Isus liječi slijepca od rođenja, tj. svakoga čovjeka u njegovoj sljepoći duha i uma kako bi upoznao Boga, izvor života i vječnosti.

TROPAR nedjeljni, glas 5.: Riječ, s Ocem i Duhom bez početka, rodi se od Djevice za spasenje naše  Iskažimo Joj, vjerni, čast i klanjanje! Jer Ona izvoli tijelom uzići na križ, i smrt podnijeti, te mrtve uskrisiti slavnim uskrsnućem svojim.

KONDAK Cvjetnog trioda, glas 4.: Oslijepljen na duševne oči, dolazim k Tebi, Kriste, i kao slijepac od rođenja s pokajanjem vapijem Tebi: Ti si svjetlo što svijetli onima koji su u tami.

Biblija razlikuje dvije vrste sljepoće: tjelesnu i duhovnu. U današnjem evanđeoskom ulomku susrećemo oba ova tipa sljepoće. Tjelesna sljepoća je osobina slijepca od rođenja kojega je Isus ozdravio tako što mu je kalom premazao oči i poslao ga da ih ispere u vodi. Duhovna sljepoća je osobina farizeja koji ne samo da nisu povjerovali u ozdravljenja, nego su to ozdravljenje pokušali iskoristiti protiv Isusa. Slijepac od rođenja pokazuje da netko može biti fizički slijep, ali duhovno imati izvrstan vid. Farizeji pokazuju da drugi s potpuno zdravim očima mogu biti duhovno potpuno slijepi. Tjelesna sljepoća je teška jer lišava čovjeka mogućnosti doživjeti u punini ljepotu stvorenog svijeta. Ali ova druga, duhovna sljepoća, je puno teža jer

čovjeka sprečava da primijeti čudesnost Božje ljepote i ljubavi, kojoj je stvorena stvarnost tek jedan od vidljivih znakova. I ono što je najgore od svega, onaj tko je pogođen takvim oblikom sljepoće uopće nije svjestan da je slijep – farizeji pitaju Isusa: „Zar smo mi slijepi? – pa mu ni sam Isus ne može pomoći, koliko god da bi to htio jer zbog toga je došao. Da bismo vidjeli na fizičkoj razini potrebne su nam dvije stvari: svjetlost i oči. Bez svjetlosti ni sa zdravim očima ne vidimo, ne možemo se kretati, ne znamo se orijentirati, spotičemo se o stvari, udaramo u druge… Ali i oči su potrebne jer za onoga tko nema oči ili njima ne vidi, svjetlost sama po sebi nema nikakvo značenje. Slično je i na duhovnoj razini. Potrebna nam je svjetlost i potrebne su nam oči. Svjetlost je Isus Krist i njegovo evanđelje. Upozoravajući nas na to da „dolazi noć, kad nitko ne može raditi“ – misleći pri tom na trenutke svoje muke i smrti, ali i sve slične trenutke s kojima će se suočavati njegovi učenici živeći u svijetu u kojem dominira tama i kojim vladaju duhovni slijepci – on nam također poručuje: „Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.“ Oči kojima možemo vidjeti tu svjetlost, Isusa Krista, su vjera. „'Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?'“ – upita Isus slijepca od rođenja kojeg su farizeji izbacili jer ne vjeruju, a „on odgovori: 'A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?' Reče mu Isus: 'Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!' A on reče: 'Vjerujem, Gospodine!' I baci se ničice preda nj.“ Naš život se često čini okružen tamom. To je zato što je oko nas mrak, odnosno ono vrijeme noći na koje je upozorio Isus. No to je i zato što smo duhovno slijepi, a duhovno smo slijepi jer je vid oslabio ili je zamračena vjera, taj naš organ duhovnoga vida. Bez vjere postojimo, a ne znamo zašto. Bez nje živimo, a ne znamo kako. I umiremo, a ne znamo kad. Bez vjere ne znamo što slijedi nakon smrti. Pred tim temeljnim pitanjima, odlučnima za nas i naš život, pred otajstvom života i smrti, bez vjere se osjećamo u mraku, kao da smo od rođenja slijepi i puni sumnje. Oni koji nisu svjesni ovoga nedostatka na to nikad ne misle. Drže oči zatvorene pred stvarnošću koja ih okružuje i pitaju se: „Zar smo mi slijepi?“ Drugi vjeruju samo u ono što vide, a stvarnost koju ne vide im nije važna. Zadovoljavaju se površnošću. Ali smisao nije na površini. Nama kršćanima u pomoć dolazi Isus Krist. I mi smo bili slijepi i u tami, ali on je ozdravio naše duhovno slijepilo i za nas postao svjetlost. On je svjetlo svih onih koji žele sagledati pravu stvarnost, onih koji žele zaći u istinsko otajstvo života. Njegovo svjetlo možemo vidjeti samo ako mu se otvorimo očima vjere. Postoje međutim i među nama kršćanima oni koji misle da znaju sve, da sami shvaćaju stvarnost života, da im vjera za shvaćanje te stvarnosti nije potrebna. Mnogi se zovu kršćanima, ali njihov pogled nije iz srca u srce, jer su zaboravili da se srcem najbolje vidi. Zato na sebe, svijet oko sebe, druge, pa i samoga Boga, ne gledaju kršćanski, ne prosuđuju kršćanski i u konačnici ne žive kršćanski.  Ovakvi, iako su kršćani, riskiraju ostati slijepi pred najvažnijim stvarima u životu. I izgubiti svoju priliku da ozdrave. Oni sliče farizejima u današnjem evanđelju. Kršćanin je čovjek koji treba imati i ima pitanja, ali i onaj koji odgovore na svoja pitanja nalazi u Isusu Kristu i njegovom evanđelju. On je onaj koji očima vjere, sa srcem koje vidi drukčije, ponizno prihvaća Isusa Krista i njegovu poruku evanđelja. I upravo su Isus i njegovo evanđelje to što nam pomaže vidjeti bolje i dalje od onoga što vide naše ljudske oči i naše ljudsko iskustvo, bolje i dalje od onoga što možemo shvatiti svojom pameću i isprobati modernim sredstvima tehnike. Kao što oči ne mijenjaju stvarnost svijeta obasjanog svjetlom, nego mijenjaju onog koji njima gleda tu stvarnost, tako ni oči vjere ne mijenjaju stvarnost svijeta oko nas obasjanog svjetlom Isusa Krista i njegovog evanđelja, nego mijenjaju nas. Tim ta naša stvarnost nije lišena patnje, ali i ona dobiva sasvim novo značenje gledana  očima vjere.