PDF: https://drive.google.com/file/d/0B3ND72wxdm5iNk1oSGFPN2x5eTA/view?usp=sharing

Božansko-ljudski dijalog - Potreba molitve

Jezik je kršćanskoga Istoka bogat simbolikom. Molitva, kaže sv. Ivan Zlatousti, je: «luka za one koji pogubaju u oluji, sidro brodolomcu, štap onome koji posrće, bogatstvo siromaha. Molitva je sklonište u tuzi, razlog radosti, uzrok trajnog veselja, majka filozofije/mudrosti.» U drugom tekstu kaže da je ona: svjetlo duše, prilika za spasenje, obrmbeni zid i neoboriva utvrda Crkve, strahota demonima; neophodna monahu kao i ribi voda i mač lovcu.» … Ivan Kronstadtski kaže: «Molitva je disanje duše…naša duhovna hrana i piće.» 31

Dok su srednjovjekovni skolastirčari na Zapadu tražili «prikladne razloge» kako bi pokazali porebu/nužnost molitve… pogled Istočnjaka je bio puno širi. Da bi pokazali kako kršćanin treba moliti, naglašavali su ne toliko grijehom iskvarenu ljudsku narav već izvornu deifikaciju (oboženu) ljudske osobe, našu obnovu u Kristu i naše dioništvo u životu Svete Trojice – dakle našu predispoziciju (preduvjet) za dijalog s nebom. Za grešnika, molitva je potraga za izgubljenim rajem, za izvornom «parhesijom» (izvornošću govora/razgovora s Bogom), za slobodnim pristupom raju. Situacija kršćanina je, kaže sv. Ivan Zlatousti, sljedeća: 'Bog na zemlji, čovjek na nebu: sve se izmiješalo. Anđeli su zapjevali s korovima ljudi, ljudi su se nastanili s anđelima i drugim nebeskim bićima.

Sv. Teofan Zatvornik potvrđuje ovu 'prirodnu' potrebu za molitvom analizom antropološke trihotomije koja je tradicionalna na Istoku:

Ljudska se osoba sastoji od tri elementa: tijela, duše i duha. Svako od njih ima svoje potrebe i moći, i vlastiti način da ih izrazi. Ne smijemo zanijekati zahtjeve i potrebe tijela, jer se radi o prirodnim apetitima. Duša je djelatna na području znanja, volje i osjećaja. A duh? Duh moli. Molitvu dakle možemo nazvati 'disanjem duha'. On kaže: ' kao što se pluća šire kako bi udisala životdajne lemente zraka preko disanja, tako se i dubine naše duše otvaraju i šire za vrijemje molitve a duh se uspinje do Boga da primi dar po kojem se sjedinjujemo s njim. I kao što se kisik kojega krv prima upija u čitavo tijelo da bi ga oživjelo, tako dar kojega primamo od Boga prožima sve što je u nama i oživljava čitavo naše unutarnje biće'. 32

Na Istoku, kao što je poznato, na savršenstvo duhovnoga života se gleda kao na odsjaj slike Božje u čovjeku. Dakle, prema grčkim ocima, 'slika je Božja u čovjeku' slika Krista, Logosa, vječno rođena u Očevom promislu. U suglasju s tim izvanrednim primjerom, ljudska je osoba rođena duhovno u molitvi.' Progresivni (napredujući) rast se pokazuje kao stjecanje mudrosti, spoznaje, gnoze. Kršćanska spoznaja nije suhoparno, sterilno znanje: već je to svjesno razumijevanje  stvarateljske i spasiteljske Božje riječi, riječi koja zahtjeva od ljuske osobe odgovor. Molitva, kao dijalog s Bogom, je stoga tipično kršćanska mudrsot, istinska filozofija. 32-33

Sveti Ivan Klimak /Ljestvičnik/ kaže: „Molitva je zbog svoje naravi razgovor i sjedinjenje čovjeka s Bogom, i zbog svoje djelatnosti ona je djelatna te uzdržava svijet i donosi pomirenje s Bogom; ona je majka i kćerka suza, umilostivljavanje radi grijeha, most preko napasti, zid protiv nevolja, razbijanje sukoba, djelo anđela, hrana svih duhovnih bića, buduća sreća, nevidljivo napredovanje, hrana duše, prosvjetljenje uma, sjekira za očaj, iskaz nade, riznica samotnjaka, umanjenje bijesa, ogledalo napretka, ostvarenje budućnosti, znak slave. Za onoga tko istinski moli, molitva je sudište, sudnica i sud Gospodnji prije nego što sud dođe.“ 34

Antropološki karakter istočnokršćanske duhovnosti opravdava podjelu koju je napravio Teofan Zatvornik a koja najviše odgovara klasifikaciji različitih stupnjeva prema odgovarajućim sastavnicama ljduskoga bića:

1. Tjelesna ili usmena molitva (tjelesnaja, molitvoslovnaja)
2. Umna (umnaja)
3. Molitva intelekta i srca; ili samo srca, osjećaja (umnoserdečnaja, serdečnaja, čuvstvenaja)
4. Duhovna ili kontemplativna molitva (duhovnaja, sozercatelnaja) 36

 Molitva Ocu po Sinu u Duhu Svetom

Sv. Tikhon Zadonski: „Djeca su rođena od oca, obnovlejna su i učinjena djecom Božjom po milosti. Kršćanin su također rođeni od Boga. Oznake karaktera koja su slična Očevomu nalazimo u djeci. Otac i djeca razgovaraju jedno s drugim s nježnošću“. 37

Kada je Krist objavio identitet Oca i Boga, postavio je to otkrivenje unutar jednog drugog otajstva, kojega tradicionalne formule izvode s dva poteza: jedan silazni – svako dobro dolazi nam od Oca preko Sina u Duhu Svetom; drugi – uzlazni – mi uzlazimo Ocu, po Sinu u Duhu Svetomu. 38

Krist ne stoji između Boga i ljudi, niti on predstavlja Boga kao što bi to anđeo činio, jer je on sam izvor vječnoga spasenja (Heb 5, 9). Po njemu Bog govori ljudima, po njemu ljudski glas uzlazi Bogu i ima udjela u vječnom dijalogu između Oca i Njegove Riječi. 39

Svi sakramenti i crkveni obredi u Istočnoj Crkvi su uistinu svečano, eksplicitno ispovijedanje pravoslavne pneumatologije kaže Ciprijan Kern. U svim litanijama i molitvama, zaziva se Tješitelja da siđe i blagoslovi, posveti… itd. Kratka molitva koja uvodi u gotovo sve službe bizantskog obreda jest zaziv Duha Svetoga: „Care nebeski, Utješitelju, Duše Istine, koji svugdje prebivaš i sve ispunjavaš, riznico dobara i darovatelju života, dođi i nastani se u nama i spasi, Dobri, duše naše…“ 41

