Ispis

 

Misa u Istražnom zatvoru Remetinec, 19. 12. 2019.

 

Dragi prijatelji,

Već sada, se nalazimo u božićnom ozračju. Nije to samo neki osjećaj već ulazak u tajnu ovog, tako nam dragog blagdana.

Želio bih naglasiti riječ koja se često ponavlja u Božićnoj liturgiji i za koju se nadam da će nam pomoći da dobro proživimo ovo vrijeme: ta riječ je radost. Sve je započelo s pozivom na radost: „Raduj se, milosti puna, Gospodin s tobom!” (Lk 1,28), rekao je arkanđeo Gabrijel mladoj djevojci iz Nazareta kada joj je najavio da će postati majka, ni manje ni više, nego Mesije, Spasitelja, kojeg su proroci navještali Izraelskom narodu koji ga je iščekivao. Kada Marija odlazi posjetiti svoju rođakinju Elizabetu, Ivan kliče od radosti u majčinoj utrobi: "Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi” (Lk 1,44). "Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!" (Lk 2,10) pozdrav je to anđela Betlehemskim pastirima čim se Isus rodio. I mudraci kada su čuli za rođenje Sina Božjega i krenuli su mu se pokloniti „kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom” (Mt 2,10). Ono što mora označavati našu vjeru je upravo radost.

Sva Isusova poruka je izvor radosti: "To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna" (Iv 15,11), reći će svojim učenicima na kraju svoga zemaljskog života i obećati im: "Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost" (Iv 16,20).

I opet: „No ja ću vas opet vidjeti i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće“ (Iv 16,22). I potom, vidjevši ga uskrslog, učenici se "obradovaše" (Iv 20,20), pripovijeda evanđelist Ivan.

Prva Enciklika Pape Franje posvećena je Radosti Evanđelja. Tako Sveti Otac započinje gore spomenuto pismo:“Radost Evanđelja ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne praznine i osamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa.” (EG 1). I nastavlja: “Pozivam sve vjernike, u kojem god da se mjestu ili situaciji nalazili, da već danas obnove svoj osobni susret s Isusom Kristom ili, bar, da donesu odluku da će se otvoriti i dopustiti mu da se susretne s njima, da će ga tražiti svakoga dana bez prestanka. Neka nitko ne misli da se taj poziv ne odnosi na njega, jer “nitko nije isključen iz radosti koju donosi Gospodin” (EG 3).

I ovdje, među vama: nitko nije isključen iz Kristove radosti.

Netko može pomisliti: za mene je to nemoguće! Kako možete biti radosni u zatvoru? ... Stižu mi loše vijesti od kuće ... posvađao sam se s rođakom i ne mogu se pomiriti s njim... povrh svega, još sam bolestan ... nitko me ne dolazi posjetiti, svi moji prijatelji i rodbina su daleko ... a kad pomislim na svoju djecu ... kako je to tužno!

Postoji još tisuću drugih razloga zbog kojih možemo biti tužni, popisu nikada ne bi bilo kraja i to ne samo ovdje, dobro to znate: koliko je na svijetu depresivnih osoba, koliko samoubojstava, čak i među mladima!

Pa ipak, ovo mora biti Božić radosti, ovi dani moraju biti obilježeni radošću.

Kad je Isus rođen, za njega nije bilo mjesta u svratištu, nije bilo grijanja, električne struje, nije bilo televizora ni mobitela!

Pastiri su bili prvi koji su primili radosnu vijest o Isusovu rođenju. Nisu to bili vlasnici stada koji su blaženo spavali u svojim kućama, već najsiromašniji koji su cijelu noć bdijeli uz ovce, na hladnoći i po nevremenu, kako bi čuvali ovce od razbojnika i vukova.

Njima je prvima navještena božićna radost.

Kako je to moguće?

Radost koju nam Isus donosi ne ovisi o okolnostima ili životnim uvjetima, to nije samo sreća, bezbrižnost, niti samo dobro raspoloženje ili veselje.

Radost Božića je dublji osjećaj, unutarnji, koji mi nitko ne može dati i nitko mi ga ne može oduzeti.

