Iz Propovijedi svetoga Leona Velikoga, pape (Patrologia latina 54)
Kao što je Kristovo uskrsnuće za vrijeme vazmenog svetkovanja bilo uzrok našega veselja, tako je i njegovo uzašašće na nebo povod sadašnje naše radosti. Svečano slavimo ovaj dan kada je naša bijedna narav u Kristu sjela uz Boga Oca, i tako je uzvišena iznad sve nebeske vojske, iznad svih anđeoskih redova i nad sve nebeske vlasti. Na tim čudesnim Božjim djelima počiva kršćanstvo i na njima se temelji. Iako je riječ o otajstvima, kojih čovjek ne može doseći umom te im se može samo s dubokim poštovanjem diviti, ipak naša vjera o njima ne dvoji, naša se nada ne koleba i naša se ljubav ne hladi. U tome je snaga velikih duhova i svjetlo veoma vjernih duša da nepokolebljivo vjeruju u ono što ne vide tjelesnim očima, i silno žele baš ono što nije na dohvat pogledu. Kako bi se u našim srcima rodila pobožnost, ili kako bi netko pred Bogom po vjeri dobio opravdanje kada bi se naše spasenje sastojalo samo u onome što oči vide?
Ono što je bilo vidljivo u našem Spasitelju sada je postalo tajnom. Da bi vjera bila uzvišenija i tvrda, mjesto vidljive pojave imamo nauku. Tu nauku vjerodostojnom drže srca vjernika, jer su prosvijetljena nebeskim svjetlom.
Tu vjeru, pojačanu Kristovim uzašašćem i utvrđenu darom Duha Svetoga, nisu mogli ustrašiti ni okovi, ni tamnice, ni progonstva, ni glad, ni vatra, ni razdiranje divljih zvijeri, niti raznovrsne i smišljene okrutnosti progonitelja. Za tu su se vjeru borili i prolijevali svoju krv po čitavom svijetu ne samo muževi, nego i žene, ne samo nedorasli dječaci, nego i nježne djevice. Ta je vjera izgonila đavle, tjerala bolesti i uskrisivala mrtve. Zato su se i sami apostoli, utvrđeni tolikim čudesima i poučeni tolikim govorima, pobojali Gospodinove gorke muke i kolebali su se priznati njegovo uskrsnuće. Ali ih je uzašašće Gospodinovo toliko osnažilo da im se ono što im je prije zadavalo strah sada okrenulo u radost. Svu svoju pažnju usredotočili su u njegovo božanstvo koje sjedi s desne Oca. Ali nisu prestali promatrati ni stvarno njegovo tijelo, iako su manje na nj svraćali pozornost. Krist ga je imao kad je došao od Oca, a nije ga napustio ni kad je uzašao od učenika. Predragi, Sin čovječji i Sin Božji za nas je uzvišeniji i svetiji otkad je uzašao u slavu Očeva veličanstva i počeo nam je na neizreciv način biti bliži svojim božanstvom što nam je dalji svojim čovještvom.
Tako naša vjera u jednakost Sina s Ocem postupnim razmišljanjem postaje sve bistrija i nije joj potrebno dodirnuti Kristovo tijelo, po kojem je od Oca manji. Budući da je ostala narav i kad je tijelo proslavljeno, to nam vjeru učvršćuje. Tu pipamo jednakost Jedinorođenca s Roditeljem ne tjelesnom rukom, nego duhovnim shvaćanjem.
