Robert Taft
Duh istočnih obreda
Povijesna vrijednost svega što je dosad rečeno nije upitna. Međutim, mi nismo "antikvarijanci". Naše početno pitanje ostaje: jesu li istočni obredi i danas živa snaga u Crkvi? Ima li uopće kakvog značajnog mjesta u suvremenoj Crkvi za nešto "istočno"? Ne smijemo pomiješati "istočno" i "orijentalno" kad govorimo o istočnim kršćanskim tradicijama. Ono "istočno" kod istočnih obreda bilo je zapravo Istočno rimsko carstvo, veliki dio kojega danas leži na "zapadu". Istina da neki istočni kršćanski obredi odišu nekom, za zapadnjaka, čudnom i egzotičnom atmosferom. Ali, odjielo ne čini čovjeka. Bit istočnog kršćanstva ne može se suziti na određene egzotične aspekte njihovih obreda i napjeva, koji su ipak proizvod vremena i podložni su promijeni.
Istočno katoličanstvo nije katoličanstvo u nekom starinskom ruhu, već određeni "stil" kršćanstva, poseban kršćanski "duh" koji je trajne vrijednosti. Ono je jednako prihvatljivo i uklopljivo u povijesnu i kulturnu evoluciju svijeta kao što su to zapadne tradicije, kako nas to sada uči
Drugi vatikanski kocil. Svaki istočni obred daje vlastitu nijansu ovom "tipu" katolicizma, ali u svojim najširim crtama istočna kršćanska tradicija po svemu može jednako stajati uz zapadnu, premda ćemo u daljnjem izlaganju upoznavati istočno kršćanstvo uglavnom kroz bizantsku tradiciju, većina onoga što bude rečeno vrijedit će za čitavo istočno kršćanstvo.
1. Istočno katoličanstvo ne počiva na latinskoj tradiciji. Jednu od temeljnih karakteristika istočnog katoličanstva već smo vidjeli: ono nije latinsko. Istočne Crkve nisu primile kršćansku vjeru kao crkve-kćerke Rima, već izravno od apostola. To je bila odlučujuća kod oblikovanja crkvene fizionomije katoličkog Istoka. Jedinstveni položaj Rimske Crkve kao Petrove stolice i jedine aspotolske i patrijarhatske crkve na zapadu predstavljao je idealan okvir za rast visoko centralizirane crkvene organizacije koja je toliko karakteristična za latinsko katoličanstvo. Taj je razvoj bio olakšan i potpomognut padom Zapadnoga rimskoga carstva, stvorivši takav politički i kulturni vakum koji je ostavio Rimsku Crkvu jedinim izvorom jedinstva i kulture Zapada.
Na Istoku se razvio sasvim drukčiji tip eklezijalne organizacije, ne samo da su postojala četiri velika središta kršćanskog života unutar Istočnog rimskog carstva, već su i preko granica Carstva postojale nacionalne Crkve Perzije i Armenije. Na Istoku je i kulturološka slika bila kompleksnija. U Zapadnom carstvu je latinski jezik uglavnom zamijenio lokalne jezike u poganskim kultovima čak prije no što ga je Crkva usvojila kao liturgijski jezik. Na Istoku, međutim, se nije moglo nametnuti neki strani liturgijski jezik više manje razvijenim i različitim kulturnim skupinama i narodima. Čak i u helenističkim središtima kakva su bila Antiohija i Aleksandrija, grčki je s vremenom ustupio mjesto sirijskom i koptskom u liturgiji.
Razvijajući se prema vlastitim etničkim i kulturnim potrebama, a ne po rimskom miljeu, istočno katoličanstvo se usredotočilo više na lokalnu Crkvu kao prvobitnu realnost crkvenog života. Naglasak na likalnu autonomiju, uloga mjesnoga biskupa, kolegijalno poimanje hijerarhije, sve je to dalo Istoku jednu posebnu fleksibilnost koja je omogućila usvajanje i pridonašanje elemenata lokalne kulture na način koji na Zapadu nije nikada postignut. Sve su te činjenice utjecale na ono što smo nazvali istočnim ili orijentalnim "stilom" katoličanstva.
