Ispis

 'Sinko, otpuštaju ti se grijesi'

Druge nedjelje Velikoga posta čitanja nas upućuju na Božji dar oproštenja. “Sagriješismo! Grijeha je naših više nego pijeska morskoga. Ali, oprosti nam, Stvoritelju svijeu, da primio neuvele vijence!“ – pjeva kondak te nedjelje. Iz Poslanice Hebrejima čitamo upozorenje da nipošto ne zanemarimo toliko spasenje, tj. nezasluženu blagodat oproštenja koju nam je darovao nitko drugi do li sam Bog u Sinu svome Gospodu Isusu Kristu. Na nama je da taj dar slobodno i s ljubavlju prihvatimo. Jer da je po goloj pravdi, tko bi se spasio!? Ali Gospod je u svojoj ljubavi sišao i pripravio nam spasenje kao dar. Postao je za nas čovjekom, uzeo na sebe našu ljudsku narav i svu njenu bijedu i krhkost da ju preobrazi i spasi od Zloga i vlasti smrti. U Evanđelju po Marku kojega slušamo ove nedjelje vidimo to na djelu. U Kafarnaumu Gospod liječi sve koje su mu donosili. Daruje iscjeljenje svima kao nezasluženi dar ljubavi. Međutim, u tom evanđeoskom odlomku vidimo da se čovjek mora potruditi doći do Gospoda svojom slobodnom voljom i sa sviješću o svojoj grješnosti. Toliko svatko može napraviti. Nema toga što čovjek ne bi napravio da ozdravi od neke smrtne tjelesne bolesti. U ovom evanđelju vidimo kako se četvorica vrlo smiono i dovitljivo snađoše dovesti svoga bolesnoga prijatelja do Gospoda Isusa spustivši ga kroz krovni otvor. Vjerovali su i nadali se u gotovo nemogućim uvjetima.

Sam Gospod to vidi i cijeni: “Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: 'Sinko, otpuštaju ti se grijesi'“. Grijeh je bolest, ne samo duše, već i čitavoga čovjeka jer je po grijehu neposluha na ljudski rod došla smrt kojoj vodi svaka ljudska bolest. Zato nas Gospod poziva na cjelovito ozdravljenje, na ozdravljenje cijeloga našega bića i duha, i duše i tijela. A to počinje pokajanjem i primanjem dara oproštenja. Veliki post nas poziva upravo na to. Snađimo se, porušimo zidove i barijere do Boga u svom životu, dođimo pred Gospoda poput ovoga bolesnika i primimo dar ozdravljenja, dar spasenja. Pomozimo i drugima doži do Gospoda Isusa, kao što su ova četvorica svom uzetom prijatelju.  I “ustanimo, uzmimo svoju (bolesničku) postelju i pođimo kući“, tj. vratimo se svom izvornom domu, a koje je Carstvo nebesko, i onoj izvornoj slici na koju smo stvoreni, a to je ikona Božja. Neke Crkve bizantskoga obreda spominju ove nedjelje i sv. Grgura Palamu, nadbiskupa solunskoga, koji je govorio o spasenjskom otajstvu svjetla, o nestvorenom Božjem svjetlu kojim nas Gospod obasjava i kojim dariva one koji se kaju i preobražavaju u svoju izvornu bogolikost. 

Sada nasta vrijeme rada, pred vratima je sud. Ustanimo dakle, i postimo! Prinesimo suze pokajanja s milostinjom, i zavapimo: Sagriješismo! Grijeha je naših više nego pijeska morskog. Ali oprosti nam, Stvoritelju sviju, da primimo neuvele vijence! (Kondak, glas 4.)