Kyrios (Gospod) je božanski naslov. Često se kaže da je istočna duhovnost označena jakom svješću o božanskoj transcedenciji i da je u utjelovljenju naglašeno Kristovo božanstvo puno više od njegova čovještva. Uistinu, teško je govoriti o pobožnosti kršćana prvih stoljeća prema Kristovu čovještvu. Zbog njegove slave oni nisu više imali razloga gledati na nj samo kao čovjeka. Molitva im je bila upravljena «Kristu kao Bogu», kako svjedoči Plinije Mlađi u svom poznatom pismu Trajanu… U to nas uvjerava i liturgijsko svjedočanstvo. Funkcija liturgije bila je naglasiti Kristovo božanstvo koje je proglašeno na koncilu u Niceji. Veliki su blagdani također pružili pjesnicima priliku da pišu himne u čast Bogočovjeku…. 42

Ipak se razvila ujednačena pobožnost koja je uzimala u obzir i Kristovo čovještvo. U načelu oci se slažu kada kažu da je sva spoznaja o Bogu bitno vezana za Krista i da je mistično sjedinjenje s Bogom porporcionalno našem djelatnom sudjelovanju u otajstvu Bogočovjeka. Po svojoj naravi, Spasitelj je savršena slika Očeva, njegovo 'lice'. Taj je lik ucijepljen u srcima vjernika. Filotej Sinajski tako govori o mističnoj 'fotografiji' (presliku): 'I tako svakoga sata i časa usrdno čuvajmo svoje srce od misli koje zamračuju ogledalo naše duše, koje bi trebalo nositi, isijavajući sliku Krista koji je mudrost i moć Boga Oca a koja je nacrtana i utisnuta u našu dušu.' 43

Usvajanje Kristovih osjećaja pretvara kršćanina u drugog Krista. Božanski lik u nama, piše Grgur Nazijanski, pročišćuje se po našem odnosu i dodiru sa prosvjetljavajućim modelom odozgo. Aktualizira se u sjedinjenju s Kristom, čija djela postaju mjerodavna za naša djela, i čiji osjećaji postaju model našim osjećajima: miroljubivost Kristova nas uči dobroti. 43

Nije čudo stoga da je kršćanska tradicija  uvijek gledala na razmatranje i čitanje života svetaca kao poticaj duhovnom životu, kao na utjehu i ohrabrenje. Sačinjene su zbirke, često i pozamašne. Bizantski minej (časoslov promjenjivih djelova – tj. svetački blagdani, spomendani po danima u mjesecu) sadrži dvanaest tomova, jedan za svaki mjesec u godini. 44

 Bogorodica, anđeli, sveci

Sva se istočna duhovnost, prema Vladimiru Losskyu, sastoji od slavljenja cilja našega spasenja: prevladavanje bezdana između Boga i čovjeka. Zato je kršćanskoj pobožnosti pored utjelovljene božanske hipostaze, Isusa Krista, pridodana pobožanstvenjena ljudska hipostaza, Marija, koju Grgur Palama naziva: 'granicom između stvorenoga i nestvorenoga'. 47

'Završna proslava Majke Božje, kaže Lossky, jest eshaton ostvaren u stvorenoj osobi prije svršetka svijeta. Tradicija nam pokazuje Bogorodicu posred učenika na dan Pedesetnice… Majka Božja primila je s Crkvom posljednju i jedinu stvar koja joj je nedostajala, tako da uzuraste u zrelo čovještvo, do mjere uzrasta punine Kristove.' 47

Na Istoku, brojni tekstovi govore o funkcijama anđela u molitvi, za vrijeme Liturgije, i u rasuđivanju misli: Kada nas anđeo Gospodnji pohodi, samom svojom rječju rasprši svaku neprijateljsku snagu koja djeluje u nama… Anđeli su čista inteligencija (logikoi)… umna bića u kojima je obilje mudrosti i spoznanja, a hrane se kontemplacijom. Stoga anđeo prenosi i uči umijeću istinske molitve. 48

Čisto izvanjski uzor svelo bi kršćansko otajstvo na profano oponašanje. Naše zajedništvo sa svetima se događa unutar Tijela Crkve. Taj spomen svetih koji se evocira za vrijeme euharistijske molitve kao anamneza (spomen) na život Crkve od početka nije bez važnog značenja. Po tim eminentim likovima taj spomen posadašnjuje u povijest spasenja koja se događa u povijesti svijeta od Pedesetnice na ovamo. Istočne su Crkve vrlo rano ustanovile svoj sanktoral (kalendar svetaca). Osobito bizantski sanktoral pokazuje nastojanje da bude ekumenski, osobito nakon desetog stoljeća, uključivanjem najpoznatijih svetaca iz raznih krajeva casrtva.  44-45

Središnje jezgra te vjere jest ta da sveci žive i nakon smrti, kao što Ivan Kronstadtski piše i da su vrlo blizu nas za vrijeme svetog bogoslužja: 'Često čujem  Bogorodicu kako pjeva njezin veličanstveni pjesan (Veliča) koji prodire u srce… Ponekad čujem i Mojsijev hvalospjev, Zaharijinu pjesmu… Eto vam dokaza o besmrtnosti ljudske duše. Kako to da su svi ti ljudi umrli a evo rukovode našim životima nakon svoje smrti – mrtvi su a još uvijek govore, poučavaju i dodiruju nas!?' Za vjernike sveci predstavljaju dhuovnu obitelj čija prisutnost, osobito u crkvi, stvara ozračje duhovne topline i blagosti.  45

Istočni obredi zazivaju Krista 'zajedno s prečistom i preblagoslovljenom Bogorodicom Marijom, Majkom Božjom, s anđelima i svima svetima…' Jedinstvo u Kristu zapečaćuje solidarnost među članovima Crkve, na nebu i na zemlji. Nebesko je blaženstvo zajedničarske, crkvene naravi…. Istočni kršćani jedva da mogu zamisliti Boga ili Krista osim posred svetih: promatranje Krista je otajstvo sveukupnoga Krista, u svim njegovim članovima. Molitva pojedinca je uvijek uključena u zagovor svetaca koji su pravi 'vezivni materijal živoga kamenja' Crkve. 46

Živeći na zemlji u crkvenom zajedništvu, ljudske osobe zadržavaju svoju vlastitu osobnost i jedinstven odnos jedni s drugima. Taj odnos ne nestaje u nebeskom duštvu već se zapravo pojačava jer se pročišćujemo. Pravoslavna vjera ispovijeda da 'Presveta Bogorodica, Majka Božja, anđeli i svi sveti su mi blizu kada ih zazivam čista, cjelovita srca kao što mi je blizu vastita duša, i čuju me kao što ja čujem sebe… 46

