Obnova krsnog zavjeta u rijeci Jordanu

U Melkitskoj grkokatoličkoj katedrali u Jeruzalemui

Od 21. do 29. rujna 2018. protojerej stavrofor Križevačke eparhije, o. Milan Vranešić, predvodio je hodočašće vjernika u Svetu Zemlju. Na hodočašću su sudjelovali grkokatolici Žumberačkog vikarijata iz Samobora, Zagreba i Karlovca, a Žumberčanima su se pridružila i dvojica svećenika Bjelovarsko-križevačke biskupije vlč. Branko Fresl rodom iz Samobora i vlč. Mijo Posavec. Osim žumberačkih vjernika na duhovnom hodočašću su sudjelovali i grkokatolici Rusini iz župa Petrovci i Mikluševci što hodočašću daje širi eparhijski značaj. Duhovni voditelj hodočašća o. Milan Vranešić tradicionalno već godinama vodi skupine vjernika u domovinu Isusa Krista a kao stručni voditelj i ove godine hodočašću se pridužio dr. fra Tomislav Vuk, prijetelj hrvatskih grkokatolika i franjevac koji stalno boravi u Jeruzalemu. Dolaskom u Izrael hodočasnici su odsjeli u Jeruzalemu odakle su svakodnevno polazili u obilazak najsvetijih mjesta kršćanstva. Tijekom posjeta rijeci Jordanu obavljena je obnova Krsnog zavjeta jer je upravo 2018. godina među Hrvatima grkokatolicima obilježena kao godina obnove Krsnog zavjeta. Tijekom obilaska svetozemskih svetinja služene su i grkokatoličke liturgije u tamošnjim katoličkim crkvama istočnog obreda. Izraelski grkokatolici bili su napose sretni što su ih pohodila braća iz Hrvatske. Zajednica hodočasnika tijekom svog boravka u Svetoj Zemlji nosila je i specifične torbe sa znakom Godine obnove Krsnog zavjeta i hrvatskim nacionalnim obilježjima što je naišlo na veoma pozitivne reakcije domicilnog stanovništva. Hrvatski grb prepoznat je svagdje diljem Izraela kao simbol sportskih, ponajprije nedavnih nogometnih, uspjeha tako da su pozitivne emocije bile prisutne na svakom koraku. Hodočašće je između ostalog zbližilo i same vjernike koji su u molitvi i zajedništvu tijekom osam dana proveli nezaboravne trenutke u Isusovoj domovini. No iznad svega treba istaknuti duhovno iskustvo koje će trajno obogatiti svakog hodočasnika ponaosob. Biti na mjestima na kojima je nekada hodao sam utjelovljeni Bog, Isus iz Nazareta, osjećaj je koji se ne može riječima opisati. Biti na mjestu Njegova rođenja, Njegova javnog djelovanja, i konačno na mjestu Njegove smrti i uskrsnuća nešto je što zasigurno ispunjava dušu posebnom milošću. Nakon predivnih osam dana zajedništva hodočasnici su se vratili u Domovinu gdje su ih dočekali njihovi najmiliji (izvor: www.zumberacki.vikarijat.com).


 

 

