Sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono, i tako izvršavati samostalno namjeravane ciljeve. Po slobodnoj volji svatko raspolaže samim sobom. Sloboda je u čovjeku moć rasta i sazrijevanja u istini i dobroti. Sloboda postiže savršenstvo kad je usmjerena prema Bogu, našem blaženstvu. Dokle god se nije konačno utvrdila u svom posljednjem dobru, a to je Bog, sloboda uključuje mogućnost biranja između dobra i zla, a to znači napredovanja u savršenosti ili pak malaksanja i griješenja. Ona je glavna oznaka ljudskih čina u pravom smislu. Ona postaje vrelo pohvale ili ukora, zasluge ili krivnje. Što čovjek više čini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u služenju dobru i pravednosti. Izbor neposlušnosti i zla je zloupotreba slobode i vodi u ropstvo grijeha. Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni. Napredovanje u kreposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima. (Katekizam Katoličke Crkve, 1731-1734). 


 

U subotu 27. listopada 2018. godine skupina hodočasnika iz samoborske grkokatoličke župe posjetila je hrvatsku katoličku misiju u austrijskom gradu Grazu. Tim povodom u sjedištu hrvatske misije u župnoj crkvi sv. Josipa svetu liturgiju predslavio je samoborski grkokatolički župnik o. Daniel Vranešić u zajedništvu sa prefektom franjevačkih bogoslova fra Krunoslavom Kocjanom iz Zagreba. Predvoditelj liturgije istaknuo je kako se služenjem liturgije u Grazu na simboličan način otvaraju vrata suradnje između grkokatolika iz domovine i hrvatske zajednice u ovom prijateljskom austrijskom gradu. Tradicionalno današnji hrvatski grkokatolici u velikoj su mjeri potomci slavnih Žumberačkih uskoka koji su u 16. i 17. stoljeću u Grazu imali svoje vojno zapovjedništvo. Osim toga dio vojnika iz Žumberka sahranjen je na gradačkom groblju, a od posebne je važnosti istaknuti kako se u Grazu čuva iznimno vrijedan povijesni dokument koji svjedoči kako su Žumberački uskoci 1545. godine obranili grad Zagreb od Turaka. Posebno je istaknuto kako je u Grazu 1608. godine osnovan Hrvatski kolegij kojeg su pohađali i mladići iz Žumberka, a neki su kasnije u Marči kod Ivanića zaređeni i za grkokatoličke svećenike. Hodočasnici su u nastavku programa obilaska znamenitosti Graza posjetili i svetište Mariatrost te staru jezgru grada na Muri. Na hodočašću su sudjelovali i predsjednik udruge Žumberački uskoci gospodin Milan Radić te predsjednik KUD-a Marko Vukasović gospodin Janko Jelenić koji njeguju povijesnu tradiciju Žumberačkih uskoka (izvor: www.zumberacki.vikarijat.com, foto. Milan Duniskvarić)


 

Crkva u Korintu u prvom stoljeću bila je pomalo slična mnogima crkvama danas. Njihov je grad bio vrlo živa i prometna luka, u kojem su se miješali različiti ljudi, jezici, ideje, stilovi života. Sveti Pavao je proveo 18 mjeseci među Korinćanima, propovijedajući evanđelje i izgrađujući Crkvu. Ali ljudi se ne mijenjaju preko noći. Mnogi su korintski kršćani donijeli u crkvenu zajednicu i svoje dotadašanje loše navike. Apostol im je stalno pisao kako bi ih odgojio, poučio i ispravio. Jedan od prigovora ticao se njihova ponašanja na zajedničkoj liturgijskoj euharistiji. Došli su blagovati od jednoga kruha, ali su se kod svetog stola neprekidno među sobom sukobljavali. I zato im Apostol piše: “Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi“ (1 Kor 11, 27-30). Apostol jasno govori da duhovna bolest i smrt dolaze od nerazlikovanja Tijela kod svete pričesti. Što to znači? Razlikovanje Tijela odnosi se na našu svjesnost o tome što euharistija jest i koje posljedice u našem životu proizlaze iz primanja euharistije. Od onoga tko se pričešćuje očekuje se da zna što prima i da se sukladno tome i vlada. Mi moramo znati da je presveta Tajna ili Otajstvo Euharistije sâmo sakramentalno ili mistično Tijelo i Krv Gospoda Isusa Krista koje primamo “za oproštenje grijeha i život vječni“. To znači da joj trebamo “pristupiti sa strahom Božjim, s vjerom i ljubavlju“ (Liturgija sv. Ivana Zlatoustog), svjesni neizrecivoga privilegija koji nam se daje da se možemo na taj način, bez ikakve zasluge i grješni kakvi jesmo, sjediniti sa samim Bogom.  Euharistija nam se daje  da bi “oni koji imaju udjela u jednom Kruhu i jednoj Čaši bili među sobom sjedinjeni u zajedništvu Svetoga Duha“ (Liturgija sv. Bazilija Velikoga).