Neprestana molitva

Istočni su monasi uvijek težili slijediti uputu da se moli bez prestanka. Nikada nisu sumnjali da je neprestana molitva obveza i da je moguća. Isus je neprestano molio, kaže Origen, a kršćanin treba isto činiti ako će biti mu molitve biti uslišane. Poteškoća je u tome kako to postići. Duhovni prisci davali su različita tumačenja tim riječima 'moliti' i 'neprestano'…. Origen pravovjerno rješava tu poteškoću. 'Netko moli neprestano tko kombinira molitvu s potrebnim djelima i djela s molitvom. Samo na taj način se može zapovijed 'molite bez prestanka' ostvariti. Čitav se život kršćanina ima promatrati kao cjelina, kao 'jedna velika neprestana molitva'; ono što obično nazivamo 'molitvom' je tek dio te velike molitve. To je postao opći nauk: dijeli ga Augustin, Afrata kao i poznati moto benediktinskog monaštva 'Ora et labora'. Termini se dakako mogu i obrnuti, kao što je Bazilije već bio učinio. Budući da ćemo biti suđeni po djelima, dobrim ili lošim, prva je kršćaninova obveza 'prionuti uz djelo Gospodnje'. U tom kontekstu, molitva je smatrana jednom od najvažnijih djela, kao 'opus divinum' (Djelo Božje). 362-363

Moliti odn. 'biti u stavu molitve' (orationis status) je stečena, naravna dispozicija odn. raspoloženje koje nekako po sebi zaslužuje naziv 'molitva', bez obzira na djela i posljedice koje češće ili rjeđe proizvodi. Radi se o implicitnoj (unutarnjoj) molitvi koja je uvijek spremna postati eksplicitnom (vanjskom); to je 'stanje/stav srca', 'stanje savršenstva'…. Molitva je dakle život Duha. 367

 

Usmena i kontemplativna (unutarnja) molitva

Kršćanska molitva nije magična formula. Molitva upućena bogu, kaže sv. Bazilije, nije 'obrezana riječima' niti 'se sastoji od slogova'…. Sv. Ivan Zlatousti kaže: 'Kad bi kršćanska molitva tražila usmeno izgovaranje, kako bismo se mogli moliti svugdje, na tržnici ili tamo gdje radimo?' Ipak se posebna vrijednost od početka pridavala usmenoj molitvi. No ideal je bio i ostao: Kod otaca su um, srce, duša i čitavo tijelo bili sjedinjeni s glasom i usnama; uznosili su molitvu čitavom dušom i svom snagom. Drugim riječima: njihova je molitva bila izrečena i izražena čitavim njihovim bićem (Ignacije Brjanchaninov). 79

Visoko vrednovanje usmene molitve nije se temeljilo toliko na psihološkoj ili pedagoškoj prirodi koliko na nauku Utjelovljenja. Ovako kaže Teofan Zatvornik: 'Svi učitelji i sama Crkva visoko su cijenili usmenu molitvu, osobito jer je potrebna kao priprava za napredniju molitvu… počinjemo s molitvenikom a onda se odvažimo slobodno razgovarati s Bogom. 80

Upotrebljavajući riječi u molitvi, ljudska riječ postaje odraz Riječi i sudjeluje u otjastvu Ujtelovljenja Logosa… Sv. Grgur Nazijanski piše: 'Jezik svećenika, sjedinjujući se s Riječi, ima veliku moć; podiže bolesnike opet na noge, čisti zajednicu vjernih i pretvara ju u jedno srce, tako da sjedinjeni u Duhu, mogu pjevati jednu pobjedničku pjesmu božanstvu!'... Na sposobnost govora kod ljudske osobe se gledalo kao na odraz božanske djelatnosti po kojoj Otac rađa svoju Riječ…. Ljudska riječ, po sebi tek jedno slabo sredstvo, ima udjela  u božanskoj moći po svom sjedinjenju s Riječi koja je stvroila svemir!' 81-82

Origen kaže: 'Da snaga psalama nije ograničena našim razumijevanjem samih riječi. Po njihovu odnosu s Tijelom Kristovim, božanske riječi su jake. Pa i kada ih izgovaramo i bez razumijevanja, njihovo je izgovaranje već 'materijalni' odnos i dodir koji je sličan postupku žene koja je krvarila i dotakla se Isusove haljine te bila izliječena… Ako i ne uhvatimo u potpunosti značenje psalama, demoni i zlodusi ih razumiju i u strahu bježe.' 82

Ivan Kronstadtski: Poštuj svaku riječ, svaku misao Riječi Božje, spisa svetih otaca i također razne molitve i himne koje čuješ u crkvi ili čitaš kod kuće, jer sve su to dah i govor Duha Svetoga. To je zapravo 'sam Duh Sveti koji se zauzima neizrecivim uzdasima' (Rim 8,26).

Udioništvo u Duhu Svetomu se ne stječe na neki magijski način, nego po vlastitom posvećenju, svetosti. 83

Premda možemo kazati da se može, i da je potrebno govoriti Bogu svojim riječima, što se uvelike cijenilo, primjećujemo snažnu odlučnost u povijesti duhovnosti za recitiranjem unaprijed stvorenih tekstova… Tradicija, tj. stoljetno duhovno iskustvo je sabrano u tim tekstovima i glasovi pojedinaca usklađeni u jedan glas Duha koji govori posred Crkve. 83

Od najranijih vremena svjetovalo se da treba izmjenjivati psalmodiju sa slobodnom i spontanom molitvom, ne samo u zajedničkoj već i u osobnoj molitvi. 83

'Kada završiš s izgovaranjem propisanih molitava – piše Teofan Zatvornik – nastavi moliti slijedeći svoje nadahnuće.' 84

Opravdanje za duže molitve: Zašto je potrebna duga molitva? Da bi po dugotrajnoj i ustrajnoj molitvi zagrijali svoja hladna srca, otvrdnuta u dugotrajnom zlu. 85 'Neprestano gledaj na u njega (Gospoda) očima srca i tada, pa i kada cijelu noć stojiš na molitvi, nećeš osjetiti zamora.' (Ivan Kronstadt.). Kvantiteta riječi treba odgovarati njihovoj kvaliteti, tj. iskrenosti i moći kojom prodiru u um i srce. 86 Osobito su to prakticirali monasi u ranim stoljećima Crkve… Cilj je dopustiti Božjoj riječi da prodre u srce, gdje postaje molitvom… 142

Istočna je Crkva inzistirala na potrebi kontemplacije u srazmjeru sa sposobnostima svakog vjernika. U tome je vidjela zahtjev vjere da, ako ne raste u dubinu, diskreditira samu sebe… Poteškoća kršćanske duhovnosti jest u asimilaciji /sjedinjenju/ ili postignuću božanskog savršenstva. Kontemplacija, budući ima za cilj 'božanske stvari' ondosno samoga Boga, gleda pojednostavniti ljudski duh tako da gleda samoga Boga, kako kaže Kasijan. 152

Spoznaja umnih bića pripada otajstvu  Usrksnuća koje tek ima doći. No, već sada Sin priprema našu spoznaju toga dana i tog časa. Radi se o viđenju, gledanju u kojem spoznajemo kako ispod površine svjetskih zbivanja, anđeoske sile, dobre i zle, bore se nad nama i u nama. Mi smo usred njihova ratovanja. Borbe naroda Božjega protiv idolopoklonika simbolizira 'borbu nebeskih vojski'. Najbliža je tim nevidljivim stvarnostima naša duša, koja kao da je na nekom zatvorenom bojnom polju gdje su tijelo i duh uključeni u duhobni boj. .. 187.

