Ispis

Jedna od novijih pobožnosti ili duhovnosti, i ujedno vrlo raširenih, na kršćanskom Zapadu je pobožnost Božjem milosrđu. Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio je nedjelju poslije Uskrsa Nedjeljom Božanskog milosrđa 2000. godine. Pobožnost Božanskom milosrđu izbjedrila je i krunicu Božanskom milosrđu. U toj krunici jedan od zaziva je upravo najčešća svagdana liturgijska i osobna molitva istočnih kršćana, tzv. trisaghion (grč. trisveto, trosveta pjesma): 'Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, smiluj se nama' - zaziv upućen Presvetoj Trojici za milosrđe. Premda na kršćanskom Istoku ne postoji posebna molitva ili pobožnost Božanskom milosrđu, tema Božjega milosrđa i smilovanja je vrlo prisutna u liturgijskim, molitvenim i duhovnim tekstovima svim istočnih kršćanskih obreda.
Pored spomenute trosvete pjesme, poznato je da se u svim istočnim euharistijskim liturgijama i molitvama neprestance ponavlja zaziv Kyrie, eleison - Gospod(in)e, pomiluj, što je također zaziv Božanskom milosrđu. Molitveni završetci također često imaju završni uzglas milosrđu Božjem: Jer ti si milostiv i milosrdan Bog, i mi ti slavu iskazujemo… Psalam 51. 'Pomiluj me, Bože', u svim se istočnim časoslovima i molitvama svagdanom moli, nekada i više puta dnevno. Postoji i poseban molbeni hvalospjev 'Akatist Isusu milosrdnom'. Međutim, najdublju teologiju i najistančanije izraze o Božanskom milosrđu nalazimo kod velikog i nadaleko poznatog crkvenog oca sv. Bazilija Velikog (329. - 379.), kapadocijskog biskupa i autora jedne od najpoznatijih istočno-kršćanskih euharistijskih liturgija (anafora): Liturgije svetog Bazilija Velikog. Ova se liturgija u pravoslavnim i katoličkim Crkvama bizantskog obreda služi više puta kroz godinu (Božić, Bogojavljenje, Blagovijest, nedjelje Četrdesetnice (Korizma), na Veliki četvrtak i subotu.



Još u svojim “Kraćim pravilima” za monaški život, sv. Bazilije Veliki, donosi jedno zanimljivo razmišljanje o veličini Božjega milosrđa: “Kad je u pitanju pokajanje, do kog stupnja grešnosti se možemo uzdati u Božje čovjekoljublje? Razlog za očajanje može postojati samo ukoliko je moguće izmjeriti veličinu milosrđa Božjega i s njom usporediti mnoštvo i značaj naših grijeha. Međutim, budući se grijesi, kao što je prirodno, mogu izmjeriti i izbrojati, a milosrđe i ljubav Božja ne mogu, nije vrijeme za očajanje, nego za spoznavanje milosrđa i osudu grijeha. Njihovo oproštenje je, kako stoji zapisano, pruženo krvlju Kristovom (usp. Ef. 1,7)”.

Ovim riječima sv. Bazilije je htio istaknuti jednu od temeljnih sastavnica kršćanske vjere: Božje milosrđe i njegovu nemjerljivost i bezgraničnost, a time i ljudskoj logici i razumijevanju neshvatljivost. Godinu 2016. papa Franjo je proglasio “Godinom milosrđa”, imajući zasigurno na umu i Bazilijevu riječ: “Nije vrijeme za očajavanje, nego za spoznavanje milosrđa!”

Bazilije je gorostas ranokršćanske teologije u svakom pogledu, ali je ujedno i gorostas praktične vjere i primjene teologije u realnom životu. Ključe za razumijevanje njegove teologije i duhovnosti, koje je pretočio u vrlo lijepe liturgijske i molitvene izričaje, upravo je poimanje Boga kao neizmjerno milosrđe, kao čovjekoljupca i dobrog Oca. Naime, veliki Kapadočanin ne ostaje apstraktan filozof i teolog, već postaje vrlo jednostavan i običnom puku razumljiv navjestitelj vjere i kateheta te konkretan svjedok onoga što naučava i propovijeda. To osobito dolazi do izražaja po pitanju milosrđa Božjega. Bazilije pretače spoznaju o neizmjernom Božjem milosrđu u molitvu i liturgiju, ali je istovremeno svojim socijalno-karitativnim djelovanjem bio nadaleko poznatim pokretačem i uzorom kršćanskog čovjekoljublja u konkretnosti života. Naime, Bazilije u Cezareji Kapadocijskoj pokreće široke karitativne akcije za pomoć siromašnima i beskućnicima (prve javne kuhinje), ustanovljuje bolnice, radi s “rubnim dijelovima” društva i odbačenima, pomaže u civilnoj upravi, propovijeda jutrom i večerom. On je prethodnik suvremenog Caritasa. Bazilije opipljivo živi neizmjerno Božje milosrđe kao kršćanin, monah i biskup svoga vremena i prostora. Njegovo bogoljublje se pretače u čovjekoljublje, njegova teologija u socijalu, njegova vjera u poeziju, bogoslužje i katehezu.