Uz spomendan svetog Ivana Pavla II., pape rimskoga (22. 10.)

Papa Ivan Pavao II. se nije ograničio da nastavi ići ekumenskim putem Ivana XXIII. i Pavla VI., nego je ekumenizmu dao nov, temeljni i radikalni poticaj. Već godinu dana poslije izbora pošao je u Carigrad i tamo se susreo s patrijarhom Dimitriosom i tako je ekumenizam usmjerio prema Istočnim crkvama, što je značajno za prvoga slavenskog Papu, istaknuo je kardinal Kasper. Od tada nalazimo u njegovim govorima elemente koji će postati karakteristični za njegov pontifikat, a to je isticanje kako Crkva, nakon jedinstva u prvom tisućljeću i razdora u drugom, mora u trećem tisućljeću ponovno naučiti disati s oba plućna krila. To je istaknuto i prigodom pohoda Rimu Patrijarha Dimitriosa 1987., i njegovog nasljednika Bartholomaiosa I. 1995. Kardinal je još spomenuo susrete i kristološke izjave s Koptskom, Sirskopravoslavnom i Armenskom apostolskom crkvom. U prigodi prvog pohoda Njemačkoj u studenome 1980., Ivan Pavao II. našao se u zemlji koja je kolijevka pokreta reformacije. U tijeku povijesnog susreta u Meinzu s vođama protestantske Crkve, odlučeno je da se ustanovi Mješovito povjerenstvo zaduženo za proučavanje doktrinarnih ekskomunikacija, izrečenih u XVI. stoljeću, među tim dvjema zajednicama. Plod rada toga Mješovitog povjerenstva je “Zajednička izjava o nauku o opravdanju” iz 1999. godine, koju je Papa odlučno podržao. Pohod Engleskoj 1982. godine, kad se Papa susreo s vođama Anglikanske crkve i Skandinaviji 1989., povijesni su događaji s pozitivnim odjekom, kazao je kardinal Kasper.

Grkokatolički manastir (samostan) Svetog Uskrsnuća Gospodnjega u Nazianzu (država Wisconsin, SAD) osnovan je 1995. godine blagoslovom biskupa Jurja, ordinarija Grko-katoličke eparhije Van Nuys u Kaliforniji. Godine 2005., posebnom dozvolom Svete stolice u Rimu, službeno je utemeljen pod jurisdikcijom biskupa Johna Michaela Boteana, ordinarija Rumunjske grkokatoličke eparhije sv. Jurja u Cantonu (Ohio). Manastir je autonoman (sui iuris) u okviru Zakonika kanonskog prava Istočnih katoličkih Crkava. Trenutno ima četiri stavroforna monaha (s vječnim zavjetima), dva “rasoforna“ (novaci)  jednog postulanta. Godine 2011 preselili su se iz Kalifornije u malo mjesto Sveti Nazianz, u državi Wiscnonsin na sjeverim jezerima (gradić se naziva po velikom istočnom crkvenom ocu sv. Grguru Bogoslovu iz Nazijana). Ovdje sada žive monaškim životom molitve, rada i gostoprimstva, pomažući i pridonoseći duhovno životima njihovih prijatelja i susjeda rimokatolika i grkokatolika, a i svih drugih. Uz dnevna monaška bogosluženja i osobnu molitvu, monasi rade intelektualno i fizički, trudeći se živjeti ideal velikih monaških likova kojima je povijest osobito istočne Crkve vrlo bogata i poticajna.

