Aleksandar Šmeman 

Uskrs nije sjećanje na događaj iz daleke prošlosti, nego realni susret u sreći i radosti s onim u kojemu je naše srce prepoznalo i uvijek prepoznaje, susrelo i uvijek susreće Život svakog života, Svjetlost svake svjetlosti.

U Pashalnoj noći, kada ophod obiđe crkvu i zaustavi se pred zatvorenim vratima hrama, u posljednjem trenutku prije nego što će se izliti uskrsna radost, mi u dubini srca postavljamo sebi isto ono pitanje koje je tištilo srca žena kada su rano ujutro, oko izlaska sunca (Mk 16, 2), došle na Kristov grob: Tko će nam odvaliti kamen s groba (usp. Mk 16, 3). Hoće li se dogoditi čudo, hoće li noć još jednom postati svjetlija od dana, hoće li nas još jednom ispuniti ta radost, koja se ničim na svijetu ne može objasniti, koja ni od čega na svijetu ne ovisi, radost koja će čitave noći i još mnogo dana odzvanjati u uskrsnom pozdravu: „Krist uskrsnu – doista uskrsnu!“. Taj trenutak uvijek nastupa. Vrata se otvaraju, mi ulazimo u crkvu koja se kupa u svjetlosti, ali negdje u duši pitanje ipak ostaje. Što sve to znači? Što znači slaviti Uskrs u svijetu koji je pun patnje, neprijateljstva, mržnje, ratova? Što znači pjevati: „Smrću smrt uništi“, slušati kako nema „nijednog mrtvog u grobu“, kad je smrt i dalje jedina sigurna stvar na zemlji? Nije valjda Uskrs, ta svijetla noć i radost, samo trenutni bijeg od realnosti, privremena mogućnost duhovnog zaborava, nakon kojega sijedi ista ona svakodnevica, isto sivilo, isti niz neumoljivo tekućih dana, mjeseca, godina, ista jurnjava k smrti i nebiću?

Već odavno nam ponavljaju kako je religija izmišljotina, samoobmana, opijum, čovjekov način da se pomiri sa svojom gorkom sudbinom, fatamorgana koja cijelo vrijeme nestaje. Zar ne bi bilo bolje da se čovjek odrekne te fatamorgane i da trezveno pogleda stvarnosti u oči? Što reći na ovo? Evo što: ne može sve to biti puka izmišljotina! Nemoguće je da toliko vjere, toliko radosti, toliko svjetlosti tijekom dvije tisuće godina bude samo opijum, bijeg od stvarnosti, fatamorgana! Može li fatamorgana trajati stoljećima?

Ovaj odgovor, naravno, ima težinu, ali nije konačan. Treba otvoreno reći da takav jedan, konačan i sveobuhvatan odgovor, koji bi se mogao dati kao nekakvo „znanstveno objašnjenje“ uskrsne vjere, ne postoji. Tu svatko može svjedočiti jedino o svojem iskustvu, govoriti samo za sebe. No, udubljujući se u ovo iskustvo, čovjek u njemu iznenada pronalazi nešto na čemu se temelji sve ostalo, nešto što sve ostalo obasjava zasljepljujućom svjetlošću pred kojom se, kao vosak pred licem ognja (usp. Ps 67, 3), tope sve sumnje, sva pitanja.

Kakvo je to iskustvo? Ne mogu ga drugačije opisati, drugačije odrediti, nego kao iskustvo živoga Krista. Ne vjerujem ja u Krista zato što sam od malih nogu bio u prilici jednom godišnje sudjelovati u vazmenom slavlju, nego je zbog toga Uskrs i moguć, zbog toga se ta jedinstvena noć ispunjava svjetlošću i radošću, zbog toga pobjedonosno zvuči pozdrav: „Krist uskrsnu – doista uskrsnu!“, jer se sama moja vjera rodila i vječno se rađa iz iskustva živoga Krista. Kako i kada se ona rodila? Ne znam, ne sjećam se. Znam samo da svaki put kada otvorim Evanđelje i čitam Kristove riječi, ja u mislima, ali od sveg srca, od sveg bića, ponavljam ono što su rekle sluge koje su farizeji poslali uhititi Krista, ali oni to nisu učinili: Nijedan čovjek nije tako govorio kao ovaj čovjek.

