Iz Rasprave o savršenom životu kršćanina, svetoga Grgura Nisenskoga
 
Apostol Pavao je dublje od svih znao tko je Krist, te je u skladu s onim što je sam činio, proglasio kakav ima biti čovjek koji je dobio ime po Kristu: toliko ga je naime brižno nasljedovao da je u sebi vidljivo očitovao samoga Gospodina, tako te se činilo da ovdje ne govori on, Pavao, već Krist, kao što sam reče, dobro znajući što ima u sebi: Tražite, veli, dokaz od onoga koji u meni govori, od Krista. I opet: Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni. Ovdje nam je dakle pokazao i kakvu snagu ima to Kristovo ime, jer za Krista kaže da je Božja sila i Božja mudrost, a zove ga također samim mirom ili nepristupačnim svjetlom u kojem prebiva Bog, pomirenjem i otkupom, velikim svećenikom i Vazmom, utjehom duša, sjajem slave, slikom biti i tvorcem vjekova, hranom i duhovnim pićem, stijenom i vodom, temeljem vjere, ugaonim kamenom; i slikom Boga nevidljivoga, i velikim Bogom, glavom tijela Crkve, prvorođencem novog stvorenja, prvencem onih koji usnuše, prvorođenim od mrtvih i prvorođenim od mnoge braće; i posrednikom Boga i ljudi, i prvorođenim Sinom koji je okrunjen slavom i čašću, i Gospodinom slave, i počelom stvari i kraljem pravde; k tome i knezom mira, kraljem sviju koji je zadobio vlast nad kraljevstvom koje nema granica. On ga je nazvao tim i drugim imenima te vrste, imenima koja su tako mnogobrojna da se zbog množine ne bi ni mogla lako prebrojiti. No ona se međusobno tako slažu i uzajamno sažimlju značenja da nam otkrivaju čudesnu snagu toga Kristova imena i toliko pokazuju njegovu veličinu, što se riječima ne može izreći, koliko smo samo kadri duhom i mišlju dohvatiti. Stoga, kad nam je dobrota našega Gospodina udijelila najveće, najbožanskije i prvo ime: da se urešeni Kristovim imenom zovemo »kršćanima«, treba da sva imena koja tumače ovaj pojam budu u nama tako utjelovljena te se ne učini da se lažno nazivamo »kršćanima«, već da za to imamo svjedočanstvo iz svoga života.