Katolički vjernici bizantskog obreda (grkokatolici) iz filijalne zajednice u Bukovlju (župa Slavonski Brod), proslavili su u nedjelju, 30. rujna 2018. svoj crkveni god, blagdan Pokrova presvete Bogorodice. Svečanu arhijerejsku liturgiju služio je vladika križevački Nikola Kekić, a suslužili su domaći slavonskobrodski grkokatolički župnik o. Aleksandar Hmilj, p. Josaphat Mosha, rimokatolički podvinjski župnik, grkokatolički svećenici preč. Ivan Barščevski i o. Nikola Stupjak. U svojoj homiliji vladika Kekić promišljao je o ulozi i važnosti nedjelje u kršćanskom životu: »Sam je Bog, kako čitamo u Knjizi Postanka, posebno posvetio sedmi dan u tjednu. A tom je danu utisnut i poseban pečat jer je Isus Krist taj dan uskrsnuo. Zato je nedjelja – Dan Gospodnji – za nas kršćane najvažniji dan u tjednu kada moramo misliti na naš susret s Isusom Kristom. Svaki svjesni kršćanin to radi: nedjeljom nađe vremena za Boga, a sve drugo pusti.« Propovjednik je tako svim okupljenim vjernicima na srce stavio redovito slavljenje nedjeljne liturgije rekavši kako za istinskog kršćanina nema važnije stvari od susreta s Isusom Uskrslim. U drugom dijelu propovijedi vladika Kekić progovorio je o ulozi Bogorodice Marije u povijesti spasenja predstavljajući i tumačeći važnije marijanske svetkovine i blagdane u ciklusu crkvene godine. U tom se kontekstu osobito dotaknuo slavlja Pokrova Presvete Bogorodice naglasivši kako je taj blagdan nastao u Carigradu 911. godine. Svoje razmišljanje vladika je zaključio: »Okupljeni u crkvi Pokrova Presvete Bogorodice njoj povjeravamo svoje živote, povjeravamo sve svoje molitve, svoje muke i jade, svoja nadanja, da ona prenese naše i molitve svih koji ovdje dolaze pred lice Svevišnjega.« Slavlju su nazočili i grkokatolički vjernici iz Slavonskog Broda, Sibinja i Gornjih Andrijevaca te rimokatolički vjernici iz Bukovlja. Nakon svečane liturgije, koja je služena i pjevana na ukrajinskom i hrvatskom jeziku, svi su nastavili druženje za zajedničkim stolom u dvorištu crkve (Bruno Diklić).


 

U subotu, 29. rujna 2018., kada se po rimskom kalendaru slavi blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela, vladika križevački služio je svetu liturgiju u spomen kapeli sv. Mihaela u Marču, koja je sagrađena na mjestu gdje je nekoć stajao manastir sv. Mihaela, gdje su stolovali prvi marčanski vladike. Suslužili su o. Mihajlo Simunović, župnik u Križevcima i neojerej o. Zoran Vladušič, koji je izrekao homiliju.


 

Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.

TROPAR: Kad si sišao u smrt, Živote besmrtni, tada si sjajem božanstva smrtni udarac zadao paklu. A kad si i mrtve iz podzemlja uskrisio, sve sile nebeske klicahu tebi: Davaoče života, Kriste Bože naš, slava tebi.
(Jegda snizšel jesi k smerti, živote bezsmertnij, togda ad umertvil jesi blistanijem božestva. Jegda že i umeršija ot preispodnih voskresil jesi, vsja sili nebesnija vzivahu: žiznodavče Hriste Bože, slava tebje.)

KONDAK: Uskrsnuo si iz groba, svemoćni Spasitelju, a pakao vidjevši čudo zgranu se i mrtvi ustadoše. Sve stvorenje, videći to, raduje se s tobom. Adam se veseli, a i svijet te, Spasitelju moj, neprestano veliča.

BOGORODIČAN: O kako su divna i slavna sva otajstva tvoja, Bogorodice, ona nadilaze svaki um. Premda je tvoja čistoća zapečaćena i tvoje djevičanstvo sačuvano, ti si ipak postala majkom pravom rodivši pravoga Boga. Moli ga, da spasi duše naše.

EVANĐELJE (Luka 6, 31-26, zač. 26)

Reče Gospod: "Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan."


 

27. rujna

Rodio se oko 908. godine u Rosanu, u tadašnjoj bizantskoj pokrajini Kalabriji. Potječe iz pobožne grčke obitelji. Krsno mu je ime Nikola. Još za njegove mladosti umrli su mu roditelji. Dalje se za njega brinula sestra. No dogodilo mu se da je s jednom djevojkom imao dijete. U 30. godini Nikolina života umre ta žena i dijete. To ga je jako pogodilo pa je teško obolio. U tim časovima počeo je razmišljati o svom grješnom životu i odlučio se vratiti Bogu. Pošao je najprije u bazilijanski manastir sv. Merkurija u južnoj Italiji, a onda sv. Nazarija gdje je obukao monaško odijelo i dobio ime Nil. Vrlo se trapio jedući samo voće i zelje. Veći dio vremena provodio je prepisujući knjige. Noću je pjevao psalme i činio duboke poklone pred Spasiteljevom ikonom. Nakon nekog vremena vratio se u manastir sv. Merkurija i jedno vrijeme živio je u špilji sv. Mihaela pokraj manastira. Budući da su razni bogataši u Kalabriji počeli Nilu donositi velike darove, on je odlučio riješiti se toga što može narušiti monaški život i s jednim brojem monaha uputio se na sjever prema Monte Cassinu. Benediktinski opat podario im je jedan manastir i zemlju u Valeluciju, gdje su ovi istočni monasi boravili petnaest godina. Brzo se pročulo za Nila i ljudi su u velikom broju posjećivali manastir i obilno ga darivali. To je oslabilo monašku revnost i disciplinu te se Nil i odavle povukao s malim brojem monaha u pusto mjesto Serperu i tu osnovao novi manastir. No po Božjem promislu našao se godine 1004. u mjestu Tuscolo u okolici Rima i tu osnovao  novi manastir prozvan Grottaferrata. Iste godine ovaj sveti monah ovdje i umre. Ovaj manastir bizantskog obreda postoji još danas. 