«Budnost srca»

Ako je srce životno središte čitave ljudske djelatnosti, ono će biti i načelo jedinstva unutar ljudske osobe. Identificirano s osobom ono će označavati naše jedinstvo, naš integritet….254

Tradicija Istočne Crkve inzistira na budnosti srca, kao najvažnijeg i temeljnog zadatka duhovnog života. Vršeći vanjska dobra djela nije dovoljno; moramo također razvijati dobre misli i gajiti dobre osjećaje. Moramo steći 'umijeće vladanja pokretima srca, što su sveti oci nazivali 'budnost', 'trezvenost' i 'unutarnje djelo'. Ta budnost srca podrazumijeva, prvenstveno, i negativan aspekt: čuvati se svih zlih misli koje dolaze izvana… Slika toga jest anđeo koji stoji pred vratima raja srca. Ta analogija je tek djelomično uspješna: čuvati vrata nije dovoljno. Čuvamo ih da bismo uživali ono što je unutra, rajski život u dijalogu s Bogom… Hezihije kaže: U srcu vjernik vidi Boga. Izak Sirijac je često govorio na sličan način. Za njega čišćenje ima tri stupnja: čišćenje od strasti i neprestano držanje sjećanja na Boga. Tada srce postaje izvor otkrivenja, objave. Kada se srce potpuno ispuni snagom Duha, vjernika obasjava veliko duhovno prosvjetljenje i on kontemplira, promatra  Boga u vlastitom srcu. 256. Napredak u duhovnom životu se mjeri u pojmovima stalnosti dobrog raspoloženja ili dobre nakane srca, poput stabla koje je pustilo duboko korijenje u zemlju. Nebeske se stvarnosti ne mogu osjetiti u srcu zbog njegove nečistoće. Posljednja pobjeda nad grijehom se stoga stječe kada počinjemo osjećati/kada iskusimo osjećaje koji su suprotni od napasti, kada postanemo neosjetljivi za izazove svijeta i naslađujemo se s božanskima. 259

Teško je riječima opisati to stanje srca…: toplina, mir, radost i suze. Na Istoku se suze najčešće spominju… Među drevnim istočnjacima suze i pokajanje idu skupa, toliko da postaju skoro sinonimi. 259-260

Bitni elemenat kršćanskog pokajanja i obraćenja jest spoznaja vlasitih grijeha i samo-osuda, vizija straha Božjega i njegovih sudova. Shvatiti da se njegovi sudovi već sada na zemlji događaju je posebna milost koja dovodi do obraćenja srca. 190

Grčki oci traže poniznost u molitvi. Za njih je molitva nešto što pripada ljudskoj naravi koja je uzdignuta u dijalog s Ocem u punini Duha. Kao što kaže sv. Bazilije Veliki, poniznost je sredstvo obnove našeg izvornog ljudskog stanja. U molitvi, poniznost se dakle pokazuje na dva načina: kao traženje milosti i kao zahvaljivanje; oboje kršćane čuva od pripisivanja darova Božjih sebi. 297

Post

U Svetom pismu, molitva je često povezana s postom. 'Didache' poziva mlade kršćane: 'Molite za vaše neprijatelje i postite za one koji vas progone.' …Oci stalno govore da post treba omogućiti kršćanima da zadovolje dužnost davanja milostinje. U večernjoj srijede prvog tjedna Velikoga posta stihira glasi: «Našem tjelesnom postu dodajmo i duhovni post. Podajmo kruha gladnima i otvorimo domove svoje beskućnima, kako bismo zadobili veliko milosrđe Kristovo.»  286

Međutim, oci vide očišćenje u širem kontekstu. Čistoća srca predstavlja pobjedu nad demonima, i živo je iskustvo čovjekova zajedništva s Bogom, obnova u izvorno stanje, povratak na početak gdje nalazimo 'parrhesiju' – bliskost s Bogom. 287

Sveto pismo

Zbog poteškoća u nabavljanju pa i najmanjeg cjelovitog primjerka Svetoga pisma, askete su smatrali posvlaštenim sredstvom susreta s Pismima na bogoslužnim sastancima gdje se naviještala Božja Riječ, nedjeljom ili u kraćim bogoslužnim susretima  po ćelijama i skupinama. 133

Psalmodija je djelo bestjelesnih sila – govorio je Ćiril iz Fileotesa. Uopće pojam da monasi, kada pjevaju psalme oponašaju nebeske duhove, stalno se provlači u monaškoj literaturi prvih vremena. Psalam tjera zloduhe, privlači zaštitu anđela, predstavlja oružje protiv noćnih strahota. Pjevanje psalama tiša strasti i smiruje nemir tijela… 88. 

Proklinjanje u psalmima: Sv. Grgur iz Nisse kaže: „Kada kršćani mole sa psalmistom: Neka grešnici sa zemlje nestanu i bezbožnika neka više ne bude!' (Ps 103, 35), objekt njihove molitve je uništenje grijeha a ne grešnika!“.

 Tradicionalne geste u molitvi

Čovjek se kao osoba izražava čitavim svojim tijelom…. Biblijski Bog, za razliku od boga umujućih filozofa, je sebe objavio čovječanstvu tako što se utjelovio - kaže Origen. Ljudska osba odgovara na isti način, kroz geste i glas, podižući ruke (Ps 62,4) i oči (122,1), prigibajući koljeno (Ef 3,14) i plačući pred Gospodom (Ps 3,3).

Općenito su tri položaja tijela postala temeljna: stojeći uzdignutih ruku – slika uzdignuća duše i uma; klečanje – za iskazivanje pokajanja; sjedenje – mirno slušanje božanskoga govora bilo izvana bilo u skrovitosti srca…. Najizražajniji i najuobičajeniji kršćanski znak rukom jest znamenovanje znakom križa. 76

Kršćani su to vrlo brzo prihvatili i to je postala svojevrsna ispovijest vjere zbog znakovitosti koju su tome pripisali. Sa istoka svjetlost dolazi, piše Klement Aleksdandrijski. Krist je to svjetlo.