Pored svih njegovih teoloških spisa, najznačajniji pisani spomenik ovoga velikog kršćanina ostaje tekst njegove Božanske liturgije. Premda Bazilijeva liturgija sadrži sve ono što je uobičajeno u svim liturgijama kršćanske euharistije, unutar tih okvira ona na jedinstven način naglašeno progovara upravo o Božjem milosrđu. Isto tako, u svojim molitvama Bazilijeva liturgija kao da pretače to neizmjerno milosrđe u sve pore realnosti i konkretnog života postajući time izvanredna “kateheza Božjega milosrđa” i snažan poticaj na dobrotoljublje i čovjekoljublje kršćanima svakog vremena i svih prostora.

Među prvim molitvama (Molitva prije prijenosa euharistijskih darova na oltar) Bazilije iskazuje temeljnu istinu kršćanskog navještaja: “Bože, ti si svojom milošću i milosrđem pohodio našu ništetnost”. U tome je sva bît kršćanske antropologije. Paloj ljudskoj naravi, koja ne može ništa dobra više iznjedriti ususret dolazi Božja ljubav, Božje milosrđe, Božja sućut kao lijek i nužna korekcija za ponovno uzdignuće bolesnoga ljudskog roda. Čovjek koji je u svojoj slobodi trebao na Stvoriteljevu ljubav uzvratiti ljubavlju, dogodila se sebičnost i pad pogrešnog izbora, čime je zapečaćen njegov daljnji usud neuravnoteženog, destruktivnog i smrtnog stvorenja. Bazilije razlaže Božju neshvatljivu ljubav riječima: “Predobri, ti se nisi okrenuo za stalno od svoga stvorenja, niti si zaboravio djelo svojih ruku, nego si ga na razne načine pohodio dobrotom svoje milosti”, a ponajviše učovječenjem svoga Sina Isusa Krista “koji je slika tvoje dobrote” (Molitva za vrijeme ‘Dostojno je i pravedno’). Bog iz čistog milosrđa, iz ljubavi koja spada na njegovu bit, izlazi iz sebe radi svoga palog i nezahvalnog stvorenja, i na ljudski egoizam - generiran u Adamovu padu - odgovara dobrotom i ljubavlju. Ta dobrota, to milosrđe Božje nalazi svoje utjelovljenje i učovječenje u bogočovjeku Isusu Kristu, jedinorođenom Sinu Božjem. I sve dobro što čovjek i ljudski rod od tada pa nadalje mogu uopće učiniti, jedino je moguće po milosti i iskazanom Božjem milosrđu: “...ne zbog naše pravednosti, jer ništa dobroga nismo učinili na zemlji, nego po tvojoj milosti i po tvojim dobročinstvima što si ih u izobilju izlio na nas...” (epikleza – zaziv Duha Svetoga na euharistijske darove). Samo zato i po tome čovjek ima opet pristup Bogu, ima opet mogućnost ozdravljenja svoje poremećene naravi i ostvarenja svoga izvornog i jedinog smisla, naime da bude dionikom samoga božanstva svoga Stvoritelja. Po tom milosrđu čovjek postaje dionikom i svetinje koju nam je u euharistijskoj žrtvi Sin Božji na zemlji ostavio. Jedino po milosrđu “mi smo se drznuli pristupiti k tvome svetom žrtveniku”. Sve naše bogoslužje, čitava liturgija s kojom ponovno na neki način dodirujemo nebo, dar je Božje dobrote i milosrđa.

Bazilijeva liturgija u tekstu anamneze (spomen djela spasenja u euharistijskoj molitvi) vrlo zorno svjedoči ovu istinu Božje ljubavi i dobrote prema palom čovječanstvu. Ona započinje kozmičkim veličanjem Presvete Trojice i obuhvaća sve stvoreno, zatim se malo pomalo suzuje i spušta u konkretnu ljudsku povijest s Isusom iz Nazareta i njegovom pashalnom večerom s učenicima. Iz toga kreće u najšire nabrajanje ljudi dotaknutih Kristovom smrću i uskrsnućem. I zatim se pretvara u vrlo konkretan, gotovo prizeman govor čovjeka Bogu Stvoritelju. Naime, jedino zbog Božjeg milosrđa, a ne zbog naše mudrosti, prâva ili umješnosti, mi možemo sada tražiti od Boga kao od dobroga Oca sve što nam je potrebno na putovanju našom dolinom suza. I Bazilije nimalo ne štedi na riječima, niti uopćava pojmove u filozofske apstrakcije, već vrlo ljudski i prozaično nabraja sve moguće ljudske životne potrebe, vječne i vremenite, društvene i osobne, na koje se zaziva milosrđe Božje i koje ulaze u jedinstvenu liturgijsku žrtvu na oltaru. Moli se za sve i sva, od najviših državnih vlasti, do zadnjih pustinjaka po gorama, pa čak i na kraju napominje ako se što ili koga zaboravilo. “Spomeni se, Gospode, onih koji donose plodove kao dar, ...i sjećaju se siromaha..., napuni spremišta, brakove sačuvaj, djecu odhrani, mladost pouči, starost podrži, malodušne utješi, raspršene sakupi, prevarene obrati...”. Nabrajaju se uznemireni od zlih duhova, putnici morem, udovice, siromasi, zarobljeni, bolesni, oni u sudnicama, u rudnicima, progonstvu, na teškim poslovima, u bolima i patnjama...te “oni koji nas ljube i i oni koji nas mrze”. I stalno se poziva upravo na “tvoje veliko milosrđe”, na potrebu “tvog velikog milosrđa” i “po tvom velikom milosrđu”. Ovako se može obraćati i moliti samo Bogu koji je neshvatljivo i neizmjerno milosrdan, Bogu koji je sama ljubav. Bazilijeva euharistijska molitva (anafora) je istovremeno jedan veliki proglas i zaziv Božjega milosrđa.