TROPAR, glas 4.: Nastanio si se pokraj Rima, oče naš Nile, nasljedujući občaje Velike crkve (carigradske) u blizini Petrove stolice, postavši i učiteljem mnogih, naučavajući mudrost i razlikujući duhove. Prebivajući sada s blaženicima u nebeskim visinama, ne zaboravi nas ovdje u zemaljskoj dolini i moli Krista, Boga našega, da spasi duše naše.

KONDAK, glas 4.: Proslavljajući tvoj nebeski rođendan, oče naš Nile, slava nepodjeljene Crkve ispunja nam dušu saltkim miomirisom. Po blaženstvu kojega uživaš kod Svevladara, moli za sve koji se vjerno imenom njegovim nazivaju te poradi na jedinstvu vjere svih Crkava i izmoli svemu svijetu mir i obilje milosti.


 

26. rujna

Bio je sin ribara Zebedeja i Salome. Pozvan od Isusa, on ostavi svoga oca i zajedno s bratom Jakov-om pođe za Kristom. Sa sv. Petrom i bratom Jakovom bio je svjedok uskrsnuća Jairove kćeri i Kristova preobraženja na gori. Na Posljednjoj večeri stavio je glavu na prsa Isusova. On je jedini od apostola slijedio Krista do Golgote i s križa čuo riječi: Evo ti majke! Otada se Ivan brinuo za Isusovu majku Mariju sve do njene smrti i uznesenja. Zajedno s učenikom Prohorom propovijedao je evanđelje u Efezu, u Maloj Aziji. Pogani, ozlojeđeni zbog prijelaza mnogih njihovih sugrađana na kršćanstvo, uhvate ga i pošalju u Rim pred cara Domecijana. Kako mu ni otrov koji je morao popiti ni drugo ništa ne naškodi, car se uplaši i pošalje ga u izgnanstvo na otok Patmos. Tu je on napisao svoje Evanđelje i Knjigu otkrivenja. U vrijeme cara Nerve Ivan je ponovno stekao slobodu i vratio se u Efez. Doživio je preko sto godina i jedini je od apostola koji nije umro mučeničkom smrću.

TROPAR, glas 2.: Apostole ljubljeni Krista Boga, pohitaj na pomoć narodu koji je bez zaštite. Onaj koji ti je je dozvolio nasloniti se na svoja prsa, uslišat će tvoj zagovor: Njega moli, Bogoslove, da rastjera gustu maglu poganstva; izmoli nam mir i veliku milost.

KONDAK, glas 2.: Tko može izreći veličinu djela tvojih, djevičanski učeniče! Ti kao bogoslov i miljenik Kristov čudesa tvoriš i daruješ ozdravljenja. Budi zagovornik duša naših.

Maturalni uradak: Ivo Ćevid, Srednja škola Ivana Meštrovića, Drniš, veljača 2017. g.