Radost Božića je sigurnost da me Bog ljubi i da me ne zaboravlja, u kojoj god da se situaciji nalazim.

Vidite li ovog mladića u narančastom odijelu? Prava je slika radosti. U zatvoru je već dvadeset i jednu godinu zbog teškog zločina kojeg je počinio kada je imao samo devetnaest godina i tamo mora ostati do kraja života, osuđen je na doživotni zatvor. Ipak, u zatvoru je upoznao Isusa, i njegov se život promijenio. Prije otprilike pet godina krstio se i u travnju prošle godine ja sam osobno imao tu radost podijeliti mu sakrament Potvrde, u najčuvanijem zatvoru u Santiago de Cuba, gdje sam bio Apostolski Nuncij prije dolaska u Hrvatsku. Misu potvrde slavio sam u uredu potpukovnika, najvišeg autoriteta u zatvoru. Nazočno je bilo samo nekoliko službenika i četvero mladih koji su došli pjevati, jedan je od ovih koje vidite na slici, njegov krsni i krizmani kum. Bio je to vrlo dirljiv trenutak. Čak su i zatvorski stražari imali pune oči suza od ganuća.

Radost koju Isus daje je jedinstvena. Ne može se ničim zamijeniti: ta sigurnost da me Bog ljubi, usprkos svemu. Takvog kakav jesam.

Ali vjerujemo li u to? Vjerujem li to i kad sam bolestan, čak i kad se osjećam uvrijeđeno, kad sam napušten, ismijan, napadan, neshvaćen, zlostavljan, nepravedno optužen, vjerujem li da me Bog ljubi? Vjerujem li to da čak i kad se osjećam promašenim i grešnim, vjerujem li da me Bog ne prestaje ljubiti?

Ja vam mogu reći:„Radujte se”, kao što su anđeli rekli Pastirima, anđeo Gabrijel Djevici Mariji, ali ja vam ne mogu dati radost.

Svatko od nas treba sam pronaći radost, doživljavamo je kad počnemo vjerovati da nas Bog ljubi, da nam je blizu, jer je ostavio nebo i sišao na ovu zemlju ne zato što smo mi to zaslužili već da podijeli naše patnje, naše siromaštvo, naše jade i da ih uzme na sebe.

A što je Isus učinio za mene? Mogli bismo reći. Cijeli život vjerujem u njega, nisam uvijek baš bio svet, ali uvijek sam išao na Misu, a sada ... nemam razloga za radost!

I, gdje je ta radost koju nam je On obećao? Prošlo je više od 2000 godina od Isusova dolaska i ne vide se baš neke velike promjene.

Je li je to Njegova ili naša krivnja? Kada bi se Isus danas vratio u Betlehem ... kada bi ponovno morao pobjeći u Egipat ... kada bi krenuo po svijetu zajedno s milijunima izbjeglica koji i dan danas traže zaklon, usred ratova koji siju smrt i uništenje ... što bi Isus rekao? Ne mislim da ne bi rekao: "ah, oprostite, pogriješio sam!“. Već bi rekao: "rekao sam vam da se ljubite!". U tome je tajna radosti: njegova je zapovijed: "Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15,12).

Radost koju nam pruža Isus ovisi o ljubavi. Možemo reći da je plaća, naknada za ljubav. Ljubav se ne naplaćuje novcem, već radošću.

Susreo sam mnoge ljude koji pate i radosni su. Kada sam po prvi  puta posjetio dom za osobe s teškim invaliditetom na Kubi, posebno me dirnuo mladić, po imenu Pedro. On je u invalidskim kolicima. Vrlo teško se uspijeva kretati. Da samo vidite kako je radostan. Zašto? Jer on ljubi! Kada sam ušao u tu kuću boli, odmah sam osjetio kako me prihvaća, kao da se već dugo poznajemo. Uvijek imam njegovu sliku kao pozadinu na svom mobitelu. Evo ga!

Ljubiti i vjerovati u Ljubav tajna je radosti (a također i slobode, ali o tome ću vam govoriti idući puta kada dođem, u nadi da nikoga od vas više neću naći ovdje).

Sretan Božić, da uistinu bude Božić radosti, svjetla i mira!