No, Bazilije ne bi bio Bazilije da ostaje na goloj proklamaciji i umijeću uzvišenog govora. Božanska liturgija - euharistija - ne postoji zato da transformira ili pretvara kruh i vino u tijelo i krv Kristovu. Bog nam je dao euharistiju da bismo se mi transformirali odnosno pretvarali u nova stvorenja. Ona je radi nas. I Bazilijeva anafora nije ništa drugo do li usmjerenje ka transformaciji čovjeka po Božjem milosrđu. Ako je pretvorba kruha i vina sve što možemo, tada je u nekom smislu liturgija promašaj. Mi se moramo pretvoriti u eshatološku zajednicu koja uprisutnjuje Boga i njegovo neizmjerno milosrđe u svijetu.

Bazilije ujedinjuje zahvaljivanje i molitvu kroz liturgiju tako da naviješta Boga kao najvećeg dobročinitelja ljudskoga roda. Gospod je Bog milosrđa. Iz takve liturgije i kateheze proizlazi konkretno djelovanje kršćanina u svijetu. Grčki teolog Christos Yannaris to opisuje kao “zadatak kršćanina koji je pozvan na osobnoj razini produžiti ili nastaviti euharistiju u svim aspektima života: radu, obitelji, umjetnosti, tehnologiji, politici i kulturi, kako bi milosrđe Božje preko njega dotaklo sve stvoreno.” Papa Franjo je još početkom svoga pontifikata najavio “Crkvu milosrđa”. Ako se po euharistiji preko članova Crkve svijet posvećuje Božjim milosrđem, onda je prvotna misija Crkve da bude živi svjedok i aktivna prisutnost Božjega milosrđa u prostoru i vremenu. Crkva kao čuvarica i nositeljica Božjega milosrđa po svojoj naravi je onda i Crkva čovjekoljublja, Crkva milosrđa, Crkva praštanja i Crkva koja zacjeljuje rane. Ona u liturgiji Božje milosrđe slavi i zaziva, a u svijetu konkretno uprisutnjuje na duhovnom, karitativno-socijalnom pa i političkom području svoga vremena i prostora.

Crkva nije muzej starina, niti je Božje milosrđe apstraktni aksiom filozofije, kao što ni Bazilijeva liturgija nije lijep ostatak duhovne lirike 4. stoljeća. Dinamika i konkretnost života napaćenog čovječanstva i svijeta oko nas potrebni su Božje dobrote i milosrđa. U duhu sv. Bazilija koji je utjelovio Kristovo evanđelje i Božje milosrđe u bolnice, sirotišta, suosjećanje i solidarnost s ljudima i u svojoj “liturgiji Božjeg milosrđa” tako duboko, jednostavno i lijepo opjevao Boga milosrđa, svaki kršćanin može pronaći poticaj za svoj kršćanski. Bazilije u svom djelu o Duhu Svetom kaže: “Sveti Duh je izvan dosega našega razuma, ali možemo ga spoznati po njegovim dobročinstvima“. I naša je vjera na neki način postala izvan dosega razumijevanja današnjega svijeta. Zato je više no ikada potrebno da ju naviještamo, pokazujemo i utjelovljujemo u svijetu konkretnom dobrotom, čovjekoljubljem i milosrđem, bez velike polemike, apologetike i filozofije. “Svijet se ne mijenja tvojim riječima, već primjerom“ reče Majka Terezija, još jedna u nizu velikih navjestitelja i svjedoka Božjega milosrđa o kojem pjeva i na koje potiče Liturgija sv. Bazilija. Božansko milosrđe i sva pobožnost koja mu je posvećena. Nedjelja Božanskg milosrđa kao i pobožnost Božanskom milosrđu trebaju nas duhovno preobraziti da ne samo hvalimo i zazivamo Božje milosrđe, od kojega zapravo i živimo, nego da postanemo živo milosrđe, milosrdno lice i srce Boga Čovjekoljupca na zemlji.

Livio Marijan, đakon