Uz katolike i pravoslavce, grkokatolici[1] su bili jedna od tri vjerske skupine na području Drniša. Drniški je kraj bogat kulturnim i povijesnim znamenitostima i znamenitim osobama, čemu su pridonijeli i grkokatolici. U selu Kričke postoji ruševina grkokatoličke crkve Pokrova Presvete Bogorodice. Zanimalo me je zašto je ta crkva danas ruševina i gdje su nestali ti ljudi. Ta dva pitanja su me potakla na pisanje ovoga istraživačkoga rada. Namjera mi je kroz ovaj rad odgovoriti na sljedeća pitanja:  što se događalo sa zajednicom kroz povijest i koliki je bio doprinos grkokatolika na kulturni život i gospodarstvo. Glavni izvori ovome radu su: „Drniš u ogledalu tiska za hrvatskog narodnog preporoda“ fra Karla Kosora, „Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji“ biskupa Mile Bogovića te „Povijest Drniške krajine“ Ante Čavke. Dodatne materijale i objašnjenja pronašao sam u Gradskome muzeju Drniš uz pomoć prof. Davora Gaurine. Ovom prilikom želim zahvaliti svima koji su mi omogućili da ovaj rad bude napisan.

POVIJEST GRKOKATOLIKA U SVIJETU I HRVATSKOJ -  Grkokatolička crkva ili Unijatska crkva je istočnokršćanska crkva grčkoga obreda[2]; priznaje jedinstvo s Rimokatoličkom crkvom i papu za svojega crkvenoga poglavara. Težnja za sjedinjenjem s katoličkom crkvom počela je nakon crkvenoga raskola 1054. godine, dok je u zapadnoj Ukrajini službena unija potpisana 1585. godine. Veće su skupine pripadnika nastale nakon Brestlitovske unije [3]1596. kod zapadnih Ukrajinaca (Rusina) i erdeljskih Rumunja (kraj XVII. st.). Grkokatolička crkva u Hrvata uspostavljena je kod onih kršćana grčko-slavenskoga obreda koji su u 16. i 17. st. kao uskoci i prebjezi pobjegli ispred Turaka iz Bosne i Slavonije i naselili se na području Vojne krajine i drugih dijelova zapadne Hrvatske. Uniju je započeo biskup Simeon Vratanja 1611. u Marči s pravoslavcima iz okolice Ivanić Grada (Marčanska unija), postavši prvim grkokatoličkim biskupom. Kaluđeri pridošli iz turskih krajeva često su djelovali protiv unije, a 1739. spalili su manastir u Marči; s vremenom su nestali unijati južno od Kupe i ostali su uglavnom oni u Žumberku. Od 1777. sjedište Grkokatoličke crkve u Hrvatskoj nalazi se u Križevcima, a toj su eparhiji pridruženi unijatski Ukrajinci doseljeni iz Rusije i Galicije u Bačku, Slavoniju i Srijem, a potkraj XIX. st. i u Bosnu te unijati iz Makedonije, koje su 1860. ujedinili s Rimom francuski lazaristi[4].

POVIJEST GRKOKATOLIKA U DRNIŠKOME KRAJU - Početci stvaranja unije u Dalmaciji sežu u 1648. kad episkop Epifanije Stefanović sklapa uniju, ali su ga njegovi svećenici poslije napustili. Godine 1818. biskup Benedikt Kraljević također pokušava stvoriti uniju ali ne uspijeva. Tek 1832. trojica pravoslavnih svećenika iz Kričaka, Baljaka i Vrlike pristupaju sa svojim narodom katoličkoj crkvi. Svećenici Petar Krička iz Kričaka, Marko Busović iz Baljaka, te Pahomije Busović iz Vrlike. Pop Petar započeo je gradnju crkve u Kričkama i biva ubijen. Uhićen je pravoslavni svećenik Grigorije Radulović i još nekolicina pravoslavni muškaraca. Iza istrage su pušteni na slobodu. Pahomije Busović je bio protjeran, pa je tako jedini ostao Marko Busović. Crkve u Kričkama i Baljcima su dovršene u siječnju 1835. 19. siječnja 1835. posvećena je crkva u Kričkama, uz prisustvo grofa Lilienberga[5] i biskupa iz Križevaca Gavrila Smičiklasa. Organizirano je veliko slavlje i procesija. Dan poslije, posvećena je i crkva u Baljcima. 1836. biskup Gavrilo Smičiklas je za gore navedene tri župe osnovao Dalmatinski vikarijat kojem je poslije pripojena i grkokatolička vojna kapelanija u Zadru. 1843. Dalmatinski vikarijat je brojao 489 vjernika. Sklapanje unije bilo je podržavano i od strane cara.