VIDEO 1: https://youtu.be/IgBa9SeFdvw 

VIDEO 2: https://youtu.be/Zl8-lzPMCaQ


 

U svetoj Tajni pokajanja, Bog dariva kršćanina rastom u krsnoj milosti i vrlinama. Što se više približavamo Bogu, to više uočavamo svoje slabosti i jasnije vidimo svoju grješnost te stoga raste u nama potreba da se češće ispovijedamo. Prema svetim ocima, ako se čovjek rijetko ispovijeda, on ili ona postupno gubi sposobnost razlikovanja između dobra i zla, što onda ima negativne posljedice za čitav njegov ili njezin život. Često pristupanje Tajni pokajanja čini čovjeka duhovno zdravijim, sposobnijim boriti se s kušnjama i snažnijim u životnom duhovnom boju. Prikladno vrijeme za ispovijed jesu osobito četiri godišnja posta liturgijske godine, kada bi čitava obitelj trebala pristupiti tom sakramentu (Krist - Pasha naša, 460-461).


 

SVETA KONGREGACIJA ZA ISTOČNE CRKVE

INSTRUKCIJE ZA PRIMJENU LITURGIJSKIH UREDABA ZAKONIKA KANONSKOG PRAVA ISTOČNIH CRKAVA

 

Na Bogojavljenje 1996. Sveta kongregacija za Istočne Crkve izdala je engleski prijevod INSTRUKCIJA kako bi pomogla poglavarima samostojnih Istočnih Katoličkih Crkava u primjeni liturgijskih uredaba novog kanonskog zakonika. Instrukcije su izraz želje Svetoga Oca Ivana Pavla II. da Istočne Katoličke Crkve vlastitoga prava (sui iuris) uznastoje obnoviti autentične i izvorne tradicije koje su izgubile bilo zbog vlastitog nemara bilo zbog utjecaja prevladavajuće Rimokatoličke Crkve. Tamo gdje je kod Istočnih Katoličkih Crkava došlo do iskrivljavanja ili napuštanja  vlastitih tradicija tako što su ih izgubile ili što su poprimile običaje i praksu koje su im strane, trebaju svim sredstvima tražiti povratak na ono što im je autentično i vlastito njihovim tradicijama, izbjegavajući, koliko god je to moguće, tuđe utjecaje.

Sveti Otac je neprestano u svojim govorima, pismima, naputcima i u susretima s Istočnim hijerarsima, bilo katoličkim, bilo pravoslavnima, izražavao želju da Istočne Katoličke Crkve posluže kao most prema pravoslavnoj braći u skladu s njegovim traženjem da jedinstvo Crkava koje je postojalo u prvom tisućljeću a bilo prekinuto u drugom, bude ponovno uspostavljeno u trećem tisućljeću. Upravo zbog sumnje pravoslavnih da jedinstvo s Rimom dovodi do iskrivljavanja i gubljenja tradicija Istoka, Sveti Otac žarko potiče Istočne Katoličke Crkve da obnove svoje izvorne tradicije i da tako svedu na najmanju moguću razinu razlike koje postoje između Istočnih Katoličkih Crkava i njihovih pravoslavnih Crkvi «blizanki».

Ova verzija Instrukcija koju ovdje donosimo je službeni tekst Svete kongregacije za Istočne Crkve a izdala ju je Vatikanska izdavačka kuća (Libreria Editrice Vaticana).

Svoju 40. sjednicu biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine održali su u ponedjeljak, 22. listopada u sjedištu Ordinarijata Križevačke eparhije u Zagrebu, Kaptol 20.