Od početka su vjernici pripisivali duhovnu učinkovitost znaku križa. Svete stvari su se posvećivale znakom križa, jer, kako piše Augustin: sve što ima biti posvećeno, posvećeno je znakom križa Gospodinova i zazivanjem imena Kristova. 77

Na Istoku postoji posebni oblik iskazivanja poštovanja – metanija (duboki poklon). Postoji razlika između 'male metanije' koja se sastoji od dubokog poklona i dodira tla desnom rukom, i 'velike metanije' kojom se pada na koljena i s objema rukama dotakne tlo ili ga poljubi. Origen tumači…: To je znak onog prigibanja i podložnosti o kojoj Pavao govori kada kaže: 'Prigibam koljena pred ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji' (Ef 3, 14-15). Duhovno prigibanje koljena, koje se tako naziva jer sva bića štuju Boga i ponizuju se pred njim kada čuju ime Isus, je za mene ono na što Apostol misli kada kaže: 'Da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika' (Fil 2,10). 78

Simbolička teologija

Nakon susreta s Bogom ljubavi, ljudska osoba se može vratiti stvorenom svijetu i otkriti njegovo izvorno značenje kao objavu ili kao 'školu duše' i razumjeti njegovu vrijednost kao 'govor' Božji. Takvo znanje nije pasivno primanje impresija izvana. Duhovno razumijevanje, koje je Božji dar, kombinira se s osobnom kreativnošću kako bi od svega što vidi napravilo mjesto susreta – hram. Tek tada se spoznaje stvoreni svijet. U biblijskom govoru, spoznati stvari znači imenovati ih. Bog je usavršavao ono što je stvorio tako što ih je imenovao (Post 1, 3-10)… Poznavanjem Boga, Bog nam daje sposobnost imenovanja tj. pridavanja duhovnog značenja svemu vidljivomu (Post 2,20). Kao posljedica, sve slike i ideje koje stvorimo o Bogu na temelju stvorenih stvari nisu tek obični izumi, bez vrijednosti: nego su simboli Istine koja se objavljuje i simboli božanskih otajstava.  229/230

 

Mjesto za molitvu - Kristološki karakter kršćanskoga hrama

Dok su razlozi za molitvu u samoći više psihološke naravi, molitva u crkvi poželjnija zbog svetosti toga mjesta. Na Istoku se to mišljenje produbilo kroz stoljeća. Izraz 'nebo na zemlji', koriste Rusi kao definiciju za crkvu…: 'Uistinu, hram je nebo na zemlji; je gdje je prijestolje Božje, gdje se čudesna otastva slave, gdje anđeli služe skupa s ljudima, gdje se Svevišnjega bez prestanka veliča – tamo je uistinu nebo i nebo nad nebesima… O sveti hrame, kako je dobro, kako je lijepo u tebi se moliti! Jer gdje li može biti žarča molitva ako li ne unutar tvojih zidova, pred prijestoljem Božjim, i pred licem Onoga koji na tom prijestolju sjedi?'' (Ivan Kronštadtski)'. 302

Ono što se pojavilo kao novo u kršćanskoj molitvi bilo je bitno rezultat otkrića, ne toliko božanske sveprisutnosti, koliko mjesta koje je Krist zauzimao u ekonomiji spasenja. Krist je mjesto božanske prisutnosti među ljudima. Kristovo uskrslo tijelo je hram iz koje ljudskom rodu teku žive vode Duha (Iv 7, 39). Bogoštovanje je dakle povezano s prisutnošću Krista u ovom svijetu koje još nije došlo do svog eshatološkog savršenstva.

Kršćani imaju iskustvo prisutnosti Kristove uglavnom u vlastitom životu, u svom srcu, i još više u svojoj molitvi i zajedništvu s Crkvom: duhovno, crkveno zajedništvo koje stvara jedinstvo. U početku su crkvena zdanja malo značila jer ih se gledalo kao na mjesta okupljanja. No, s vremenom mjesto bogoštovlja postaje znakom i u svom izgledu predstavlja duhovno jedinstvo vjernika među sobom i s Bogom. Kršćanski su simboli sveti. 'Hram' se počeo štovati poput velike ikone, ikone našeg susreta s Bogom, označavajući različite dimenzije Božjeg silaska među Njegov narod. 303

Bizantske crkve nisu jednostavno obično mjesto gdje se kršćani sastaju. S ikonografskog gledišta, zidovi predstavljaju svece a apostoli stupove. «Prikaz čovjeka na stupu, piše Michail Alpatov, je poput poistovjećivanja ljudskoga tijela sa stupom, tj. na neki način čovjek postaje stupom». U bizantskom svetištu, pozicija svetaca uokolo oltara simbolizira pokret prema naprijed, prema visinama, pozivajući nas da uzmemo udjela u njihovu vječnom deisisu (molitvi). 304

U gradnji bizantske crkve, glavni objekt simbolizma crkvenog zdanja je taj što ono  predstavlja preobraženi svijet, nebeski Jeruzalem. Kao što piše Ivan Damašćanski: «Uistinu sve što je ustanovljeno prema zakonu i po našem bogoštovanju načinjeno je s pogledom na nebeski Jeruzalem». Iz toga slijedi čudesna pojava da crkva, pa i najmanja, naliči velikom kozmosu, kaže Sv. Maksim Ispovjednik. Veliki lik Pantokratora (Svevladara) koja dominira kupolom kao nebeskim svodom koji počiva na četiri stupa četverostranoga svijeta (četvrtasti, križoliki tlocrt crkve). 305

No i uza to, tipično grčka podvojenost dvaju svijetova, vidljivoga i nevidljivoga, ljudskoga i božanskoga, ne briše se: nego se po milosti Božjoj transcendira. Svetište, kao mjesto spoznaje, shvaćanja, je mjesto nevidljivoga Boga, i jasno je odijeljeno od lađe. Ikonostas s prikazom svetaca koji molitvom zagovaraju da se dveri milosrđa otvore, zamjenjuje zastor negdašnjeg hrama. 'Carske dveri' ikonostasa je snažan simbol toga. 305

Grčki su oci često označavali pali svijet kao bučnu konfuziju, kaos. Kristovo pak djelo ujedinjuje, predstavlja sklad suprotnosti. To je koncept koji, prema Pavelu Florenskomu, je snažno naglašen u istočnim crkvama odvajanjem svetišta od lađe i istovremeno liturgijskom komunikacijom među njima. Tu se kontemplacijom dohvaća kozmološko jedinstvo i sjedinjenje između neba i zemlje, između vidljivoga i nevidljivoga svijeta. S antropološkog gledišta, svetište predstavlja dušu a lađa tijelo. S kristološkog pak, čitava je crkva Tijelo Kristovo; svetište naglašava Njegovo nevidljivo božanstvo. Kao pregrada ili barijera, ikonostas naglašava značenje transcedentnih otajstava, no po slikama koje su na njemu on istovremeno postaje njihova objava, otkrivenje: 'Carske dveri' omogućuju bliskost, intimnost s Bogom…. Ikonostas predstavlja čitavu ekonomiju spasenja oko pobjedonosnog križa. U svjetlu te eshatološke vizije čitav se prostor crkve smatra svetim, posvećenim.  305-306.