U nedjelju, 18. po Duhovima, 23. rujna 2018., u župnoj crkvi Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom, po rukama vladike križevačkoga Nikole Kekića, rukopoložen je za svećenika Križevačke eparhije đakon Zoran Vladušić. S vladikom Kekićem su suslužili žumberački dekan Željko Pajić, jastrebarski župnik Milan Stipić, pribićki i pećanski župnik Nenad Krajačić, sošički i kaštanski župnik Marjan Jeftimov, križevački župnik Mihajlo Simunović, metliški župnik Mihajlo Hardi i rimokatolički svećenik Ivica Berdik, župnik Botinca. Čestitamo!


 

U subotu, 22. rujna 2018., u organizaciji grkokatoličke župe Presvete Bogorodice u Kričkama, i u suradnji s ograncima Matice hrvatske Jastrebarskog i Drniša, u Gradskoj vijećnici u Drnišu, održana je svečana akademija posvećena znameniti hrvatskim grkokatoličkim pjesnicima i književnicima o. Jovanu Hraniloviću i Mihovilu Nikoliću , obojica rođeni u župnoj kući u Kričkama. Na akademiji su govorili: protojerej o. Milan Stipić, župnik Jastrebarskog i Kričaka, o. Livio Marijan, đakon, kancelar Križevačke eparhije i biskupski tajnik, Božidar Petrač, književni povjesničar, kritičar i pjesnik, Nino Škrabe, publicist, književnik i redatelj, ing. Ivo Mišur, Ivo Ćevid i fra Ivan Ćupić, župnik Mirlovića. Pjesmom su nastupili Gradsko pjevačko društvo "Javor" iz Jastrebarskog i zbor "Neuma" iz Drniša. Poslije akademije svi su se uputili u obližnje Kričke, gdje je u župnoj crkvi Pokrova presvete Bogorodice (koja je još bez krova i u procesu obnove) služena "Panihida" (služba za pokojne), a zatim na župnom dvoru, u nazočnosti velikoga broja okupljenih, otkrivena spomen ploča dvojici hrvatskih grkokatoličkih velikana.

Jovan Hranilović bio je hrvatski književnik (Kričke, 18. 12. 1855 – Novi Sad, 5. 8. 1924) te svećenik na Žumberku i u Bačkoj,  urednik Obzora (1898) i Vienca (1899–1900), pjesnik (Žumberačke elegije, 1886; Izabrane pjesme, 1893), pripovjedač, književni kritičar i polemičar. U književnim sukobima između »starih« i »mladih« bio je najistaknutiji predstavnik »starih«, zastupajući realističku poetiku te didaktičku i rodoljubnu svrhovitost književnosti, a u kritikama i polemikama žestoko je napadao naturaliste te program moderne i larpurlartizam »mladih«.  Mihovil Nikolić (Kričke,  29. 7. 1878 – Zagreb, 28. 2. 1951). je također bio hrvatski književnik, zatim dugogodišnji ravnatelj Osiguravajuće zadruge Croatia (1909–41), jedan od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika (1900), predsjednik Matice hrvatske 1945–49. Objavio je nekoliko pjesničkih zbirki u duhu impresionističkoga pjesništva karakterističnoga za razdoblje moderne (Pjesme, 1898; Knjiga života, 1899., sa S. Tucićem; Nove pjesme, 1905; Knjiga pjesama, 1917; Pjesme, 1944), lirsku novelu Vjeručka: posljednje poglavlje (1914), a u zagrebačkome HNK-u 1905. izvedena mu je jednočinka Razbijeni sni. Njihov život i djelovanje predstavili su govornici Petrač i Škrabe. Ivo Mišur je govorio o povijesti grkokatolika u Vrlici, a Ivo Ćevid o povijesti grkokatolika u Kričkama i Baljcima. 

23. rujna

Reče Gospod ovu prispodobu: "Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: 'Dođite! Već je pripravljeno!' A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: 'Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.' Drugi reče: 'Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.' Treći reče: 'Oženio sam se i zato ne mogu doći.'" Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: 'Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.' I sluga reče: 'Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.' Reče gospodar sluzi: 'Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.' A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere" (Luka, zač. 76. (14, 16-24).