2. Vjersko poimanje istočnjaka. Poimanje osnovnih vjeraskih sadržaja i pogleda kod istočnih katolika je jednako univerzalno u bitnim stvarima kao i kod zapadnjaka. Ali istočnjak to nerado združuje ili miješa s plodovima ljudske organizacije, zakona, reda i uniformizma. Nastojeći naglasiti otajstvo Crkve a ne njezin zemaljski oblik ili organizaciju, istočnjak se manje zanima za disciplinske i administrativne stvari u životu Crkve. On ne vidi Crkvu toliko kao vidljivu organizaciju kojoj je Krist na čelu koliko kao NJegovo nogo-objavljenje, kao dolaženje vječnog vremena, otkrivanje Božjega života kroz božansku preobrazbu čovječanstva preko bogoštovanja i slavljenja sakramenata Isusa Krista. Kada se govori o životu Crkve i u Crkvi govori se u pojmovima kao što su slava, svjetlo, viđenje, sjedinjenje i preobraženje. Manje im je poznata pravna terminologija: moć, red, pravo, pravda, sankcija.
3. Duh pobožnosti. Pobožnost i način njezina iskazivanja je kod istočnjaka i zapadnjaka u skladu s njihovim različitim poimanjem Crkve. Zapadnjek će naglasak staviti na moralni aspekt sakramentalnog i duhovnog života, koji mu daje potrebnu snagu na njegovu hodočašću ka konačnom blaženstvu. Milost se smatra izvorom ispravnog i zaslužnog djelovanja koja čovjeku vraća sposobnost da radi za spasenje. Istočnjak, naprotiv, više gleda na čovjeka kao nesavršenu sliku ili sličnost Božju koju milost usavršuje. Život u Kristu je progresivno preobraženje u sličnost s Bogom. Manje se govori o zaslugama, zadovoljštini, blaženstvu a više o pobožanstve-njenju, preobraženju, preobražaju čovjeka u sliku i priliku Božju.
4. Obred. Istočni su obredi bliži puku. Istočnog kršćanina ne smeta činjenica što je njegov obred manje raširen nego neki drugi. Njegov obred mu upravo mnogo znači zato jer je intimno njegov, a ne zato što je i nekoga drugog. Ono što mu je bitno jest to da su njegova vjera i njegovo bogoštovanje snažno i nerazdvojno povezani s poviješću i životom njegova naroda, da on slavi Boga na jeziku koji je plod njegove vlastite kulture s liturgijom koja je očuvala i kršćansku vjeru i osjećaj narodnog jedinstva njegovih predaka kroz teška vremena progona i potčinjavanja drugima. To što Talijani i Irci rade stvari drukčije, to ga ne začuđuje. Za istočnjaka je to normalno, upravo ono što on očekuje.
Ovo intimno jedinstvo vjere, nacije i kulture sadrži svakako i opasnosti. Ali to je istovremeno usadilo u istočnog kršćanina i snažan smisao odgovornosti za Crkvu. Izbor patrijarha pobuđuje njegovo živo zanimanje. Nepravilno slavljenje liturgije od strane njegova župnika ne bi se olako prešutjelo. Pristup njegovu patrijarhu i biskupu je nevjerojatno neformalan, a kurije i crkveni uredi na Bliskom istoku uvijek su prepuni laika, seljaka i trgovaca jednako kao i dostojanstvenika i uglednika koji dolaze tražiti razne usluge, prosvjedovati zbog nečega, dokazivati neku tvrdnju ili čestitati neki blagdan. Mnogi od tih ljudi su katkada klerici nižeg reda ili pak đakoni. Kao mladi su obično zaređeni za pjevače i podđakone, a kasnije nastave svoju liturgijsku službu u župnoj crkvi kroz čitav život. Vrlo je uobičajeno nedjeljom u Sirijskoj ili Kaldejskoj Crkvi u Iraku ili pak Koptskoj u Egiptu, vidjeti skupinu laika kako ostavljaju obitelj nakonj ulaska u crkvu i kako odlaze u sakristiju gdje se oblače u liturgijsko ruho, te od stca pjevaju na bogoslužju djelove časoslova i euharistijske službe s velikim zanosom i žarom. (Prijevod: Livio Marijan)