Na Zapadu se, osobito poslije reformacije, na crkve počelo gledati više kao na mjesto gdje se riječ Božja propovijeda. Danas se pokušava naći ravnoteža između bogoslužja riječi i euharistije. Na Istoku se čitava liturgija promatra kao propovijed: Evanđelje se naviješta ne samo kroz riječ već i kroz slike. Čitava crkva je ikona koja propovijeda i poučava. Moskovski patrijarh Aleksej je jednom napisao…: »Sveti oci, koji su ustanovili ne samo obrede i bogoštvolje, već i vanjski aspekt i unutrašnje uređenje, mislili su na sve. Predvidjeli su i uredili sve da stvara u vjernicima posebno duhovno stanje, da im ništa ne remeti let prema nebu, prema Bogu, prema nebeskom svijetu – čiji bi odraz crkva trebala biti.» 306

Poput velike ikone, crkva kao mjesto susreta s Bogom, ima posvećujuću moć. S jedne strane, sve u njenoj strukturi vodi ka molitvi a s druge strane, molitva je čini svetim mjestom. Neka određena mjesta, piše Origen, postala su obešćašćena i neprikladna su za molitvu jer su u njima počinjeni grijesi i stoga se u njima nalaze zli duhovi. U takvim slučajevima bolje je moliti se u crkvi nego kod kuće jer molitva u crkvi nas uvodi u prisustvo anđela, svetaca i samoga Krista. /306/

Ritualizam i formalizam

Ne nedostaju, međutim, u u bizantskim spisima i duhovnosti ni upozorenja protiv formalizma i ritualizma – kao ravnoteža: Sv. Ivan Zlatousti upozorava: «Što je potrebno nije tjelesno držanje koje u molitvi koristiš, nego unutarnje raspoloženje.» A monah Josip Volokolamski kaže: «Budući da unutarnja pozornost vodi postupno do one izvanjske, treba moliti s uzdignutim mislima i poniznim srcem a onda vidljivo pokazati stanje našega srca svojim držanjem, prikladnim držanjem ruku, poniznim i tihim glasom…» 75

 

VRIJEDNOST LITURGIJSKE MOLITVE

Dijalog se prvenstveno vodi riječima. Stoga je prvi oblik molitve usmeni. Riječi imaju društveno obilježje. Ne samo da uređuju i izražavaju zajedništvo među ljudima, već i odražavaju način i stupanj tog zajedništva. U Crkvi su one liturgijske i imaju udjela  u moći božanskoga govora. Istočni obredi u bogatstvu svojih raznolikosti – što je plod stvaralaštva i pučke predajne baštine – svjedoče uvjerenje da se Duh utjelovio u najrazličitije povijesne oblike. Mnoštvo jezika ne predstavlja prepreku duhovnom zajedništvu; mnoštvo simbola je u stanju stvoriti jedan 'spomen', svetu anamnezu, spomena čitavog djela spasenja. Kada se vizualni momenat obreda dovede do potpunog oslobođenja (otkivenja), to znači da 'riječ' po svojoj naravi nije ograničena samo na zvukovne znakove, već da sadrži sva izvanjska ljudska iskustva. 359-360

 

Zajednička narav liturgijske molitve

Ekklesia je 'sveti zbor' naroda koji se zajedno sabire u liturgijskoj zajednici. Na prvom se mjestu pojam ekklesia odnosi na konkretnu zajednicu vjernih okupljenu na jednom mjestu (Dj 1,13-14; 2, 42-47), a onda tek na skupinu vjernika koji žive na jednom mjestu, i konačno na na sveukupnost svih vjernika raštrkanih po svijetu. Dio toga skupa postajemo liturgijskim obredom, krštenjem (Dj 2, 38-41, 47). Vrhunac okupljanja u Crkvi je 'lomljenje kruha' (Dj 2, 42, 46; 20,7.11), zajedništvo kod stola uskrsloga Krista koji na nevidljiv način predsjeda toj  gozbi (Lk 24, 30-35; 1 Kor 11,20), pozivajući nas da uzmemo udjela u nebeskoj liturgiji Presvete Trojice. 94.

Na Istoku, Ivan Zlatousti, hvali zajedničku molitvu u crkvi : «Da, možeš moliti kod kuće, ali ne tako dobro kao u crkvi… Ovdje, ima nečeg više, to jest sklad i jednodušje, sveza ljubavi i svećenikove molitve. Doista, svećenici iz tog razloga predsjedaju: da bi molitve zajednice, koje su slabije, uzašle k nebu, zajedno s njihovima koje su jače.» 94

Na Istoku vrijedi da je monaška duhovnost prvenstveno crkvena (eklezijalna) duhovnost. Svi kršćani su pozvani sudjelovati u njoj prema svome stanju, dakle 'voditi monaški život pa i kad su oženjeni'. Samostan je slika svjetske Crkve. Međusobni molitveni zagovor izražava ovo eklezijalno jedinstvo u najširem smislu. Sjedinjeni na intimniji način s Kristom i Duhom, postajući time objekt veće Očeve ljubavi, kršćani mole intenzivnije jedni za druge. Veza između epikleze i prozbi koje joj prethode ili ju slijede, potvrđena je u najstarijim euharistijskim dokumentima. 95

 

Objedinjavajuća snaga obreda

Objedinjavajuće posvećenje obreda je od životne važnosti za svakoga tko je svjestan činjenice da je ljudska osoba povezana s određenom tradicijom i nosilac čitave jedne zemljopisne i povijesne baštine koja dolazi do izražaja unutar jedne kulture – pronaći će svoj normalni razvoj jedino u krilu zajednice. Liturgija je jezik, medij: ona se koristi riječima, mjestima i vremenima. 95-96

Crkva, zajednica vjernika u Duhu, pronalazi svoju izravnu sliku, impresiju u obredima i tada postaje 'izraz' (ekspresija), sažetak pobožnosti zajednice. Kršćanski je Istok uvijek bio vrlo svjestan toga, i gledao na one koji zajedno mole prema određenoj obrednoj baštini kao na mjesnu Crkvu. Obred ravna duhovnim životom,  regulira duhovni život: jer pruža riječi i geste i oblike štovanja osobito u odnosu na individualističke temperamente. ' Mnogo nas je, piše Teofan Zatvornik – i svi imamo velike potrebe, ali za svaku potrebu nalazimo pomoć u Crkvi. S druge strane, svatko je slobodan pronaći sebi ono što mu je potrebno.' 96

Ivan Kronstadtski piše: 'Glasovi i riječi čitanja u crkvi, hvalospjeva, molitava i prošnji, glas je naših vlastitih duša, to je glas svega čovječanstva. Čudesno su lijepe te molitve i himne. One su disanje Duha Svetoga.' 96