Pod predsjedanjem nadbiskupa i metropolita zagrebačkoga, kardinala Josipa Bozanića, u radu sjednice sudjelovali su: mons. Josip Mrzljak, biskup varaždinski, mons. Vlado Košić, biskup sisački, mons. Nikola Kekić, vladika križevački, mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački te mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. Na sjednici se tema vodilja vezala uz život i pastoralni rad svećenika. Glavni dio biskupi su posvetili brizi za duhovnost svećenika, u kojoj važno mjesto ima redovitost duhovnih vježbi, duhovnih obnova i svećeničkih okupljanja koja pomažu živjeti poziv i poslanje svećeničkoga služenja. Razmatrani su dobri primjeri svećeničkih susreta u biskupijama, kao razne potrebe i mogućnosti ostvarivanja duhovnih vježbi u novim okolnostima, viđenih u širemu okviru svećeničke formacije. U kontekstu tematike odgoja i formacije dotaknuta su aktualna pitanja vezana uz Međubiskupijsko sjemenište.


 

23. listopada

Bio je rođak Isusov i jedan od sedamdesetorice učenika njegovih. Po svome uskrsnuću javio mu se Isus, kako svjedoči sv. Pavao u poslanici Korinćanima. Jakov je kao biskup upravljao Crkvom jeruzalemskom 30 godina. njemu se pripisuje jedna od nasjtarijih liturgija (Liturgija sv. Jakova) koju koriste Crkve siro-antiohijskog obreda, a i bizantskog samo na njegov blagdan. Obratio je mnoge Židove i bio je poštovan zbog svoje  pravednosti te ga nazivahu i Jakov Pravedni. U vrijeme velikoga svećenika Ananija o blagdanu Pashe pope se Jakov na vrh hrama i poče okupljenim Židovima propovijedati o Kristu kao Sinu Božjem i istinskom Mesiji, o njegovom uskrsnuću i slavi nebeskoj. Razjareni svećenici i starješine bace ga odozgor i tako godine 63. prvi episkop jeruzalemski mučeničkom smrću posvjedoči svoju vjeru.

TROPAR, glas 2.: Kao učenik Gospodnji prihvatio si, o pravedni Jakove, evanđelje. Kao mučenik stekao si neopisivu slavu. Kao brat Gospodnji posjeduješ smjelost. Kao svećenik jak si zagovornik. Krista Boga moli za spas duša naših.

KONDAK, glas 4.: Jedinorođeni od Oca Bog-Riječ, koji je došao k nama u posljednje dane, postavio te, božanstveni Jakove, prvim pastirom i učiteljem Jeruzalema, i vjernim upraviteljem duhovnih tajna. Zbog toga te, apostole, svi častimo.


 

 

Vladika Milan Lach, SI, peti je grkokatolički biskup Rutenske eparhije Parma, koja se prostire preko više srednjeameričkih država SAD-a. Kada je ustoličen za biskupa 30. lipnja u svojoj stolnoj crkvi u Ohiju, sa svojih 44 ljeta, ovaj je isusovac (po narodnosti Rusin iz Slovačke) postao je najmlađi katolički biskup na čelu jedne teritorijalne dijeceze u Sjevernoj Americi. Rođen 1973. u tadašnjoj Čehoslovačkoj, biskup Lach je rukopoložen za svećenika 2001. Prije nego što ga je papa Franjo poslao u SAD da zamijeni umirovljenog biskupa Johna Kudricka, služio je kao pomoćni biskup za grkokatolike u Prešovu u Slovačkoj. Eparhija Parma ima oko 8000 vjernika, raspršenih na velikom području srednjeg zapada SAD-a, pa su neke župe teritorijalne veličine nekih rimokatoličkih biskupija.

Razgovor s vladikom Milanom Lachom e –mailom vodio Sean Salai, DI. 4. 9. 2018., The Jesuit Review America

Koju viziju ili poruku pape Franje se nadate prenijeti grkokatolicima Vaše eparhije?

Vizija ili poruka je spasenje njihovih duša za Carstvo Nebesko.