Davne 1853. godine, na blagdan Duhova snažan led potukao je polja, usjeve, nasade i voćnjake u ataru župe Bács Keresztúr (današnji Ruski Krstur), u županiji Bács-Bodrog, u Ugarskoj (današnja Bačka) i tada je odlučeno kako će u buduće na utorak po blagdanu Duhova biti Zavjetni dan. Dan kada će se iza blagdana Silaska Sv. Duha - Pedesetnice i blagdana Presvete Trojice dodatno suzdržavati od radova sa zemljom i u poniznosti promišljajući o Božjem stvorenju i stvorenome, u poniznosti i pokori prikazivati molitve Bogu i zagovoru presvete Bogorodice. Tako je nastalo zavjetno hodočašće u svetište Majke Božje na Vodici koje se nalazi na putu od Ruskog Krstura prema nekadašnjem njemačkom selu Filipovo. Od samih početaka ovaj su Zavjetni dan prihvatile sve župe rusinske tradicije, kako u Bačkoj tako i u Srijemu, a osnutkom novih župa početkom dvadesetog stoljeća tradicija Zavjetnoga dana prenosila se i dalje. Zavjetni dan „slavio se“ suzdržavanjem od poljodjelskih poslova, te hodočašćem u Marijansko svetište, u Vodicu, gdje bi se pobožan narod tom prigodom ispovjedio, sudjelovao na liturgiji i ophodnoj procesiji, a nakon odsluženog molebena u čast Presvete Bogorodice krenuo bi pješice ili na kolima natrag u svoja sela.
Koji put iz prirodnih razloga (npr. visoki vodostaj Dunava), ili inih okolnosti (vrijeme ratnih razaranja ili političkih zabrana vjere) u grkokatoličkim župnim arhivima Srijema može se naći podatak o hodočašću srijemskih grkokatolika u obližnje svetište na Vodicu Gospi Ilačkoj. Ovo je bilo osobito izraženo dvadesetih, tridesetih, pa i četrdesetih godina 20. stoljeća. O tome još postoji i usmena tradicija kao i živi svjedoci. U vrijeme iza Drugog svjetskog rata, zbog nemogućnosti organiziranog odlaska kako u Vodicu, tako i u Ilaču, Zavjetni dan se počeo svečanije slaviti u samim župama i tako je dijelom ostalo do danas uz povremena organizirana ili pojedinačna hodočašća u Vodicu, u Bačku. Ove godine, ponaosob zbog pandemije, naši vjernici su Zavjetni dan obilježili molitvom i suzdržavanjem od poljodjelskih poslova u svojim župama, sa svojim župnicima, održavajući tako živom ovu tradiciju po 167. put (V. Sedlak)