U tom kontekstu, jedinstvo Crkve je vidljivo iznad svega u tom zajedništvu molitve. Oni koji mole skupa jesu jedno. Crkve je u biti univerzalna, jer svi mole za sve. Ipak razne etničke i društvene skupine mole na svoj način, prema svom mentalitetu i običajima. Iz toga slijedi da je opća Crkva sačinjena od mjesnih Crkava, čiji se liturgijski jezici mogu prilično razlikovati jedan od drugoga. Istočne Crkve, koje se razlikuju jedna od druge po raznolikosti obreda i jezika, svjesne su važnosti te različitosti, kao izražaja mnogolikosti mudrosti Božje (Ef 3,10). 96

 

Doksološka narav liturgijske molitve

Crkva ulazi u ljudsku povijest kao mistična pojava Kristova. Misao mnogih suvremenih pravoslavnih teologa jest ta da je Crkva živa ikona Spasitelja, kao što je On  sam slika Očeva. Grgur iz Nise je davno kazao da tko promatra Zaručnicu vidi lice Zaručnika. Biblijskim riječima to bogojavljenje se izražava kao objava slave Božje. 96-97

Stari zavjet poznaje dvije vrste objave ili teofanije božanske slave: velika djela Božja i njegove pojave. Bitno otkrivenje Novoga Zavjeta je u povezanosti između slave i osobe Kristove, koji je 'odsjaj Slave i otisak Bića njegova' (Heb 1,3), 'Gospod slave' (1 Kor 2,8). Bogoslužje, koje je bitno spomen (anamneza), prisjeća se svih velikih djela Božjih ostvarenih u Kristu. Nebeska slava Spasitelja, koja je postala vidljivom na zemlji, blista kroz njene riječi i simboličke obrede. Današnji pravoslavni autori vole naglasiti 'doksološku dimenziju' liturgije koja odgovara ljudskoj dužnosti priznavanja i proslavljanja slave Božje…97

Oci ne prave razliku između 'časti/dostojanstva' i 'slave' Božje. Oni vide slavu Božju u ispovijedanju njegove stvaralačke slave, u svetosti kršćanskoga života i dakako u štovanju koje vrši zahvalni spomen blagoslova Božjega. 'Doksološka'(slavljenička) se dimenzija liturgije uistinu isprepliće sa spomenskom (anamneza) i zahvalnom (euharistija). 97

Bogoslužje kao poduka o Istini (Katehetska narav liturgijske molitve)

Kao 'ikona Krista' Crkva u svom bogoslužju naglašava dva glavna aspekta bilo kojeg svetog sadržaja: učenje o otajstvima Božjim i razdavanje milosti. Bog koji objavljuje svoju slavu je Onaj koji uči ljudska bića o tajnama svoga vlastitoga života. Čitava jedna tradicija pripisuje povlašteno mjesto bogoslužju kao 'najbitijnem bogoslovlju': ono ili izražava prihvaćeno vjerovanje ili prethodi proglašavanju neke istine. 'Postoji čvrsta veza između dogme i pobožnosti koje su neodvojive u svijesti Crkve – ističe Pavao Evdokimov. U samoj njihovoj formulaciji, dogme koje su proglasili Ekumenski Sabori pripadaju doksološkoj naravi; zato se takve formule lako ugrađuju u tijelo bogoslužja i daju mu dogmatski okvir (ustrojavaju ga dogmatski).' 98

 Alegorijska interpretacija liturgije (Ljepota i tradicionalnost liturgije)

U odgovoru na kritike, Oci su branili bogatstvo bogoštovanja. Ljepota Doma Božjega treba vjernima pružiti predokus ljepote neba. «Slatkoća crkve» treba biti jasno očitovana u bogoslužnim obredima da svtori ugođaj «neba na zemlji» 100

Sv. Bazilije je usvojio stoičko gledanje na ljepotu kao sklad koji smiruje dušu.  Na istoj liniji i Pavel Florensky izjednačava ljepotu s jedinstvom Presvete Trojice i njezina odraza u kršćanskom životu. Ljepota bi stoga bila prirodni ambijent za nekoga tko, dok moli, razumije puninu duhovnoga bogatstva Crkve. Razni elementi trebaju doprinijeti ljepoti, sjaju bogoslužja: zdanje, ikone, ruho, svijeće, tamjan, zvona i pjevanje. 100-101

Ako bogoslužje treba ostati autentičan, izvorni izraz dogme, svaka improvizacija liturgijskih molitava i često bilo kakva promjena u tekstu ili obredu bi naišlo na protivljenje, kako na Istoku tako i na Zapadu. 101

Još Minucije Feliks podsjeća da je starina nekom obredu daje posebnu svetost: Što stariji obred to svetiji…. Osobito su Grci bili vrlo osjetljivi na jedan aspekt liturgije: u nepromjenjivosti obreda, ljudska osoba osjeća određeno sudjelovanje u vječnosti, u kozmičkom redu. 102

Na Istoku je pre-eminentna oznaka pravovjerja nadasve tradicija, koja dakako ne podnosi improvizaciju ali ne guši kreativnost. Istočne su liturgije sa svojim troparima i hvalospjevima vidljivo svjedočanstvo žive, religiozne poezije, nevjerojatnog stvaralaštva... 103

 

Anamneza (Spomen) - blagdan

Istok je uvijek gledao na sakramente unutar okvira liturgije. Pisci su voljeli protegnuti sveto djelovanje anamneze na čitavu liturgiju, barem na neki način. Sergej Bulgakov govori o vjerskom realizmu istočnih obreda; Boris Borinskoy govori o njihovu euharistijskom karakteru tako da se na Božić Krist stvarno rađa u crkvama i stvarno umire i uskrisuje na Uskrs. 103-104

U povijesti ljudskoga roda, blagdan je iskustvo koje graniči s kontemplacijom: prigoda izaći iz dnevne muke, spremnost okusiti jedno više iskustvo… Sveto Pismo, otkirvenje vječnoga Boga, otvara se i zatvara u naznaci vremena. Boga se shvaća po njegovim intervencijama ovdje na zemlji, i to čini povijest svijeta svetom poviješću… Blagdan nas stavlja u odnos, dodir, da tako kažemo, s vječnošću preko preobrazbe vremena ili 'jednostavno tako što ponavlja prvotnu, mitsku gestu, pokret. Radi se o anamnezi i razumijevanju prvotne - primordijalne realnosti posred običnoga, redovnoga vremena. 104

Blagdan je ciklički i povijesni spomen (anamneza). Nova realnost u poimanju blagdana koju je donijelo judeo-kršćansko otkrivenje jest ta da od tada blagdani nisu više bili vezani za ciklus godišnjih doba (vremenski) već za povijesne događaje (povijesni): za ono što je Bog učinio za svoj narod. No, u Novom je Zavjetu vrhunski događaj smrt i uskrsnuće Kristovo i zatim silazak Duha Svetoga. Za kršćanina svi blagdani su pashalne naravi. 104