Dakle, prvo što znam, to je da je Kristovo učenje živo i da nema na svijetu ničega što bi se s njim moglo usporediti. To je učenje o njemu, o vječnom životu, o pobjedi nad smrću, o ljubavi koja pobjeđuje i svladava smrt. Znam, također, da me u životu, u kojemu se sve čini tako teško, nikada neće izdati, nikada neće iznevjeriti jedno: duboka uvjerenost da je Krist sa mnom. Neću vas ostaviti siročad. Doći ću k vama! (usp. Iv 14, 18), kaže on – i dolazi – i taj dolazak je očigledan srcu. U molitvi, tom trepetu duše, u njenoj nesumnjivoj radosti zbog Kristove otajstvene prisutnosti i u hramu i u mom životu, cijelo vrijeme raste to iskustvo, to znanje, ta očiglednost: Krist je tu! U radosti i žalosti, u masi ljudi i u samoći, ta nesumnjivost njegove prisutnosti, ta moć njegove riječi, ta radost vjere u njega – jedini je dokaz. „Zašto tražite živoga među mrtvima? Zašto oplakujete neraspadljivoga u raspadljivosti?“ Stoga kršćanstvo nije ništa drugo do uvijek novi doživljaj te vjere, njezin izraz u riječima, zvucima, bojama.

Onome tko ne vjeruje sve ovo zaista može izgledati kao fatamorgana. On čuje samo riječi, vidi samo „nerazumljive ceremonije“, pokušava ih objasniti izvanjski. One za vjernike blistaju iznutra, ne kao dokaz, nego kao plod njihove vjere i njenog života u duši, svijetu, povijesti. Uskrs nije sjećanje na događaj iz daleke prošlosti, nego realni susret u sreći i radosti s onim u kojemu je naše srce prepoznalo i uvijek prepoznaje, susrelo i uvijek susreće Život svakog života, Svjetlost svake svjetlosti. Cijela vazmena noć je svjedočanstvo da je Krist živ i da je tu, s nama, da smo mi živi i da smo s njim. Ona je poziv da ugledamo, doživimo, primimo „zoru otajstvenog dana“, Kraljevstva ljubavi i svjetlosti. „Danas proljeće miomiriše i novo stvorenje slavi“, pjeva Crkva, radujući se s vjerom, nadom i ljubavlju! Krist uskrsnu!

Aleksandar Šmeman rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Šmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine. Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.

PONOVNO REDOVITA BOGOSLUŽJA NA GORNJEM GRADU U ZAGREBU - Velika dvorana Grkokatoličkog sjemeništa, nedjeljom u 9 i 10:30 sati


FACEBOOK GRKOKATOLIČKA CRKVA U HRVATSKOJ: https://www.facebook.com/grkokatolickacrkva/?ref=bookmarks


GRKOKATOLIČKI KALENDAR 2020.

TIPIK - BOGOSLUŽNI USTAV ZA 2020. GODINU

KALENDAR 2020. JULIJANSKI STIL (UGKC)


BOGOSLUŽNI I MOLITVENI TEKSTOVI:

LITURGIJA SV. IVANA ZLATOUSTOG

VEČERNJA

JUTARNJE MOLITVE

AKATIST KRISTU ČOVJEKOLJUPCU

AKATIST ISUSU MILOSRDNOM

AKATIST ISUSU, SVJETLU U TAMI

AKATIST PRESVETOJ BOGORODICI

MOLITVENO PRAVILO PRIJE PRIČESTI

ZAHVALNE MOLITVE POSLIJE PRIČESTI

VEČERNJE MOLITVE

GRKOKATOLIČKI MOLITVENIK 'GOSPODI, POMILUJ' (staroslavensko-hrvatski)

PROSTOPJENIJE


EPARHIJSKI VJESNIK 2019. 


DUHOVNA MISAO - VELIKI POST

EVO OTVORILO SE BOJNO POLJE...
Evo, otvorilo se bojno polje za postizanje čestitosti. Svi koji se želite boriti, dođite, pripremljeni dobrim naporima posta, jer časni borci bit će s pravom ovjenčani. Zato, uzevši potpuno naoružanje, sveti križ, ustanimo protiv neprijatelja imajući kao nepobjedivo oružje vjeru, kao štit molitvu, kao kacigu milostinju, a umjesto mača post koji izbavlja srce od svake zlobe. Tko bude ovo činio, primit će u dan suda vijenac pravednosti od Krista Kralja.
Evo, došlo je vrijeme milosti i sudac je već pred vratima. Ne očajavajmo, nego dođimo i posteći prikažimo suze, učinimo milosrđe i dajmo milostinju te vapimo: Sagriješismo više nego što je pijeska na obali morskoj, oprosti nam i izbavi nas, naš Izbavitelju,
(Posni triod: Stihire Večernje Siropusne nedjelje)