crkva svetog Groba, dok je istočnjak poznaje kao Anastasis - Bazilika Uskrsnuća. Jedno je sigurno: čitav život kršćanskog Istoka jest proslava Uskrsloga Gospoda. U bizantskom obredu desetotjedna priprava prethodi samoj svetkovini Pashe - Uskrsa, koja se opet produžuje u veliku svetkovinu od osam tjedana. Sva druga otajstva i svo znakovlje pokazuju na tu spasonosnu Pashu Gospodnju i u njoj nalaze svoje upotpunjenje. Bogoslužje svih nedjelja u godini je posvećeno proslavi Uskrsnuća. Svake subote navečer, za vrijeme Bdjenja (Večernja i Jutrenja), čita se jedno od jedanaest Evanđelja o Uskrsnuću, nakon čega se pjeva:

Uskrsnuće Kristovo vidjevši, poklonimo se svetomu Gospodu Isusu, jedinomu bezgrješnomu. Križu se tvome klanjamo, Kriste, i sveto uskrsnuće tvoje hvalimo i slavimo. Jer ti si Bog naš, osim tebe drugoga ne poznajemo, ime tvoje zazivamo! Dođite svi vjerni, poklonimo se svetomu Kristovom uskrsnuću, jer evo po križu dođe radost svemu svijetu! Vazda blagoslivljajući Gospoda, slavimo uskrsnuće njegovo: Raspeće on je pretrpio, smrću je smrt uništio.

Ove istaknute teme bizantskog: svjetlo, slava, uskrsna radost, koje imaju svoje ishodište u Uskrsnuću, a koje su isprepletene međusobno i koje se neumorno, dan za danom, ponavljaju, uokvirene u stanje neprestanog iščekivanja svijeta koji dolazi, svoj vrhunac imaju u euharistijskom slavlju odn. božanskoj liturgiji kada svećenik, nakon što je podijelio pričest vjernicima, dodaje ove stihove parusije gornjoj pjesmi:

Blistaj se, blistaj, novi Jeruzaleme, jer slava gospodnja tebe obasja! Kliči sada i veseli se, Sione, a ti prečista Bogorodice, raduj se jer ustade iz groba Čedo tvoje! O velika i posvećena Pasho, Kriste! O Mudrosti i Riječi Božja i Silo: Učini nas dionicima svojim u nezalazeći dan carstva tvojega!

To nije samo završetak novoga zavjeta, već završetak i našega liturgijskoga života:

"'Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica'. I Duh i Zaručnica govore: 'Dođi!' Svjedok za sve ovo govori: 'Da, dolazim ubrzo!' Amen! Dođi, Gospode, Isuse!'

(preveo: L. Marijan)