Nijedan se blagdan ne slavi jednom zauvijek. U naravi je blagdana da se u vremenu ponavlja, u redovitim razmacima iako se naglasak razlikuje ovisno o povijesnim ili mjesnim okolnostima. Blagdan obilježava prošli, nerazorivi događaj, ali njegovo savršenstvo, njegovo ispunjenje je još u sjemenu. Blagdan izražava želju za eshatološkim slavljem: to objašnjava trud kršćana da slave svoje blagdane sve bolje i bolje. 104-105

Origen piše: Za savršena kršćanina koji je uvijek budan u mislima, riječima i djelima, služeći svog naravnog Gospoda, Boga Riječ, svi dani su Gospodnji, i on uvijek obdržava Dan Gospodnji…. Život u skladu s božanskom Riječi je jedan čitav i trajan blagdan. 105

Ivan Kronstadtski: Blagdani bi trebali utjecati na naš život, oživljavati i hraniti našu vjeru u buduća dobra, i održavati u nama pobožno i blago raspoloženje… 106

Eshatološki značaj Božanskog Časoslova

Preko euharistijske pričesti i sudjelovanja na gozbi Kraljevstva, po pohvalama i bdjenjima s anđeoskim stražama, upoznavajući i čitajući oce, svete i mučenike – ukratko, kroz čitav život koji je usidren u eshatologiji, duša je već na neki način zaogrnuta blaženom realnošću koja budućega vijeka. 107

Narav epikleze. Čitava duhovna tradicija Istoka svjedoči o prisutnosti Duha u crkvenoj zajednici Tijela Kristova, danas kao i nekada na Pedesetnicu. «Pedesetnica je trajna svetkovina…, piše Ivan Zlatousti – jer da Duh nije prisutan, ne bi bilo Crkve». Premda je svjesna da posjeduje Duha, Crkva ga zaziva u epiklezi tako da siđe ne samo na euharistijske darove nego i na svakoga od nas. 108

Molitva se događa, odvija u vremenu, ali u biti nadilazi vrijeme. To što duhovni ljudi 'izgube smisao za vrijeme' dok mole nije samo psihološki rezultat intenzivne koncentracije: ono što se tvarno događa je prijelaz (bivaju preneseni) u vječnost. Molitva se događa 'kroz Krista'. No, Isusovo vrijeme nije jednostavno ograničeno na zemaljsko trajanje; on vodi vrijeme do njegove punine i posve njime vlada. Vrijeme molitve je u sebi sveto po samoj činjenici što pripada 'budućem vijeku'. Ono je usmjereno na punini koja ima doći i prema Danu Gospodnjem. Rana je Crkva živjela stalno u očekivanju njegova skorog dolaska: 'Vrijeme je kratko!' (1 Kor 7, 29). Običaj posvećivanja glavnih časova dana i noći (časoslov) vuče podrijetlo od samih početaka kršćanstva, još od židovske tradicije.Ono bitno novo u kršćanskoj molitvi pojavilo se kao rezultat otkrića do kojega su apostoli došli u svezi s ulogom Krista u djelu spasenja. Hipolitove 'Apostolske ustanove' odigrale su bitnu ulogu u određivanju molitvenih časova. Doista, on sugerira raspored koji pokriva čitav dan i noć. Pozivajući kršćanina na neprestanu molitvu prema redovitim satima i povlaštenim trenutcima, Hipolit stavlja Gospodnju muku u središte svoje misli kao način usidrenja svoje molitve. 109

Posvećenje vremena

Kozmičko vrijeme nije profani koncept; sve drevne religije smatrale su ga svetim. Takvo sveto poimanje vremena dovelo je do stvaranja kalendara svetkovina. U Crkvi, Božanski časoslov upravo posvećuje cikluse prirode s obzirom na tri momenta: dan, tjedan i godinu.

Prvi je cilj uredbe Božanskoga Časoslova da se njime posveti glavne trenutke dana i noći. U ranijim vremenima svaki je od tih trenutaka bio povezan sa spomenom nekog događaja Otkupiteljeve muke; i u nekim crkvama bitne faze čovjekova stvaranja i pada dodane su tom ustroju kao pozadina. U Starom Zavjetu tijek tjedna označavao je ritam stvaranja (Post 1); za kršćane je to vrijeme proslave Pashe Gospodnje, pobjede uskrsloga Krista nad grijehom i smrću. Nedjelja kao  svetkovina uskrsnuća je osobito naglašena u istočnim liturgijama. 110

Ustrojavanje crkvene liturgijske godine izgleda da je započelo u Jeruzalemu, ali se različito razvilo u različitim Crkvama, nigdje rigoroznije nego u istočnih Sirijaca, gdje je čitava godina podijeljena na periode od po sedam tjedana (tjedan u 7 dana, a dan u 7 molitvenih časova). 111

Božanski časoslov – Vrijeme nadahnuća

Božanska nadahnća za vrijeme molitve anticipiraju eshatološko vrijeme. U Pismima, povijest spasenja ne podliježe zakonu vječnog ponavljanja, već se događa na dubljoj razini po Božjem promislu koji se u njemu otkriva i po njemu objavljuje. Bog poziva ljude da mu služe bez upozorenja: ne iskoristiti to kako treba, gubimo poziv. «Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!» (Ps 94/95, 7-8).

Ta božanska nadahnuća dolaze iznenada, čak i u monaškom životu, upravo zato jer su slobodna, spontana. Međutim, prema svjedočanstvu brojnih pisaca, vrijeme kada se moli psaltir u zajednici smatralo se povlaštenim vremenom. Prema Izaku Sirijcu, neki monasi 'ostavljaju psalme s vremena na vrijeme, padnu licem na zemlju uslijed miline koja im ispuni dušu'. 111

Sakramentalnost molitve

U stvarnosti, riječi svake molitve izrečene uime Kristovo imaju duhovnu moć; te se može kazati za svaki crkveni čin da ostvaruje ono što i označava. Zapad je ponekad riskirao pridavanja cjelokupne duhovne moći samo sakramentima, stoga minimizirajući sve druge molitve. Istočnjaci su ponekad činili obratno, zaboravljajući što razlikuje sakramente od drugih obreda i molitava zvanih 'sakramentalia'. Ako se može primjetiti određeni 'pan-sakramentalizam' među vjernicima, tu tendenciju se može objasniti eshatološkom naravi Istočne Crkve. U čitavom njezinom bogoslužju, pravo govoreći, vidljivo je ono što pripada sakramentima – predokus budućega vijeka. Na molitve Crkve – sakramentale – koji imaju moć po molitvi Crkve gleda se s pozicije njihova budućega kristološkoga dovršenja dok su još u procesu nastajanja i pripadaju životu Crkve koja putuje (već sada i još ne). 112/113

IZVORNIK:  ŠPIDLIK, Tomaš: Prayer – The Spirituality of the Christian East, Volume 2, Cistercian Publications, Kalamazoo, Michigan, 2005.

 preveo: đakon Livio Marijan